REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-659/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Maja Ćurić, odvjetnica iz Drniša, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P- 881/2023-21., od 16. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-881/2023-21., od 16. svibnja 2025.

II. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-881/2023-21., od 16. svibnja 2025., u točki I. izreke, naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., isplatiti tužiteljici JL iznos od 3.429,70 EUR-a, s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospjelosti pojedinih iznosa do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.298,68 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2025. pa do, u roku od 15 dana.

1.2. U točki III. izreke odbijena je tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

1.3. U točki IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv presude žalbu je uložio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu tuženiku cjelokupnog iznosa parničnog troška uključujući i troškove žalbe.

2.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što je prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima.

2.2. U sadržaju žalbe glede žalbenih razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik posebno ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornim odredbama, a što je odlučna činjenica za donošenje odluke jesu li sporne odredbe nepoštene. Pri tome smatra i da je način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora, tuženika onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba.

2.3. U žalbi se ponavljaju i dodatno argumentiraju stavovi izneseni u prvostupanjskom postupku glede početka tijeka zateznih kamata na pojedine dospjele obroke, uz pogrešno pozivanje na odredbu članka 1115. ZOO-a.

2.4. Glede odluke o troškovima postupka navodi se da je pogrešno primijenjena odredba čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita jer je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, utvrdio je da sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

5.1. Nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, jer je u razlozima presude prvostupanjski sud dao za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, niti su razlozi međusobno proturječni.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 3.429,70 koji je preplaćen temeljem nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.

7. Činjenično stanje koje proizlazi iz dokumentacije priložene spisu:

- da je tužiteljica JL **.**.2007. s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., sklopila ugovor o kreditu broj: 168-50-4275263 kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 15.776,38 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci,

- da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit.

- da nije bilo konverzije kredita.

- da je kredit odobren za kupnju automobila.

8. U postupku je bilo sporno da li su ugovorne odredbe o glede valutne klauzule u CHF u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa u visini razlike u obračunatim anuitetima vezano za valutnu klauzulu, od kada teče zatezna kamata, te da li je nastupila zastara potraživanja,.

9. Drugostupanjski sud smatra da je pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih stavaka, koje istovremeno ne dovode do ništetnost cijelog ugovora o kreditu budući ugovor može opstati i bez tih odredbi, prethodno pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi. Pri tome sudovi o ništetnosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, bilo kao o prethodnom pitanju, (kao u konkretnom slučaju), ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, što je u razlozima presude, nasuprot navodima žalbe prvostupanjski sud jasno obrazložio.

10. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4., između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

10.2. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

10.3. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III- 4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču.

11. U postupku prvostupanjski sud ne samo da je imao u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u predmetu broj U-III-5458/21, nego je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice, te pravilno zaključio temeljem iskaza tužiteljice da ona kao korisnik kredita nije bila od strane banke informirana o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na bilo koji drugi način izuzev standardnog ugovora sastavljenog po tuženiku i javno dostupnim informacijama koje su uzete u obzir u tzv. "kolektivnom sporu". Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu.

11.1. Kako je prvostupanjski sud kao prethodno pitanje riješio da su odredbe ugovora o kreditu glede valutne klauzule bile nepoštene, a time i ništetne, pravilno zaključio da se intervencijski efekt presude iz kolektivnog spora može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu, pa u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

12. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 20. srpnja 2007.

12.1. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12.2. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

-odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

-odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

-odredba članka100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

-odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

-odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Prvostupanjski sud izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i utvrdio je da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima valutne klauzule ugovorene u CHF, prije svega jer je ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora.

14. Da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njenom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je kredit podignut kao kredit za kupnju vozila.

15. Temeljem analize dokaznog postupka drugostupanjski sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorio korisnika kredita.

16. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužiteljima nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Visina preplaćenih anuiteta nastalih ugovaranjem valutne klauzule u CHF utvrđena je sukladno nalazu stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. TL od 25. ožujka 2024. Iz nalaza proizlazi kako razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, iznosi ukupno 3.429,70 eura.

18.1. Kako je nalaz vještaka sačinjen po pravilima struke, drugostupanjski sud smatra da je pravilno na takvom nalazu vještaka prvostupanjski sud temeljio svoju odluku.

19. Imajuću u vidu i da i drugostupanjski sud smatra da su odredbe Ugovora glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i prema tome ništetne, pravilno je tuženik presuđen na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih obroka zbog unesene valutne klauzule, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

20. Zatezna kamata pravilno je dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.

21. Pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare pojedinih potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine.

22. Drugostupanjski sud smatra identično stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22.1. Prema tome rok zastare računa se od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, pa kako je tužba je u ovom predmetu podnijeta je prije nego je protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, za sve utužene iznose nije nastupila zastara.

23. Nije osnovana žalba ni glede odluke o troškovima postupka.

23.1.Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), prema vrijednosti spora, a presuđeni su temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

23.2. Pregledom radnji u postupku drugostupanjski sud smatra da su pravilno tužiteljici priznati troškovi postupka za navedene postupovne radnje u ukupnom iznosu od 1.298,68 eura.

23.3. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbe jer nije uspio u žalbenom postupku.

24. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 12. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ribičić