Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-947/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženice Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tuženice izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1681/2019-27 od 17. lipnja 2025. i rješenja istog suda poslovni broj P-1681/2019-29 od 17. lipnja 2025., na sjednici vijeća 12. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1681/2019-27 od 17. lipnja 2025.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke,

- potvrđuje pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,43 EUR-a od 01. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 7,22 EUR-a od 01. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 7,97 EUR-a od 01. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 8,91 EUR-a od 01. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 9,92 EUR-a od 01. rujna 2009. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 10,70 EUR-a od 01. listopada 2009. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 11,58 EUR-a od 01. studenoga 2009. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 12,67 EUR-a od 01. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 13,74 EUR-a od 01. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 14,89 EUR-a od 01. veljače 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 15,79 EUR-a od 01. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 17,16 EUR-a od 01. travnja 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 18,05 EUR-a od 01. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 19,14 EUR-a od 01. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 21,44 EUR-a od 01. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 22,20 EUR-a od 01. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 24,43 EUR-a od 01. rujna 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 24,93 EUR-a od 01. listopada 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 8,89 EUR-a od 01. studenoga 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 10,64 EUR-a od 01. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 12,20 EUR-a od 01. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 13,13 EUR-a od 01. veljače 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 14,45 EUR-a od 01. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 14,08 EUR-a od 01. travnja 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 14,02 EUR-a od 01. svibnja 2011. do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- potvrđuje pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102109333 od 10. studenog 2004., ovjerenog kod Javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem:

Ou-1550/2004 11. studenog 2004. koji glasi: ''...obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.'',

- potvrđuje pod točkom V. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 125,95 EUR-a od 01. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 113,93 EUR-a od 01. travnja 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 115,35 EUR-a od 01. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 157,47 EUR-a od 01. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 163,93 EUR-a od 01. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 208,01 EUR-a od 01. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 201,85 EUR-a od 01. rujna 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 167,36 EUR-a od 01. listopada 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 172,09 EUR-a od 01. studenoga 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 169,68 EUR-a od 01. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 178,72 EUR-a od 01. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 130,72 EUR-a od 01. veljače 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 135,27 EUR-a od 01. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 123,00 EUR-a od 01. travnja 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 124,39 EUR-a od 01. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 163,38 EUR-a od 01. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 169,85 EUR-a od 01. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 214,27 EUR-a od 01. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 208,01 EUR-a od 01. rujna 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 173,18 EUR-a od 01. listopada 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 172,36 EUR-a od 01. studenoga 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 169,94 EUR-a od 01. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 185,53 EUR-a od 01. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 173,85 EUR-a od 01. veljače 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 181,39 EUR-a od 01. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 183,44 EUR-a od 01. travnja 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 178,94 EUR-a od 01. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 166,28 EUR-a od 01. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 161,30 EUR-a od 01. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 166,52 EUR-a od 01. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 171,85 EUR-a od 01. rujna 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 181,66 EUR-a od 01. listopada 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 176,94 EUR-a od 01. studenoga 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 179,51 EUR-a od 01. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 181,27 EUR-a od 01. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 209,19 EUR-a od 01. veljače 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 212,08 EUR-a od 01. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 209,66 EUR-a od 01. travnja 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 205,49 EUR-a od 01. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 203,30 EUR-a od 01. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 204,76 EUR-a od 01. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 209,27 EUR-a od 01. kolovoza 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 215,08 EUR-a od 01. rujna 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 215,85 EUR-a od 01. listopada 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 217,70 EUR-a od 01. studenoga 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 220,98 EUR-a od 01. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 218,68 EUR-a od 01. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 221,15 EUR-a od 01. veljače 2015. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 220,90 EUR-a od 01. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 220,65 EUR-a od 01. travnja 2015. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 220,39 EUR-a od 01. svibnja 2015. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 220,13 EUR-a od 01. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 219,86 EUR-a od 01. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 219,60 EUR-a od 01. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 219,32 EUR-a od 01. rujna 2015. do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- potvrđuje pod točkom VI. izreke.

II. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana, te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1681/2019-27 od 17. lipnja 2025.:

- preinačuje pod točkom II. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 354,58 EUR-a i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate,

- preinačuje pod točkom III. izreke na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan,

- preinačuje pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102109333, od 10. studenog 2004., ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem: Ou-1.550/2004, 11. studenog 2004., koji glasi: ''Iznos anuiteta =1.332,40 CHF''., te "... Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan,

- preinačuje pod točkom V. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 10.151,33 EUR- a i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1681/2019-27 od 17. lipnja 2025. pod točkom VII. izreke.

II. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1681/2019-27 od 17. lipnja 2025. pod točkom VIII. izreke i rješenje istog suda poslovni broj P-1681/2019-29 od 17. lipnja 2025. te se rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102109333 od 10. studenog 2004., ovjerenog kod Javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem: Ou-1550/2004 11. studenog 2004. (dalje: ugovor o kreditu) koji glasi:" u skladu s važećim odlukama Banke." Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa kamata iznos od 354,58 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose opisane u toj točki izreke od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 2. ugovora o kreditu koji glasi: "=170.000,00 CHF (stosedamdesettisućaCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj ". Pod točkom IV. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 7. ugovora o kreditu koji glasi: ''Iznos anuiteta =1.332,40 CHF''., te dio koji glasi: "obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." Pod točkom V. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 10.151,33 EUR-a na ime preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate na način opisan u toj izreci presude. Pod točkom VI. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici u iznosu od 2.401,42 EUR-a i u iznosu od 10.265,83 EUR-a sa zateznim kamatama od dospijeća svakomjesečnog iznosa do isplate.

Rješenjem je pod točkom VII. izreke odbijen tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, a pod točkom VIII. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.916,09 EUR-a.

1.1. Rješenjem poslovni broj P-1681/2019-29 od 17. lipnja 2025. naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 125,00 EUR-a, a koji se trošak odnosi na trošak pristupa na ročište za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023).

2. Navedenu presudu i rješenje poslovni broj P-1681/2019-27 i rješenje o trošku poslovni broj P-1681/2019-29 pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova čl. 2., 7. i 8. ugovora o kreditu, te restitucijski zahtjev za isplatu s osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli.

U odnosu na presudu:

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su nesporno tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 10. studenog 2004. sklopili ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 170.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, s ugovorenom godišnjom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s važećim odlukama tuženice, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49% godišnje te rokom otplate kredita od 192 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima,

- da su nesporno tužiteljica i tuženica 6. veljače 2016. sklopile Aneks 3 ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je kredit konvertiran, a kojim Dodatkom su utvrdile da na dan konverzije 30. rujna 2015. preostala neotplaćena glavnica iznosi 81.013,35 EUR- a, te da je konverzijom utvrđen manjak tužiteljice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 10.156,26 EUR-a,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine", broj: 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, jer iz njezinog iskaza proizlazi da je predmetnim kreditom adaptirala kuću u kojoj i danas živi, dok iz samog ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila kao fizička osoba, a tuženica tijekom postupka nije dokazala suprotno,

- da su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci, između ostalih i ovdje tuženica, nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz naprijed citiranih presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009, dalje: ZZP/07) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, dalje: ZZP/14),

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se odlučila za kredit u valuti CHF jer su joj u banci prezentirali da je to za nju najpovoljnije jer zbog svojih primanja nije mogla dobiti kredit u kunama i valuti EUR-u, da joj pri zaključenju ugovora o kreditu nitko nije objasnio što je to promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula niti ju informirao o riziku tečaja CHF niti joj objasnio parametre koji utječu na promjenu kamatne stope, da je ugovor sastavila banka i čekao ju je unaprijed pripremljen ugovor te da prije zaključenja ugovora o kreditu s bankom nije mogla pregovarati u vezi bilo koje odredbe ugovora, da joj je početna rata iznosila 3.600,00 kn, a onda je narasla na 5.500,00 kn, radi čega je imala financijske poteškoće vezano za otplatu kredita, da je pristala na konverziju kredita iz razloga da joj rata kredita više ne raste iako joj je rata kredita nakon konverzije bila veća zbog manjka utvrđenog konverzijom, te da kredit još uvijek otplaćuje,

- da je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR izvršena temeljem odredbe čl. 19.b i čl. 19.c. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15) i da je računski točna,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Matije Baloga te usmene dopune nalaza i mišljenja proizlazi da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 354,58 EUR-a (2.671,62 kn) te preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 10.151,33 EUR-a (76.485,17 kn); da postoji tzv. negativna tečajna razlika u iznosu 12.531,33 EUR-a (94.417,34 kn) kada je tužitelj platio manje zbog toga što je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan korištenja kredita te u iznosu od 5.706,45 EUR-a (42.995,24 kn) kada je tužitelj platio manje zbog toga što je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope; da ukupan iznos zateznih kamata na utvrđene preplaćene iznose (uključujući samo pozitivne stavke) do 30. rujna 2015. iznosi 2.799,04 EUR-a, te da u ovom konkretnom slučaju nije bilo preplate koja je priznata tužiteljici na dan konverzije 30. rujna 2015. već je konverzijom utvrđen manjak u iznosu 10.156,26 EUR-a za koji je iznos tužiteljica dodatno terećena, time da je vještak u usmenoj dopuni nalaza pojasnio da u izračunate preplaćene iznose kamate i tečaja nije uvrstio navedeni iznos manjka odnosno da je neovisno o izračunatim preplaćenim iznosima kamate i tečaja za iznos manjka tužiteljica dodatno terećena,

- da tužiteljica samim sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, jer je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bila da je ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu ističe da niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka, a koji stav je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., radi čega je prigovor tuženice o nepostojanju pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe ocijenio neosnovanim

- da je neosnovan prigovor zastare jer je zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (zastarni rok za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023.), pa kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019., to u smislu odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO),

- da je neosnovan tuženičin prigovor zastare za preinačeni dio (tužiteljica je nakon provedenog vještačenja u podnesku od 13. svibnja 2025. postavila konačni kondemnatroni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka potražujući na ime preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 354,58 EUR-a i valutnoj klauzuli iznos od 10.151,33 EUR-a, čime je povećala tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćene iznose zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kojoj se preinaci tuženica protivila, a prvostupanjski sud ju je dopustio raspravnim rješenjem na ročištu glavne rasprave 22. svibnja 2025. zaključivši da se radi o tzv. nepravoj preinaci sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a – točke 13. do 13.2. obrazloženja prvostupanjske presude), jer se radi o zahtjevu usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka po istoj činjeničnoj osnovi kao u tužbi, a koja zastara je prekinuta podnošenjem tužbe, što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su- IV-123/2024-5,

utvrđuje ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (čl. 2., 7. i 8. ugovora o kreditu) jer su iste sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03), slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 2., 7. i 8. ugovora o kreditu u dijelovima opisanim u točkama I., III. i IV. izreke presude).

6.1. Polazeći od utvrđenja da među strankama nije sporno da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji jer konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te naložio tuženici isplatiti tužiteljici razliku na ime preplaćenih kamata u iznosu od 354,58 EUR-a i preplaćene valute u CHF u iznosu od 10.151,33 EUR-a, s pripadajućim zateznim kamatama opisanim u točkama II. i V. izreke, koje kamate su na temelju čl. 1115. ZOO-a tužiteljici dosuđene od trenutka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je znala za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje je odredbe sama unijela u ugovor o kreditu, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu.

6.2. Prvostupanjski sud je, odlučujući o tuženičinom prigovoru radi prebijanja, pod točkom VI. izreke presude utvrdio da ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici u iznosu od 2.401,42 EUR-a i u iznosu od 10.265,83 EUR-a, a koji iznosi se odnose na iznose manje plaćene zbog toga što je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope i tečaj bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita, zaključivši da u tim razdobljima tužiteljica ništa nije stekla pa da bi na temelju stjecanja bez osnove bila išta dužna vratiti tuženici, dok s druge strane tuženica ne može potraživati navedene iznose koji su posljedica njezinog nezakonitog postupanja, te da je nastupila zastara za navedene iznose jer je tuženica prigovor radi prebijanja istaknula podneskom od 30. travnja 2020. kada je prošao zastarni rok od 3 godine propisan čl. 226. ZOO-a.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode da su sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, već se samo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je, ujedno, pobijana presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Navodi da je prvostupanjski sud nerazumljivost spornih odredbi isključivo obrazložio pozivajući se na iskaz tužiteljice, dok nije ispitan niti jedan drugi svjedok niti se prvostupanjski sud u obrazloženju osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je ona dostavila u svrhu dokazivanja razine informiranosti prilikom sklapanja ugovora o kreditu niti je ocijenio tu dokumentaciju, čime je, uz navedenu bitnu povredu, nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje te povrijedio načelo ocjene dokaza i načelo materijalne istine. Vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutne klauzule, dodatno ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je ista isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a kako to proizlazi iz odluke Suda Europske unije u predmetu C-81/2019 i C-243/2020 od 21. prosinca 2021., obzirom je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a.

8. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužiteljici obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njezine novčane obveze te da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz uvidom u priloženi zahtjev za kredit i dokumentaciju priloženu u spis, te saslušanje tužiteljice (koji dokaz je sud i proveo) i svjedoka BI (sud je odbio taj dokazni prijedlog jer ista nije osobno sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu).

9. Imajući u vidu iskaz tužiteljice, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu (reklamni materijal koji je dostavila tuženica na okolnost informiranosti tužiteljice, a iz kojeg proizlazi da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima iz kojih su potrošači mogli eventualno vidjeti kretanje tečaja određene valute i u kojima je objašnjen opći pojam značenja valutne klauzule, dok isti ne sadrže nikakve pojedinosti vezano za sklapanje ugovora o kreditu vezanog za valutu u CHF i o načinu promjene kamatne stope), ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala, da ju je ozbiljno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita te da je tužiteljicu upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovoranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, te imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužiteljica u tužbi pozvala na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto su presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjive i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (osim u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 2. i čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu opisanom pod točkom II. izreke ove odluke) i način promjenjivosti kamatne stope ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

11. Vezano za žalbene navode tuženice da se ugovorena valutna klauzula ne može preispitivati s aspekta nepoštenosti, odnosno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja (ne)poštenosti jer je odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a, pri čemu se poziva na stav izražen u odluci Suda Europske unije broj C-81/19 i C-243/20, valja tuženici reći da je točno da je sukladno odredbama ZOO-a odredba koja propisuje valutnu klauzulu dispozitivna norma, međutim, ocjenjujući stajalište iz navedene odluke broj C-81/19 i C-243/20 treba primijetiti da ugovaranje valutne klauzule u nekom konkretnom ugovoru ovisi o volji stranaka, ali se njeno ugovaranje ne pretpostavlja, iz čega tada proizlazi da se ne može isključiti preispitivanje nepoštenosti ugovaranja takve klauzule. Osim toga, nije odlučujuće samo ugovaranje valutne klauzule već ugovaranje te klauzule u CHF, a iz samog iskaza tužiteljice proizlazi da od strane djelatnika tuženice nije informirana o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF.

12. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 170.000,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a kako to osnovano ukazuje i tuženica u svojoj žalbi.

12.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl. 84. ZZP/03), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

13. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na pravilnost primjene materijalnog prava, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo utvrdivši ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102109333, od 10. studenog 2004., ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem: Ou-1.550/2004, 11. studenog 2004., koji glasi: ''Iznos anuiteta =1.332,40 CHF''., te dio koji glasi: "... Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." jer tužiteljica uopće ne navodi razloge na temelju kojih bi ove odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne i uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela je teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava tijek zateznih kamata, jer je tuženica nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

16. Tuženica, polazeći od utvrđenja da je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da su cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF uzeti u obzir prilikom konverzije, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 2. veljače 2025., navodi da je nesporno utvrđeno da je konverzija predmetnog kredita provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15, pa kako je upravo tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženicom, smatra u cijelosti promašenim zaključak prvostupanjskog suda da sklapanjem Dodatka nisu u cijelosti riješeni odnosi među strankama. Nadalje navodi da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020, a s kojom odlukom je u suglasju pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno u odluci iz oglednog postupka Gos- 1/2019 i odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana i to s retroaktivnim učinkom konverzije, pri čemu je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu, pa stoga nema stečenog bez osnove niti obveze banke na povrat stečenog bez osnove niti tužiteljica ima pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, pri čemu dodatno ističe da su ugovorne odredbe Dodatka ugovora o kreditu kao odraz prisilne zakonske odredbe ZID ZPK/15 isključene od ispitivanja nepoštenosti (tako i odluke Suda Europske unije u predmetu C-81/19 i C-243/20). Zaključno navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka jer je u ovom konkretnom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, radi čega je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu pogrešno primijenio materijalno pravo, te počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a jer je obrazloženje manjkavo te u suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokazima.

17. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženica, jer presuda vezano za konverziju sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa.

18. Međutim, osnovano ističe tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF.

19. U žalbenom stadiju postupka, niti tijekom prvostupanjskog postupka, nije sporno da su stranke dana 6. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužiteljica tijekom postupka nije osporavala valjanost sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu, niti je osporavala da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno da li su stranke sklapanjem Dodatka uredile sve svoje odnose vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu i da li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka (tužiteljice kao potrošača i tuženice kao trgovca), odnosno sporan je pravni doseg Dodatka ugovoru o kreditu, to u ovom konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva odlučno je odgovoriti na ta pitanja.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.''. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

21. Obzirom da u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP/03 ništetnost djeluje ex tunc, pa za ugovornu odredbu u potrošačkom kreditu koja je proglašena nepoštenom i ništetnom vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske citirano u točki 19. ovog obrazloženja, nepoštene odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne obvezuju tužiteljicu obzirom su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/2003, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povrat plaćenog na temelju nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Stranke su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, kako to osnovano ističe i tuženica u svojoj žalbi, pri čemu je u ovom konkretnom slučaju konverzijom utvrđen manjak tužiteljice, što ne spori ni sama tužiteljica.

23. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu i to na način da ju iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljičinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo. Dodatak ugovora o kreditu ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužiteljice kao potrošača konzumirano njezino restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

24. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1115. ZOO-a kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO-a, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO-a temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.).

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev- 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO-a, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.'' 26. Tuženica u žalbi, pozivajući se na odredbu čl. 323. ZOO-a, ističe da je prvostupanjski sud odbijanjem njezinog prigovora radi prebijanja manje plaćenih anuiteta kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredite i manje plaćenih kamata za razdoblje kada se primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene, a nakon usvajanja tužbenih zahtjeva tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule, pogrešno primijenio materijalno pravo.

27. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost odbijanja njezinog prigovora radi prebijanja. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, pa stoga nepoštene odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne obvezuju ugovorne stranke jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite. Kako među strankama nije sporno da je sve plaćeno na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteno za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, to je na temelju valjanog Dodatka ugovoru o kreditu prestala tražbina tužiteljice, dok je, s druge strane, tuženica zadržala sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, pa stoga i po ocjeni ovog suda ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici u iznosima navedenim u točki VI. izreke prvostupanjske presude, slijedom čega je pravilno odbijen prigovor tuženice radi prebijanja.

28. Slijedom navedenog, ovaj sud djelomično je odbio žalbu tuženice, te je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod točkom I. i VI. izreke, te u točki IV. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 7. ugovora o kreditu koji glasi: ''...obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.'', dok je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu pod točkom II. i V. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne određene novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. (točka I. izreke ove presude). Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a ovaj sud je preinačio presudu pod točkom II. izreke i pod točkom V. izreke na način da su odbijeni zahtjevi za isplatu iznosa od 354,58 EUR-a i iznosa od 10.151,33 EUR-a te isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate (točka II. izreke ove presude), te je preinačio i točku III. izreke i točku IV. izreke u dijelu opisanom pod točkom II. izreke ove odluke, na način da je u tim dijelovima odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

29. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka.

30. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica djelomično uspjela sa deklaratornim zahtjevom za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 8. i čl. 7. u dijelu opisanom u točki I. izreke ove odluke i kondemnatornim zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. izreke ove odluke), a tuženica s dijelom deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnim ništetnim čl. 2. i dijela čl. 7. ugovora o kreditu opisanom u točki II. izreke ove odluke i kondemnatornim zahtjevom za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata na pojedinačne iznose (toč. II. izreke ove odluke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

31. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažiti žalbu tuženice te preinačiti rješenje pod toč. VIII. izreke i rješenje poslovni broj P-1681/2019-29 od 17. lipnja 2025. i na temelju čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

32. Iz istih razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

U odnosu na rješenje:

33. Prvostupanjski sud je odbio prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti tog suda kao neosnovan. Prvostupanjski sud, primjenjujući odredbu čl. 49., čl. 51. i čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022, dalje: ZZP/14) i čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a, te polazeći od utvrđenja da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na naprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije smatra da se radi o unaprijed formuliranim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale zbog čega tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, te činjenice da je Općinski sud u Rijeci (čija je mjesna nadležnost ugovorena ugovorom o kreditu) od prebivališta tužiteljice udaljen cca. 450 km, utvrđuje da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer bi za tužiteljicu izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka, slijedom čega je odbio prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti kao neosnovan. Prvostupanjski sud navodi da je prigovor nenadležnosti neosnovan i u smislu odredbe čl. 59. ZPP-a, jer iz stanja spisa proizlazi da je ugovor sklopljen u Podružnici Osijek i da je tužiteljica podnoseći tužbu izabrala Općinski sud u Osijeku kao mjesno nadležan sud.

34. Tuženica u žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud propustio provesti kontradiktoran postupak temeljem kojeg bi mogao utvrditi sve relevantne okolnosti za ocjenjivanje nepoštenosti ugovorne odredbe o prorogaciji nadležnosti te da je samo paušalno ustanovio da je ista nepoštena i da bi udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja i suda čija je nadležnost ugovorena izazvala dodatne troškove, ne utvrđujući sve ostale okolnosti relevantne za ocjenu postoji li neravnoteža u pravima i obveza između stranaka, pri čemu se poziva na sudsku prasku. Navodi da bi Općinski sud u Rijeci kao sud u sjedištu tuženice, čak i da nije postojala prorogacija nadležnosti u ugovoru o kreditu, bio nadležan primjenom odredbi o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i 48. ZPP-a, te smatra da u ovom konkretnom slučaju nije primjenjiva niti odredba čl. 59. ZPP-a jer poslovnica tuženice na području mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda, a u kojoj je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, nije upisana kao poslovna jedinica u sudskom registru. Tuženica ističe počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i toč. 11. ZPP-a, jer prvostupanjski sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama te bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

35. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je, suprotno tvrdnjama tuženice, u obrazloženju iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi imaju svoje uporište u stanju spisa i rješenje se može ispitati. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupku iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Neosnovan je i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud pravilno odlučio da je mjesno nadležan.

36. Razmatranjem spisa, ovaj sud je utvrdio da je nesporno između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (Rijeka) u smislu odredbe čl. 70. ZPP-a, te da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem tužiteljica ima status potrošača, a tuženica status trgovca a iz kojeg ugovora tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi i isplatu s osnova ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je, nakon provedenog kontradiktornog postupka, ugovornu odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ocijenio nepoštenom i posljedično tome ništetnom zaključivši da je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom da bi joj odlazak na sud u Rijeku uzrokovao dodatne materijalne troškove i gubitak vremena jer je udaljenost između Osijeka kao prebivališta tužiteljice do [adresa] kao sjedišta tuženice znatna, a koja činjenična utvrđenja kao i primjenu materijalnog prava pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

37. Tuženica tvrdi da bi, a obzirom da je njezino sjedište u [adresa], sud u Rijeci bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe iz čl. 16. ugovora o kreditu sukladno čl. 48. st. 1. ZPP- a, ali ispušta iz vida činjenicu da je ugovor o kreditu zaključen u Osijeku (tuženica priznaje tu činjenicu, a ista proizlazi i iz samog ugovora o kreditu), gdje tuženica ima poslovnu jedinicu (tuženica priznaje i tu činjenicu), pa je prema odredbi čl. 59. ZPP- a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, pa kako se i prema ocjeni ovog suda u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog ugovora o kreditu to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženice u Osijeku u kojoj je ugovor sklopljen, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda da je i prema toj odredbi mjesno nadležan.

U Varaždinu 12. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun