REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-267/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  RJEŠENJE

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Peroš Nikolić, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Anđele Hambašić, u upravnom sporu tužitelja UO iz [adresa], državljanina Ruske Federacije, kojega zastupa Zoran Bauer, odvjetnik iz Zagreba, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, dana nakon održane nejavne rasprave, dana 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/25- 06/11728, URBROJ: 511-01-212-26-5 od 13. siječnja 2026.

II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu. III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbačen je kao nedopušten naknadni zahtjev tužitelja, državljanina Ruske Federacije, za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja, u bitnome navodeći da su tužitelja po deportaciji iz Austrije u Rusiju dočekali službenici ruskih specijalnih službi (FSB-a) koji su ga držali do večeri i ispitivali te mu prijetili da je morao pristati na sve uvjete koje su mu nametnuli. Potom je poslat u Volgograd gdje su ga dočekala dva lokalna službenika tajnih službi u noći oko pola dva i ispitivali su ga sve do 6 ujutro na aerodromu u Volgogradu. Jedan od službenika mu je objasnio zbog čega ga je došao dočekati. Ističe da su ti službenici FSB-a od samog početka imali namjeru koristiti ga kao potencijalnog informatora jer je godinama živio u [adresa] i pozna mnoge ljude, a kasnije je morao biti s njima stalno u kontaktu te su mu postavljali pitanja koja su od njihovog interesa. Međutim, čim je odbio neku ponudu dobivao je ozbiljne prijetnje. U takvim slučajevima su česte metode mučenja ili ''samoubojstava''. Nakon što je 10. prosinca 2025. otpušten iz Prihvatnog centra za strance u Ježevu kontaktirao je svog brata kako bi mu rekao da je izašao iz zatvorenog kampa i deportacijskog centra i da se nalazi u otvorenom kampu, na što mu je ovaj objasnio da su čečenski službenici već bili u njihovoj kući i da znaju gdje se nalazi i čime se bavi. Navodi da FSB zna da je on tražitelj međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj. Pojašnjava da im nije on to rekao, već su to oni znali od prije. Stoga nije točno da je on kontaktirao suprugu i rekao joj da kaže djelatnicima FSB-a da je on tražitelj međunarodne zaštite nego je supruga potvrdila djelatnicima njihova saznanja. Navodi da je SOA s njima obavila razgovor po izlasku iz Ježeva. Prigovara da ga Sud nije saslušao. Ističe da je već tijekom prvog postupka naveo da njegova obitelj živi i danas u Republici Austriji te je s njima u uskom kontaktu, a od obitelji je dobio informacije da ih je FSB u više navrata pokušao kontaktirati te da se raspituju kod njih za njega i gdje se nalazi. Smatra da je situacija za njega očito opasna. Navodi da postoje brojna izvješća da se takve osobe po povratku u Rusiju odmah šalju na bojište u Ukrajinu. Zatražio je da tužba ima odgodni učinak do pravomoćnog okončanja spora.

3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje te mu odobri međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj i odobri mu besplatnu pravnu pomoć u ovom upravnom sporu te naloži tuženiku da naknadi odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći troškove ovog spora u iznosu od 1.250,00 eura. Također predlaže da Sud odredi da tužba ima odgodni učinak jer nije protivno javnom interesu, budući da je pušten na slobodu nakon tri mjeseca, a ni SOA nije našla neke zapreke.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi daje tužitelj napustio zemlju podrijetla još 2004. godine, zajedno s obitelji, te se kao azilant nastanio u Republici Austriji. Zbog optužbe za terorizam, osuđen je na 7 godina zatvora u Republici Austriji te je 2021. godine, nakon odslužene 2/3 kazne zatvora, pušten iz zatvora, ali je deportiran u zemlju podrijetla. U Ruskoj Federaciji je boravio od 2021. do srpnja 2025. godine, kad je legalno, s putovnicom i novim identitetom koji mu je odobren od strane ruskih vlasti, pokušao preko Hrvatske stići k obitelji u Republiku Austriju. Obiteljski motivi kod tužitelja su očiti i sasvim legitimni, ali ostaje nejasno na koji načinje i koliko dugo je planirao boraviti na području zemlje članice EU gdje je počinio kazneno djelo zbog kojega je osuđen i zbog kojega mu je ukinut status azilanta te izrečena zabrana boravka. Pojasnio je da je osobne podatke mijenjao iz razloga što je stavljen na Interpolovu tjeralicu. Napominje kako je tužitelj navodio da od kad je deportiran u zemlju podrijetla nije imao nikakvih problema u Ruskoj Federaciji. Imao je zaposlenje, ostvarivao prihode, a mogao je i posjećivati rodbinu u Čečeniji te je njegova obitelj iz Republike Austrije mogla posjećivati njega u Ruskoj Federaciji. Tužitelj je sam u naknadnom zahtjevu naveo da je osobno kontaktiran od strane ruske obavještajne službe kojima je potvrdio prisutnost u Republici Hrvatskoj kao i status tražitelja međunarodne zaštite na način da je mobilnim uređajem fotografirao iskaznicu tražitelja međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj i djelatniku FSB-a istu poslao, nakon čega je cijelu komunikaciju s istim izbrisao prema njegovom naputku. Tužitelj tijekom svog boravka u Republici Hrvatskoj navodi strah od obavještajne službe zemlje podrijetla i traži zaštitu od istih, dok s druge strane uredno izjavljuje kako i dalje surađuje s njima, kako su u kontaktu i s njegovom porodicom u Čečeniji, ali i s užom obitelji u Republici Austriji. Također je nejasno zbog čega je odlučio s promijenjenim identitetom napustiti Rusku Federaciju uz pomoć ruskih tijela vlasti te otići u Republiku Austriju gdje je osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora i gdje mu je zabranjen ulazak i boravak. Prema navodima tužitelja danim tijekom redovnog postupka i tijekom naknadnom zahtjeva, razvidno je da je tužitelj potpuno svjestan dosega ruskih obavještajnih službi te je nejasno na koji način misli da bi ga status azilanta zaštitio od istih ukoliko je stvarno od interesa ruskih obavještajnih agencija. Saslušanjem tužitelja, kako se traži u tužbi, ne bi se utvrdilo ništa novo što već nije izrečeno, dok, s druge strane, ostaju činjenice koje tužitelja isključuju iz sustava azila, a obuhvaćaju zatvorsku kaznu zbog vjerskog ekstremizma i zabranu ulaska i boravka u Republici Austriji. Vezano za odgodni učinak tužbe, tuženik navodi da je tužiteljeva ciljana zemlja bila Republika Austrija, a ne Republika Hrvatska. Tužiteljev iskaz teško da može razjasniti razloge njegovog traženja međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj jer je u ovoj upravnoj stvari, kroz provedeni upravni postupak, razjašnjeno da tužitelj nije bio proganjan niti mu je cilj ostati na području Republike Hrvatske. Zbog svega navedenog, ne vidi razloga za odgađanje prvostupanjskog rješenja, a povratak tužitelja u zemlju podrijetla neće istoga dovesti u nepovoljan položaj jer, kako je prethodno navedeno, u Ruskoj Federaciji nije imao problema s tijelima vlasti, odnosno nije bio tužen niti pritvaran te mu je omogućeno ostvarivanje prihoda kao i razvijanje obiteljskih odnosa. Također, tužitelj, kada je odlučio napustiti zemlju podrijetla, učinio je to legalno. Razloge eventualne prisilne suradnje sa sigurnosnim službama Ruske Federacije, koje je navodio, treba tražiti u njegovim postupcima i aktivnostima koje nisu tijekom ovog niti prethodnog upravnog postupka razjašnjeni.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika te je održao nejavnu raspravu.

7. Strankama je, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 - dalje ZUS), dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Člankom 43. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25) propisano je da ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje naknadni zahtjev ako se ocijeni da je nedopušten sukladno članku 47. stavku 6. ovoga Zakona.

10. Člankom 47. stavkom 6. navedenog Zakona propisano je da će se naknadni zahtjev odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavcima 3. i 4. ovoga članka.

11. Stavkom 3. toga članka Zakona propisano je da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

12. Stavkom 4. toga članka Zakona propisano je da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku.

13. Osporavanim rješenjem odbačen je naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu kao nedopušten sukladno članku 43. stavku 2., a u vezi s člankom 47. stavkom 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti jer tužitelj u njemu nije iznio nove i relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

14. Naime, tužitelj je i u prvom zahtjevu za međunarodnu zaštitu naveo da je zemlju podrijetla napustio u srpnju 2025. jer više nije htio surađivati s djelatnicima sigurnosnih službi Ruske Federacije koje su se kod njega interesirale za U koji su 2000.- ih godina napustili Rusku Federaciju i otišli u emigraciju diljem EU. Dodao je da je od 2004. do 2021. boravio na području Republike Austrije gdje mu i danas žive supruga i djeca i gdje je imao status azilanta. U Republici Austriji je osuđen višegodišnju kaznu zatvora zbog terorizma, zbog čega mu je, nakon odslužene zatvorske kazne, oduzet status azilanta te je protjeran u Rusku Federaciju. Od 2021. do srpnja 2025. boravio je u zemlji podrijetla, ostvarivao dohodak, družio se s obitelji i bližnjima, ali je i surađivao s tijelima obavještajne zajednice Ruske Federacije. Uz pomoć sigurnosnih službi Ruske Federacije, promijenio je osobne podatke krajem 2024., te umjesto na IO, kako se prije zvao, izradio je putni list na ime VO. Naveo je da se na promjenu imena i prezimena odlučio zbog tjeralice Interpola koja glasi na ime IO. Tužitelju je presudom ovog suda poslovni broj: Us I- 1315/2025-8 od 14. listopada 2025. odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, a odluka je postala izvršna 10. prosinca 2025.

15. U naknadnom zahtjevu tužitelj je naveo da je kontaktirao s djelatnicima FSB- a, ali je isto navodio i u prethodnom zahtjevu te se ponovno referirao na navode da su navodno djelatnici FSB-a i dalje zainteresirani za neke osobe iz područja EU-a koje bi on mogao poznavati zbog svog dugog boravka na području EU/EGP-a.

16. Uzimajući u obzir navode naknadnog zahtjeva, gdje tužitelj ponavlja činjenice i okolnosti koje je tuženik već u prethodnom postupku detaljno ispitao i ocijenio kao nevjerodostojne, kao i ovaj Sud, pravilno je, po ocijeni ovog Suda, tuženik odbacio kao nedopušten naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu, uz obrazloženje da nema novonastalih činjenica i dokaza koji su nastali nakon izvršnosti prethodnog postupka, a u bitnom mijenjaju narativ prethodnog zahtjeva koji je odbijen, uz obrazloženje koje i ovaj Sud prihvaća. Naime, tuženik je razmotrio trenutnu situaciju Ruske Federacije kao i osobne okolnosti tužitelja, te je naveo da je tužitelju trajno zabranjen ulazak u Republiku Austriju, članicu EU, gdje je pravomoćno osuđen i gdje je odslužio kaznu zatvora zbog islamskog terorizma. Nakon deportacije iz Republike Austrije, tužitelj nije navodio nikakve probleme s tijelima u Ruskoj Federaciji. Mogao je ostvarivati prihode, posjećivao je članove obitelji iz Republike Austrije te mu je omogućeno koristiti usluge tijela vlasti, a čak je, nakon povratka u Rusku Federaciju, ishodio novi putni list na drugo ime i prezime kako bi izbjegao ograničenja vezana za bivše ime koje postoji u informacijskim sustavima EU i Interpola.

17. Imajući u vidu navedeno, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj nakon izvršnosti odluke, kojom je odbijen njegov prijašnji zahtjev za međunarodnu zaštitu, podnio nedopušten naknadni zahtjev, u kojem nije iznio nikakve nove relevantne činjenice koje bi bile od utjecaja na drukčije rješenje u ovoj upravnoj stvari.

18. Imajući u vidu sve navedeno, Sud osporavano rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi i tijekom spora te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.

19. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem, ocijenivši ga nesvrsishodnim, a tužitelj je već višekratno saslušavan tijekom ovog i ranijih postupaka. Naime, Sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja nije propisano obveznim u postupku povodom pravnog lijeka Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u koji su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, a osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i Vijeća koja, dakle, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka, ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tužitelja. Stoga Sud navedeni dokaz nije provodio, a osobito jer tužitelj nije predložio utvrđivanje nikakvih novih okolnosti koje bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

20. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.

21. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

22. Konačno, Sud je imao u vidu i presudu Suda EU od **.**.2017., I (C‑348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te Direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene Direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te Direktive.

23. Kako ostali prigovori navedeni u tužbi i tijekom spora ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, Sud osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim.

24. Valjalo je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke presude.

25. Tijekom ovog spora tužitelj postavlja zahtjev za besplatnu pravnu pomoć koji je Sud ocijenio osnovanim.

26. Naime, prema podacima spisa isti ne raspolaže novčanim sredstvima i imovinom (zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći), te ispunjava uvjete za odobravanjem besplatne pravne pomoći u ovom sporu sukladno odredbi članka 8. stavak 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

27. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći, Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

28. Kako je tužitelj postavio zahtjev za naknadom troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR, te za zastupanje na raspravi pred ovim sudom u iznosu od 500,00 EUR, to Sud nalazi da je isti trošak zatražen sukladno tarifnom broju 27. Tarife, što uz uvećanje za pripadajući PDV, iznosi ukupno 1.250,00 EUR.

29. Stoga je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći tužitelju, isplati ukupno navedeni iznos.

30. Prijedlog za odgodni učinak nije osnovan.

31. Naime, člankom 51. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da tužba može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, sukladno propisima kojima se uređuju upravni sporovi, osim u slučaju iz članka 41. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona.

32. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano.

33. Prema stavku 2. toga članka ZUS-a, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

34. Dakle, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjeni uvjeti navedeni u citiranoj odredbi Zakona.

35. Po ocijeni ovog Suda, izvršenjem rješenja tužitelju ne bi nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, dok bi odgoda bila protivna javnom interesu te stoga nisu ispunjeni kumulativni uvjeti da bi se dopustilo da tužba ima odgodni učinak.

36. Valjalo je stoga, na temelju članka 42. stavka 4. ZUS-a riješiti kao u izreci.

U Zagrebu 12. veljače 2026.

Sudac:

Jasna Peroš Nikolić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Zoran Bauer, e-komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica

3. U spis