Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-383/2024-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja KČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Nikoli Žganec odvj. iz Čakovca, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Leko Miroslavu, odvjetniku u OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 26. siječnja 2026., u prisutnosti pun. tužitelja Nikole Žganca odvj. iz Čakovca, te zamj. pun. tuženika Gorana Ficka odvj. iz Varaždina, dana 12. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SNJEŽANI ODAK HRKAČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 21.861,99 EUR sa zateznom kamatom računatom kako slijedi:
na iznos od
60,65 EUR od
10.01.2007.
na iznos od
35,42 EUR od
02.09.2007.
na iznos od
35,38 EUR od
02.10.2007.
na iznos od
35,34 EUR od
04.11.2007.
na iznos od
35,31 EUR od
02.12.2007.
na iznos od
35,27 EUR od
02.01.2008.
na iznos od
35,22 EUR od
02.02.2008.
na iznos od
61,37 EUR od
02.03.2008.
na iznos od
63,86 EUR od
02.04.2008.
na iznos od
61,24 EUR od
02.05.2008.
na iznos od
61,17 EUR od
02.06.2008.
na iznos od
61,11 EUR od
02.07.2008.
na iznos od
61,05 EUR od
02.08.2008.
na iznos od
60,98 EUR od
03.09.2008.
na iznos od
60,91 EUR od
02.10.2008.
na iznos od
82,12 EUR od
02.11.2008.
na iznos od
62,62 EUR od
02.12.2008.
na iznos od
83,28 EUR od
02.01.2009.
na iznos od
86,37 EUR od
02.02.2009.
na iznos od
87,69 EUR od
02.03.2009.
na iznos od
83,25 EUR od
02.04.2009.
na iznos od
83,87 EUR od
02.05.2009.
na iznos od
6,01 EUR od
02.06.2009.
na iznos od
72,18 EUR od
05.06.2009.
na iznos od
73,18 EUR od
02.07.2009.
na iznos od
74,18 EUR od
02.08.2009.
na iznos od
76,91 EUR od
02.09.2009.
na iznos od
76,51 EUR od
02.10.2009.
na iznos od
73,76 EUR od
02.11.2009.
na iznos od
78,67 EURo od
02.12.2009.
na iznos od
82,24 EUR od
02.01.2010.
na iznos od
88,01 EUR od
02.02.2010.
na iznos od
86,39 EUR od
01.03.2010.
na iznos od
93,88 EUR od
02.04.2010.
na iznos od
92,12 EUR od
02.05.2010.
na iznos od
95,49 EUR od
02.06.2010.
na iznos od
118,32 EUR od
02.07.2010.
na iznos od
113,33 EUR od
02.08.2010.
na iznos od
126,44 EUR od
02.09.2010.
na iznos od
122,10 EUR od
02.09.2010.
na iznos od
113,01 EUR od
02.11.2010.
na iznos od
117,41 EUR od
02.12.2010.
na iznos od
138,47 EUR od
02.01.2011.
na iznos od
123,81 EUR od
02.02.2011.
na iznos od
129,01 EUR od
02.03.2011.
na iznos od
121,83 EUR od
02.04.2011.
na iznos od
122,80 EUR od
02.05.2011.
na iznos od
41,29 EUR od
02.06.2011.
na iznos od
97,27 EUR od
03.06.2011.
na iznos od
42,33 EUR od
02.07.2011.
na iznos od
99,39 EUR od
03.07.2011.
na iznos od
52,44 EUR od
02.08.2011.
na iznos od
114,65 EUR od
03.08.2011.
na iznos od
145,68 EUR od
02.09.2011.
na iznos od
133,00 EUR od
02.10.2011.
na iznos od
43,49 EUR od
02.11.2011.
na iznos od
88,38 EUR od
04.11.2011.
na iznos od
42,85 EUR od
02.12.2011.
na iznos od
87,64 EUR od
03.12.2011.
na iznos od
135,65 EUR od
02.01.2012.
na iznos od
141,40 EUR od
02.02.2012.
na iznos od
141,77 EUR od
02.03.2012.
na iznos od
137,79 EUR od
02.04.2012.
na iznos od
139,66 EUR od
02.05.2012.
na iznos od
141,41 EUR od
02.06.2012.
na iznos od
138,43 EUR od
02.07.2012.
na iznos od
139,33 EUR od
02.08.2012.
na iznos od
137,61 EUR od
02.09.2012.
na iznos od
133,40 EUR od
02.10.2012.
na iznos od
137,70 EUR od
02.11.2012.
na iznos od
86,19 EUR od
02.12.2012.
na iznos od
0,28 EUR od
02.01.2013.
na iznos od
54,57 EUR od
02.02.2013.
na iznos od
58,94 EUR od
02.03.2013.
na iznos od
141,25 EUR od
31.03.2013.
na iznos od
3,98 EUR od
02.04.2013.
na iznos od
57,39 EUR od
02.05.2013.
na iznos od
52,42 EUR od
02.06.2013.
na iznos od
151,62 EUR od
01.07.2013.
na iznos od
3,29 EUR od
02.07.2013.
na iznos od
79,92 EUR od
06.07.2013.
na iznos od
91,75 EUR od
02.08.2013.
na iznos od
94,32 EUR od
02.09.2013.
na iznos od
90,67 EUR od
02.10.2013.
na iznos od
96,96 EUR od
05.11.2013.
na iznos od
91,18 EUR od
02.12.2013.
na iznos od
100,07 EUR od
02.01.2014.
na iznos od
42,51 EUR od
02.02.2014.
na iznos od
32,50 EUR od
02.03.2014.
na iznos od
36,33 EUR od
02.04.2014.
na iznos od
36,25 EUR od
02.05.2014.
na iznos od
40,60 EUR od
02.06.2014.
na iznos od
36,95 EUR od
02.07.2014.
na iznos od
42,90 EUR od
02.08.2014.
na iznos od
44,26 EUR od
02.09.2014.
na iznos od
40,25 EUR od
02.10.2014.
na iznos od
45,89 EUR od
02.11.2014.
na iznos od
1.854,57 EUR od
08.02.2015.
na iznos od
12.092,08 EUR od
12.04.2015.
po stopi od 15% godišnje u razdoblju od 10. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023.,
po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024.,
po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.056,80 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom od 12. veljače 2026. kao dana donošenja presude do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika zbog stjecanja tuženika bez osnove temeljem ništetnosti odredaba ugovora koji su stranke sklopile a koje se odnose na valutu ugovorne obveze i promjenjivost kamatne stope.
2. Nesporno je među strankama:
- da su sklopile ugovor o kreditu broj 9012137825 potvrđen po javnom bilježniku Ivan Marodiju broj OU povlaka 1439/06 od 16.12.2006
- predmetni ugovor ugovoren je na iznos kredita od 70.000 979 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju banke za CHF.
- kredit je odobren uz promjenjivu redovitu kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora iznosila 4,65% godišnje a definirana je kao promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke
- otplata kredita utvrđena je na način da se kredit vraća u 240 jednakih anuiteta pri čemu je na dan sklapanja predmetnog ugovora anuitet iznosio 454,82 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju banke za CHF
- prvi anuitet je dospio na naplatu 31.1.2007. a tijekom otplate kredita u dva navrata je odobravan moratorij ukupno u trajanju od 24 mjeseca i to od 1.11.2012. do 31.10. 2014.
- kredit je otplaćen dana 10.4.2015. i to odobrenjem od strane tuženika novog kredita broj 9019144329
-taj kredit je ugovoren na iznos od 52.650 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju banke za CHF
- kredit je odobren uz promjenjivu redovitu kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora iznosila 3,23% godišnje a definirana je kao promjenjiva u skladu s odlukom o kamata o kamatnim stopama banke
- stranke su dana 18.12.2015. godine sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 9019144329 potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Zvonarek, poslovni broj OV 12428/15 na temelju Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 - konverzija kredita) kojim su kredit konvertirale u kredit sa valutnom klauzulom u EUR kojima su se odredbe ugovora o kreditu izmjenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom.
3. Tužitelj nadalje u tužbi i tijekom postupka navodi:
- odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne i nepoštene zbog čega ne proizvode pravne učinke među strankama
- naime presudom trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P povlaka 1401/12 od 4.7.2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača
- navedena je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odluci PŽ 6632/17 od 14.6.2018.
- osim toga gore navedenom presudom iz 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda PŽ 7129/13 od 13.6.2014. odlučeno je o ništetnosti ugovornih odredaba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženika trgovac sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača
- napominje se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošači osobno pokrenu radi naknade štete, izmjene ugovora i slično a sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku.
- u odnosu na ništavnost odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj navodi da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojim odlukama koje se tiču predmeta kolektivne zaštite potrošača, između ostalog navodi da se po ocjeni suda ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača i dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koje promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija
- radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, pa su putem ove ugovorne odredbe tuženici potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. Zakona o obveznim odnosima iz 91., odnosno članka 247. Zakona o obveznim odnosima iz 2005., koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora
- bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamata je cijena
- dodatna okolnost koja po ocjeni toga suda je presudna za ocjenu uzrokuje li ta odredba znatnu neravnotežu na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja je činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli, odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara
- nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača
- da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja
- umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja
- u odnosu na ništetnost odredbe ugovora o valnoj klauzuli u presudama kolektivne zaštite se navodi da je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika koje preuzima
- stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit sa valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor sa valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im da i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka
- tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom za potrošača posebno rizičnom valutnom klauzulom
- neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je
- naime, neizvjestan je iznos glavnice kredita koju dužnik ima obvezu vratiti banci a i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti u švicarskim francima
- nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovor u kojem je glavnica vezana za valutu švicarski franak, banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo sa valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja potrebnih informacija koje u startu dovode do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja
- prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, to jest ovdje tužitelj u predmetno vrijeme nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik valute utočišta koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, da je trebao biti o tome obavješten
- zbog toga prosječnom potrošaču pa i tužitelju odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, u smislu da zna da glavnica kredita koju otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive
- ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa i tužitelja, već zbog činjenice da potrošači pa time i tužitelj, nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama
- stoga bez obzira što u vrijeme kad je ugovor bio sklopljen nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banka je sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošača i tužitelja trebala informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku
4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi:
- ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda
- stavlja prigovor da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, s obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio dodatak ugovoru o kreditu sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, stoga da tužitelj više nema interes za podizanje tužbe
- tužitelj je konverzijom u potpunosti obeštećen, odnosno pretplata mu je uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije
- ako je temeljem članka 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati
- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu
- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva
- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom
- tuženik ističe i prigovor zastare.
5. Sud u ovom predmetu nije više odlučivao o prigovoru mjesne nenadležnosti koji je postavio tuženik jer smatra da je tijekom postupka to pitanje već riješeno i proizlazi iz spisa. Naime, ovaj sud se pravomoćno oglasio mjesno nenadležnim, međutim nakon toga je određena delegacija ponovno ovome sudu od strane Županijskog suda u Varaždinu, tako da je ovaj sud ipak konačno utvrđen mjesno nadležnim sudom.
6.
Sporno je među strankama, jesu li pojedine odredbe Ugovora, na koje se poziva tužitelj, nepoštene, a time i ništetne, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li sklapanjem Aneksa tužitelj izgubio pravni interes potraživati preplatu od tuženika, te visina tužiteljeve tražbine.
7.
U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-374), te je proveo dokaz vještačenjem po financijsko- knjigovodstvenom vještaku Slađani Srnec. Tuženik na kojem je teret dokazivanja, što će kasnije biti izloženo, nije predlagao saslušanje stranaka niti druge personalne dokaze. Sud nije saslušao stalnu sudsku vještakinju obzirom su stranke iskazale da nema potrebe da se vještakinja na ročištu neposredno sasluša. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
8.
Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak). Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. između ostaloga potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu vezanom za ništetnost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. god., te bi se navršila 14. lipnja 2019. Stoga u odnosu na potraživanje po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara u vrijeme podnošenja tužbe (12. lipnja 2019.) nije nastupila. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara je također prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., te je počela ponovno teći od kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, odnosno kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018., te bi se navršila 15. lipnja 2023. Stoga ni u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnosti valutne klauzule nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe sudu.
9. U ovom slučaju vještak je utvrdio da je kredit broj 9012137825 zatvoren prije datuma konverzije dok je na dan 30.9.2015. bila aktivna samo partija 9019144329 kod koje nije utvrđena preplata. Stoga se može zaključiti da za ugovor o kreditu iz 2006. godine stranke nisu radile konverziju. S obzirom na to sud nalazi da ovdje nema potrebe uopće obrazlagati zašto tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe, time više što je tužitelj nakon financijskog vještačenja postavio zahtjev samo iz nekonvertiranog kredita sklopljenog 2006.
10. Što se tiče ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u konkretnom predmetu, valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi, uz pretpostavku da se u svakom restitucijskom postupku utvrdi činjenično stanje vezano za konkretnog potrošača o njegovoj obaviještenosti o pravnim i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora radi donošenja informirane odluke. Naime čl. 502.c ZPP-a propisuje da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje doneseno u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, ali u individualnom postupku sud je dužan razmotriti specifične okolnosti pojedinačnog slučaja i omogućiti dokazivanje činjenica koje nisu bile predmet kolektivnog postupka, osobito kada se radi o dokazivanju informiranosti potrošača o ugovornim odredbama (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 50/24). U ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
11. S druge strane, kako tuženik na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke u predugovornoj i ugovornoj fazi, nije predložio saslušanje stranaka i svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredbi utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženik nije dokazao da navedene presude nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju provedenog dokaznog postupka i stanja spisa iz kojeg je razvidno da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) tužitelja o osporenim ugovornim odredbama. Ovdje se valja pozvati na odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a: Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika i čl. 221.a ZPP-a: Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Naime, navedene odredbe govore u prilog tome da je tuženik u ovom postupku trebao dokazati da se na tužitelja ne primjenjuje utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača.
12. Valja reći da se kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14, 110/15, 14/19 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi će se i dovršiti po odredbama tog Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP). Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP-a koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
14. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-396/21-3 je da je banka kao visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, bila dužna maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici u smislu da je istu morala ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Navedeni stav valja primijeniti i na ovaj slučaj.
15. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je banka - tuženik povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući u razdoblju od 01. travnja 2004. - 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
16. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kao i parametara temeljem kojih će se i na koji način mijenjati promjenjiva kamatna stopa sukladno odredbama kreditora. Što se tiče ugovaranja valute CHF, to posebno uključuje informiranje potrošača o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
17. Temeljem provedenih dokaza očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni, te da je tužitelj izložen valutnom riziku o kojem nije bio obaviješten. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju bilo kakvu drugu mogućnost.
18. Sud utvrđuje da odredbe ugovora o kamatnoj stopi i valuti kao predmet i cijena uopće nisu jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 52. ZZP) prosječnom potrošaču, budući da su nepotpune, ne sadrže obrazloženje već samo zaključak u smislu da neodređeno definiraju konačnu obvezu za potrošača, ali ne i način kako se ista formira, čak i ako se uzme u obzir širi kontekst izvan samog ugovora, koji sukladno ZZP-u uključuje sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Pri tome pojam prosječnog potrošača razumijeva objektivan kriterij, pa podrazumijeva prosječan nivo informiranosti, opreza i pažnje koji se očekuje od tipične fizičke osobe koja djeluje izvan svoje profesionalne djelatnosti, te koja sa takvim prosječnim nivoom informiranosti, opreza i pažnje procjenjuje može li predvidjeti ekonomske posljedice ugovorne odredbe na temelju jasnih i razumljivih informacija, odnosno informacija koje su dane. Također prema interpretaciji odredaba ZZP i u duhu suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
19. Budući da je izostalo pregovaranje stranaka o bitnim elementima ugovora (predmetu i cijeni) za koje elemente je osim toga sud utvrdio da u ugovoru nisu jasno, lako razumljivo i lako uočljivo sadržani, sud utvrđuje da je navedeno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost (čl. 55. ZZP), a time i ništetnost navedenih odredbi Ugovora. Rezultat navedene ništetnosti je stjecanje bez osnove na strani jedne ili obiju strana, a sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
20. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju utvrdila da preplata kamate po kreditu iz 2006. po početnom tečaju iznosi 3.645,28 EUR, a da preplata tečaja iznosi 18.216,71 EUR. Ocjenjujući vjerodostojnost predmetnog nalaza i mišljenja, sud je utvrdio da je isti glede spornih bitnih činjenica dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju te u skladu sa pravilima struke. Stoga je isti sud i prihvatio.
21. Tužitelj je u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje specificirao svoj tužbeni zahtjev, te je on usvojen kao pod toč. I. izreke.
22. O trošku je sud odlučio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a: Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/25), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada inicijalna nagrada od 250 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, ali koja ovisi o vrsti radnje koju poduzima (Tbr. 9.1., Tbr. 8.1., Tbr. 9.3.), a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura. Međutim sud je kod odluke o zahtjevu vezan postavljenim zahtjevom. Također se odluka o trošku temelji i na Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23 – dalje u tekstu: ZSP) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19, 92/21 i 37/23 – dalje u tekstu: Uredba), što se tiče sudske pristojbe na tužbu.
23. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i odnosi se na: sastav tužbe u iznosu 200,00 eura, sastav žalbe od 7.8.2019. (Tbr.10/1) u iznosu od 250,00 eura, sastav podneska od 19.8.2019. (Tbr.8/3) u iznosu od 50,00 eura, sastav podneska od 19.8.2020. (Tbr. 8/1) u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 4.12.2024. (Tbr. 8/1) u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 18.12.2024. (Tbr. 8/1) u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 19.12.2024. (Tbr.9/1) u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 9.1.2025. (Tbr. 8/3) u iznosu od 500,00 eura, sastav podneska od 31.3.2025. (Tbr. 8/3) u iznosu od 50,00 eura, sastav podneska od 29.8.2025. (Tbr. 8/1) u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 26.1.2026. (Tbr. 9/1) u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude (Zbt. 9/3) u iznosu od 100,00 eura, sve uz pripadajući PDV 25% od 475,00 eura, pristojbu na tužbu u iznosu od 86,80 eura, trošak vještačenja od 420,00 eura i 175,00 eura, što sveukupno iznosi 3.056,80 eura, a o trošku je odlučeno kao pod toč. II. izreke.
U Čakovcu 12. veljače 2026.
Sutkinja
Ivana Starčević
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.
O tome obavijest:
1. tužitelj po pun.
2. tuženik po pun.
