Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-1871/2019-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Kožul & Petrinović, radi utvrđenja ništetnosti, nakon javne glavne rasprave zaključene 12. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CM, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos 22.611,04 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje:

- na iznos 17.188,75 EUR teku od 01. listopada 2015. do namirenja tužitelja,

- na iznos 5.422,29 EUR teku od presuđenja do namirenja tužitelja, te se izračunavaju do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 3.279,18 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO), u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 316- 32/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 02. travnja 2007. na iznos od 145.800,00 CHF i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita, JM, iz [adresa], kao sudužnik, VITALIS d.o.o. sa sjedištem u [adresa], MBS: 040182664, kao založni dužnik, a tuženik kao banke, koji je solemniziran (potvrđen) kod javnog bilježnika iz [adresa], GM, [adresa], broj: OV-3683/O7 od 11. travnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 20. Ugovora o kreditu da je ugovorena nadležnost suda u [adresa]. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu da je ugovoreno da Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 145.800,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima. Dalje je ugovoreno kako se kredit odobrava za kupovinu stana. Odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorena kamatna stopa od 4,20% dekurzivno godišnje. Promjenjivost kamatne stope ugovorena je odredbom čl. Ugovora o kreditu na način da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke te da Korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Kamatna stopa od 4,20% da je narasla od 30. studenog 2010. na 5,95% odnosno povećala se preko 40%. Otplata kredita da je ugovorena je odredbom čl. 4. na način da je rok otplate kredita 30 godina od stavljanja kredita u otplatu. Dalje, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 712,99 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu i da prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Na kraju da su stranke odredbom čl. 21. st. 3. Ugovora o kreditu ugovorile da potpisom Ugovora Korisnik kredita, Založni dužnik i Sudužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora. Dana 14. studenog 2011. tužitelj da je s tuženikom sklopio Aneks br. 1 Ugovor o kreditu broj: 316-32/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim su u bitnome odredili ostatak preostale glavnice u visini od 137.798,46 CHF, kamatnu stopu u visini od 5,45% te troškove zbog sklapanja Aneksa odnosno moratorija od 31. listopada 2011. do 31. svibnja 2012. Nakon Aneksa br. 1. anuitet da je iznosio 842,10 CHF. Aneks br. 2 Ugovor o kreditu broj: 316-32/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine tužitelj je s tuženikom sklopio 25. rujna 2012. U bitnome da je njime određena preostala glavnica u visini 139.666,03 CHF, kamatna stopa u visini od 5,45% te troškovi zbog sklapanja Aneksa br. 2 odnosno moratorija od 31. kolovoza 2012. do 31. ožujka 2013.. Nakon Aneksa br. 2 anuitet da je iznosio 867,41 CHF. Dalje, 11. siječnja 2016. s tuženikom da je potpisan Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 316-32-2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks Ugovora). Navedenim Aneksom Ugovora točnije odredbom čl. 2. da je utvrđeno da se Aneks Ugovora sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015.). Predmetni ugovor da sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/03) i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Predmetnim ugovorom da je određena kamatna stopa kao promjenjiva. Odredbom čl. 6. Banka da je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te da Korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Posebno napominje da je predmetna odredba Ugovora, koja govori o promjenjivosti kamatne stope, odredba koja je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužitelj prilikom ugovaranja nije imao baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Štoviše, ista ugovorna odredba sadržana je u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle, nitko od klijenata banke

- fizičkih osoba nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što drugo. Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (N.N. 96/03) da određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Citirani zakon određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju: Odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; Odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; Odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Citirani zakon nadalje u čl. 87. da određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. Također je i čl. 272. (u vezi s čl. 270.) Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) da je propisano da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, i ZOO-om da je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao sankcija je propisana nistetnost takve odredbe. Sud časti Hrvatske gospodarske komore, kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse, također da je odlučivao o identičnom pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija te je formirao stajalište, izraženo primjerice u pravomoćnoj odluci br. P-I-50/10 od 25. ožujka 2011., o nedopuštenosti takvog postupanja. Tako da je iz citirane presude vidljiv decidirani stav da jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadnu zaradu. Posebno naglašava sentenca iz obrazloženja kako „bez obzira na činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom utvrđena obveza banaka da promjenu kamatne stope čine ovisnom o bilo kakvoj referentnoj stopi, polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava, i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, stav je ovog Suda da promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika, pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metodologija tog izračuna." Također je konstatirano da se ovakvom praksom povređuje i pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora, „...potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost ugovorene stope." Dalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTS), posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. da je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedena presuda da je potvrđena presudom VSRH posl. br. Revt 249/14-2 09. travnja 2015. U predmetnoj presudi da je, između ostaloga, navedeno kako u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju odredbe vezane uz promjenjivu kamatnu stopu nisu bile razumljive jer je formulacija ugovornih odredbi bila takva da potrošači nisu ni približno mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom svih iznesenih činjenica, da je evidentno je da je tuženik s tužiteljem kao potrošačem u razdoblju navedenom u presudi VTS-a sklopio ugovor o kreditu kojim je nametnuo: nerazumljivu, nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu, bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre. Pri tome naravno, nije ni u kojem slučaju prilikom sklapanja ugovora dao naslutiti da će mu u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će od tužitelja, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina te od tužitelja (i ostalih korisnika ovakve vrste kredita) uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Osim ništetnosti promjenjive kamatne stope tj. cijene ugovora tužitelj ističe kako je ništetna i valutna klauzula tj. predmet ugovora. Navedena odredba da je također nepoštena, a temeljem odredbe čl. 81. ZZP(96/03) tj. odredbe čl. 96. ZZP(79/07), a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87 ZZP (96/03) tj. odredbe čl. 102. ZZP (79/07). U presudi VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. vezano uz valutnu klauzulu u CHF između ostaloga da je navedeno kako: „Odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima." S obzirom na ponašanje i djelovanje banaka, između ostalih i ovdje tužene Addiko Bank d.d. vezano uz valutnu klauzulu i informiranje klijenata u presudi VTSRH pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. da je zaključeno kako: „Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj." Dalje, presudama suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. i C-186/16 od 20. rujna 2017. da je navedeno kako čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničen samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost. Konkretno, korisnik kredita mora s jedne strane biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednost valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U predmetnim presudama suda Europske unije da je istaknuto kako je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama, a o čemu potrošači-prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Iz presuda u slučaju „franak" VTSRH i u tim predmetima izvedenih dokaza da jasno proizlazi kako tuženik, ali ni preostali tuženici iz kolektivnog spora, ne samo da nisu potrošače upozoravali na rizik već su im preporučali zaduženje u švicarskim francima kao „sigurnoj valuti" i sl. Dakle, da je jasno kako su banke i vezano uz valutnu klauzulu u CHF počinile povredu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07, a što čini tako ugovorenu valutnu klauzulu ništetnom temeljem odredbe čl. 87. ZZP/03. Temeljem svega navedenoga, a u skladu s odredbama čl. 12. ZPP-a i čl. 327. ZOO-a, tužitelj predlaže da naslovni sud odluči o ništetnosti odredbi vezanih uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu predmetnog Ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju. U ovom je slučaju da je potrebno navesti presudu VSRH posl. br. Rev-111/96, iz koje proizlazi da su se tužitelj kao prodavatelj i tuženik, kao kupac, dogovorili o predmetu i cijeni (bitni sastojci kupoprodajnog ugovora po zakonu). Tužitelj je, međutim, tražio što bržu isplatu cijene pri čemu nije ništa precizirao, dok je tuženik govorio o obročnoj otplati cijene kroz dvije rate (prvu kroz osam dana, a drugu kroz tri mjeseca) ne određujući visinu rata. Dakle, o načinu isplate cijene tj. hoće li ona biti isplaćena odjednom ili u obrocima, ugovorne strane nisu postigle suglasnost ni kod usmenih pregovara ni kod dostavljanja nacrta pisanih ugovora od strane tuženika tužitelju. Stoga je VSRH ustvrdio da kada su stranke, iako suglasne o predmetu prodaje i cijeni, činile ovisnim sklapanje ugovora o prodaji postizanjem dogovora o načinu isplate cijene, tada način isplate cijene čini bitni sastojak ugovora o prodaji (sastojak kojeg su bitnim učinile stranke), pa kako u tom smislu nije postignuta suglasnost strana, zaključuje da se ima smatrati da ugovor nije ni nastao. Dakle, nemoguće je tvrditi kako bi stranke sklopile ugovor da se nisu složile o bitnim sastojcima ugovora odnosno predmetu ugovora tj. visini kredita s valutnom klauzulom u CHF i cijeni ugovora tj. promjenjivoj kamatnoj stopi. Samim time da je jasno kako su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa bitni sastojci ugovora. Zbog svih navedenih razloga tužitelj smatra da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Dalje, temeljem odredbe čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor je ništetan kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Pored toga, odredbom čl. 272. st. 1. da je određeno da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Tužitelj navodi kako je iz prethodno navedenoga jasno kako je činidba bila neodrediva s obzirom na to da cijena, tj. kamatna stopa kod predmetnog kredita nije bila odrediva. Cijena je bitan sastojak ugovora koji iz navedenog ugovora nije točno odrediv s obzirom na to da nisu ugovoreni točni podaci (odnosno parametri) prema kojima će se cijena odrediti već je ugovoreno da će banka jednostrano mijenjati kamatnu stopu. S obzirom na navedeno da je vidljivo kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope ništetna zbog čega tužitelj smatra da je i navedeni ugovor o kreditu ništetan. Tužitelj, u slučaju proglašenja ugovora ništetnim, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima zahtijeva povrat svih uplaćenih sredstava po predmetnom ugovoru koje je uplatio tuženiku zajedno sa zateznim kamatama. Dalje, vezano uz konverziju tužitelj navodi kako odredba čl. 19.b. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) glasi : „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR." Iz navedenoga da je vidljivo kako je razlog konverzije bio izjednačavanje položaja korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedeni cilj konverzije da proizlazi i iz obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Zakona o konverziji) koje glasi „osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR." Dakle, da je jasno kako je donošenjem Zakona o konverziji zakonodavac imao namjeru izjednačavanja položaja dužnika. S obzirom na navedeni cilj i ništetne promjenjive kamatne stope i kod kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR potrebno je, a radi ravnopravnog položaja, i dužnicima koji su izvršili konverziju omogućiti u najmanju ruku povrat preplaćenih sredstava do kojih je došlo zbog jednostranih odluka banaka za podizanjem promjenjivih kamatnih stopa bez ikakvih obrazloženja i do promjena nastalih uslijed rasta tečaja CHF. S obzirom na cilj tj. izjednačavanje položaja dužnika zakonodavac nije uzeo u obzir kako je i u ugovorima o kreditima denominiranih u EUR određivana istovjetna, nepoštena i time ništetna odredba kojom su banke jednostrano povećavale promjenjivu kamatnu stopu bez unaprijed točno određenih kriterija. Osim toga tužitelj smatra kako je navedenom konverzijom do iznosa preplate došlo prvenstveno zbog promjene valute, a ne ništetne promjenjive kamatne stope. U slučaju da je zakonodavac imao namjeru utjecati na ništetnost promjenjive kamatne stope u CHF to je morao i zakonski odrediti odnosno proglasiti je valjanom, a on to nije učinio već je samo omogućio primjenu (isto tako ništetne) promjenjive kamatne stope istovjetne one u eurskim kreditima. U svakom slučaju da je potrebno napomenuti kako korisnici kredita koji su izvršili konverziju njome nisu obeštećeni, a pogotovo ne u potpunosti. Revizijom VSRH Rev-2868/18 da je odlučeno da dužnici koji su izvršili konverziju kredita imaju pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi. S obzirom kako je zahtjev za povrat stečenog bez osnove izričito vezan uz ništetnost ugovornih odredbi nesporno je kako je predmetnom revizijom VSRH otvorena mogućnost da se financijskim vještačenjem odredi visina stečenog bez osnove od strane tuženika te naloži isplata određenog iznosa tužitelju. Ukazuje na odluku Županijskog suda u Zadru posl. br. 1365/2016-2 od 16. ožujka 2018. Nadalje tužitelj navodi kako u konverziji nije riješeno ni pitanje zateznih kamata na iznose stečene bez osnove na koje oštećeni potrošači imaju pravo. Odredbom čl. 328. ZOO da je navedeno: „Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se." Iz navedene odredbe da je jasno kako tužitelj ima pravo isticati ništetnost odredbe Ugovora o kreditu unatoč Aneksu Ugovora o kreditu, a sve iz razloga što se šteta nastala konverzijom kredita nije u potpunosti nadoknadila. Nadalje, odredbom ZOO, čl. 326. određeno je kako ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. U ovom slučaju da se ne može ni tvrditi da je uzrok ništetnosti naknadno nestao s obzirom na preostali pretplaćeni iznos. Osim toga u ovom slučaju nije pitanje o obnovi, a i da jest odredbom čl. 148. ZOO da je navedeno kako je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena. U ovom je predmetu između ostaloga jasno kako je prijašnja obveza bila ništetna. I posljednje, odredbom čl. 157. ZOO da je navedeno kako je ništetna nagodba o ništetnom pravnom poslu i kad su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti. Dakle, da je jasno da i nakon konverzije postoji pravni interes tužitelja koji je pravno osnovan kao i određeni iznos stečenog bez osnove, kojeg je tuženik dužan vratiti tužitelju. U slučaju da naslovni sud ne smatra kako su ispunjeni uvjeti za proglašenje predmetnog ugovora ništetnim tužitelj tvrdi kako je iz razloga nedopuštenog povećanja ugovorne kamatne stope i promjene tečaja uplatio veći iznos od zakonito ugovorenog (i nakon konverzije), odnosno tvrdi da je tuženik nepripadajuće stekao značajna novčana sredstva. Nadalje, u slučaju da sud ne utvrdi predmetni ugovor ništetnim, a budući je banka stekla određena novčana sredstva temeljem ugovornih odredbi koje su ništetne, tužitelj tvrdi kako je tuženik dužan vratiti stečeno, sa zakonskom zateznom kamatom od dana pretplate do isplate tužitelju. Tako je tužitelj nakon što je tuženik neosnovano podigao kamatnu stopu te nakon povećanja tečaja CHF (aprecijacije CHF) plaćao mjesečno veće anuitete. Dalje, pravomoćnim presudama: VTSRH posl. br. Pž-7129/13, VSRH posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. i VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. glavnica kredita tužitelja na dan izračuna da je trebala iznositi 587.134,49 kn. Konverzijom je kao preostala glavnica ugovora određen iznos 625.109,46 kn. Iz navedenoga da je vidljivo kako je konverzijom tužitelj tj. dužnik u nepovoljnijem položaju od dužnika koji nisu izvršili konverziju i to za iznos od 37.974,97 kn samo kod visine glavnice. Osim razlike u glavnici, tužitelj da je preplatio i veliki iznos razlike u anuitetima. Naime, uzevši u obzir početni anuitet u iznosu od 712,99 CHF (odnosno kasnije Aneksom izmijenjene na 842,10 CHF tj. 867,41) i početni tečaj od 4,510 kn za CHF, jedini valjani ukupno plaćeni iznos anuiteta bi trebao iznositi 309.409,23 kn. Iz izračuna konverzije da je vidljivo kako je tužitelj do izračuna konverzije 30. rujna 2015. otplatio ukupno 53.612,48 EUR što po tečajevima (7,400 kn za EUR i 7,638832 kn za EUR) iz Izračuna iznosi 396.732,35 kn odnosno 408.536,73 kn. Točan iznos da je vidljiv iz knjigovodstvene kartice odnosno specifikacije uplata. Dakle, razlika između uplata i anuiteta koji su trebali biti uplaćeni do 30. rujna 2015. da iznosi od 87.323,12 kn do 99.127,50 kn u korist tužitelja. Zbog potrebe za financijskim vještačenjem te točnim određivanjem stečenog bez osnove tužitelj u tužbenom zahtjevu traži isplatu zatezne kamate od dana sklapanja Ugovora o kreditu te će taj dio tužbenog zahtjeva prilagoditi nakon financijskog vještačenja kada će se odrediti točni iznosi stečenog bez osnove po datumima. S obzirom da je tuženik bio nepošten, a prema čl. 1115. ZOO- a, dužan je uz stečeno bez osnove platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog iznosa. Nadalje, tužitelj traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužitelj traži i plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a sve obzirom na to daje tuženik nepošten stjecatelj. Predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos u visini 99.127,50 kn (13.156,48 eura). Potražuje i parnični trošak.

1.1. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev, te je predložio donošenje presude sadržaja kako je navedeno u točki I. presude i to podneskom od 16. lipnja 2025. (str. 329-331). U tom podnesku također navodi, a kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem kako je tč. 2.3.1. nalaza utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatne stope više platio iznos od 8.713,46 EUR, a tč. 2.3.2. nalaza da je utvrđeno da je tužitelj zbog valutne klauzule više platio novčani iznos od 8.475,29 EUR-a. Nadalje, iz zapisnika od 03. lipnja 2025. da proizlazi kako zatezna kamata do 30. rujna 2015. na navedene iznose iznosi 7.854,59 EUR. Tužitelj da je suglasan da se manje plaćeni iznos i to iz tč. 2.3.2. nalaza u iznosu od 94,07 EUR-a glede valutne klauzule te iznos priznat Dodatkom Ugovoru o kreditu od 2.338,23 EUR (zapisnik od 03. lipnja 2025.) umanje od zatezne kamate. Slijedom navedenoga preostali iznos zatezne kamate do dana 30. rujna 2015. da iznosi 5.422,29 EUR (7.854,59-94,07-2.338,23 EUR) na koju potražuje zateznu kamatu tek od presuđenja. Glavnica potraživanja tužitelja da iznosi 17.188,75 EUR te na istu potražuje zateznu kamatu od 01. listopada 2015. Navodi i to kako iz Izvoda zapisnika s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 proizlazi pravno shvaćanje kako preinačeni iznos ne bi bio u zastari. Tužitelj ističe kako je pravno shvaćanje zauzeto na predmetnoj sjednici od iznimnog značaja za ovaj parnični postupak ove navode tužitelja i preinaku tužbenog zahtjeva glede njegove visine. Nadalje, Građanski odjel VSRH da je zauzeo pravno shvaćanje kako: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Tužitelj ističe kako slijedom ovog pravnog shvaćanja potraživanje tužitelja nije u zastari ni u jednom dijelu pa tako ni u preinačenom. U skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka preinačava svoj tužbeni zahtjev te umjesto prvotnog tužbenog zahtjeva za isplatu (tč I.) u iznosu od 99.127,50 kn potražuje isplatu iznosa u visini od ukupno 22.611,04 EUR-a. Tužitelj da je u obzir uzeo i pozitivne i negativne preplate po predmetnom kreditu te iznose priznate Dodatkom Ugovora o kreditu. Preinačava tužbu sukladno odredbi članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), a sve iz razloga što bez svoje krivnje - jer do sada nije raspolagala stručnim nalazom vještaka - nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. S obzirom da je odredbom članka 190. stavkom 3. ZPP-a propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, u slučaju da se tuženik usprotivi preinaci, tužitelj predlaže sudu da dopusti preinaku jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Dalje, sukladno Zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), od 26. studenog 2021. da je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u sporovima glede CHF kredita nakon provedenog vještačenja. Naime iz predmetnog zaključka proizlazi kako: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Budući se tuženik usprotivio preinaci tužbe, sud je istu dopustio, jer je stajalište suda da je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare potraživanja. Ističe kako tužba nije razumljiva, odnosno kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991? 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008,123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014). Iz tužbe, naime, da proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK). Spomenuti Zakon da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b da je određeno načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio daje koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK da je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tune učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tune i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim seje upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tune. Dodatno, tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom da je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu potrebno je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Skreće posebno pozornost na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred USRH koji je rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je USRH potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To da bi značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu. Slijedom navedenoga, predlaže se sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od osam dana od dana donošenja presude.

2.1. U svom podnesku od 21. travnja 2020. (str. 47-56) tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020., a u vezi sa sporazumima o konverziji kakav je Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 316- 32/2007 od 11. siječnja 2016.g., utvrdio da, cit.: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ te da, cit.: „taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Obzirom na to, a kako je tuženik ukazivao i u dosadašnjem tijeku ovog postupka, ističe:

- da su korisnik kredita i tuženik Aneksom uz ugovor o kreditu broj: 316-32/2007 od 11. siječnja 2016. kojim je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu broj 316-32/2007;

- da je ukupan novčani iznos koji je tužitelj uplatio na temelju Ugovora o kreditu broj:

316-32/2007 tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u EUR (Aneksu uz Ugovor o kreditu), metodologijom koju je propisao sam zakonodavac, za tuženika prisilnim odredbama ZIDZPK, na koju je okolnost tuženik i predložio provođenje financijskog vještačenja;

- da je tražbina tužitelja iz ovog postupka sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj:

316-32/2007 od 11. siječnja 2016., već ispunjena i to na način kako je sam tužitelj slobodnom voljom pristao pa da s obzirom na navedeno tužitelj u materijalnopravnom smislu niti nema pravni interes za vođenje ovog postupka obzirom da nema nikakve koristi kojoj se iz donesene presude može nadati. S obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 EM protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZIDZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi, valja napomenuti da spomenuta presuda Europskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju. U vezi s nepostojanjem pravnog interesa tužitelja, valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 04. ožujka 2020. broj: Gos 1/2019-36 naveo da se pravni interes ne bi mogao isključiti jedino u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“ pri čemu je ostao dosljedan ranije zauzetom stajalištu da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK. Ukazuje na odluku VSRH Rev 2221/2018- 11 od 03. rujna 2019. U skladu s navedenim da je i obrazloženje VSRH u oglednom postupku glede načina na koji je potrebno tumačiti raniju odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., odnosno da tuženik može dokazati da tužitelj nema pravni interes, čak i unatoč postavljenom kondemnatornom zahtjevu. Ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu da nije osnovan. Naime, sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, a što tuženik osporava, isto da ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Navedeni stav da je zauzeo i sam VTS Republike Hrvatske u postupku povodom kolektivne tužbe posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine na str. 51. Presude cit. „Uz to, treba naglasiti da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.“ Isto da je ponovio i VSRH u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. u kojem je napomenuto, cit.: „- da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti…“ Sve da se teoretski i ne prihvati gore navedeni stav tuženika, ističe kako nema pretpostavki na temelju kojih bi se ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli mogle utvrditi ništetnima. Naime, tužitelj da se neosnovano poziva na primjenu presuda VTS poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude VSRH u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, da se ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik da je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj da traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju da je potpuno bespredmetno. Postupanje tuženika da je u skladu s kogentnim zakonskim odredbama. Tuženik da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, čl. 172. st. 2. navedenog zakona da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, čl. 173. da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, čl. 175. st. 2. da je određena obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik da se u potpunosti pridržavao. Tuženik da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno čl. 308. st. 1. navedenog zakona. Ujedno, sukladno čl. 307. gore navedenog zakona da je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama 01. siječnja 2011. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom da su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri da se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom da je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. da određuje u čl. 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. da mijenja gore navedenu odredbu, i to u čl. 74. utoliko što pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit.: „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.“ Predmetni Ugovor o kreditu da sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača da ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio. Dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014. da nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S tim u vezi ukazuje na mišljenje dr. sc. DM, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kako cit. „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno – konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! – ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno.“ („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.). Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti da je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope da se ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj da je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik da je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje je sve poštovao, stoga mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi da se je pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno čl. 84. ZZP 2003. odnosno čl. 99. ZZP 2007., da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika da je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju da je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, ističe i kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt da ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Ukazuje i na odluku VSRH broj Rev 895/2003 od 09. veljače 2005., te presudu VSRH Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i na činjenicu da tužitelj nije iskazao svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok naknadno navodi da istome odredbe Ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj da je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj da je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja da proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik ističe da sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, o odredbi o valutnoj klauzuli tuženik tvrdi da se pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj da se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji se od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav da je potvrdio i Sud Europske Unije u Presudi od **.**.2017., TMŠ i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi da cit. se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra KM i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 u kojem navodi cit.: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Sukladno odredbi iz čl. 84. ZZP/2003 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Ukazuje na odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i VSRH u presudi posl br. Revt249/14-2 od 09. travnja 2015. Također i Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20. rujna 2017., točka 41. u kojoj zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Stoga da se radi o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji se u često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba da je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Dalje, ističe kako sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak da proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, VTSRH ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno da proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018., u kojoj je Sud Europske Unije naveo cit. „U ovom slučaju, s obzirom na prethodno navedeno, nacionalni sud mora uzeti u obzir, među ostalim, točku 10. predmetnog ugovora o kreditu naslovljenu „Izjava o upoznatosti s rizicima”, čiji je tekst bio iznesen u točki 19. ove presude, u vezi s mogućim dodatnim informacijama pruženima prije sklapanja tog ugovora. U vezi s potonjim, iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da su korisnici kredita među ostalim primili obrazac s dopunskim podacima o riziku promjene tečaja, koji sadržava konkretne primjere izračuna rizika u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak, što je međutim dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku." Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, notorna je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2 %, a 1993. godine je iznosila 1149,3 %. 4. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dalje, tuženik da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Tako i u glasilu pod nazivom „HYPO Times“ broj 8 iz prosinca 2005. godine (XII/05) pod naslovom „Kretanje tečaja u CHF i EUR“ navodeći: „Od proljeća prošle godine, kada se po prvi put u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija o prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli put smo vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. […] Dakle, u posljednjih dvadesetak mjeseci kroz koje zajednički pratimo kretanje tečaja eura i švicarskog franka možemo reći da nije bilo većih, odnosno neočekivanih promjena u vrijednosti tečaja. No, što možemo očekivati? Pitanje je donekle nezahvalno, no možemo ga, pojednostavljeno, promatrati s dva aspekta. S jedne strane, zbog političkih previranja i recesije u eurozoni euru pozicija na tržištu slabi, a potražnja se seli k »starim« valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao »sigurno utočište« (safe-haven) - kao što je švicarski franak. Time švicarski franak jača prema euru, što znači da jača i prema kuni (s obzirom na to da se vrijednost kune formira prema vrijednosti eura). Dugoročno gledano, to znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak. […] Klijentima će uskoro na internetskoj stranici www.hypo-alpe-adria.hr biti dostupan kalkulator za ocjenu isplativosti financiranja putem kredita u švicarskom franku u odnosu na kredite u drugoj valuti.“ U glasilu pod nazivom „HYPO Times“ broj 7. iz lipnja 2005. godine (VI/05) pod naslovom „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF“ da je naveo: „Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene u visini anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru. Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja“. Također, tuženik da je u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od 06. rujna 2005. izričito naveo cit: „Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti nestabilnog tečaja.“ Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Ukazuje na odluku USRH posl. br. U-I392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. kojom je odbijeno pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. USRH da je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Wahla u točki 72. mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra KM i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, te na činjenicu da su Aneksom br. 1. uz Ugovor o kreditu od 14. studenog 2011. (čl.3.) i Aneksom br. 2. uz Ugovor o kreditu od 25. rujna 2012. ugovorne strane suglasno utvrdile kamatnu stopu u visini od 5,45% dekurzivno godišnje. Prema tome, sve da je ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope, koju ništetnost tuženik osporava, za razdoblje nakon sklapanja Aneksa br. 1 i Aneksa br. 2. trebalo bi uzeti ugovorenu i suglasnom voljom stranaka dogovorenu kamatnu stopu kao početnu. Dodatno tuženik ukazuje da je sklapanjem Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu tužitelj potvrdio da glavnica kredita na dan 31. kolovoza 2012. iznosi 136.434,12 CHF, zatim Aneksom br. 2. uz Ugovor o kreditu da je potvrdio da glavnica kredita na dan 31. siječnja 2012. iznosi 136.927,48 CHF. Navedenim da je tužitelj priznao dug prema tuženiku pa zbog navedenog priznanja duga da nema pravni interes utvrđivati ništetnost odredbi Ugovora o kreditu niti eventualno postojanje preplate temeljem ništetnih odredbi do datuma sklapanja Aneksa kojima je priznao dug. Tek ukoliko bi sud smatrao da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli, kao i da su ništetne odredbe aneksa uz Ugovor o kreditu kojima je tužitelj priznao dug prema tuženiku i izrijekom ugovorio primjenu kamatne stope naznačene u aneksima, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Naime, utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj da bi dovelo do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi ističe da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Svako drugo postupanje da izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Tuženik napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i to kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže Naslovnom sudu tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

2.2. Podneskom od 21. travnja 2022. (str. 139-148) tuženik ukazuje na to da su stranke ovog spora sklopile 11. siječnja 2016. Aneks uz ugovor o kreditu broj 316- 32/2007 (dalje: sporazum o konverziji), kojim su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu broj od 02. travnja 2007. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu da je izvršena na način da je: - početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); - primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); - zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; - kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; - utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; - postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužitelj i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Na sporni Ugovor o kreditu pritom da nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja se prema st. 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 01. srpnja 2013. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi ukazuje na odluku C-567/20: „U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.“ Na sporni Ugovor o kreditu da se primjenjuju odredbe ZIDZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. Navedeni zakon da je poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Taj zakon, da je USRH svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. ocijenio je suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020., cit.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno da je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to da ništa ne mijenja na činjenici da su svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem su mu ti iznosi priznati. To ništa ne mijenja ni na činjenici da je intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Prema tome, tužitelj koji je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF da je obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno, da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv je njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, da bi se narušila konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, da bi se omogućilo, s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanjem takvog prava tužitelju, bilo bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primijenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 01. srpnja 2013. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata da ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti. Konačno, ovaj predmet da se razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od **.**.2019., EM (C-118/17, EU:C:2019:207), a takvo pravno shvaćanje ciljeva ZIDZPK da proizlazi i iz zahtjeva za prethodnu odluku VSRH broj: Rev 1042/2017-3 od 27. svibnja 2020. Takav zaključak da proizlazi i iz mišljenja nezavisne odvjetnice te presude Europskog suda u predmetu broj C-567/20 A.H. protiv Zagrebačke banke d.d. od 05. svibnja 2022. Dalje, da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen, da se može zaključiti i iz odluke VSRH Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, mišljenje je tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu postoji pa se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.VSRH u odluci Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. dodatno je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost). Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Navedenim da je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK. Iz ranije navedenih odluka stoga da proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva je primjerice poslovna nesposobnost. Ipak, s obzirom da je tužena banka prije objave kalkulatora iz čl. 19. d ZIDZPK, na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je uključivao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, pribavila mišljenje sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK te da su sporazumi o konverziji solemnizirani kod javnog bilježnika, a da nije sporno da je konverzija pravilno provedena, navedeno nije slučaj. Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. S tim u vezi tvrdi da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope (a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku), iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK. Tuženik u prilog gore navedenoj argumentaciji ističe mnogobrojnu sudsku praksu drugostupanjskih sudova, koja upravo potvrđuje da su sklapanjem Sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika. Slijedom navedenog, proizlazi kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan i tuženik ga predlaže odbiti. Podredno, da bi se odredbe Ugovora o kreditu utvrdile nepoštenima, i posljedično ništetnima da je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo da je potrebno kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane da su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve navedene odredbe, ugovora da uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, da je razvidno kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu da nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, jednako kao i o odredbi o valutnoj klauzuli. Osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Navodi tužitelja da bi u Ugovoru o kreditu jedino bila izrijekom ugovorena kamatna stopa koja je vrijedila na dan zaključenja Ugovora o kreditu da su neosnovani. Naime, u čl. 6. Ugovora o kreditu da je ugovoreno kako se tužitelju, kao korisniku kredita ugovorena kamatna stopa od 4,20% neće mijenjati do 31. prosinca 2007. te kako su ugovorne strane suglasne da se korisniku kredita 01. siječnja 2008. promijeni kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“, a koja kamatna stopa je u trenutku sklapanja bila javno objavljena na internetskim stranicama tuženika i dostupna u svim poslovnicama tuženika te je iznosila 4,60%. Iz navedenog da je razvidno kako je tužitelj unaprijed bio upoznat s ovim parametrom promjene kamatne stope te da je na isto povećanje pristao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga da je jasno da promjena visine kamatne stope sa početno ugovorene stope od 4,20% na 4,60% nije rezultat jednostrane odluke tuženika, već je isključivo rezultat jasnog parametra s kojim je tužitelj bio upoznat i na koji je pristao. Ujedno, naglašava kako su stranke ovog postupka sklopile Aneks br. 1. od 14. studenog 2011. i Aneks br. 2. od 25. rujna 2012., a kojima su suglasno utvrdile kamatnu stopu u visini od 5,45%, a koje je jednako tako potrebno uračunati prilikom provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. U odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli i znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana ističe da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo da je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u čl. 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Tužitelj da je u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. U odnosu na potrošačka svojstva tužitelja ističe da tužbeni zahtjev nije osnovan jer se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Naime, tužitelj je dio iznosa iz Ugovora o kreditu dobio nenamjeski, a slijedom čega u predmetnom sporu nije dokazao svojstvo potrošača. Slijedom toga, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora dok tužitelju osporava svojstvo potrošača.

3. Na ročištu koje je održano dana 12. studenog 2025. tužitelj je pojasnio da da je iznos 17.188,75 eura iznos koji se odnosi na preplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa da potražuje taj zbrojni iznos sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana izvršene konverzije iz razloga što je tužitelj po izračunu vještaka od kamate koja je izračunata od dospijeća do konverzije odbio negativne razlike i utvrđenu preplatu po konverziji, a ona iznosi 5.422,29 eura, te na taj iznos kamata teče tek od presuđenja.

4. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu broj 316-32/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 8-13), aneks broj 1 ugovoru o kreditu broj 316-32/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 14-15), aneks broj 2 ugovoru o kreditu broj 316-32/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 16-17), aneks uz ugovor o kreditu broj 316-32/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 18-20), obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 21- 22), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (str. 23, 69-70), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (str. 24), obavijest o provedenoj konverziji (str. 25), izvod po kreditu (str. 26), otplatni plan (str. 27-29), članak (str. 30-35,74,76,125-131), zahtjev za kredit (str. 57), specifikacija uplata (str. 58-59), obavijest o provedenoj konverziji (str. 62), otplatni plan (str. 63-65), kamatne stope banka na kunske kredite bez valutne klauzule (str. 71-72), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnoj i depozitnom poslovanju sa fizičkim osobama (str. 73), model kretanja tečaja (str. 77-78), letci (str. 109-117,154), dopis HNB (str. 118), izjava svjedoka (str. 149-153), isplatni nalog – obračun (str. 156-158), saslušani su svjedoci GM i IM, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., te je saslušan tužitelj sukladno odredbi čl. 265. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP).

5. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu broj 316- 32/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 02. travnja 2007., između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora/banke, te tužitelja kao korisnika kredita, JM kao sudužnice i Vitalis d.o.o. kao založnog dužnika, u pogledu novčanog iznosa 145.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženiku kamatu 4,20%, koje se obračunavaju dekurzivno godišnje, a obračunavaju se mjesečno u CHF, a otplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja i uključene su u anuitete. Nadalje, stranke da su ugovorile da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 712,99 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja (čl. 3. i 4.). Nije sporno niti to da se banka obvezala da kamatnu stopu neće mijenjati do 31. prosinca 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora, ali da je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu, ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, pri čemu da su stranke suglasne da će se korisniku kredita, ako se pridržava odredbi ugovora, od 01. siječnja 2008. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za kredite za mlade, a nakon toga ista da se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, pri čemu korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl. 6.).

5.1. Isto tako nije sporno, da su tužitelj kao korisnik kredita, pravna prednica tuženica Hypo Alpe-Adria-Banka d.d. kao banka i IM kao sudužnik 14. studenog 2011. sklopili Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 316-32/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim su Aneksom sporazumno izmijenili čl. 3 i 4. osnovnog ugovora na način da je su ugovorili kako se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 5,45%, dekurzivno godišnje, a kamatna stopa da je promjenjiva. Nesporno je i to da je dana 25. rujna 2012. među istim strankama sklopljen Aneks broj 2 uz Ugovor o kreditu broj 316-32/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je ugovorena kamatna stopa istovjetno Aneksu broj 1. Nadalje, nije sporno da je među istim strankama dana 11. siječnja 2016. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-32/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a kojim je Aneksom regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama, s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

6. Među strankama je sporno zapravo:

- je li sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 316-32/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. siječnja 2016. prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku,

- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu,

- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka,

- odnosno ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-32/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine 11. siječnja 2016., a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženiku.

7. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je pravna prednica ovdje tuženika – Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija pravne prednice tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija pravne prednice tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje prednicu tuženika, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 ĐM i LM od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženik na ove okolnosti nije predlagao provođenje dokaza, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužitelja koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, tužitelj u svom iskazu tvrdi, a potvrđuje i saslušana svjedokinja IM (jer iskazuju istovjetno tužitelju, a drugim u postupku provedenim dokazima njihov iskaz nije doveden u pitanje, pa im stoga sud vjeruje) da je prednica tuženika (Banka) pripremila i sastavila tekst ugovora o kreditu i tužitelj da je tekst ugovora pročitao i potpisao, ali da mu ništa posebno nije rastumačeno, niti je na sadržaj ugovora i pojedine njegove odredbe mogao utjecati nego da mu je rečeno od strane banke da je kamatna stopa promjenjiva i da mu je samo spomenut EURIBOR, a da na valutni rizik CHF da nije upozoren, iz čega proizlazi da ni o kakvoj odredbi nije pregovarao, pa tako ni o ovim spornim odredbama.

9. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu EM protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

10. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

10.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. Nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljen je stan tužitelja za potrebe stanovanja njegove obitelji, a vezano za isto tuženik, na kojem je teret toga dokaza, nije u postupku dokazao drugačije.

12. U postupku je provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oecc. koji je u svom nalazu i mišljenju (str. 257-276) utvrdio, a uzevši u obzir i dva aneksa ugovora o kreditu (koji su među strankama nesporni) kojima su ugovoreni šestomjesečni moratoriji na otplatu za vrijeme kojih na naplatu ne dospijeva glavnica, niti se obračunava redovna kamata – da pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, da je tužitelj do konverzije kredita preplatio na ime kamate iznos 8.713,46 eura; a pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je na ime tečajnih razlika više uplatio iznos u visini 8.475,29 eura (ukupno ova dva iznosa 17.188,75 eura), te da je manje platio na ime tečajnih razlika 94,07 eura; nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji na dan 30. rujna 2015. da iznosi 6.437,50 eura, pa da je dakle tuženik za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Zakonske zatezne kamate na sve preplaćene iznose od izvršene preplate, pa do izvršene konverzije, u apsolutnom iznosu da iznose do dana 30. rujna 2015. 7.854,59 eura, a preplata utvrđena sukladno aneksu o konverziji da je iznosila 17.617,36 kuna, što po fiksnom tečaju konverzije u valutu EUR iznos 2.338,23 eura, pa kad se takva priznata preplata odbije od ranije utvrđene zatezne kamate, ostatak zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. da iznosi 5.516,36 eura. I upravo ove iznose 17.188,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 01. listopada 2015., te iznos od 5.422,29 eura (5.516,36 eura umanjeno za manje plaćeno na ime tečajnih razlika 94,07 eura) sa zakonskim zateznim kamatama od 01. listopada 2015., tužitelj potražuje u ovom postupku.

12.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženik je imao primjedbe koje su se odnosile na to da je zahtjev tužitelja neosnovan, jer je neosnovana pravna osnova.

13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

14. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu većih novčanih iznosa nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i nego što bi ostvarila da je na snazi ostao tečaj za CHF koji je bio aktualan u trenutku sklapanja ugovora. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, a koji su iznosi utvrđeno financijskim vještačenjem kako je ranije navedeno. Sukladno čl. 1115. ZOO- a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženik treba vratiti tužitelju iznos kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana 01. listopada 2015. pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

16. Ovdje se još ističe, nastavno na prigovor zastare istaknut po tuženiku - da je objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare VSRH 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zaključio: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – pa da zahtjev tužitelja za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 12. lipnja 2019., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare). Niti za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije nastupila zastara jer je odluka u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P- 1401/2012, donesena 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (dakle, vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) jer je tužba u ovom predmetu bila podnesena kako je rečeno prije petogodišnjeg roka zastare.

17. Također valja istaknuti, a nastavno na tvrdnje tužitelja vezano za ništetnost osnovnog ugovora o kreditu u cijelosti, da je odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa kako je stajalište suda da je upravo o tome ovdje riječ, ovakva tvrdnja tužitelja ukazuje se neosnovanom.

18. Odluka o parničnom trošku (točke II. i III. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

18.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 200,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 16. lipnja 2025. u iznosu 500,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištima 06. travnja 2023., 09. listopada 2023., 08. travnja 2025., 03. lipnja 2025. i 12. studenog 2025. u iznosu ukupno 1.300,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), što ukupno za zastupanje iznosi 2.000,00 eura, sve uvećano za PDV u iznosu 500,00 eura (tbr. 46 Tarife), predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 600,00 eura, te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 179,18 eura, što sveukupno iznosi 3.279,18 eura. Ovdje se napominje da VPS do dana preinake tužbe podneskom od 16. lipnja 2025. iznosi 13.156,48 eura, a nakon preinake 22.611,04 eura.

18.2. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosima koji premašuju one predviđene Tarifom, te trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav podneska od 08. travnja 2025., jer mu je priznat trošak zastupanja na ročištu istog dana, pa je stajalište suda da takav trošak nije bio potreban sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. Neutrošeni ostatak uplaćenog predujma vraćen je tužitelju.

U Poreču, 12. veljače 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženik p.p.