Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž Ovr-41/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Požar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja BKS Bank AG, Austrija, Klagenfurt, St. Veiter Ring 43, OIB: 95202348925, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Vukić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri iz Rijeke, Nikole Tesle 9/V, protiv ovršenice FŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Maja Lakić, odvjetnica u Rijeci, Ivana Grohovca 1, radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine, u povodu žalbe ovrhovoditelja izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-532/2024 od 21. listopada 2025., dana 12. veljače 2026.
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba ovrhovoditelja i ukida se rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-532/2024 od 21. listopada 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim je rješenjem obustavljen postupak ovrhe te su ukinute sve provedene ovršne radnje u ovršnom postupku pokrenutom po prijedlogu za ovrhu temeljem ovršne isprave na nekretnini ovršenice, a u kojem je prvostupanjski sud prethodno rješenjem poslovni broj Ovr-532/2024 od 13. svibnja 2024. odredio predloženu ovrhu.
2. Navedeno prvostupanjsko rješenje pravodobnom žalbom pobija ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) u vezi članka 381. istog Zakona koji se u ovršnim postupcima primjenjuje na temelju članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH 73/17 i 131/20, 114/22 i 6/24 – Odluka USRH – dalje u tekstu: OZ). Predlaže prihvatiti žalbu i ukinuti pobijano rješenje te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Donoseći pobijano rješenje o obustavi ovrhe prvostupanjski sud isto obrazlaže pozivom na odredbu čl. 80. b st. 2. Ovršnog zakona. U istom navodi da je vrijednost tražbine koja se namiruje ovrhom (glavnica tražbine u iznosu od 17.515,29 EUR i zatezna kamata 1.085,92 EUR) nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na koju se predlaže provesti ovrhu (kč. br. [katastarska čestica]-kuća i dvorište, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koja je vrijednost nekretnine utvrđena u iznosu od 296.000,00 EUR), te da ovrhovoditelj nije dostavio sudu dokaz kako je pokušao svoje potraživanje namiriti na ostalim novčanim primanjima ovršenice (plaća ili mirovina), a niti je dostavio dokaz kako je pokušao svoje potraživanje namiriti na pokretninama ovršenice, pa dakle nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, niti proizlazi niti da ovrhovoditelj ima osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga, slijedom čega bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenice i interesa ovrhovoditelja.
6. Ovrhovoditelj u žalbi navodi da je ovršna isprava temeljem koje se provodi predmetna ovrha Ugovor o dugoročnom kreditu, broj kreditnog računa: 060-51003497 i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini, zaključeni dana 23.01.2020., u kojim ugovorima je ovršenica bila u svojstvu založnog dužnika, te koje svojstvo joj je jasno razjašnjeno od strane javnog bilježnika obzirom da su predmetni Ugovori solemnizirani. Kako je ugovor sklopljen upravo radi isplate kredita od 30.000 EUR, navedeno bi prema tumačenju prvostupanjskog suda značilo da ovrhovoditelj uopće nema pravo na sredstvo osiguranja koje je ovršenica dobrovoljno dala kako bi se isplatio iznos od 30.000 EUR, jer je iznos glavnice od 17.515,29 EUR od samog početka po ugovoru znatno manji od vrijednosti nekretnine na kojoj je dozvolila provesti ovrhu, koji stav prvostupanjskog suda je neodrživ, opasan te nije zasnovan na odredbama Ovršnog zakona. Nadalje ističe kako je suglasnost ovršenice s postupkom ovrhe potvrđena činjenicom da niti sama ovršenica, koju zastupa ovlašteni punomoćnik, nije dostavila bilo kakav dokaz, niti je spomenula predmetne odredbe Ovršnog zakona na koje se poziva prvostupanjski sud, a nije čak niti podnijela pravni lijek protiv rješenja o ovrsi, dakle uopće tijekom postupka nije isticala da joj navodno predmet ovrhe služi za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Ukazuje na članak 13. Ugovora pod nazivom „OVRHA“ kojim je založna dužnica upravo dozvolila založnom vjerovniku da u slučaju dospjelosti bilo kojeg dijela tražbine neposredno traži prisilnu ovrhu, te je dala izričitu suglasnost da se radi namirenja tražbine provede ovrha na njezinoj nekretnini čak i u slučaju da nekretnina u kojoj stanuje bude jedina nekretnina u vlasništvu, čime je prvostupanjski sud u cijelosti zanemario sadržaj same ovršne isprave koja čini temelj ovrhe, zbog čega smatra da je pobijano rješenje nezakonito. Konačno ukazuje i na to da je u ovršnom postupku već izvršen uviđaj na licu mjesta te je vještak izradio nalaz i mišljenje, slijedom čega je pobijano rješenje, koje je prvostupanjski sud donio pozivom na odredbu čl. 80. b Ovršnog zakona, u cijelosti zakašnjelo i nije zasnovano na zakonu.
7. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. i članka 381. ZPP u vezi članka 21. stavka 1. OZ-a, ispitao pobijano rješenje u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog (ovršnog) postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a., osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
8. Ispitivanjem pobijanog rješenja i postupka koji mu je prethodio utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda parničnog ili ovršnog postupka na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti.
9. Ovaj sud ne nalazi niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe žalba jer pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati, budući su iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, a niti drugim provedenim dokazima.
10. Međutim, prilikom donošenja pobijanog rješenja prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalnopravnu odredbu čl. 80. b. Ovršnog zakona kada je obustavio postupak ovrhe.
11. Naime, odredbom članka 80 b. stavak 2. Ovršnog zakona propisano je da ukoliko glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži prelazi iznos od 5.300,00 EUR sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja, pri čemu će prilikom donošenja odluke imati u vidu okolnosti iz stavka 3. navedene odredbe, koje pri donošenju pobijanog rješenja citira i na koje se poziva prvostupanjski sud. Međutim, taj sud ispušta iz vida odredbu čl. 77. st. 1. Ovršnog zakona prema kojoj, ako je ovrhovoditelj na temelju pravnog posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi ostvarenja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, ovršenik se ne može pozivati na razloge iz odredbe čl. 75. Ovršnog zakona koja govori o zaštiti ovršenika fizičke osobe, niti čl. 76. istoga zakona, a također niti na druge odredbe Ovršnog zakona o izuzimanju iz ovrhe ili o ograničenju ovrhe, osim odredbi iz čl. 4. st. 4., 5. i 6. (stvari izvan prometa, tražbine po osnovi poreza i drugih pristojbi, stvari namijenjene obrani i radu jedinca lokalne i područne samouprave i pravosudnih tijela).
12. Iz tog razloga, primjenjujući navedene zakonske odredbe te imajući u vidu da je ovršenica kao založni dužnik dala suglasnost za prisilnu naplatu bilo kojeg dijela dugovane tražbine upravo iz vrijednosti založene nekretnine, po ocijeni ovoga nije bilo zakonske osnove za donošenje rješenja o obustavi ovrhe iz razloga navedenih u čl. 80. b. stavak 2. i 3. Ovršnog zakona. Pritom se napominje da je u pravu ovrhovoditelj kada u žalbi ukazuje da ovršenica činjenice o jedinoj nekretnini, njezinoj vrijednosti i navodnom stanovanju u istoj uopće nije tvrdila niti je to potkrijepila bilo kakvim ispravama, a niti je podnijela žalbu protiv rješenja o ovrsi, što je mogla učiniti primjenom odredbe čl. 50. st. 1. i 2. Ovršnog zakona.
13. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo je uvažiti žalbu ovrhovoditelja te ukinuti pobijano rješenje te predmet vratiti na ponovan postupak.
U Varaždinu 12. veljače 2026.
Sutkinja
Ivana Požar
