Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-1239/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Poličiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4212/2023-9 od 24. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4212/2023-9 od 24. svibnja 2024.,

- potvrđuje u toč. I. izreke i u toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 800,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate,

- preinačuje u toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 99,54 EUR (iznad dosuđenih 800,00 EUR) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate, te se zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija.

r i j e š i o  j e

I. U dijelu donesenom u obliku rješenja prvostupanjska odluka nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.405,33 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, dok je u toč. II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 899,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate.

1.1. Ujedno je u dijelu donesenom u obliku rješenja odbačena tužba u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2 i čl. 7 Ugovora o kreditu br. 228-50-4050651 od 20.04.2007. u dijelu kojima je regulirano „… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“, „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i navodi da to čini iz svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe, sve uvećano za zakonske zatezne kamate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

2.1. Kako prema odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, a tuženik ne pobija prvostupanjsku odluku u dijelu donesenom u obliku rješenja, odlučeno je kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba djelomično nije osnovana, dok je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 4.405,33 EUR po osnovi ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) u Ugovoru o kreditu br. 228-50-4050651, koji su 20. travnja 2007. sklopili tuženik kao kreditor (trgovac) i tužiteljica kao potrošač (korisnica kredita) u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 23.881,89 CHF isplaćena po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu).

6. Nakon što je u toč. 5. obrazloženja konstatirao da u postupku između parničnih stranaka nije bilo sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu 23.881,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate,

- da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti i da nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva,

prvostupanjski sud u toč. 6. obrazloženja konstatira da je bilo sporno:

- da li su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, pa time i ima li tužiteljica pravo tražiti isplatu na ime razlike koja proizlazi iz valutne klauzule,

- da li je sud vezan utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a sporno je bilo i pitanje zastare novčanih potraživanja tužiteljice,

da bi nakon toga utvrdio ove odlučne činjenice:

- da je u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, u kojem je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od utuženih banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (kao trgovac) i korisnici kreditnih usluga (kao potrošači) nisu pojedinačno pregovarali te je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07; 125/07; 75/09; 79/09; 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO),

- da odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14; 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14,

- da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila, vlasništvo kojeg je stekla otplatom kredita pa je nedvojbenim utvrđen status tužiteljice kao potrošača,

- da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u autokući u kojoj je kupila vozilo, pa tuženik na okolnost sklapanja ugovora nije niti predlagao saslušanje osobnog bankara jer isti nije sudjelovao u pregovorima prilikom sklapanja Ugovora o kreditu,

- da iako tužiteljica nije dokazala pravni interes za dio zahtjeva kojim je tražila utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu, radi čega je tužba u tom dijelu odbačena, predmetno ne utječe na osnovanost njezina zahtjeva za isplatom,

- da tuženikov prigovor zastare nije osnovan,

- da budući da je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva, osnovano je potraživanje tužiteljice na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita u iznosu 4.405,33 EUR,

- da tužiteljica, a sukladno odredbama čl. 323. st. 1., čl. 324 i 1111. st. 1. ZOO-a, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, koje datume dospijeća tuženik nije osporio, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika koji je sastavio Ugovor o kreditu ne može smatrati poštenim stjecateljem.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi jer pobijana presuda nije opterećena nedostacima koji bi onemogućili ovaj sud da u žalbenom postupku ispita njenu pravilnost i zakonitost, kod čega je utvrđeno da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza.

8.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8.2. Isto tako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer obrazloženje presude, protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, sadrži sve sastavne dijelove koje propisuje predmetna odredba.

9. Navodima žalbe nisu dovedena u sumnju odlučna utvrđenja prvostupanjskog suda da je Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju obuhvaćenom navedenim odlukama donesenim u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača, na koje se tužiteljica pozvala u ovoj parnici, dok tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, bilo kakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih posebnih okolnosti na Ugovor o kreditu nisu primjenjiva utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu.

9.1. Opisanim postupanjem prvostupanjski sud nije donio arbitrarnu odluku, niti je povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost na njegovu štetu, s obzirom da je tuženiku omogućeno dokazivanje relevantnih činjenica, koje pravo on nije iskoristio.

10. Prvostupanjski sud je kod donošenja pobijane presude pravilno primijenio odredbe čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP.

10.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.3. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP/03, koji je u odredbi čl. 81. st. 1. i 2. propisivao kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.4. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje ustanovljuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, pravilno je utvrđen status tužiteljice kao potrošača koji nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja.

10.5. Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, treba navesti da bez obzira na navedeno, prema ocjeni ovoga suda kako je u konkretnom slučaju tuženik na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu neosnovano stekao preplaćene novčane iznose, tada je tuženik u smislu odredbi ZOO-a u kojima su određene posljedice ništetnosti, u obvezi tužiteljici vratiti sve ono što je primio po osnovi utvrđene ništetne odredbe Ugovora o kreditu, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos tužiteljica oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zateznom kamatom od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem takve ništetne odredbe.

10.6. Također, tuženiku valja ukazati da nije dovoljno da je sporna odredba Ugovora o kreditu samo gramatički razumljiva potrošaču, već je odlučno da su i ekonomske posljedice te odredbe jasne prosječnom potrošaču. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati više ili niže, nego prosječnom potrošaču moraju biti jasni stvarni učinci takve odredbe. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti povećanja ili smanjenja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je tuženik, kao pružatelj bankarskih usluga, bio dužan informirati tužiteljicu o mogućim promjenama tečaja CHF i o rizicima koji su svojstveni uzimanju kredita uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, na način da tužiteljici omogući da se upozna (i da razumije) sve odredbe Ugovora o kreditu, jer je pravodobna informacija prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama sklapanja ugovora o kreditu za potrošača od temeljne važnosti, kako bi on mogao donijeti odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe potpisujući ugovor koji je ovaj prethodno sastavio.

10.7. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bio poznat ili joj je barem trebao biti poznat izuzetni rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju plasirao takve kredite, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim posljedicama i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga kod tuženika postoji odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično u povratu onoga što je stekao po osnovi takvog ugovornog odnosa.

11. Zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio (odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju) ništetnim odredbu Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF, imajući pritom u vidu pravna utvrđenja iz pravomoćne presude iz postupka kolektivne tužbe koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012.

12. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije kod potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja CHF iznos od 4.405,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti i koji je tu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih odredaba. Stoga je neosnovana žalba tuženika u dijelu kojim osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zatezne kamate.

13. Prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove navedene ništetne ugovorne odredbe prvostupanjski sud je pravilno otklonio, pri čemu valja navesti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga je opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice s osnove preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je tužiteljica podnijela tužbu prvostupanjskom sudu 26. svibnja 2023., dakle prije proteka zastarnog roka od pet godina (čl. 225. ZOO-a).

14. Promašeno je pozivanje tuženika na odredbu čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) jer nema nikakve dvojbe da su parnične stranke sporni Ugovor o kreditu zaključile 20. travnja 2007. i da nisu izvršile konverziju tog kredita, pa u ovoj pravnoj stvari ne dolazi do primjene tog propisa.

15. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke. Stoga je odlučeno kao u toč. I. alineja prva izreke ove presude.

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio uz pravilnu primjenu čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa).

17. Tuženik pobija odluku o troškovima na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu, bez pozivanja na konkretne razloge zbog kojih pobija tu odluku (osim u dijelu koji se opisuje u toč. 17.1. obrazloženja).

17.1. Osnovano tuženik pobija odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen trošak preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva u iznosu od 99,54 EUR, jer je u pravu tuženik kada tvrdi u žalbi da se ne radi o dokazu koji se koristio u ovom postupku, kod čega nije odlučna činjenica da je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva, jer tužiteljica niti uz tužbu, a niti tijekom postupka nije u spis priložila spomenuti izračun.

17.2. Kako ovaj sud u ostalom dijelu prihvaća opseg, vrstu i visinu priznatih parničnih troškova koji su dosuđeni tužiteljici u iznosu od 800,00 EUR, a obrazloženi su u toč. 16., to je žalba tuženika djelomično odbijena i djelomično uvažena te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 800,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, dok je preinačena u toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u daljnjem iznosu od 99,54 EUR (iznad dosuđenog iznosa od 800,00 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama te je zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbijen.

17.3. Stoga je odlučeno kao u toč. I. alineja prva i druga izreke ove presude.

18. Primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok djelomični uspjeh u odnosu na odluku o troškovima postupka ne utječe na ocjenu uspjeha u sporu. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 12. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun