REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-9728/19-30

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mislavu Šarcu, odvjetniku iz odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su- 461/21, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. siječnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Petra Markovića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Mark Metelka, odvjetnika, dana 12. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici UE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.482,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 68,29 eura od 19. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 70,10 eura od 20. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 67,75 eura od 22. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 67,02 eura od 16. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 67,36 eura od 19. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 67,36 eura od 19. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 66,93 eura od 20. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 67,35 eura od 17. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 69,16 eura od 16. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 72,04 eura od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 74,87 eura od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 75,22 eura od 18. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 75,22 eura od 18. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 72,83 eura od 19. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 73,13 eura od 15. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 119,33 eura od 20. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 117,39 eura od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 118,08 eura od 18. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 117,24 eura od 19. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 118,34 eura od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 116,85 eura od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 118,44 eura od 18. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 121,65 eura od 25. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 122,25 eura od 17. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 122,25 eura od 17. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 122,25 eura od 17. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 123,83 eura od 15. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 126,14 eura od 13. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 127,48 eura od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 132,08 eura od 19. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 132,08 eura od 19. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 134,46 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 134,40 eura od 20. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 99,44 eura od 19. studenog 2010. godine do isplate te na

- iznos od 104,36 eura od 21. prosinca 2010. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 19. veljače 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici UE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.248,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 26,91 eura od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 75,52 eura od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 81,60 eura od 18. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 81,60 eura od 18. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 40,48 eura od 19. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 45,70 eura od 15. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 52,69 eura od 20. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 32,19 eura od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 39,52 eura od 18. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 30,56 eura od 19. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 42,24 eura od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 26,42 eura od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 43,32 eura od 18. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 77,22 eura od 25. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 83,56 eura od 17. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 83,56 eura od 17. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 83,56 eura od 17. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 100,33 eura od 15. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 124,71 eura od 13. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 138,89 eura od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 187,49 eura od 19. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 187,49 eura od 19. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 212,70 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 212,03 eura od 20. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 216,19 eura od 19. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 286,74 eura od 21. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 248,84 eura od 18. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 246,92 eura od 22. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 271,56 eura od 19. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 243,65 eura od 29. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 338,33 eura od 21. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 338,33 eura od 21. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 432,47 eura od 26. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 318,22 eura od 19. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 318,22 eura od 19. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 313,19 eura od 17. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 313,19 eura od 17. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 186,80 eura od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 220,10 eura od 21. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 220,25 eura od 07. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 201,98 eura od 27. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 218,48 eura od 16. svibnja 2012. godine do isplate te na

- iznos od 204,44 eura od 17. kolovoza 2012. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 15. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknadit tužiteljici UE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.662,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.174,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 24,43 eura od 02. srpnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 31,83 eura od 02. kolovoza 2006. godine do isplate,

- iznos od 5,80 eura od 02. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 9,06 eura od 02. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 11,85 eura od 02. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 15,76 eura od 02. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 33,00 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 29,55 eura od 02. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 29,55 eura od 02. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 43,32 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 59,83 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 64,52 eura od 02. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 75,54 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 43,35 eura od 02. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 59,55 eura od 02. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 81,52 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 54,42 eura od 02. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 72,51 eura od 02. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 36,49 eura od 02. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 37,32 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,26 eura od 02. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,56 eura od 02. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 59,19 eura od 02. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 53,31 eura od 02. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 53,31 eura od 02. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 60,64 eura od 02. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 53,54 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate te na

- iznos od 22,49 eura od 02. listopada 2008. godine do isplate.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.619,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 70,39 eura od 02. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,29 eura od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 71,59 eura od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,11 eura od 02. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 75,12 eura od 02. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 75,12 eura od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 80,10 eura od 02. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 74,06 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 74,06 eura od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 73,79 eura od 02. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 73,79 eura od 02. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 130,55 eura od 02. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 139,28 eura od 02. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 139,30 eura od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 129,66 eura od 02. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 139,01 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate te na

- iznos od 133,40 eura od 02. svibnja 2012. godine do isplate.

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 08. listopada 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su dana **.**.2006. KE kao korisnik kredita i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 5102969683, s time da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu potpisala kao sudužnik, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 354.406,17 CHF u protuvrijednosti kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 264 mjeseca. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama banke, koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,550% godišnje, kao i valutna klauzula u CHF, koje ugovorne odredbe su ništetne. Isto tako punomoćnik tužiteljice je ističući da su korisnik kredita, tužiteljica kao sudužnik i tuženik dana 12. svibnja 2016. godine sklopili Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114169546, kojim je promijenjen broj partije kredita te je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, naglasio da se time tužiteljica nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje predmetnog Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114169546 predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Nadalje punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.482,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.248,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, s time da je drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom zatražio na ime obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 7.093,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor nedostataka aktivne legitimacije, jer je iz prometa po partiji kredita razvidno da neke uplate nisu izvršene od strane tužiteljice, nego od strane KE, kao stvarnog korisnika kredita. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da odlučnu činjenicu koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužiteljica i tuženik dana 12. svibnja 2016. godine sklopili Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114169546 kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, odnosno položaj tužiteljice kao sudužnika je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Gos-1/19 konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, jer Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kao i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje i odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naprotiv osim što se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, ujedno su tužiteljici kao sudužniku prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je tuženik tužiteljicu, kao uostalom i druge potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli obrascima, u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a ujedno je svakodnevno bilo moguće provjeriti tečaj određene valute na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Inače tuženik nije ostvario, niti može ostvarit ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasivši da je i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i razumljiva te je mijenjanja sukladno Metodologiji, istaknuo da tuženik nije bio nepošten, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne iznose od dana plaćanja čak i slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe Ugovora o kreditu i ocijenio osnovnim postojanje potraživanja tužiteljice, što se spori u cijelosti. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor radi prijeboja na ime tzv. tečajnih razlika, odnosno na ime manje plaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule u iznosu od 1.174,50 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te na ime manje plaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.619,62 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev povišen, čime je tužba preinačena, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102969683 od 27. travnja 2006. godine (list 7-12; stranica 330-335 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 13 spisa), u presliku Ugovora o prodaji nekretnine (list 14-18 spisa), u presliku Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102969683 od 27. prosinca 2010. godine (list 19 spisa), u presliku solemniziranog Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 08. svibnja 2006. godine (list 20-27 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa br. 2. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 11. studenog 2011. godine (list 28-32 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102969683 od 11. studenog 2011. godine (list 33-34 spisa), u presliku soleminiziranog Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114169546 od 12. svibnja 2016. godine (list 35-37; stranica 315-319 spisa), u presliku dopisa tuženika (stranica 62-63 spisa), u presliku pregleda po partiji kredita 5102969683 za razdoblje od 22.5.2006. do 30.9.2015. (stranica 65-75, 269-279 i 303-313 spisa), u presliku obavijesti o izračunu konverzije kredita (stranica 76-79 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita broj 5102969683 (stranica 80-87 i 321-329 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 88- 107, 190-211, 214-260, 352-356 i 389-415 spisa), u presliku stručnih članaka (stranica 108-116 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 117-144 spisa), u presliku obavijesti o kreditu (stranica 145-146, 150-151 i 280-283 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 147-149, 152-155 i 285-300 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope (stranica 284 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 345-346 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire BE (stranica 358-372 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi s odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a sud je utvrdio da je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao sudužnik i jamac platac, KE kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 27. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 354.406,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 264 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,550%, koja je promjenjiva sukladno „važećim odlukama Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, sudužnik, KE, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 12. svibnja 2016. godine sklopili Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114169546, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, a sporan i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije u odnosu na anuitete kredita koje je platio KE, korisnik kredita, kao i potrošačko svojstvo tužiteljice. Isto tako sporan je zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i postoji li potraživanje tuženika prema tužiteljici po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, kao i po osnovi tzv. negativnih razlika vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 08. listopada 2025. godine povisio tužbeni zahtjev čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je prema odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da punomoćnik tuženika nije pristao na preinaku tužbe. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica s obzirom na nespornu činjenicu da je Sporazumom o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114169546 od 12. svibnja 2016. godine (list 35-37; stranica 315-319 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114169546 od 12. svibnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, a niti je određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač, nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 345-346 spisa) koja je u bitnom istaknula da su joj u banci ponudili stambeni kredit u valuti CHF, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj se diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da iako nije pročitala tekst Ugovora o kreditu, znala je da je Ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, s time da joj u banci nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je uvjerljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupljena kuća u kojoj je živjela sa svojim partnerom i djecom, ta kuća nikada nije bila iznajmljivana, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bila je zaposlena kao liječnica u Domu zdravlja, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva, s time da su se tijekom otplate kredita povećali mjesečni anuiteti kredita koje više nije mogla plaćati, pa je iz kuće iselila 2009. godine, a banka je raskinula Ugovor o kreditu te je ova kuća prodana na trećoj javnoj dražbi. Konačno sudu je razumljiv i dio iskaza tužiteljice da je i nakon prodaje kuće na javnoj dražbi ostala dužna banci, koja joj je ponudila konverziju kredita, na koju je pristala, iako joj nisu ništa objašnjavali vezano uz samu konverziju kredita. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao sudužnik i to izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač, a što rezultira time da se ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. Nastavno u odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka navodeći da je neke anuitete kredita platio KE, korisnik kredita, a ne tužiteljica, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Imajući na umu da je tužiteljica u predmetnom Ugovoru o kreditu, pa time i svim Aneksima tog Ugovora o kreditu, kao i Sporazumu o reguliranju međusobnih odnosa, sudjelovala kao sudužnik te kao jamac platac, što znači da sukladno odredbi članka 111. stavka 3. ZOO-a u tom ugovornom odnosu ima istu poziciju, ista prava i obveze kao i glavni dužnik, korisnik kredita, treba naglasiti kako činjenica da je neke anuitete predmetnog kredita platio korisnik kredita, a ne tužiteljica, nikako ne znači da tužiteljica, sudužnik i jamac platac, ne bi bila ovlaštena zahtijevati sve preplaćene iznose po tom Ugovoru o kreditu, jer je za obvezu tuženika vratiti preplaćene iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu samo bitno da su anuiteti kredita plaćeni. Drugim riječima za obvezu tuženika vratiti preplaćene iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu bitno je da su ti preplaćeni anuiteti zaista plaćeni, pa je iste na zahtjev tužiteljice, sudužnika i ujedno jamca platca tuženik dužan isplatiti tužiteljici, s time da dakako te iste plaćene iznose neće moći osnovano ujedno zahtijevati i sam korisnik kredita.

13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice, počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO- a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti na povećani dio tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire BE (stranica 358-372 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 5.295,00 CHF, odnosno 26.242,28 kuna, što iznosi 3.482,97 eura, dok ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 54.611,50 kuna, odnosno 7.248,19 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do 12. svibnja 2016. godine iznose 7.093,48 eura, s time da je Sporazumom o reguliranju međusobnih odnosa utvrđen više plaćeni iznos po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 12. svibnja 2016. godine te iznosi 34.099,90 kuna, odnosno 4.525,83 eura.

15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora.

16. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114169546 od 12. svibnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, što se odnosi i na tužiteljicu, sudužnika i ujedno jamca platca, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, s time da je ujedno utvrdio da je konverzijom utvrđen više plaćeni iznos od 4.525,83 eura. Inače stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, koja se niti ne potražuje u ovom parničnom postupku, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od eventualno od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

17. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 3.482,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.248,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 3.482,97 eura, dok ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 7.248,19 eura sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope utuženi iznos od 3.482,97 eura te na ime preplate po osnovi valutne klauzule utuženi iznos od 7.248,19 eura i to sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate. Naime ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate, ali je neovisno o tome zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

18. Nastavno u odnosu na odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo već u odgovoru na tužbu sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 1.174,50 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odnosi na tzv. negativne tečajne razlike, dok se prigovor radi prijeboja u iznosu od 1.619,62 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odnosi na tzv. negativne razlike po osnovi promjenjive kamatne stope, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u navedenin iznosu, jer osim što tuženik nije potrošač, nego trgovac, pa se niti ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, već ujedno tužiteljica po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika i po osnovi tzv. negativnih razlika po osnovi promjenjive kamatne stope niti ništa nije stekla da bi isto bila obvezan vratiti, isplatiti tuženiku.

19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 3.482,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.248,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.174,50 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a niti potraživanje u iznosu od 1.619,62 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom IV. i točkom V. izreke presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.662,50 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 03. ožujka 2020. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4.), troška sastava podneska od 30. svibnja 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 30. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 28. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 08. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 08. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1), troška zastupanja na ročištu 23. siječnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 412,50 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 12. veljače 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

21. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 03. ožujka 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 200,00 eura, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice izvijestio sud da je ranijem punomoćniku opozvana punomoć, što rezultira time da tužiteljica može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska po Tbr. 8. točci 4., dakle kao za neobrazloženi podnesak, što isti sadržajno i jest, a što je tužiteljici i dosuđeno. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 17. travnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Nastavno i zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 21. siječnja 2026. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 299. a stavka 3. i stavka 4. ZPP-a odbio kao neosnovan, s obzirom da je taj podnesak podnesen 21. siječnja 2026. godine, dakle samo dva dana prije ročišta određenog i održanog dana 23. siječnja 2026. godine, pa sud isti niti nije uzeo u obzir, a ujedno je navode iz tog podneska punomoćnika tužitelja mogao i morao usmeno iznijeti na ročištu 23. siječnja 2026. godine, na koji način bi pokazao da trošak sastava tog podneska nije bio usmjeren na nepotrebno povećanje troškova postupka, što naprotiv nije učinio. Jednako tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica niti nije platila sudsku pristojbu na tužbu, za koju je u međuvremenu nastupila zastara, a niti je obvezna platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u ovom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

23. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 19. veljače 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 12. veljače 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 12. veljače 2026. godine