REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1843/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić u pravnoj stvari tužiteljice HI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanela Prša, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, [adresa], koje zastupa član Uprave SI, a nju Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. u Zagrebu, prema generalnoj punomoći Su-2757/17, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 4. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i njene punomoćnice Sanele Prša, odvjetnice i zamjenice punomoćnice tuženika HID, odvjetničke vježbenice, 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim članak 5. Ugovora o kreditu broj 14941/06, koji je zaključen 23.2.2006. između tužiteljice HI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., sada OTP banka d.d. [adresa], OIB: 52508873833, a koji članak glasi: „3,00 % (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., [adresa], OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici HI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 547,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.2.2006., pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi, koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan daljnji zatraženi iznos, preko dosuđenog u točci II. izreke, odnosno za iznos od 16,25 EUR s pripadajućim kamatama.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, naknaditi tužiteljici HI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 914,81 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika 23.2.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 14941/06, na temelju kojeg je prednik tuženika, kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredita kredit u iznosu od 30.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužiteljica ističe da joj je čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu neovlašteno naplaćena naknada za jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 3,00 % (tri posto) od iznosa odobrenog kredita, tj. 900,00 CHF, koji predstavlja protuvrijednost u kunama 4.245,66 kn, a sada 563,49 EUR. Predmetne jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 3% tuženik je naplatio tužiteljici na temelju ništetne odredbe čl.5. Ugovora o kreditu, koja odredba glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00 % (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“

1.1. Dalje tužiteljica navodi da je predmetni Ugovor o kreditu njoj dan na potpis, sklopljen na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora od strane tuženika te tužiteljica nije dobila bilo kakve informacije o troškovima obrade kredita, odnosno ugovorna odredba nije u cijelosti jasna jer nije jasno određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, slijedom čega se radi o nepoštenoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 563,49 EUR. U vrijeme zaključenja ugovora je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), koji u čl. 81. st. 1. propisuje da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

1.2. Još tužiteljica ističe da je ugovorenom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade/troška za obradu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Iz navedenog proizlazi da je predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga predmetna odredba ništava, u smislu odredbe u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP. Opravdanosti zahtjeva tužiteljice za povrat stečenog bez osnove od strane tuženika i utvrđenja sporne odredbe čl.5 predmetnog Ugovora o kreditu govori i relevantna sudska praksa i to presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu Gž-91/2022, Županijskog suda u Zagrebu Gž- 1368/2021, Gž- 2996/2021 te odluka Vrhovnog suda RH Rev-673/2023.

1.3. U smislu svega navedenog, tužiteljica, konačno preciziranim zahtjevom u podnesku od 15.7.2025. (list 104,105 spisa), predlaže sudu donijeti presudu, kojom će utvrditi ništetnom odredbu čl. 5., koja glasi: „3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“ te kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 547,24 € na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i naknadu troškova parničnog postupka, a sve kako je navedeno u tom podnesku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao i osnovu i tijek zakonskih zateznih kamata i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev iz sljedećih razloga:

-tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a to ne dokazuje;

-ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna;

-potraživanja tužitelja iz tužbe su zastarjela.

Tuženik se protivi navodima tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 5. Ugovora) bila ništetna. Nije točno da bi odredba čl. 5. Ugovora o kreditu koja glasi:

„NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA

3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita- minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“,

bila suprotna odredbama ZOO/05 i čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: „ZZP“). Također, nije točno da bi citirana ugovorna odredba čl. 5. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tužitelj u tužbi za ovakve navode uopće ne daje razloge.

2.1. Tuženik dalje napominje kako odredba članka 84. ZZP, koji je primjenjiv na predmetni Ugovor o kreditu, propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba članka 5. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 81. ZZP. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije bilo zabranjeno, pa stoga ugovorna odredba čl. 5. Ugovora nije niti nepoštena niti ništetna. Tužitelj nije dokazao niti da bi bio u neravnopravnom položaju niti da bi navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

2.2. Tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa na podnošenje tužbe i za traženje deklaratorne pravne zaštite, pa je sud dužan tužbu odbaciti, primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a. Pod uvjetom da tužitelj dokaže svoje svojstvo potrošača, tuženik ističe kako u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.) Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive.

2.3. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina, koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove, trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su:

-je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora,

-je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i

-je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Tužitelj nije ništa od navedenog dokazao u tužbi.

2.4. Tuženik ističe kako nije točan navod tužitelja da bi dio ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kojim su se stranke dogovorile da plaćanje naknade u visini od 3,00% bila ništetna. Navedena odredba nije protivna niti moralu društva niti prisilnim zakonima. Tuženik ističe da tužitelj u tužbi nije dokazao niti da je (i) potrošač, (ii) niti je dokazao navode iz svoje tužbe kojima ističe da bi odredba čl. 5. Ugovora prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, stoga tuženik ističe kako je ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu pravno valjana ugovorna odredba. Tuženik ističe kako odredba čl. 83. ZZP propisuje da je, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje navedene odredbe. Tužitelj niti jednim navodom iz tužbe nije doveo u pitanje valjanost navedene ugovorne odredbe, pri čemu se ističe kako Vrhovni sud Republike Hrvatske nije zauzeo pravno shvaćanje da bi navedena ugovorna odredba bila nepoštena samo zato što je dio Ugovora o kreditu.

2.5. Tuženik napominje kako odredba članka 84. ZZP i propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba članka 5. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 81. ZZP. Osim toga, tuženik ističe da, čak i ako bi sud zaključio da je čl. 5. Ugovora ništetan, što tuženik osporava, tuženik nije bio nepošten u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima jer ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Tuženik zaključno ističe prigovor zastare u odnosu na iznos 563,49 EUR, koji tužitelj potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevom. Naime, protekom roka od 5 godina nastupila je zastara za iznos za koji tužitelj tvrdi da ga je navodno uplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Slijedom navedenog, cjelokupno potraživanje iz tužbe je zastarjelo. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti te naložiti tužitelju da naknadi parnične troškove tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku izračuna EKS-a i otplatni plan za ugovor 14941/06 (list 33-35 spisa), presliku Ugovora o kreditu br. 14941/06 (list 36-38 spisa), promet po kreditu (list 39-51 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem (list 97-100 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 108,109 spisa), a pročitana je i priležeća sudska praksa (list 4-17,19- 32,66-86 spisa). Stranke drugih dokaza nisu predlagale niti ih je sud izvodio, već je glavna rasprava zaključena.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, osim razmjerno manjeg dijela zahtjeva, za koji je povučen, a čemu se tuženik protivio, pa je bilo nužno odlučiti i o tome dijelu zahtjeva, a kako to sve stoji u izreci ove presude.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe ugovora, sklopljenog između stranaka, a kojom odredbom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa primljenog na temelju ništetne odredbe.

6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 23. veljače 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 14941/06 i to tužiteljica kao korisnik kredita te prednik tuženika kao kreditor. Nije sporan niti sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj sporne odredbe čl. 5. Ugovora kojom je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

7. Sporna je ništetnost prethodno navedene odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu te, posljedično tome, osnovanost zahtjeva za isplatu iznosa u visini 547,24 € za koji tužiteljica tvrdi da je platila na ime predmetne naknade, sukladno gore navedenoj odredbi Ugovora.

8. Iz iskaza tužiteljice na ročištu 4.2.2026. (list 108,109 spisa) proizlazi da joj je kredit bio potreban za renoviranje stana jer su čekali drugo dijete, a nekretnina renovirana sredstvima kredita nikada nije davana u najam niti zakup niti je služila u kakve poslovne svrhe, već tužiteljica i dalje tamo sa obitelji stanuje. Navela je da joj je, kod sklapanja kredita, pojašnjeno što sve spada u dizanje kredita i koji su uvjeti, ali nije bilo nikakve mogućnosti da tužiteljica utječe na bilo koju ugovornu odredbu, već je ugovor bio po principu da ga prihvati ili odbije, Tužiteljici nije ništa objašnjeno o strukturi troškova obrade kredita i na što se točno isti odnose. Navela je i da je ugovor prije potpisivanja pročitala, ali da ga nije u cijelosti razumjela jer nije bankarske struke i ono što joj je bilo važno je razumjela.

9. Iskaz tužiteljice ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećala o samom pravnom poslu, zaključenim s prednikom tuženika, a iskreno je izjavila da nije razumjela sve odredbe ugovora, što je logično i životno uvjerljivo imajući na umu da je po struci medicinska sestra. Ovaj sud u držanju tužiteljice, tijekom iskazivanja, nije našao postojanje ikakvih naznaka da bi nešto izmišljala ili neistinito iskazivala, pa joj i zato vjeruje.

10. Iz provedenih dokaza, poglavito iskaza tužiteljice, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije pregovarala o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već je morala prihvatiti ponudu banke kakva joj je dana, a bila je informirana o visini anuiteta, koje treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužiteljica bila informirana o naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade. Dakle, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati.

11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužiteljica uopće nije bila informirana o naknadi i od čega se ista sastoji. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu, prema kojoj se tužiteljica obvezuje, prilikom isplate, kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,00 % iznosa kredita.

14. Ocjena je ovog suda da je predmetna odredba (čl. 5. Ugovora o kreditu) transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,00 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora, koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita, koji joj je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,00% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu, odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu, prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl.59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 3,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

24. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 5. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju (jednokratnu naknadu ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita), to je očito da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

25. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke, imajući pri tome u vidu da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenjem ništetne navedene odredbe u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

26. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Navedeni se zaključak najvišeg suda može primijeniti i na naknadu za obradu kredita, obzirom je jasno utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

27. Slijedom navedenog, a kako je na temelju rezultata financijskog vještačenja (list 97- 100 spisa), kojeg je izradio stalni sudski vještak mr.sc. Zrinko Ručević, utvrđeno da je tužiteljica, s osnova naknade za obradu kredita, isplatila 24.2.2006. iznos od 547,24 €, odnosno u visini od 3% iznosa odobrenog kredita, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da je jednokratna naknada naplaćena 2006., dok je tužba podnesena 2024., dakle, nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Iako među strankama nije sporno, a proizlazi i iz izvedenih dokaza, da je navedena naknada naplaćena 2006. te je tužba nesporno podnesena 2024., međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne odredbe, tako predmetno potraživanje tužiteljice za isplatu iznosa od 547,24 € s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a nije zastarjelo. Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

28. Imajući u vidu da je tužbom tužiteljica zahtijevala točkom II. petita isplatu iznosa od 563,49 €, a vještak je utvrdio da je naplaćeni iznos troškova obrade 547,24 €, dakle za 16,25 € manji, a kako je tužiteljica zahtjev uskladila s nalazom vještaka te se tuženik protivio djelomičnom povlačenju, bilo je nužno meritorno odlučiti o navedenom te je stoga kao neosnovan odbijen dio zahtjeva, preko dosuđenog, odnosno za daljnji iznos od 16,25 € s pripadajućim kamatama, kao u toč. III. izreke ove presude.

29. Na dosuđeni iznos od 547,24 € tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja naknade do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja naknade za obradu kredita utvrđen nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim od 31. srpnja 2015. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te konačno od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

30. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.5. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužiteljici budući nije uspjela u sporu sa razmjerno manjim dijelom zahtjeva od 16,25 € u odnosu na koji, po ocjeni ovog suda, nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Troškovi se sastoje od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora od 563,49 € i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa). Tako je tužiteljici priznat trošak za: sastav tužbe 50 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 30.4.2024. i 15.7.2025. po 50 bodova za svaki (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 6.11.2024. i 4.2.2026. za svako po 50 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 250 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 € iznosi 500,00 €, a uz PDV od 25% (125,00 €) i uz trošak plaćene pristojbe na tužbu 13,27 € i na presudu 26,54 € te troškove plaćenog predujma za vještačenje od 250,00 €, sveukupno iznosi 914,81 €. Tužiteljica ima pravo na kamate na troškove po čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO.

31. Tuženik je spor izgubio, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan odbijen.

Zagreb, 11. veljače 2026.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. punom. tužitelja uz pristojbu na presudu

2. punom. tuženika