REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31/III

Poslovni broj: Us I-1026/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja ĆV iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir, Gaj 2, Duboševica, kojega zastupa LV, službena osoba, radi otkaza kratkotrajnog boravka, 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko- baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir, Broj: 511-07-32-23-2, KLASA: NK UP/I-216-04/23-04/119 od 21. kolovoza 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, Broj: 511-07-32-23-2, KLASA: NK UP/I-216- 04/23-04/119 od 21. kolovoza 2023., u točki I. izreke određeno je da se tužitelju, rođenom **.**.1990., u mjestu [adresa], Ruska Federacija, državljaninu Ruske Federacije, nositelju putne isprave Ruske Federacije serijskog broja: [serijski broj] 0429079 izdane 5. listopada 2020., otkazuje kratkotrajni boravak u Republici Hrvatskoj i određuje mu se zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od 1 (jednog) mjeseca računajući od dana napuštanja Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP) odnosno Republike Hrvatske u roku koji je određen.

2. Tužitelj podnosi tužbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Ističe da gramatičko-teleološkim tumačenjem odredbe članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20., 114/22., 151/22.), na kojoj se temelji predmetno rješenje, proizlazi zaključak kako se pod istu odredbu mogu podvrgnuti činjenični opisi radnji koje su se već prethodno zbile, drugim riječima, postojanje valjanih razloga za otkaz kratkotrajnog boravka izričito je ograničen na radnjama koje su dovršene. Također, tužitelj smatra kako mora postojati opravdana sumnja da netko nije koristio, a ne i opravdana sumnja kako netko neće koristiti, kratkotrajni boravak u namjeravanu svrhu dok tuženik unaprijed, iznošenjem vlastitog predviđanja budućeg mogućeg činjeničnog stanja o činjenju prekršaja, tužitelju rješenjem otkazuje kratkotrajni boravak i izriče zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj. Stajališta je da je za postojanje pretpostavke otkaza kratkotrajnog boravka, prvenstveno potrebno utvrditi da je državljanin treće zemlje prijavio namjeravanu svrhu boravka u Republici Hrvatskoj (što tuženik ne utvrđuje), a potom usprkos prijavljenoj svrsi, kratkotrajni boravak koristio protivno istoj, što tuženik nije učinio. Ističe da tužitelj u vremenskom rasponu od ulaska na teritorij Republike Hrvatske do policijskog postupanja nije mogao započeti izvršavati namjeravanu svrhu te nije imao namjeru koristiti svoj boravak na području Republike Hrvatske, već Liberlanda, Gornja Siga, a koje područje ne pripada Republici Hrvatskoj. Smatra nejasnim na temelju čega je donesen zaključak da postoji namjera činjenja prekršaja, odnosno kršenja bilo kojih pravnih propisa Republike Hrvatske od strane tužitelja te je obrazloženje rješenja u tom dijelu pravno neutemeljeno i prejudicira zabranu slobode kretanja i zanemaruje kogentne norme općeg međunarodnog prava, posebno onih o poštivanju temeljnih prava čovjeka iz Protokola 4. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji u članku 2. definira slobodu kretanja, a koja je preuzeta u Ustav Republike Hrvatske (članak 32.).

2.1. Nadalje, tužitelj smatra da tuženikovo prejudiciranje budućih radnji tužitelja izvodeći stav iz kategorizacija istoga kao sljedbenika Liberlanda, samo po sebi nije inkriminirajuće te isto ne predstavlja stadij opravdane sumnje o mogućem počinjenju prekršaja. Tvrdi da je područje Gornje Sige, na koje je tužitelj htio otići, područje čiju teritorijalnu pripadnost tek treba utvrditi u postupku rješavanja spora između Republike Hrvatske i Republike Srbije (a da nikako ne predstavlja područje unutar Republike Hrvatske kako to implicira tuženik), odnosno u ovom trenutku predstavlja dio zemljišne površine koje prema međunarodnom pravu ima značaj (lat.) terra nulliusa. Dalje navodi da područje Gornje Sige ne potpada pod državnu vlast Republike Hrvatske i Republike Srbije, o čemu su očitovanje dostavili Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar nekretnina Beli Manastir te Služba za katastar nepokretnosti Sombor, Republika Srbija gdje u bitnome oba tijela navode da isto područje nije u službenoj evidenciji nijednog katastarskog odjela, što konkretno znači kako ne postoji suverena vlast ni jedne od navedenih zemalja na tom području. Dodatno, smatra kako činjenicu nepostojanja državne vlasti nad navedenim područjem prikazuje i prostorni plan „Kopački rit" (Park prirode), u kojem sporno područje nije prikazano kao područje u sastavu Republike Hrvatske. Tužitelj predlaže da Sud izvede dokaze saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke, obavljanjem očevida na licu mjesta uz vještaka mjernika te saslušanjem u svojstvu svjedoka ĐV, ŠV, UV, HV, FV i ĆVD.

2.2. Zaključno, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika, uz naknadu troškova upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Navodi kako je osporeno rješenje doneseno na temelju članka 56. Zakona o strancima, a činjenično stanje utvrđeno je na temelju izjave tužitelja, odnosno činjenica utvrđenih na mjestu zatjecanja tužitelja. Dodaje da je tužitelj u Republiku Hrvatsku ušao isključivo s namjerom odlaska na područje Gornje Sige, gdje se od 2015. okupljaju sljedbenici virtualne, nepostojeće države zvane „Slobodna Republika Liberland" – eng. "Free Republic of Liberland" (dalje: Liberland), a svrha odlaska na navedeno područje, odnosno njegovog boravka je pomaganje u raznim poslovima.

3.1. Tuženik napominje da sljedbenici navedene nepostojeće države na području Gornje Sige od 2015. smišljeno i planski provode razne provokativne aktivnosti na štetu nacionalnih interesa i međunarodnog ugleda Republike Hrvatske i njezine sigurnosti, kao i sigurnosti susjednih država, ignoriraju i osporavaju službena rješenja hrvatskih institucija, otežavaju redovne poslove policijskim službenicima te uznemiruju lokalno stanovništvo. U vezi toga, da je u navedenom vremenu na tom području, samo od strane policije, evidentirano preko osamdeset raznih vrsta prekršaja te procesuirano sukladno zakonskim propisima, dok je tijekom 2023. na području Gornje Sige zabilježeno preko trideset raznih protupravnih radnji, zbog kojih su sljedbenici tzv. Liberlanda procesuirani od strane policijskih službenika, raznih inspekcija Državnog inspektorata, Lučke kapetanije te Službe šumarske i lovne inspekcije. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako je pravilno zaključio da tužitelj nije opravdao svrhu kratkotrajnog boravka, odnosno da postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije i neće koristiti u turističke svrhe te shodno utvrđenim razlozima za otkaz kratkotrajnog boravka pravilno proveo postupak i donio osporeno rješenje.

3.2. Nadalje, tuženik zaključuje kako se boravak tužitelja ne može smatrati turističkim boravkom, odnosno kako postoji sumnja da će tužitelj tijekom svog boravka činiti prekršaje (nezakonito kampiranje na području Gornje Sige). Osim toga, ističe da je postojala i sumnja kako će tužitelj obavljati razne poslove na području Gornje Sige, bez radno pravne dokumentacije. Slijedom navedenog, tuženik je zaključio da postoji opravdana sumnja kako tužitelj svoj boravak neće koristiti u namjeravane (turističke) svrhe, pri čemu nezakonito kampiranje, odnosno nezakoniti rad ne potpadaju pod turističke svrhe, zbog čega je donio rješenje u skladu s člankom 56. stavkom 1. Zakona o strancima, kojim su propisani razlozi za otkaz kratkotrajnog boravka, odnosno kojim je u točki 5. propisano da će se državljaninu treće zemlje otkazati kratkotrajni boravak ako postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije koristio u namjeravanu svrhu, dok je točkom 2. propisano da će državljaninu treće zemlje otkazati kratkotrajni boravak ako ne opravda svrhu i uvjete ulaska i kratkotrajnog boravka.

3.3. Tuženik smatra kako tužitelj želi anakronim i netočnim tumačenjem međunarodnog prava područje Gornje Sige prikazati kao ničiju zemlju (lat. terra nullius), odnosno stvaranje novog međunarodnog subjekta „Slobodna Republika Liberland". Ističe da takvo tumačenje ne odgovara stvarnom međunarodnopravnom teritorijalnom statusu spomenute lokacije zato što je ta lokacija (pored još nekoliko uz obale Dunava) predmet pregovora o točnom i konačnom razgraničenju između Republike Hrvatske i Republike Srbije te ujedno i zato što dvije susjedne države nikada nisu smatrale tu lokaciju ničijom zemljom. Također naglašava da je do okončanja postupaka razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije navedeno područje, sukladno bilateralnom dogovoru između dvije države, pod privremenim nadzorom hrvatskih vlasti. Napominje da se i diplomatske putne isprave koje (online) izdaje tzv. „Free Republic of Liberland", na službenoj stranici Europske komisije nalaze na popisu izmišljenih putnih isprava (Fantasy passports).

3.4. Dodaje da su u provedenom postupku uzete u obzir okolnosti iz članka 182. Zakona o strancima, nakon čega je, na temelju individualne procjene i u skladu s pravilom razmjernosti, doneseno osporavano rješenje. Vezano uz članak 56. stavak 2. Zakona o strancima, ističe da je izrečena zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj određena na temelju navedenih okolnosti i u skladu je s propisanim zakonskim rasponom te je jednaka propisanom minimumu, a trajala je od 29. kolovoza 2023. do 29. rujna 2023. Zaključno, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tužitelj u podnesku od 3. svibnja 2024. navodi kako u cijelosti osporava sve navode tuženikovog odgovora na tužbu i spori sve iznesene činjenice. Ističe da tuženik prakticira temeljiti svoja rješenja na zaključku da su sljedbenici tzv. Liberlanda, pa time i tužitelj, skupina ljudi koja sustavno i planski krši norme, te ih je potrebno kažnjavati samo na osnovi postojanja navodnih provokacija od strane sljedbenika tzv. Liberlanda. Smatra kako je tuženik u potpunosti potvrdio navode tužitelja da tuženik selektivno, nezakonito, arbitrarno i samovoljno sankcionira osobe koje dovodi u vezu s tzv. Liberlandom. Tvrdi kako tuženik nepravomoćna rješenja i prekršajne naloge nepoznatih osoba spominje kao dokaz u korist njegovoj tezi o opravdanosti otkaza kratkotrajnog boravka tužitelja, što tužitelj smatra zabrinjavajućim jer to znači kako tuženik smatra da se može kažnjavati svatko tko se zatekne na području gdje postoji opravdana sumnja da je netko drugi počinio kakvu protupravnu radnju, a ne i tako zatečena osoba, te da je istog moguće sankcionirati na isti i/ili sličan način.

4.1. U odnosu na diplomatske note, tužitelj ističe kako note, koje su razmijenila navedena ministarstva, per se, ne predstavljaju akte međunarodnog prava na temelju kojih se može iznositi stav o postojanju i utvrđenju jurisdikcije određene države na određenom teritoriju, te bi jedino institut međunarodnog prava i to bilateralni sporazum mogao predstavljati temelj na kojem bi se mogao iznositi zaključak o postojanju protezanja vlasti neke države nad takvim teritorijem, dok u ostalim slučajevima, poput primjerice ovoga, postupanje državnih tijela na navedenom području zasigurno predstavlja nedozvoljeno ekstrateritorijalno postupanje i protezanje državne vlasti izvan granica. U vezi toga tvrdi kako geografsko područje na koje se tuženik neodređeno i generalno poziva osporavanim rješenjem nije područje katastarski i tehnički evidentirano u bilo kojem registru/upisniku u Republici Hrvatskoj, zbog čega ističe da su navodi tuženika protivni i Ustavu Republike Hrvatske, i to člancima 2. i 8. obzirom da se suverenitet i jurisdikcija Republike Hrvatske prostire isključivo nad njezinim područjima, a da se granice Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Hrvatskog Sabora. Obzirom da ne postoji odluka Hrvatskog Sabora kojom bi se sporno područje imalo smatrati područjem unutar granica Republike Hrvatske, navode tuženika smatra u cijelosti bespredmetnima.

5. Nadalje, tužitelj je dana 23. travnja 2025. dostavio dopis Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, Broj: ND-92/2024 od 30. kolovoza 2024. i Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: R2-21/2024-2 od 9. rujna 2024.

6. U upravnom sporu Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika te sve isprave koje prileže u istome te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., nastavno: ZUS) utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Kako je u ovom sporu osim primjene materijalnog prava, sporno i utvrđenje odlučnih činjenica, to je Sud zakazao i održao javnu raspravu dana 28. siječnja 2026. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika.

7.1. Opunomoćenik tužitelja je na raspravi ostao kod navoda iz tužbe, navoda iz podneska od 3. svibnja 2024. i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i predloženih dokaznih prijedloga te je prigovorio mjesnoj i stvarnoj nadležnosti ovoga Suda, a nastavno na dopise Županijskog suda u Osijeku i Državnog odvjetništva koji su dostavljeni u spis iz kojih proizlazi izostanak nadležnosti. Dodao je da osporava istinitost javne isprave, i to osporavanog upravnog akta u dijelu potpisa osobe koja je potpisala akt te ističe da potpisnik upravnog akta nije ona osoba koja je naznačena na istome te u tu svrhu predlaže provesti dokaz grafološkim vještačenjem. Predložio je Sudu omogućiti tužitelju uvid u spis, odnosno dostaviti sve dokaze i isprave koje je tuženik dostavio u spis (što je tužitelju i omogućeno na održanoj raspravi). Također je naveo adrese svjedoka ĐV, GV, HV, FV i ĆVD, dok je odustao od predloženog saslušanja svjedoka ŠV te je pojasnio da saslušanje svjedoka predlaže na okolnosti da tužitelj nije kampirao izvan kampa, odnosno nije nezakonito koristio boravak u Republici Hrvatskoj.

7.2. Službena osoba tuženika izjavila je da ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu te obrazloženja osporavanog rješenja. Pozvala se na stav ovoga Suda iz presude poslovni broj Us I-1302/2023, kao i na presudu Visokog prekršajnog suda poslovni broj Ppž-564/2024 od 3. srpnja 2024. Što se tiče predloženih dokaznih prijedloga od strane tužitelja, iste smatra nepotrebnim provoditi u ovom upravnom sporu, a posebice je službena osoba istaknula da je rješenje potpisala osoba koja je ovlaštena mijenjati načelnika u njegovom odsustvu, kao i da je u postupku uz suglasnost stranke korišten policijski službenik koji govori engleski jezik, što je stranka i potpisala na zapisniku.

7.3. Opunomoćenik tužitelja je na raspravi dodao da iz spisa proizlazi da istom prileže diplomatske note Republike Srbije koje nisu prevedene po ovlaštenom sudskom tumaču, a što je pretpostavka da bi isto moglo biti korišteno u ovom upravnom sporu. Istaknuo je da je u upravnom aktu naznačeno da je potpisnik sam načelnik, stoga je isprava nevjerodostojna, a spisu ne prileži drugi dokaz iz kojeg bi točno proizlazio tko bi bio taj drugi potpisnik i temeljem čega proizlazi njezino ili njegovo ovlaštenje. Osim toga, dodao je da tužitelju tijekom upravnog postupka nije omogućeno korištenje svojim jezikom po ovlaštenom tumaču za engleski jezik. Ujedno je opunomoćenik tužitelja zatražio trošak upravnog spora na ime sastava tužbe, podneska od 3. svibnja 2024. prisustvovanja ročištima održanima dana 23. travnja 2025. i 28. siječnja 2026., za svaku radnju iznos od 1.250,00 EUR, odnosno sveukupno 6.250,00 EUR.

8. Primjenom odredbe članka 93. stavak 2. ZUS-a, Sud je na navedenom ročištu odbio kao nepotrebne za rješavanje ove upravne stvari dokazne prijedloge: saslušanja tužitelja kao stranke u sporu, provođenja očevida na licu mjesta uz vještaka mjernika, saslušanja svjedoka ĐV, UV, HV, FV i ĆVD te provođenje grafološkog vještačenja potpisa službene osobe na osporavanom rješenju obzirom da navedeni dokazi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ovoga spora te su (djelomično) postavljeni i s ciljem odugovlačenja spora.

8.1. Naime, Sud nije provodio dokaz grafološkim vještačenjem potpisnika donositelja rješenja jer tužitelj nije dao nikakav suvisao argument, ili barem indiciju, da je osporavano rješenje potpisala neovlaštena osoba te je očito ovaj dokazni prijedlog dan samo radi odugovlačenja postupka. U odnosu na predloženi dokaz saslušanja tužitelja kao stranke u sporu i saslušanja svjedoka, valja napomenuti da je odlučne činjenice moguće utvrditi iz sadržaja izjave tužitelja dane na zapisnik tuženika.

8.2. Zapravo, iz predloženih dokaza i navoda tužbe razvidan je interes tužitelja da ovaj upravni spor traje godinama i da se u osnovi pretvori u spor o graničnim pitanjima (razgraničenju na Dunavu) Republike Hrvatske i Republike Srbije. No, takva pitanja međunarodnog javnog prava nisu i ne mogu biti predmet ovoga upravnog spora. Kako ni dugotrajan spor nije interes Suda, a niti je izvođenje predloženih dokaza potrebno za donošenje zakonite i pravilne odluke, to je Sud odbio sve navedene dokazne prijedloge.

9. Stvarna nadležnost Suda za postupanje u ovoj upravnoj stvari temelji se na članku 12. stavku 2. točki 1. ZUS-a prema kojem upravni sudovi odlučuju o tužbama protiv pojedinačnih odluka javnopravnih tijela, a mjesna nadležnost temelji se na članku 13. stavku 2. ZUS-a kojim je određeno da ako tužitelj nema prebivalište, boravište ili sjedište u [adresa], mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg javnopravno tijelo koje je donijelo odluku u prvom stupnju ili je postupilo ima sjedište.

10. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava osječko- baranjska, Postaja granične policije Beli Manastir, 21. kolovoza 2023., po službenoj dužnosti donijela je osporavano rješenje o otkazu kratkotrajnog boravka tužitelja, koji je zatečen 21. kolovoza 2023. na 0. kilometru vodoobrambenog nasipa kod mjesta Zmajevac te je izjavio da ide na područje Gornje Sige.

11. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je 21. kolovoza 2023. tuženik sastavio zapisnik KLASA: NK UP/I-216-04/23-04/119, URBROJ: 511-07-32-23-1 o obavljenom nadzoru zakonitosti kretanja i boravka stranca, pri čemu je predmet nadzora bilo utvrđivanje zakonitosti ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj. U svojoj izjavi tužitelj navodi da je 20. kolovoza 2023. u 9,30 sati doputovao iz Italije u Budimpeštu gdje je prespavao, a dana 21. kolovoza 2023. u 17,00 sati doputovao je sa BlablaCar u Beli Manastir, a potom u Zmajevac, O. kilometar vodoobrambenog nasipa sa taksijem. Također je izjavio da zna da postoji kamp sljedbenika virtualne države Liberlanda te je u kamp želio otići na dva dana jer poznaje OV i želio je pomoći u raznim poslovima, razgovarati s ljudima i slično. Također je dodao da ima odobrenje boravka u drugoj državi članici EGP-a (Njemačkoj) te da u Republici Hrvatskoj nema članova uže obitelji, kao niti drugih veza s Republikom Hrvatskom.

12. Notom broj 4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, obavještava se Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije o provođenju nadzora i kontrole na području Gornja Siga, smještenom na desnoj obali Dunava u području razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a radi osiguranja nadzora vanjske granice Republike Hrvatske s obzirom na to da je vanjska granica Republike Hrvatske od 1. srpnja 2013. ujedno vanjska granica Europske Unije, a od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora. Diplomatskom notom No 83-2/23 Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije primilo je na znanje tu obavijest i navelo da dijeli mišljenje da će se uspostavljanjem vlasti i nadzora na tom dijelu teritorija spriječiti proglašavanje ničije zemlje (terra nullius) i onemogućiti zaposjedanje i ilegalno kretanje osoba. U obje diplomatske note izražena je spremnost svake strane za daljnje pregovore o utvrđivanju granice, te iste obvezuju države u čije ime su upućene.

13. Diplomatske note predstavljaju formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država, te se radi o prihvaćenom načinu međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova dvije države, odnosno o međunarodnom dogovoru oko spornog pitanja oko nadzora i kontrole granice do konačnog razgraničenja na spornom području. „Diplomatska nota je formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država. Uvijek se predaje u pisanom obliku, piše u trećem licu; ima službeni karakter i njezin sadržaj pravno obvezuje državu u čije je ime upućena. Razmjena nota općenito je prihvaćen način međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova pojedinih država, između diplomatske misije države šiljateljice i ministarstva vanjskih poslova države primateljice, a također između pojedinih diplomatskih misija u istoj državi primateljici.“ (Citiranje: nota. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.). U svezi s navedenim valja istaknuti i da se preko razmjene nota može uspostaviti i međunarodni ugovor, te je razmjenu nota moguće interpretirati kao (ovdje) dvostrani međunarodni pravni ugovor. Navedeno je također istovjetno utvrđeno u priloženoj presudi Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Ppž-564/2024 od 3. srpnja 2024.

14. Kratkotrajni boravak je boravak državljanina treće zemlje određen člankom 6. Zakonika o schengenskim granicama (članak 55. stavak 1. Zakona o strancima).

15. Sukladno članku 56. stavku 1. Zakona o strancima, Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, po službenoj dužnosti rješenjem će otkazati kratkotrajni boravak državljaninu treće zemlje ako: 1. ne posjeduje valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, 2. ne opravda svrhu i uvjete ulaska i kratkotrajnog boravka, 3. ne posjeduje sredstva za uzdržavanje za vrijeme kratkotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj i za povratak u državu iz koje je došao ili za putovanje u treću zemlju, a za navedene izdatke ne postoji jamstvo iz članka 18. stavka 5. ovoga Zakona, 4. ne podmiri dospjele financijske obveze prema Republici Hrvatskoj, 5. postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije koristio u namjeravanu svrhu. Stavkom 2. istog članka propisano je da se rješenjem iz stavka 1. toga članka određuje zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od jednog do tri mjeseca.

16. Zabrana ulaska i boravka računa se od dana napuštanja EGP-a odnosno Republike Hrvatske u roku koji je određen (članak 192. stavak 7. točka 1. Zakona o strancima).

17. Slijedom iznesenog činjeničnog stanja, odnosno činjenice da je tužitelj, kao državljanin treće zemlje, to jest Ruske Federacije, zatečen 21. kolovoza 2023. na 0. kilometru vodoobrambenog nasipa kod mjesta Zmajevac u namjeri odlaska na područje Gornje Sige, pojavila se opravdana sumnja da tužitelj kratkotrajni boravak nije koristio u namjeravanu svrhu. Naime, iz citirane izjave tužitelja na zapisnik od 21. kolovoza 2023., razvidno je da narav njegovog boravka nije bila (samo) turizam u Republici Hrvatskoj, već je isti ciljano došao s namjerom posjete tzv. Liberlandu i njegovim pristašama i promotorima. Slijedom navedenog, tuženik je tužitelju pravilno rješenjem otkazao kratkotrajni boravak u Republici Hrvatskoj na temelju članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima.

18. Naime, s obzirom da je tužitelj zatečen na predmetnom području, kao i to da je sam izjavio da je htio otići na područje Gornje Sige iz razloga jer zna da postoji kamp sljedbenika virtualne države Liberlanda te je u kamp želio otići na dva dana budući da poznaje OV i želio je pomoći u raznim poslovima, razgovarati s ljudima i slično, postoji opravdana sumnja da tužitelj nije kratkotrajni boravak koristio u namjeravanu svrhu, odnosno isključivo u turističke svrhe u Republici Hrvatskoj.

19. Suprotno tumačenju tužitelja, Sud smatra da je već u trenutku kada je tužitelj zatečen na 0. kilometru vodoobrambenog nasipa kod mjesta Zmajevac u namjeri odlaska na područje Gornje Sige, ostvaren uvjet za primjenu članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima. To stoga što postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije koristio u namjeravanu svrhu, odnosno u turističke svrhe, nego je namjeravao ući na područje tzv. Liberlanda, pri čemu sljedbenici navedene nepostojeće države primarno ne poštuju nadležna tijela Republike Hrvatske, kao ni nadležnost istih za postupanje, nesporno su zatečeni u brojnim prekršajima, te predstavljaju štetu nacionalnih interesa i međunarodnog ugleda Republike Hrvatske i njene sigurnosti i to na području nad kojim Republika Hrvatska provodi kontrolu zaštite vanjske granice Europske Unije i Schengenskog prostora.

20. Stoga, sukladno zakonskom izričaju iz članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima, postoji osnova za otkazivanje kratkotrajnog boravka. U odnosu na tuženikov navod da postoji opravdana sumnja da tužitelj neće (dakle, ubuduće) koristiti kratkotrajni boravak u namjeravanu svrhu, tuženik je pojasnio u odgovoru na tužbu navodeći da postoji opravdana sumnja da tužitelj nije i neće koristiti kratkotrajni boravak u turističke svrhe. Dakle, radi se o stavu tuženika da postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak već nije korišten u namjeravanu svrhu, a uz to iznosi predviđanje da postoji opravdana sumnja da on neće biti korišten ni ubuduće. Shodno navedenome, nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu tvrdnje tužitelja vezane uz gramatičko-teleološko tumačenje članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima.

21. U odnosu na prigovor jurisdikcije državnih tijela Republike Hrvatske, za naglasiti je da predmet ovoga spora nije utvrđivanje državne granice, nego otkaz kratkotrajnog boravka i povratka iz Republike Hrvatske. Takozvana "Slobodna Republika Liberland" nije međunarodno priznata država, stoga nema nikakvu vlast na području na kojemu tužitelj tvrdi da se ona nalazi. Također valja istaknuti da se ne radi o „ničijoj zemlji“ jer međunarodno pravo ne počiva na načelu ničije zemlje (terra nullius). Radi se o prostoru o kojemu se vode pregovori o razgraničenju između Republike Hrvatske i Republike Srbije, kao sljednica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, pod čiji je teritorij to područje potpadalo. Stoga Sud zaključuje da postoji ovlast i jurisdikcija tuženika da donese osporeno rješenje.

22. Glede tužbenog navoda da navedeni prostor nije u službenoj evidenciji Područnog ureda za katastar nekretnina Beli Manastir niti Službe za katastar nepokretnosti Sombor, Republika Srbija, za zaključiti je da će se dovršetkom pregovora i točnim utvrđenjem državne granice urediti i stanje u katastrima obje države glede predmetnog područja.

23. Što se tiče navoda tužitelja da tužitelju tijekom upravnog postupka nije omogućeno korištenje svojim jezikom po ovlaštenom tumaču za engleski jezik, valja istaknuti da je iz zapisnika od 21. kolovoza 2023. razvidno da je tužitelj izjavio da razumije i govori engleski jezik te je suglasan da u postupku prevodi s engleskog na hrvatski i obrnuto policijski službenik. Imajući to na umu, kao i činjenicu da se ni u tužbi ne navodi da je tužitelju na bilo koji način onemogućeno sudjelovanje u postupku ili da su njegove riječi pogrešno shvaćene, odnosno da nisu zapisnički konstatirane (premda je u osporavanom aktu citirana tužiteljeva izjava), to ni ovaj u osnovi paušalni prigovor nije doveo u pitanje zakonitost osporenog rješenja i postupka koji je prethodio njegovu donošenju.

24. Neosnovane su tvrdnje tužitelja kako tuženik selektivno, nezakonito, arbitrarno i samovoljno sankcionira osobe koje se mogu povezati s tzv. Liberlandom. Naprotiv, Sud smatra da je tuženik postupao u potpunosti unutar svojih zakonskih ovlasti te da tužitelj nije dokazao postojanje nezakonitog, arbitrarnog niti samovoljnog sankcioniranja tužitelja, kao ni ikakve elemente diskriminacije.

25. Slijedom navedenoga, Sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim te je primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

26. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

26.1. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku, 11. veljače 2026.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku