Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-493/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu po sutkinji Zdenki Kudović- Husain u parničnom predmetu tužitelja SV OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija&Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu 21. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. stavku 6. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209536159, kreditna partija 7103689352 od dana 06.06.2007.godine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 803,10 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se iz Državnog proračuna isplatiti punomoćniku tužitelja odvjetniku Matku Novincu iz Zagreba troškove delegacije u iznosu od 12,00 eur.

Obrazloženje

1. Tužitelj u podnesenoj tužbi u ovom predmetu navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209536159 dana 6. lipnja 2007. (dalje: Ugovor) kojim mu je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 200.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok se tužitelj obvezao primljeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom.

2. Dalje, navodi da je člankom 7. Ugovora ugovoreno da mjesečni anuitet iznosi 1.715,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

3. Nadalje, u članku 2. stavak 6. Ugovora da stoji kako je tužitelj dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Tu odredbu smatra ništetnom, jer je predmetni kredit sklopio kao potrošač, pa da su za primijeniti odredbe članka 3. točka 1. u vezi sa odredbom članka 56. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03-dalje:ZZP/03). Poziva se i na odredbe članka 295. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da su Opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Nadalje, se poziva i na odredbe članka 269. i članka 270. Zakona o obveznim odnosima prema kojima činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, a ako to nije da je ugovor ništetan.

4. Smatra spornu ugovornu odredbu nepoštenom tvrdeći da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo u skladu sa odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03, a radilo se o Ugovoru sastavljenom na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca pa da je ta odredba u skladu sa člankom 87. stavak 1. istog Zakona ništava, odnosno ništetna. Dalje, navodi da sporni Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali da nije navedeno od čega se sastoji ta naknada ni zašto je baš određena u tom iznosu. Ta odredba tužitelju nije bila jasna i lako razumljiva budući da nema pravnih znanja da bi je mogao razumjeti. Iako je sporna ugovorna odredba lako uočljiva jer je pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, tvrdi da nije jasna jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu ali se ne navodi na što se točno odnosi, što s tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku, a iznos visine naknade nije bio naznačen u Ugovoru.

5. Stoga traži utvrđenje ništetnom sporne Ugovorne odredbe i traži trošak parničnog postupka.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu primjećuje da tužitelj postavlja deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne Ugovorne odredbe i to u dijelu koji se odnosi na njegovu obvezu iz spornog Ugovora platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge. Osporava u cijelosti istaknuti tužbeni zahtjev uključujući pravnu osnovu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Ističe i prigovor zastare.

7. Poriče da bi sporna Ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna te tvrdi da tužitelj to ničim nije dokazao pa da je primjenom načela o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev za odbiti. Tvrdi da tužitelj nije dokazao u čemu bi se sastojala neravnoteža između tužitelja i tuženika u spornoj ugovornoj odredbi. Osim toga ističe kako tužitelj nema ni pravni interes na podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 187. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Tvrdi da je naknada za obradu kredita valjano ugovorena, da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i da nije prouzročila nikakvu (a još manje "znatnu") neravnotežu između stranaka na teret tužitelja kao potrošača, da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora bila izričito zakonski dopuštena, a da su tom naknadom pokrivane usluge i troškovi banke poput troškova rada, administrativnih troškova i amortizacije, provizija i naknada te poreza i drugih administrativnih davanja.

8. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu mu troškova parničnog postupka.

9. Tužitelj je očitujući se na odgovor na tužbu u bitnome ponovio činjenične navode iz tužbe, osporavajući navode odgovora na tužbu. Istakao je kako nije jasno na što se odnosi prigovor zastare.

10. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. stavka 6. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209536159 sklopljenog između stranaka 6. lipnja 2007. koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora."

11. Među strankama nije sporno:

-da je predmetni Ugovor kojim je tuženik kao banka (trgovac) odobrila tužitelju kredit za kupnju stana potrošački ugovor sukladno odredbi članka 3. tada važećeg

Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003-dalje:ZZP/03),

-da je Ugovor sačinjen na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu tuženika,

-da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi osim onih o visini kredita i roku otplate.

12. Sporno je je li nepoštena ugovorna odredba kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti sve naknade i troškove u skladu s njegovom Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

13. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu (list 7- 12 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (13-19), promet po kreditu –specifikacija uplata (list 20-29), Izvod iz Tarife tuženika o visini naknada za proizvode i usluge (list 53-58), Opće uvjete poslovanja (59-63), Uputu za odobravanje kredita građanima- osnovna uputa (list 64-66) te je saslušan tužitelj kao parnična stranka (list 89).

14. Cijeneći navedene dokaze u skladu sa odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

15. Odredbom članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23-dalje ZOO) propisano je da je ništetan Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO-a moguća je ništetnost pojedine ugovorne odredbe, a ne cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe koja nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je sklopljen, što je slučaj u konkretnom predmetu.

16. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 bilo je propisano da se smatra nepoštenom ugovorna odredba u potrošačkim ugovorima o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zatim je stavkom 2. toga članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca dok je stavkom 4. toga članka bilo propisano da je na tuženiku teret dokaza da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

17. Dakle, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, na tužitelju je teret dokaza činjenice da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na njegovu štetu, dok je na tuženiku teret dokaza da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo budući da je nedvojbeno da se radi o unaprijed formuliranom tipskom obrascu ugovora o kreditu kakve je tuženik plasirao u sporno vrijeme.

18. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes za podnošenje samo tužbe na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koja je deklaratornog karaktera, a pozivajući se na odredbu članka 187. stavak 2. ZPP-a. Točno je da tužitelj nije istovremeno sa predmetnom tužbom na utvrđenje djelomične ništetnosti spornog Ugovora podnio i kondemnatorni zahtjev na isplatu onog što je tuženik primio temeljem takve ništetne ugovorne odredbe.

19. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dakle neosnovan je i istaknuti prigovor zastare jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva. S druge stane, upravo odredbom članka 187. stavak 2. ZPP-a propisana je mogućnost na podnošenje tužbe na utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitosti ili neistinitosti kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interese za podizanje predmetne tužbe.

20. Tvrdnjom da je tužitelj temeljem sporne ništetne ugovorne odredbe neosnovano platio tuženiku određeni novčani iznos, na ime naplaćene mu ulazne naknade (o čemu se stranke referiraju u odgovoru na tužbu i podnesku tužitelja kojim se očitovao na isti) proizlazi njegov pravni interes na podnošenje ove tužbe.

21. Dakle, tuženik ne spori da mu je tužitelj platio u vezi sa spornom ugovornom odredbom određeni iznos naknade, što proizlazi i iz dokumenta tuženika "Promet po kreditu".

22. Kako tuženik ničim nije dokazao da je sa tužiteljem pregovarao o toj ugovornoj odredbi, niti da je službenik zadužen za obradu i ugovaranje spornog kredita mogao uopće ponuditi mu drugu mogućnost ugovaranja te odredbe, kao ni da bi mu bilo obrazloženo na što se odnose naknade i troškovi koje mora platiti (koje konkretno usluge, o čemu ovisi njihova visina i sl.), a dokazi koje je dostavio uz odgovor na tužbu (Opći uvjeti poslovanja i Upute službenicima u postupanju sa strankama te izvod iz Tarife usluga koji ničim ne obrazlaže u kontekstu primjene sporne ugovorne odredbe niti je vidljivo u koje se vrijeme primjenjivala) ne predstavljaju ikakav relevantan dokaz da je tužitelj uopće informiran ni na koji konkretno način.

23. Naime, tužitelj saslušan kao stranka navodi da je predmetni kredit podigao od tuženika u svrhu kupnje stana u [adresa], da je dobio tipski ugovor sa svim odredbama koje je tuženik pripremio te da na ni jednu odredbu nisam mogao utjecati osim iznosa glavnice kredita i roka otplate. Pročitao je tekst ugovora prije potpisivanja te vidio da je u tekstu i njegova obveza platiti neke troškove za sklapanje ugovora, međutim ne zna ni o kojem se iznosu troškova radilo niti mu je to pojašnjeno, a misli da mu je za taj iznos troškova umanjena isplata kredita. Nije pitao na što se odnose ti troškovi, a niti mu je službenica koja je pripremala ugovor to pojašnjavala. Pročitao je relevantne članke koji su se odnosili na njegovu situaciju, ali se ne sjeća da bi registrirao i dijelove u kojima je sadržana obveza klijenata na plaćanje naknada. Nije tražio da mu se predoči tarifa o visini naknada troškova za sklapanje ugovora. Tada je bio urednik u izdavačkoj kući što je i danas.

24. Njegov iskaz sud je prihvatio istinitim, jer je uvjerljiv, životan i logičan.

25. Člankom 82. ZZP/03 su primjerice navedene ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona mogle smatrati nepoštenima, pa je tako u stavku 1. alineja 10. navedeno da je nepoštena i ugovorna odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Člankom 85. istog Zakona je bilo propisano da ukoliko ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

26. Cijeneći načela obveznog prava iz članka 3. ZOO-a o ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, članak 4. istog Zakona o dužnosti pridržavanja načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa, članak 6. o zabrani zlouporabe prava suprotno svrsi zbog koje je ono ustanovljeno ili priznato te članak 7. kojom je propisano da su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici dužni polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, očito je da ih tuženik u spornom ugovoru ugovarajući spornu ugovornu odredbu nije poštivao iako je u tom obveznom odnosu imao položaj jače ugovorne strane, kojoj je za razliku od tužitelja koji je bio tada urednik u izdavačkoj kući, u prirodi poslovanja razumijevanje bankarskih poslova.

27. I odredbom članka 3. stavak 1. Direktive Vijeća Europske unije 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja je ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju inkorporirana u domaći pravni sustav, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, dok je člankom 5. propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

28. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da je sporna ugovorna odredba bila jasno i razumljivo sročena jer čak nije bila ni u postotku od iznosa kredita ili u nominalnom iznosu iskazana obveza tužitelja koju preuzima takvim ugovaranjem.

29. Osim toga, prema odredbi članka 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu kreditor (tuženik) obvezuje korisniku kredita (tužitelju) staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, a korisnik kredita obvezuje se kreditoru plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Ugovarajući sporne "...sve naknade i troškove..." tuženik nije tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani transparentno pojasnio što pod time mora čime nije postupao načelom savjesnosti i poštenja i u dobroj vjeri. U tome se ogleda i znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao slabije ugovorne strane neovisno od toga koliko je financijski bio oštećen tom ugovornom odredbom. Stoga je ta odredba i po ocjeni suda nepoštena, a sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a i članku 322. stavak 1. ZOO-a ništetna pa je tužbeni zahtjev usvojen.

30. Obzirom na usvajanje tužbenog zahtjeva osnovan je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Njegov opravdani trošak postupka odnosi se na za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe te podneska kojim se očitovao na odgovor na tužbu kao i za pristup punomoćnika jednom ročištu, sve uzimajući u obzir naznačenu vrijednost predmeta spora od 1.330,00 eur kojoj tuženik nije prigovorio primjenom Tbr. 7/1, Tbr. 8/1 i Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje:Tarifa) vezano za Tbr. 54. Tarife, u iznosu od 200,00 eur po jednoj radnji, odnosno 600,00 eur za tri radnje. Primjenom Tbr. 46.Tarife pripada mu i pravo na porez na dodanu vrijednost od 25% što je daljnji iznos od 150,00 eur, kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 eur te na presudu u istom iznosu sukladno članku 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23- dalje:ZOSP) te Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23). Stoga mu je dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 803,10 eur.

31. Temeljem odredbi članka 11. stavak 4., 5. i 6. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 8215, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25) obzirom da se radi o delegiranom spisu ovom sudu u kojem je tužba podnesena Općinskom građanskom sudu u Zagrebu naloženo je iz državnog proračuna naknaditi punomoćniku tužitelja troškove javnog prijevoza koje sud procjenjuje iznosom od 12,00 eur za relaciju Zagreb-Vrbovec-Zagreb.

U Vrbovcu 11. veljače 2026.

Sutkinja

Zdenka Kudović – Husain

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je održano to ročište.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o istom, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano odnosno od dana objave presude na e-oglasnoj ploči.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o tom ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Žalba se podnosi putem ovog suda pisano u tri primjerka.

O žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika