Poslovni broj: P-49/2026-2

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivi Pavličeku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Pavliček Ergarac Medved j.t.d. Varaždin, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku, Josipu Mađariću, odvjetniku odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, izvan ročišta, 11. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba tužitelja MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb OIB: 92963223473, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, podnesena ovom sudu 15. studenoga 2024. povučena.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb OIB: 92963223473 da tužitelju MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.065,50 EUR (dvije tisuće šezdeset pet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ovog rješenja, 11. veljače 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 5.745,00 EUR odbija.

III. Zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb OIB: 92963223473 za naknadu parničnog troška odbija se u cijelosti.

Obrazloženje

1. 1. tužiteljica GG i 2, tužitelj BG su 15. studenoga 2025. podnijeli tužbu ovom sudu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tužitelj je u tužbi na stranici 4 kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 15.000,00 eura.

2. Tijekom postupka, prije nego je tužitelj dostavio odgovor na tužbu, tužitelji su u podnesku od 4. prosinca 2024. povukli tužbu. Taj podnesak je otpremljen tuženiku 9. prosinca 2024, a isti ga je zaprimio 18. prosinca 2024. u 15:09 sati. U tom podnesku tužitelji navode da su u ovršnom postupku broj: Ovr-234/2021 Zaključkom suda od 16.10.2024. kao ovršenici upućeni pokrenuti protiv tuženika kao ovrhovoditelja parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te su u skladu s uputom suda 15.11.2024. podnijeli tužbu kojom traže da se proglasi nedopuštenom predmetna ovrha određena Rješenjem naslova poslovni broj Ovr-234/2021 od 16.11.2021. godine (u tužbenom zahtjevu omaškom naveden poslovni broj Ovr- 296/2020 od 27.10 .2020., iako je iz historijata tužbe razvidno da se radi o Rješenju o ovrsi broj Ovr-234/2021), a koja se tužba pred sudom vodi pod brojem P-49/2026. Nakon podnošenja tužbe, a temeljem žalbe protiv Rješenja o ovrsi koju su ovdje tužitelji kao ovršenici izjavili 30.11.2021., Županijski sud u Varaždinu Rješenjem broj Gž Ovr-422/2024-2, koje je tužitelju uručeno 2.12.2024., preinačio je predmetno Rješenje o ovrsi Ovr-234/2021 od 16.11.2021. godine, i to na način da se odbija prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja. Obzirom da je predmetna tužba nakon donošenja citiranog Rješenja Županijskog suda u Varaždinu postala bespredmetna, tužitelji ovim putem povlače tužbu u ovom predmetu. Obzirom da su tužitelji tužbu podnijeli sukladno uputi suda, kao i da je razlog za vođenje parnice naknadno otpao zbog citirane odluke Županijskog suda u Varaždinu, tužitelji ovim potražuju naknadu troškova parničnog postupka. Napominju da tuženik nije dobrovoljno udovoljio tužbenom zahtjevu, već je tužbeni zahtjev postao bespredmetan unatoč stavu tuženika, pri čemu je podnošenje predmetne tužbe svakako bilo nužno budući da je tužitelje na to uputio sud i uzrokovano upravo postupanjem tuženika, odnosno podnošenjem nedopuštenog prijedloga za ovrhu. Da je tužba bila osnovana potvrđuje i citirana odluka Županijskog suda u Varaždinu kojom je odbijen prijedlog za ovrhu, slijedom čega je zahtjev za naknadu troškova tužitelja opravdan.

3. Tuženik je 18. prosinca 2024. u 8:54 sati, dakle prije nego je zaprimio podnesak tužitelja kojim povlači tužbu, u spis predmeta dostavio odgovor na tužbu. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da prije upuštanja u raspravljanje prigovara nenaznačenoj vrijednosti spora te predlaže sudu utvrditi vrijednost spora u iznosu od 1.327,01 eura. Osporava sve navode tužbe kao neosnovane. Smatra kako se u parnici radi nedopuštenosti ovrhe ima i može raspravljati i odlučivati isključivo o nedopuštenosti ovrhe i to u opsegu, odnosno samo o razlozima nedopuštenosti radi kojih je ovršenik upućen pokrenuti ovu parnicu, odnosno onima koje je istaknuo žalbom protiv rješenja o ovrsi. Ističe i prigovor nedostatka pravnog interesa I. i II. tužitelja da pokrenu ovaj spor jer Županijski sud u Varaždinu 13.11.2024., dakle prije podnošenja ove tužbe, donio rješenje broj Gž Ovr-422/24 kojim je uvažio žalbu ovršenika, sada tužitelja na način da je ovršni zahtjev ovrhovoditelja, sada tuženika, odbio.

4. Tuženiku se u podnesku od 7. siječnja 2025. očitovao da se ne protivi povlačenju tužbe, ali se protivi se zahtjevu za dosudom parničnog troška tužiteljima, U vezi s tim navodi da su tužitelji bili dužni voditi računa u kojem stadiju odlučivanja je ovršni postupak budući su isti izjavili žalbu te su upućeni na pokretanje parnice. Dakle, isključivo je u njihovom interesu ažurno pratiti fazu ovršnog postupka. Činjenica da tužitelji nisu vodili računa o navedenom te su podnijeli tužbu nakon što je županijski sud odlučio o žalbi te su sada primorani povući tužbu nikako ne može biti stavljeno na teret tuženika na način da je isti dužan snositi parnične troškove. Tuženik nije bio niti dužan, a niti u mogućnosti, kako to pogrešno tužitelji tvrde, udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja obzirom je žalbeni sud prije podnošenja ove tužbe donio pravomoćnu odluku. Nadalje, visina zatraženih troškova je neutemeljena obzirom tužitelji nisu naznačili vrijednost predmeta spora prilikom podnošenja tužbe, a niti sada, u podnesku kojim povlače tužbu. Tuženik je prigovarao nenaznačenoj vrijednosti predmeta spora te predložio sudu da istu utvrdi. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za dosudu parničnih troškova je s više osnova potpuno neosnovan i promašen. S druge strane, zahtjev tuženika za dosudom parničnog troška je potpuno osnovan budući ničime nije inicirao podnošenje ove tužbe, tim više, što je predmetna stvar već bila pravomoćno okončana prije nego li su tužitelji neosnovano podnijeli tužbu, pa su tužitelji su tuženiku uzrokovali neosnovano parnične troškove. Predlaže se zahtjev za dosudom parničnog troška I i II. tužitelja odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa, a podredno odbiti u cijelosti kao neosnovane te im naložiti solidarno platiti tuženiku trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

5. Tužitelji u podnesku od 11. veljače 2025. navode da je rješenje Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž Ovr-422/2024-2 od 13.11.2024. kojim se odlučuje o žalbi tužitelja zapravo doneseno 20.11.2024. Naime, iako je na rješenju naveden datum 13.11.2024. kao dan donošenja rješenja, iz digitalnog potpisa sutkinje Ivane Čačić vidljivo je da je rješenje potpisano 20.11.2024. u 14:14:18 sati, slijedom čega svakako nije bilo objavljeno prije no što je potpisano, odnosno prije 20.11.2024. Tužitelji su tužbu podnijeli 15.11.2024. godine, dakle pet dana prije potpisivanja samog Rješenja, i to upravo prema uputi suda. Nadalje, iz sustava e- komunikacija vidljivo je da je Rješenje poslano u elektronički pretinac punomoćnika tužitelja 2.12.2024. te je istog dana preuzeto. Predmetno Rješenje u e-komunikaciji u predmetu posl. br. Ovr-234/2021 vodi se pod brojem Ovr-234-2021-15, a navedeno može potvrditi i punomoćnik tuženika budući da je, jednako kao i punomoćnik tužitelja toga dana preuzeo predmetno Rješenje. Dakle, tužitelji prije 20.11.2024. nikako nisu mogli imati saznanja kakva će biti odluka o žalbi, iz čega proizlazi da su tužitelji podnijeli tužbu pravovremeno, sukladno uputi ovog suda, u trenutku dok Rješenje o ovrsi protiv kojeg je tužba uperena još nije ukinuto odlukom suda. Upravo suprotno navodima tuženika, sama okolnost da je Rješenje o ovrsi ukinuto odlukom višeg suda potvrđuje činjenicu da je tužba bila opravdana, odnosno da ovrha nije dopuštena. Tuženik je imao vremena već nakon izjavljivanja žalbe ovdje tužitelja kao ovršenika, koja mu je uredno dostavljena, povući nedopušten prijedlog za ovrhu pa na taj način tužiteljima ne bi bilo nužno podnositi predmetnu tužbu, no budući da je tuženik ustrajao na nedopuštenom prijedlogu za ovrhu, tužitelji su, sve sukladno uputi suda, bili dužni pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Što se pak tiče odgovora na tužbu koji je u ovom predmetu podnio tuženik, radi se o odgovoru na tužbu koji je podnesen nakon što je tužba povućena, a što je tuženik evidentno znao. Podnesak kojim se tužba povlači tuženiku je u pretinac elektroničke komunikacije dostavljen 9.12.2024., no tuženik ga je preuzeo tek 18.12.2024., istoga dana kada je podnio nepotreban odgovor na tužbu. Glede vrijednosti predmeta spora, tužitelji naznačuju vrijednost predmeta spora u visini od 138.342,21 EUR sukladno članku 35. u vezi s člankom 40. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, tužitelji smatraju da se u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom treba uzeti kao vrijednost predmeta spora visina novčanog potraživanja tuženika naznačenog u prijedlogu za ovrhu posl.br. Ovr-234/2021 od 30.6.2021. Tužitelji u spis dostavljaju presudu Županijskog suda u Varaždinu kojom je potvrđeno navedeno. Obzirom da je za pokretanje ovog parničnog postupka odgovoran tuženik, tužitelji smatraju kako je troškove postupka tuženik dužan naknaditi tužiteljima, a sve sukladno članku 158. stavku 2. Zakona o parničnom postupku. Konačno, obavještava se naslov da je 1. tužiteljica preminula dana **.**.2024., pa predlažu odrediti prekid ovog postupka u odnosu na 1. tužiteljicu. Slijedom navedenog, tužitelji predlažu sudu odrediti prekid postupka u odnosu na 1. tužiteljicu, potom donijeti rješenje kojim se utvrđuje da je tužba u ovom predmetu povučena, te obvezati tuženika na naknadu parničnog troška prema troškovniku koji se prilaže.

6. Rješenjem ovoga suda poslovni broj: P-517/2024-7 od 9. svibnja 2025. određen je prekid postupka zbog smrti 1. tužiteljice GG, a Rješenjem poslovni broj: P-517/2024-9 od 2. prosinca 2025. određen je nastavak postupka s tužiteljem MG budući da je on jedini nasljednik 1.tužiteljice.

7. Prema čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025., dalje u tekstu ZPP) tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Prema st. 2. tog članka iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.

8. Iz stanja spisa je razvidno da su tužitelji prije prekida postupka povukli tužbu podnesenu 15. studenoga 2024. na temelju zaključka ovršnog suda od 16. listopada 2024. kojim su upućeni da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon što je u povodu žalbe ovršenika, ovdje tužitelja protiv rješenja o ovrsi od 16. studenoga 2021. Županijski sud u Varaždinu rješenjem poslovni broj: Gž-ovr- 422/2024-2 preinačio pobijano rješenje tako što je odbio prijedlog ovrhovoditelja, ovdje tuženika, slijedom čega je prestala potreba da se ovrha proglašava nedopuštenom u ovom parničnom postupku. Prijedlog ovrhovoditelja, ovdje tuženika je odbijen drugostupanjskim rješenjem zbog toga što su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sadržane u ugovoru o kreditu na temelju kojeg se provodila ovrha, presudom Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj: P-1230/2019-27, koja je postala pravomoćna 9. rujna 2021. utvrđene ništetnom, iz čega proizlazi da je pobijano rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršne isprave koja je već bila utvrđena djelomično ništetnom, pa iako tom presudom nije utvrđena ništetnost cijele ovršne isprave, budući da se ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima na opseg obveze korisnika kredita, a ovrhovoditelj prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu to nije imao u vidu, odnosno nije podnio prijedlog za ovrhu samo na temelju ugovornih odredbi koje nisu utvrđene ništetnima, pa nije bilo moguće pobijano rješenje preinačiti, već je ovršni zahtjev odbijen. Iz stanja spisa je nadalje razvidno da je tužitelj povukao tužbu prije nego je tuženik dostavio odgovor na tužbu, ali i to da je tuženi dostavio odgovor na tužbu prije nego mu je uručen podnesak tužitelja od 4. prosinca 2024. kojim povlači tužbu. Tuženik je naime odgovor na tužbu predao putem e-komunikacije 18. prosinca 2024. u 8:54 sati, a podnesak o povlačenju tužbe je zaprimio tog istog dana u 15:09 sati, ali je po stavu suda do saznanja o tom podnesku mogao doći i ranije putem e- komunikacije budući da mu je isti otpremljen 9. prosinca 2024. također putem e- komunikacije da je taj podnesak preuzeo prije nego što je dostavio odgovor na tužbu. Unatoč tome, s obzirom na to da su tužitelji morali podnijeti ovu tužbu unutar određenog im roka od 15 dana od dana primitka Zaključka o upućivanju u parnicu od 16. listopada 2024. koji im je uručen 31. listopada 2024., dakle najkasnije do 15. studenoga 2024., pa dakle nisu mogli čekati završetak parnice u kojoj se odlučivalo o tome da li su pojedine odredbe ugovora o kreditu na temelju kojeg se provodila ovrha ništetne, a potreba za daljnjim vođenjem parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je prestala nakon što je prijedlog za ovrhu odlukom Županijskog suda u Varaždinu odbijen zbog prethodno navedenih razloga, zbog toga što tuženik kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku svoj prijedlog za ovrhu nije postavio na temelju ugovornih odredbi koje nisu utvrđene ništetnima. Dakle ovu parnicu, pa i povlačenje tužbe je svojim postupcima izazvao tuženik, pa sud zaključuje da je u ovom slučaju tužba povučena iz razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Stoga se tužitelju u skladu s citiranim propisom može dosuditi parnični trošak na temelju citiranog čl. 158. st. 2. ZPP-a, pa je zahtjev tužitelja MG s kojim je nastavljen postupak nakon prekida usvojen, a zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen, odnosno odlučeno je kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

9. Tužitelju su u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP-a priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i to na temelju vrijednosti predmeta spora od 15.000,00 eura naznačenoj u tužbi. U vezi s tim se napominje da tuženik u odgovoru na tužbu i podnesku od 7. siječnja 2025. navodi da tužitelj u tužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora te je predložio da sud utvrdi vrijednost predmeta spora od 1.327,01 euro. Iz tužbe je razvidno da je vrijednost predmeta spora naznačena u završnom dijelu tužbe i to u iznosu od 15.000,00 eura. Sud je prihvatio tako naznačenu vrijednost predmeta spora iako je u tužbi postavljen deklaratorni tužbeni zahtjev budući da se po stavu suda u slučaju kao što je ovaj kad se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom VPS može naznačiti i odrediti u visini potraživanja tuženika u ovršnom postupku koje iznosi 138.342,21 EUR, a tužitelj je kao VPS naznačio manji iznos. Tužitelj je naknadno, nakon što je već povukao tužbu u podnesku od 11. veljače 2025. kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 138.342,21 EUR kao iznos novčane tražbine ovrhovoditelja, ovdje tuženika naveden u prijedlogu za ovrhu te u skladu s tim postavio i novi zahtjev za naknadu parničnih troškova, ali sud to nije prihvatio. To iz razloga što je prema čl. st. 2. Zakona o parničnom postupku u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, a po stavu suda nakon povlačenja tužbe se više ne može naznačiti nova vrijednost predmeta spora budući da je povlačenjem tužbe postupak okončan. U smislu odredbe čl. 158. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a obzirom na visinu vrijednosti predmeta spora, troškovnik te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, u daljnjem tekstu Tarife), tužitelju koju u ovom postupku zastupa odvjetnik je kao potreban priznat trošak poduzetih radnji, i to trošak sastava tužbe od 687,50 eura s PDV-om na temelju Tbr. 7/1, Tbr. 40 i 46. Tarife i trošak dva obrazložena podneska od 2.12.2024. i 10.2.2025., za svaki po 687,50 eura s PDV-om na temelju Tbr. 7/1, Tbr. 40 i 46. Tarife, što ukupno iznosi 2.062,50 EUR, dok je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 5.745,00 odbijen budući da je obračunat na temelju VPS-a od 138.342,21 EUR koji sud nije prihvatio kao mjerodavan za odmjeravanje troškova parničnog postupka.

6. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška je odbijen, budući da tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška iako je povukao tužbu, kao što je prethodno obrazloženo, slijedom čega tuženik u skladu s citiranim propisom nema pravo na naknadu parničnog troška.

U Varaždinu 11. veljače 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pisanim putem u roku od 15 dana od dana primitka istog, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ Tužitelju po punomoćniku Ivi Pavličeku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu

Pavliček Ergarac Medved j.t.d. Varaždin,

2/ Tuženiku po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku odvjetničkog društva

Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb,