REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-5899/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice ZIĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), Zagreb, Radnička 50, kojeg zastupa punomoćnik Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 21. veljače 2026. godine u prisutnosti osobno tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 11. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o j e:

I Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici, temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9011955961 od 26.9.2006. godine o valutnoj klauzuli CHF, iznos od 3.089,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od - 11,47 eura od 1.11.2008. godine pa do isplate

- 12,45 eura od 1.1.2009. godine pa do isplate

- 14,83 eura od 1.2.2009. godine pa do isplate

- 15,88 eura od 1.3.2009. godine pa do isplate

- 12,60 eura od 1.4.2009. godine pa do isplate

- 13,12 eura od 1.5.2009. godine pa do isplate

- 8,84 eura od 1.6.2009. godine pa do isplate

- 5,18 eura od 1.7.2009. godine pa do isplate

- 6,00 eura od 1.8.2009. godine pa do isplate

- 8,11 eura od 1.9.2009. godine pa do isplate

- 7,87 eura od 1.10.2009. godine pa do isplate

- 5,86 eura od 1.11.2009. godine pa do isplate

- 9,62 eura od 1.12.2009. godine pa do isplate

- 12,36 eura od 1.1.2010. godine pa do isplate

- 16,77 eura od 1.2.2010. godine pa do isplate

- 15,62 eura od 1.3.2010. godine pa do isplate

- 21,32 eura od 1.4.2010. godine pa do isplate

- 20,07 eura od 1.5.2010. godine pa do isplate

- 22,67 eura od 1.6.2010. godine pa do isplate

- 39,91 eura od 1.7.2010. godine pa do isplate

- 36,23 eura od 1.8.2010. godine pa do isplate

- 46,16 eura od 1.9.2010. godine pa do isplate

- 42,97 eura od 1.10.2010. godine pa do isplate

- 36,20 eura od 1.11.2010. godine pa do isplate

- 49,29 eura od 1.12.2010. godine pa do isplate

- 65,58 eura od 1.1.2011. godine pa do isplate

- 54,35 eura od 1.2.2011. godine pa do isplate

- 58,42 eura od 1.3.2011. godine pa do isplate

- 52,95 eura od 1.4.2011. godine pa do isplate

- 53,77 eura od 1.5.2011. godine pa do isplate

- 75,54 eura od 1.6.2011. godine pa do isplate

- 77,01 eura od 1.7.2011. godine pa do isplate

- 95,79 eura od 1.8.2011. godine pa do isplate

- 86,69 eura od 1.9.2011. godine pa do isplate

- 76,64 eura od 1.10.2011. godine pa do isplate

- 75,39 eura od 1.11.2011. godine pa do isplate

- 74,50 eura od 1.12.2011. godine pa do isplate

- 78,91 eura od 1.1.2012. godine pa do isplate

- 83,55 eura od 1.2.2012. godine pa do isplate

- 83,90 eura od 1.3.2012. godine pa do isplate

- 80,79 eura od 1.4.2012. godine pa do isplate

- 82,33 eura od 1.5.2012. godine pa do isplate

- 83,78 eura od 1.6.2012. godine pa do isplate

- 81,48 eura od 1.7.2012. godine pa do isplate

- 82,25 eura od 1.8.2012. godine pa do isplate

- 80,95 eura od 1.9.2012. godine pa do isplate

- 77,65 eura od 1.10.2012. godine pa do isplate

- 81,14 eura od 1.11.2012. godine pa do isplate

- 83,06 eura od 1.12.2012. godine pa do isplate

- 82,39 eura od 1.1.2013. godine pa do isplate

- 74,91 eura od 1.2.2013. godine pa do isplate

- 81,28 eura od 1.3.2013. godine pa do isplate

- 81,59 eura od 1.4.2013. godine pa do isplate

- 78,91 eura od 1.5.2013. godine pa do isplate

- 71,78 eura od 1.6.2013. godine pa do isplate

- 71,59 eura od 1.7.2013. godine pa do isplate

- 73,13 eura od 1.8.2013. godine pa do isplate

- 76,01 eura od 1.9.2013. godine pa do isplate i

- 80,45 eura od 1.10.2013. godine pa do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9011955961 od 26.9.2006. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužiteljice kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u visini od 0,50% od iznosa kredita.

III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 80,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.9.2006. godine do isplate, do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (11.2.26.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno:

- da su tužiteljica ( daljnjem tekstu: tužitelj), kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 26.9.2006. godine zaključili ugovor o kreditu broj 9011955961 za iznos od 25.992,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti;

- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika na dan isplate, a isplaćen je u kunama;

- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća;

- da je tijekom ugovornog odnosa tečaj CHF u odnosu na kunu rastao.

2. Tužitelj tvrdi da su takva odredba ugovora (o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF) ništetna i da je tijekom ugovornog odnosa došlo do preplate s razlike tečaja, a koje iznose sa kamatom od dana plaćanja potražuje od tuženika, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2.1. Dalje se u tužbi tvrdi da je temeljem ugovora i to čl. 11.3 tuženik naplatio naknadu u iznosu od 145,10 eura dana 28.9.2006. godine.

2.2. Tužitelj ističe da je odredbom čl. 11.3 predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelj na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 0,50% bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Smatra da je tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelj u neravnopravan položaj u kojem ne može utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da posljedično tome, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku

- trgovca kao druge ugovorne strane.

2.3. Zbog toga tužitelj traži da se utvrdi ništetnom sporna odredba i tuženika obveže na plaćanje iznosa od 80,74 eura sa kamatom od dana naplate od strane tuženika, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, kako u osnovu tako i u visini. Smatra da odredba o glavnici vezanoj uz CHF nije ništetna, a da je odredba ugovora o naknaditi valjana i da je istu imao pravo naplatiti. Tuženik ističe prigovor zastare, predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, zahtjev, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka, potvrde o plaćanjima, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao stranke, u svrhu dokazivanja.

4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

4.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018 dana 03.09.2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

5.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

6. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi.

7. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu (točka 5.), zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.1. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.

7.2. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

7.3. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018), jer ne osporava tužitelju status potrošača.

7.4. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

7.5. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

7.6. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

7.7. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

7.8. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), već je predložio saslušanje tužitelja. Stav je ovog suda da tuženik puno obaviještenost tužitelja ne može dokazivati kroz saslušanje tužitelja, jer se tužitelj činjenično poziva na utvrđenje koje je identično onome utvrđenom u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

7.9. Stav ovog suda (7.8.) potvrđen je i saslušanjem tužitelja, koji iskazuje da mu je novac trebao zbog kupnje automobila za osobne potrebe i u poslovnici tuženika se raspitivao može li realizirati kredit u kunama. Rečeno mu je da kredit može realizirati samo ako ga veže uz valutu CHF i da ne postoje druge mogućnosti. Time su završili svi razgovori i daljnjih objašnjenja ili upozorenja od djelatnika tuženika nije bilo. Dijela ugovora koji se odnosi na naknadu nije bilo, o tome se uopće nije razgovaralo pa je izostalo objašnjenje na što se troškovi odnose. Na iskaz tužitelja tuženik nije imao primjedbi, a sud ga prihvaća i zaključuje da je i u odnosu na tužitelja primjenjiva odluka tj. pravno shvaćanje iz 5.-6. Uz sve to, sud ističe da je tužitelj svoju tužbe činjenično vezao uz isto postupanja tuženika kakvo postupanje je bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Prema stavu ovog suda, tuženik drugačije postupanja u ovom individualnom sporu ne može dokazivati, samo, saslušanjem tužitelja. Navedeno upravo iz razloga što tužitelj svoju tužbu činjenično veže iz kolektivni spor pa nije niti logično niti životno da će pred sudom iskazati da je, baš on, u potpuno usporedivoj situaciji, bio izuzet iz postupanja opisanog pod 5.-6. Stav je ovog suda da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom onome iz 5. da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.

7.10. Sud kao uvjerljiv prihvaća i iskaz tužitelja u dijelu u kojem je utvrđeno da isti ima status potrošača, jer je automobil kupovao za osobne potrebe.

8. Dakle, presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli pa sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a.

9. Tuženik istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan.

9.1. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14.06.2018. godine za valutnu klauzulu, (5.). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

9.2. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

9.3. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti dana 14.06.2018. godine.

9.4. Tužitelj je tužbu podnio dana 9.6.2023. godine pa njegov zahtjev nije u zastari.

10. Kako je u ovom postupku sud primjenom čl. 12. ZPP-a utvrdio ništavost tada se ima primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

11. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“ 11.1. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti i početni tečaj CHF za kune koji je vrijedio na dan ispunjenja tj. isplate po ugovoru, koja visina je tada bila poznata, uz koji tečaj kredit i isplaćen pa takva visina nije niti nepoštena niti ništetna.

11.2. Polazeći od takvog stava sud je na taj način i dao zadatak vještaku Darku Prpiću. Vještak je u skladu sa takvim zadatkom suda sačinio nalaz i mišljenje i sud ga je prihvatio u cijelosti, jer je sačinjen jasno i upravo temeljem rješenja suda, a način vještačenja (pitanje početnog tečaja) je pravno, a ne financijsko pitanje.

11.3. Imajući u vidu prigovor tuženika na izračun sud utvrđuje da tuženik ne prigovara visini izračuna (matematičkom izračunu) već metodi izračuna i to jasno i navodi u svojem očitovanju. Vještak je postupio u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti zaključen u kunama, već se primijenio početni tečaj CHF za kunu koji nije ništetan. Vještak nije pogriješio u izračunu, a način na koji je vještačio određen je rješenjem suda pa se na pravna pitanja vještaka ne može saslušavati, jer o primjeni prava odlučuje sud.

11.4. Temelje provedenog dokaza financijskim vještačenje utvrđeno je u ovom postupku da je tužitelj u utuženom razdoblju temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli preplatio utuženi iznos pa je zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti.

11.5. Kamata je dosuđena, prema zahtjevu tužitelja, od dana plaćanja. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.

11.6. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

12. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu naplaćenu u iznosu od 80,74 eura, a koji iznos je utvrđen financijskim vještačenjem, na koju visinu ni tuženik nije imao prigovora niti primjedbi, sud utvrđuje da se u spornom ugovoru i to čl. 11.8. ugovora da na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju se odredbe općih poslovnih uvjeta tuženika sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.

12.1. Iz provedenih dokaza tj. cijeneći iskaza tužitelja (7.9.), ovaj sud smatra utvrđenim da među strankama nisu vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, jer tužitelj nije uopće bio u mogućnosti da pregovara, jer se o naknadi uopće nije razgovaralo. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati.

13. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

13.1. Čl. 81 ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% iznosa kredita.

14. Prema mišljenju suda predmetna odredba čl. 11.3. ugovora je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

14.2. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 11.3 ugovora nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

14.3. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da niti informativni leci ni sama ugovorna odredba članka 11.3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj prista na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

16.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelj čl. 11.3 ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16.3. Nadalje, prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16.4. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 11.3 ugovora naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 11.3 ugovora, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

17.1. Zbog svega utvrđenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 11.3 ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 0,50 % (točka II izreke presude).

17.2. Kako je odredba ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

18. U odnosu na prigovor zastare, a vezano uz dio zahtjeva koji se odnosi na naplaćenu naknadu, koja je ovom presudom utvrđena ništetna, sud utvrđuje da je i u ovom slučaju prigovor tuženika neosnovan.

18.1. Na pitanje zastare za ovaj dio zahtjeva ima se primijeniti drugačije pravno shvaćanje od onog koji se odnosi na pitanje zastare u odnosu na točku I zahtjeva tužitelja (povrat u vezi s valutom CHF, 9. -9.4. presude).

18.2. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. godine promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

19. Tijek kamata dosuđen je od dana plaćanja, pri čemu sud i u odnosu na taj dio zahtjeva ostaje kod obrazloženja iz točke 11.5. -11.6. ove presude te se ističe da je tuženika trebao znati da su ugovorne odredbe o naknadi nepoštene, a time i ništetne.

20. Vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.

20.1. Sud se pitanjem je li tužitelj tijekom ugovornog razdoblja platio manje, zbog tečaja od onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita uopće nije bavio, jer tuženik u odnosu na tzv. negativnu razliku i nije postavio zahtjev (protutužbe, prijeboj, prigovor radi prijeboja) o kojem bi sud temeljem čl. 2. ZPP-a bio dužan odlučiti (Presuda proširenog vijeća VS RH, broj Rev-549/2023).

21. Kamatna stopa određena je temeljem Uredbe o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29. ZOO-a.

22. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155 ZPP- a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.

22.1. Trošak se odnosi na trošak sastava tužbe, dva obrazložena podneska i pristupa na dva ročište po 200,00 eura ili ukupno 1.000,00 eura, što je uvećano za 250,00 eura PDV-a i 250,00 eura troškova vještačenja.

22.2. Ukupan troška tužitelja iznosi 1.500,00 eura na koji temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a teče kamata od dana donošenja ove presude.

22.3. Primjenom čl. 155. ZPP-a tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 11.3.2024. godine, jer u istome ponavlja već ranije iznesene tvrdnje i iznosi pravna shvaćanja koja sud poznaje.

22.4. U situaciji kada je u tijeku parničnog postupka provedeno financijsko vještačenje na okolnost visine zahtjeva i tužitelju je priznat trošak tog vještačenje, a kako je sud i učinio (22.1.), trošak preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva nije nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a (stav i VSRH u presudi Rev-1111/2024-2 od 24.10.2024.). Zbog toga tužitelju trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 100,00 eura nije priznat.

U Zagrebu, 11. veljače 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.