Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Trg kralja Tomislava 2

23210 Biograd na Moru

Poslovni broj: P-719/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijaliste Vinka Pavića, u pravnoj stvari tužiteljice NĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Anti Bogdaniću, odvjetniku u Biogradu na Moru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, koju zastupa Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja OĆ, odvjetničke vježbenice kod Ante Bogdanića, odvjetnika u Biogradu na Moru i zamjenice punomoćnika tuženika DĆ, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb isplatiti tužiteljici NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 5.838,06 EUR (pettisućaosamstotridesetiosam eura i šest centi), a sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

-16,14 EUR sa kamatom od 13.11.2008.g. pa do isplate,

- 4,48 EUR sa kamatom od 12.12.2008.g. pa do isplate,

-19,98 EUR sa kamatom od 13.01.2009.g. pa do isplate,

-24,79 EUR sa kamatom od 13.02.2009.g. pa do isplate,

-27,67 EUR sa kamatom od 13.03.2009.g. pa do isplate,

-19,34 EUR sa kamatom od 10.04.2009.g. pa do isplate,

-19,99 EUR sa kamatom od 13.05.2009.g. pa do isplate,

-16,54 EUR sa kamatom od 12.06.2009.g. pa do isplate,

-18,11 EUR sa kamatom od 13.07.2009.g. pa do isplate,

-15,41 EUR sa kamatom od 13.08.2009.g. pa do isplate,

-15,69 EUR sa kamatom od 25.09.2009.g. pa do isplate,

-14,43 EUR sa kamatom od 13.10.2009.g. pa do isplate,

-16,96 EUR sa kamatom od 13.11.2009.g. pa do isplate,

-16,20 EUR sa kamatom od 11.12.2009.g. pa do isplate,

-22,87 EUR sa kamatom od 13.01.2010.g. pa do isplate,

-25,77 EUR sa kamatom od 12.02.2010.g. pa do isplate,

-24,80 EUR sa kamatom od 12.03.2010.g. pa do isplate,

-29,36 EUR sa kamatom od 14.04.2010.g. pa do isplate,

-34,16 EUR sa kamatom od 13.05.2010.g. pa do isplate,

-39,28 EUR sa kamatom od 11.06.2010.g. pa do isplate,

-45,51 EUR sa kamatom od 13.07.2010.g. pa do isplate,

-43,20 EUR sa kamatom od 13.08.2010.g. pa do isplate,

-57,31 EUR sa kamatom od 13.09.2010.g. pa do isplate,

-51,22 EUR sa kamatom od 13.10.2010.g. pa do isplate,

-53,39 EUR sa kamatom od 15.11.2010.g. pa do isplate,

-61,84 EUR sa kamatom od 13.12.2010.g. pa do isplate,

-70,70 EUR sa kamatom od 13.01.2011..g. pa do isplate,

-59,40 EUR sa kamatom od 14.02.2011.g. pa do isplate,

-65,03 EUR sa kamatom od 14.03.2011.g. pa do isplate,

-60,29 EUR sa kamatom od 13.04.2011.g. pa do isplate,

-72,15 EUR sa kamatom od 13.05.2011.g. pa do isplate,

-82,88 EUR sa kamatom od 13.06.2011.g. pa do isplate,

-97,73 EUR sa kamatom od 13.07.2011.g. pa do isplate,

-118,24 EUR sa kamatom od 16.08.2011.g. pa do isplate,

-89,58 EUR sa kamatom od 13.09.2011.g. pa do isplate,

-80,67 EUR sa kamatom od 13.10.2011.g. pa do isplate,

-81,47 EUR sa kamatom od 14.11.2011.g. pa do isplate,

-82,26 EUR sa kamatom od 14.12.2011.g. pa do isplate,

-90,29 EUR sa kamatom od 13.01.2012.g. pa do isplate,

-92,71 EUR sa kamatom od 13.02.2012.g. pa do isplate,

-92,35 EUR sa kamatom od 13.03.2012.g. pa do isplate,

-89,94 EUR sa kamatom od 13.04.2012.g. pa do isplate,

-91,42 EUR sa kamatom od 14.05.2012.g. pa do isplate,

-93,62 EUR sa kamatom od 13.06.2012.g. pa do isplate,

-91,14 EUR sa kamatom od 13.07.2012.g. pa do isplate,

-91,42 EUR sa kamatom od 13.08.2012.g. pa do isplate,

-85,78 EUR sa kamatom od 13.09.2012.g. pa do isplate,

-89,20 EUR sa kamatom od 15.10.2012.g. pa do isplate,

-91,72 EUR sa kamatom od 13.11.2012.g. pa do isplate,

-89,60 EUR sa kamatom od 13.12.2012.g. pa do isplate,

-90,45 EUR sa kamatom od 14.01.2013.g. pa do isplate,

-86,28 EUR sa kamatom od 13.02.2013.g. pa do isplate,

-86,46 EUR sa kamatom od 13.03.2013.g. pa do isplate,

-91,98 EUR sa kamatom od 15.04.2013.g. pa do isplate,

-83,59 EUR sa kamatom od 13.05.2013.g. pa do isplate,

-83,55 EUR sa kamatom od 13.06.2013.g. pa do isplate,

-83,01 EUR sa kamatom od 15.07.2013.g. pa do isplate,

-83,35 EUR sa kamatom od 13.08.2013.g. pa do isplate,

-85,30 EUR sa kamatom od 13.09.2013.g. pa do isplate,

-87,86 EUR sa kamatom od 14.10.2013.g. pa do isplate,

-88,23 EUR sa kamatom od 13.11.2013.g. pa do isplate,

-91,94 EUR sa kamatom od 13.12.2013.g. pa do isplate,

-88,14 EUR sa kamatom od 14.01.2014.g. pa do isplate,

-91,63 EUR sa kamatom od 13.02.2014.g. pa do isplate,

-94,14 EUR sa kamatom od 13.03.2014.g. pa do isplate,

-92,91 EUR sa kamatom od 14.04.2014.g. pa do isplate,

-89,81 EUR sa kamatom od 13.05.2014.g. pa do isplate,

-90,27 EUR sa kamatom od 13.06.2014.g. pa do isplate,

-92,35 EUR sa kamatom od 14.07.2014.g. pa do isplate,

-93,96 EUR sa kamatom od 13.08.2014.g. pa do isplate,

-94,48 EUR sa kamatom od 15.09.2014.g. pa do isplate,

-95,40 EUR sa kamatom od 13.10.2014.g. pa do isplate,

-97,99 EUR sa kamatom od 13.11.2014.g. pa do isplate,

-98,94 EUR sa kamatom od 15.12.2014.g. pa do isplate,

-99,13 EUR sa kamatom od 13.01.2015.g. pa do isplate,

-99,11 EUR sa kamatom od 13.02.2015.g. pa do isplate,

-99,11 EUR sa kamatom od 13.03.2015.g. pa do isplate,

-99,11 EUR sa kamatom od 13.04.2015.g. pa do isplate,

-99,11 EUR sa kamatom od 13.05.2015.g. pa do isplate,

-99,11 EUR sa kamatom od 15.06.2015.g. pa do isplate,

-99,11 EUR sa kamatom od 13.07.2015.g. pa do isplate,

-99,11 EUR sa kamatom od 13.08.2015.g. pa do isplate,

-99,11 EUR sa kamatom od 14.09.2015.g. pa do isplate,

i to do do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb isplatiti tužiteljici NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.000,00 (dvijetisuće) EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 11. veljače 2026. kao dana donošenja ove presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 29. ožujka 2023. u bitnome navodi da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili su dana 2. listopada 2008. u [adresa] Ugovor o kreditu broj: 3214321537/08, broj kreditne partije: 7104309605 u iznosu od 27.370,61 CHF za kupnju motornog vozila s rokom otplate kredita od 84 mjeseca. Navedeni kredit tužiteljica je u cijelosti otplatila. Međutim, tijekom otplatnog razdoblja, tuženik je uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj na koji rizik tužiteljica nije upozorena niti informirana o istome od strane tuženika, tužiteljici više obračunao razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 39.598,47 kn, tj. 5.255,62 EUR-a. Time je tuženik od tužiteljice (za razdoblje od 1. studenog 2008.g. do 1. rujna 2015.g) naplatio više od onoga što je tužiteljica trebala platiti. Poziva se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13, kojom je potvrđena prethodno navedena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima banaka kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-249/14, kojom je odbijena revizija tuženika podnesena protiv spomenute drugostupanjske presude i potvrđuje se ista presuda kao i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. Ugovor o sklopljenom kreditu između tužiteljice i tuženika, sastavljen je u tipskom obliku od strane tuženika kako dominantne ugovorne strane, sukladno unaprijed definiranom sadržaju, a slijedom čega tužiteljica nije mogla pregovarati o sadržaju predmetnog ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. U predmetnom ugovoru da je sadržana nepoštena i ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja da postoji rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR, usprkos tome što je priroda i specifičnost valute CHF bila poznata tuženiku, ali ne i tužitelju koji je prosječan potrošač i ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika koji preuzima. Nadalje, kako je utvrđeno presudama u predmetu "Franak" da se svi krediti moraju svesti na tečaj u momentu odobrenja kredita, odnosno da se da se u svim ugovorima s valutnom klauzulom u CHF glavnice moraju prikazati u kunskim iznosima prema tečaju franka na početku kredita proizlazi da je tužitelj platio anuitete kredita više nego što je morao po predmetnom ugovoru. Dakle, u ovom slučaju, a imajući u vidu nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a kojima je mijenjana visina obveze tužiteljice prema tuženiku, na način da je uplatila veći iznos u odnosu na početni otplatni plan, tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih novčanih iznosa anuiteta. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, tužiteljica skreće pozornost na mjerodavne zakonske odredbe, i to kako slijedi. Odredbom čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U svakom slučaju, prema čl. 31. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena poslovna praksa je zabranjena. Odredbom čl. 1111. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s time da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema podacima pribavljenima od strane tužiteljice, a temeljem dokumentacije koja se dostavlja uz ovu tužbu, tražbina tužiteljice prema tuženiku iznosi 39.598,47 kn tj. 5.255,62 EUR-a preplaćene glavnice na ime tečajnih razlika, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate. Dakle, kako je tuženik svojim nezakonitim odlukama stekao nešto što mu ne pripada, a kako ne postoji mogućnost da tuženik to vrati tužiteljici mirnim putem, to je tužiteljica prisiljena pokrenuti postupak ovom tužbom pa predlaže sudu tužbu dostaviti tuženiku na odgovor te potom provesti predložene dokaze i nakon toga donijeti presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 28. ožujka 2024., a prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, prigovara mjesnoj nadležnosti budući su tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su 2. listopada 2008. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214321537/08 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 27.370,61. Tužitelj u tužbi s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 5.255,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka Zakona o zaštiti potrošača koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 29.ožujka 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije

29. ožujka 2018. godine nastupila zastara.

Tuženik smatra da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak prije svega nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Poziva se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 te ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelju da su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Također, da su svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Iz svega navedenog da proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima, a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Poziv se na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Sud je rješenjem na zapisniku na pripremnom ročištu od 2. listopada 2025. odbio tuženikov prigovor mjesne nadležnosti ovog suda. U odnosu na navedeni prigovor tuženika ističe se da je odredbom članka 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nestane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Tužitelj je dakle podnošenjem tužbe sudu na čijem se području nalazi poslovna jedinica pravne osobe, iskoristio svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda, između tog suda i suda opće mjesne nadležnosti, pa je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti odbijen kao neosnovan.

4. Tijekom postupka sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu i to: preslik izračuna preplaćenih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF sukladno Ugovoru o kreditu za kupnju motornih vozila stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing Sandre Došen, dipl.oec. od 26. studenog 2022. (list spisa 14-21), preslik Ugovora o kreditu broj: 3214321537/08 od 2. listopada 2008. (list spisa 21-26), potvrdu o zatvaranju računa (list spisa 27), preslik otplatnog plana kredita za kupnju motornog vozila, prometi po kreditu 7104309605 (list spisa 104-111), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije Sandre Došen (list spisa 168- 177), proveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list spisa 188).

5. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 24. studenog 2025. (list spisa 182-186) po provedenom financijskom vještačenju na način da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od 5.838,06 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja usmjeren prema tuženiku radi isplate iznosa od 5.838,06 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a koji predstavlja razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

8. Između stranaka nije sporno da su stranke 2. listopada 2008. zaključile predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3214321537/08 na temelju kojeg je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 27.370,61 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,55%, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama, s rokom otplate 84 mjeseci.

9. Između stranaka je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, mjesna nadležnost, kao i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva te je li osnovano pozivanje tužitelja na presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. S obzirom da tužitelj temelji tužbeni zahtjev na tvrdnji da je platio nešto što nije bio dužan, to se na konkretan pravni odnos ima primijeniti institut stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., u nastavku teksta: ZOO), prema kojem kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11. Odredbom članka 1021. ZOO-a propisano je da ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganja određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

12. Odredbom članka 1022. stavka 1. ZOO-a, ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

13. Odredbom članka 8. Ugovora o kreditu, određeno je kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećim za CHF na dan plaćanja.

14. Tužiteljica u svom iskazu danom na glavnoj raspravi navodi da su ona i suprug odlučili kupiti automobil te su se uputili u auto kuću Renault gdje su sklopili ugovor o kreditu u švicarskim francima. Ne sjeća se točno da li je ugovor sklopljen u banci ili auto kući. Tada je rečeno da je najpovoljniji kredit u švicarskim francima te je u toj valuti i sklopljen ugovor. Prva rata je bila oko 700 kuna a onda je tijekom vremena narasla i do tri puta. Nitko je nije upozoravao na promjenu valute, štoviše, da joj je rečeno da je to najpovoljnija valuta. Nadalje navodi da je pročitala ugovor, ali da nije razumjela ništa oko valutne klauzule te se o istom nije niti informirala kod službenika banke. U trenutku sklapanja navedenog ugovora da nije imala knjigovodstvenu tvrtku niti otvoren obrt.

15. Analizirajući sadržaj Ugovora o kreditu, a imajući u vidu rezultate cjelokupnog postupka, ovaj sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je tužitelju dao informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, iako mu je bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak i rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz ovu valutu, slijedom čega se radi o ništetnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

15.1. Dakle, nije sporno da su tužiteljici ugovorne odredbe bile jasne i razumljive u formalnom i jezičnom smislu, ali zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužiteljice kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na navedeno već i na razumljive i precizne informacije temeljem koji može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene odredbe Ugovora mogu imati na njegove financijske obveze. Tuženik nije dokazao da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja Ugovora. Štoviše, iz iskaza tužiteljice može se zaključiti da joj je podizanje kredita u valuti CHF bilo prezentirano kao najpovoljnija i najstabilnija opcija te da se upravo zbog toga tužiteljica odlučila sklopiti takav ugovor, a da ju pri tom niti jedan djelatnik banke nije upozorio na moguće rizike sklapanja takvog ugovora.

16. Da tužiteljica ima status potrošača proizlazi iz činjenice što je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju, ni njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa je time dokazala svojstvo potrošača prema definiciji iz čl. 3. st. 1. alineja 9. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u nastavku teksta: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a što tuženik tijekom postupka nije argumentirano osporio.

17. S obzirom na prethodna utvrđenja, ovaj sud zaključuje kako je tužiteljica svoj zahtjev osnovano utemeljila na odredbi čl. 502. c ZPP-a i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007., postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (i to člancima 96. i 97.) te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

18. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika ugovarajući u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak te su prihvaćeni razlozi navedeni u toj presudu u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su tužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je veza glavnica bio švicarski franak, a kojima su na taj način povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. U obrazloženju presude se navodi kako je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, te da su znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a da nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka da nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Imajući u vidu odredbe čl. 138. a ZZP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 14/14, 110/15 i 14/19, u nastavku teksta: ZZP/14), te čl. 502. c

ZPP-a, koji propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, to je ovaj sud na ovaj slučaj primijenio citirana pravna shvaćanja vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak.

20. U navedenom postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

21. Dakle, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu nije bila jasna ni lako razumljiva, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj odredbi. Stoga, tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, po pravilima o stjecanju bez osnova, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja sukladno odredbi članka 1115. ZOO.

22. Na okolnost razlike između terećenja za ukupan iznos anuiteta izvršenih od strane banke u odnosu na terećenja kakva bi bila bez promjene tečaja CHF i uz primjenu promjenjive kamatne stope od početka otplate do kraja otplate kredite, uz iskazivanje negativne tečajne razlike tužitelja proveden je dokaz financijskim vještačenjem koje je povjereno stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Sandre Došen, dipl. oec. koja je u svom nalazu i mišljenju od 31. listopada 2025. navela kako je temeljem Ugovora o kreditu broj 3214321537/08 od 2. listopada 2008. uslijed promjene tečaja u odnosu na tečaj na dan sklapanja Ugovora o kreditu, tuženica je tužiteljici više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 43.986,89 HRK, odnosno 5.838,06 eura od početka otplate kredita do dana konverzije kredita. Negativnih razlika odnosno razlika kad je tečaj bio niži od tečaja na dan sklapanja Ugovora o kreditu u razdoblju od početka otplate kredita do konverzije kredita nije bilo. Negativna razlika anuiteta uslijed smanjenja tečaja u odnosu na dan isplate kredita, odnosno razlika anuiteta kad je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita iznosi 2,72 EUR.

22.1. Tuženik je podneskom od 2. prosinca 2025. naveo da na sam izračun nema primjedbi već osporava samu osnovu i način utvrđenja visine po kojoj je izračun napravljen. Također, smatra ukoliko sud nađe tužbeni zahtjev osnovanim da je dužan u obzir uzeti i iznose odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kad je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit.

22.2. Punomoćnik tužitelja nije imao primjedbi, te je u skladu s nalazom vještaka punomoćnik tužitelja uredio tužbeni zahtjev podneskom od 24. studenog 2025., koji je uredno dostavljen tuženiku.

22.3. Sačinjeni pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je cijenio stručnim, objektivnim i argumentiranim, te sačinjenima u skladu s pravilima struke.

23. Nadalje, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a.

24. Imajući u vidu da je ovaj sud vezan citiranim odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je ocjena ovog suda kako je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku koji je pretplatio u razdoblju od listopada 2008. do kolovoza 2015. u iznosu od 5.838,06 EUR sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. ZOO-a.

25. Glede prigovora zastare, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25.1. Pored toga, sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, koje je doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 31. siječnja 2022., zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, te se navedeni zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

25.2. Imajući u vidu da je tužba u ovom sporu podnesena 29. ožujka 2023., te da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018., s time da se odnosi i na zahtjeve restitucije otplaćenih kredita, a ne samo onih koji se otplaćuju, pa u konkretnom slučaju nije protekao zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega je neosnovan istaknuti prigovor zastare utužene tražbine. Također, slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tako i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pravnom shvaćanju s druge sjednice Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.)

26. Također, okolnost da je Ugovor ispunjen prijevremenom isplatom, nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi jer tužitelj kao korisnik tog kredita ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, među ostalim, i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo i stoga što ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja, pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen što međutim, nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužiteljica u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

27. U odnosu na negativnu razliku, dakle razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., koju je sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a donijelo prošireno vijeće, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“

27.1. Dakle, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO-a. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Pri tom se napominje da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP-a se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP-a.

27.2. Budući da tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja niti je uložio protutužbu, a tužitelj je svoj zahtjev postavio podneskom od 24. studenog 2025. kojim je uredio tužbeni zahtjev, sud je odlučio kao u izreci presude. Ističe se da je tužitelj tim podneskom preinačio tužbu povećanjem iznosa kojeg zahtjeva isplatu i time postavio konačan tužbeni zahtjev nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem odnosno izrade nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka pa se radi se o situaciji koja je propisana odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a i stoga je preinaka tužbe dopuštena. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

28. Slijedom navedenog, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, te imajući u vidu da je tužitelj svoj konačno postavljeni tužbeni zahtjev uskladio s utvrđenjima vještaka, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti, te su na iznos glavnice od 5.838,06 EUR dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 111. stavka 1. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a. Tuženik je kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tuženik plaćao mjesečne anuitete te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta. Visina zatezne kamate određena je na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

29. Na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

29.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.t.1. OT), trošak sastava podneska od 24. studenog 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.1. OT), trošak sastava podneska od 16. siječnja 2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu 2. listopada 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu 1. prosinca 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu 19. siječnja 2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1. OT), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 1.200,00 EUR, a uvećano za PDV od 25 % iznosi 1.500,00 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR, što sveukupno iznosi 2.000,00 EUR.

29.2. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos troškova postupka sud je donio na zahtjev tužitelja, na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a kojom je propisano da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o kojim sud odlučuje na zahtjev stranke.

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Biograd na Moru, 11. veljače 2026.

Viši sudski savjetnik-specijalist

Sudac

Vinko Pavić

Ivica Marinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz članka 335. ZPP.

Dostaviti:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnicima