Poslovni broj: Us I-4634/25-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Mateje Marjanović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Mihovilu Luciću, odvjetniku iz Zagreba, Ulica kneza Domagoja 4, protiv tuženika:

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 11. veljače 2026. godine

r i j e š i o  j e

I. Spor se obustavlja.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 1.250,00 €, sa zakonskim kamatama koje u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teku od dana donošenja ove presude.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

Tužitelj je putem svog opunomoćenika podneskom od 09. veljače 2026. godine sadržajno povukao tužbu u ovom upravnom sporu (jer je izričito predložio obustavu tog spora).

Stoga je na temelju čl. 101. st. 3. u vezi čl. 106. st. 1. t. 2. Zakona o upravnim sporovima (NN 36/24 - ZUS) sud ovaj upravni spor obustavio.

Sud smatra da je tuženik u smislu čl. 147. st. 6. ZUS-a dužan tužitelju nadoknaditi opravdan trošak upravnog spora, inicijalno pokrenutog zbog propuštanja donošenja odluke u zakonom propisanom roku.

Naime, tužitelj je žalbu u upravnom postupku bio izjavio još 22. kolovoza 2025. godine, kada ju je upravno tijelo i primilo, a odluka o njoj je donesena tek 28. siječnja 2026. godine, dakle izvan zakonom propisanog roka od 60 dana za donošenje drugostupanjske odluke (čl. 121. Zakona o općem upravnom postupku; NN 47/09 i 110/21) i nakon podnošenja tužbe (19. studenog 2025. godine).

Iako je tužitelj ovim povlačenjem tužbe zapravo odustao od proširenja tužbenog zahtjeva na ocjenu zakonitosti rješenja od 28. siječnja 2026. godine, sud smatra da ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela da u zakonom propisanom roku donese odluku povodom izjavljene žalbe predstavlja samostalan i nezavisan pravni interes za pokretanje upravnog spora, opisan u čl. 3. st. 1. t. 3. i čl. 38. st. 2. t. 2. ZUS- a, jer stranka (građanin) ima pravo da u zakonom propisanom roku dobije pravilne i potpune pravne odgovore na svoje prigovore istaknute u pravnom lijeku protiv odluke kojom se odlučivalo o njezinim pravima, obvezama ili pravnim interesima. To procesno pravo stranke kao takvo samostalno egzistira i prethodi davanju odgovora na njezine prigovore u odluci povodom pravnog lijeka. Stoga za odlučivanje o opravdanosti troška upravnog spora pokrenutog zbog propuštanja donošenja odluke u zakonom propisanom roku ne može biti relevantno je li stranka na koncu zadovoljna naknadno donesenom odlukom u povodu žalbe. To zadovoljstvo može biti i rezultat pravilnih, potpunih i zakonitih odgovora na prigovore stranke istaknute u njezinom pravnom lijeku, ali to ne znači da se stranci prethodno moglo osporiti pravo da u zakonom propisanom roku dobije takve odgovore.

U tom smislu odustanak stranke od proširenja tužbenog zahtjeva na naknadno donesenu odluku ne može imati nikakvog utjecaja na njezino pravo na naknadu opravdanog troška vezanog uz ocjenu zakonitosti propuštanja donošenja odluke u zakonom propisanom roku, niti se prethodno traženje takve ocjene zakonitosti može i smije smatrati zloupotrebom prava. Sud nema a priori pravo preispitivati motive zbog kojih stranka traži ocjenu zakonitosti propuštanja donošenja odluke u zakonom propisanom roku, jer pravo na donošenje odluke u zakonom propisanom roku predstavlja samostalno subjektivno procesno pravo koje se po spomenutim odredbama ZUS-a može štititi u upravnom sporu pred sudom te se ni u kojem slučaju ne može tumačiti da se ostvarivanje tog zakonom propisanog prava poduzima radi stvaranja procesne situacije koja bi omogućila isticanje zahtjeva za naknadu troška - čak i ako stranka (ali tek a posteriori) ocijeni da je naknadno donesena odluka ipak na koncu pravilna i zakonita.

Javnopravno tijelo uvijek i u svakom slučaju ima mogućnost prevenirati stvaranje bilo kakvih troškova, naprosto time da u zakonom propisanom roku (koji nije određivala stranka, nego upravo javna vlast) odluči o pravima, obvezama ili pravnim interesima stranke.

Institut tužbe zbog propuštanja donošenja odluke u zakonom propisanom roku služi samostalnom osiguranju učinkovite sudske zaštite u slučaju nepravodobnog postupanja javnopravnog tijela (dakle, u situaciji koju je stvorilo sâmo javnopravno tijelo), odnosno ostvarivanju subjektivnog procesnog prava te se - po pitanju naknade troškova - ne može povezivati s ostvarivanjem subjektivnog materijalnog prava stranke.

S obzirom na to, tužitelj na temelju čl. 147. st. 6. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 27/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 - Tarifa) pripada 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 1.250,00 €. Na temelju čl. 144. st. 4. ZUS-a na taj iznos u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teku zatezne kamate od dana donošenja ove presude.

Tužitelju se kao opravdan trošak ne može priznati sastav podneska kojim sadržajno povlači tužbu, ali u konkretnom slučaju ni trošak zastupanja na raspravnom ročištu.

Tužitelj je u tužbi tražio održavanje rasprave pa je sud morao zakazati ročište, ali je opunomoćenik tužitelja na vrijeme prije održavanja tog ročišta od suda dobio tuženikov podnesak s u međuvremenu donesenom drugostupanjskom odlukom. Stoga je zapravo sâm tužitelj neopravdano prouzročio trošak ročišta, jer je i prije njegovog održavanja mogao povući tužbu.

Zatraženi trošak pristojbi je neosnovan jer na temelju čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) tužitelj plaća sudske pristojbe u upravnom sporu samo u slučaju odbijanja tužbenog zahtjeva ili u slučaju odbačaja tužbe.

U Zagrebu, 11. veljače 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja.

DNA:

1. odvj. Mihovil Lucić

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba - uz l. 35