Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-362/2025-3

Poslovni broj: Gž-2078/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobaš, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog drzštva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, posl.br. P-838/2024-8 od 13. lipnja 2025., dana 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, posl.br. P-838/2024-8 od 13. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba koja glasi:“iz čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu br. 198-50-4394483, sklopljenog dana 19.9.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 20.9.2007. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod brojem OV-19.535/07, u dijelu odredbe koji glasi 3,30 od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.“; u toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 411,37 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana 25.9.2007. do isplate; u toč. III. Naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju NĐ plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 900,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 13.6.2025. do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. i 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja NĐ za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-4394483 sklopljenog između tužitelja NĐ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. 19. rujna 2007. sadržana u članku 3. st. 1. tog ugovora, a odnosi se na naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa s osnove te ništetne ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku nakon što je utvrdio sljedeće:

- da je 19. rujna 2007. sklopljen ugovor o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit od 21,233.75 CHF,

- da iz odredbe članka 3. st. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno zaračunavanje naknade od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada),

- da je naknada naplaćena jednokratno u iznosu od 411,37 eura / 3.099,48 kuna 24. rujna 2007.,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije ni išao u banku tuženika već se odlučio za predmetni kredit u Autokući Škoda u Osijeku kada je kupovao osobni automobil za vlastite potrebe i kada su mu ponudili kredit u CHF valuti RBA banke, a kada da je pročitao Ugovor o kreditu i pitao ih na što se odnosi naknada i koje troškove obuhvaća ta naknada, ali da mu obrazloženje nisu dali, kao ni naknadno javni bilježnik, kojeg da je također pitao što predstavlja predmetna naknada, ali da mu javni bilježnik to nije znao objasniti.

6.1. Na temelju naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, zbog čega ga je prihvatio.

7. Navedena činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju.

8. U ovom slučaju primjenjuje se Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP-a) koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 19. rujna 2007. Prvostupanjski sud se poziva na Zakona o zaštiti potrošača objavljen u „Narodnim novinama“ br. 96/03., umjesto na ZZP objavljen u „Narodnim novinama br. 79/07. Međutim, navedeno nema utjecaja na pravilnost odluke, s obzirom su relevantne odredbe sadržajno istovjetne.

8.1. Odredbom čl. 3. st.1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

8.2. Odredom članka 96. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštena ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. je propisano, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je to dužan dokazati.

8.3. Prema odredbi članka 100. i članka 101. ZZP-a, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

9. Uzimajući u obzir da je cijeli Ugovor o kreditu sastavljen od strane tuženika pa tako i odredba iz članka 3. st. 1. Ugovora i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a niti tuženik tijekom postupka tvrdi suprotno, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je njome tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je imao troškove od 3,30 % od iznosa kredita niti na što se naknada odnosi.

9.1. Dakle, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prije korištenja kredita, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što sve uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, i što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, tu odredbu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja (što proizlazi iz iskaza tužitelja NĐ), nepošteni stjecatelj od trenutka kada je stekao spornu naknadu.

9.2. Budući da se o odredbama ugovora kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, ne može pojedinačno pregovarati, znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornoj odredbi ugovora, čime nije ostvaren žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora jer se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i o odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da odredba članka 3. st. 1. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 96. stavka 1. ZZP-a, a koja je prema odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a ništetna.

10. Pravilno je prvostupanjski sud naveo kako je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, i da se prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Iz toga proizlazi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, a što nije u skladu s načelu savjesnosti i poštenja.

10.1. U konkretnom slučaju uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju NĐ kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Osim toga, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u ovom postupku nije dokazao koji troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10.2. S obzirom na to da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, bila unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a, to nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na ovu odredbu.

11. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO). Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

11.1. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 411,37 eura koji je tuženiku isplatio na temelju ništetne odredaba Ugovora o kreditu, čija visina među parničnim strankama nije sporna, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

12. Na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni ostali žalbeni navodi tuženika, koji su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a koja su suprotna pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda

13. Glede odluke o troškovima postupka žalitelju je odgovoriti kako ju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbama članaka 154. stavka 2., 155. i 164. ZPP-a u svezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 i 107/25.), Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18. i 51/23.), što tuženik uopćenim žalbenim navodima nije doveo u pitanje.

14. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Splitu, 11. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivan Tironi