Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska, Kralja Petra Krešimira IV br. 2

P-572/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Angeli Koštro kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici iz Splita protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 OIB: 02535697732 zastupane po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku iz Splita, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. siječnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice KJ, odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnika tuženika VJ, odvjetničke vježbenice, dana 11. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

„I/ Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba čl.1., čl.4., čl.5. i čl.6. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 9012464641 od dana 02.05.2007.g. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Antom Barbićem u Makarskoj dana 02.05.2007.g. pod brojem OV-6598/07.

II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.543,30 EUR i to sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od po:

- 0,76 EUR koja teče od 01.02.2008.

- 2,93 EUR koja teče od 06.03.2008.

- 2,29 EUR koja teče od 09.04.2008.

- 0,06 EUR koja teče od 29.04.2008.

- 0,50 EUR koja teče od 12.06.2008.

- 0,57 EUR koja teče od 16.07.2008.

- 8,29 EUR koja teče od 23.10.2008.

- 7,29 EUR koja teče od 13.11.2008.

- 2,88 EUR koja teče od 11.12.2008.

- 12,56 EUR koja teče od 20.01.2009.

- 10,85 EUR koja teče od 05.02.2009.

- 11,12 EUR koja teče od 16.02.2009.

- 8,46 EUR koja teče od 18.03.2009.

- 1,93 EUR koja teče od 24.03.2009.

- 10,26 EUR koja teče od 24.04.2009.

- 8,84 EUR koja teče od 08.06.2009.

- 6,77 EUR koja teče od 29.06.2009.

- 7,79 EUR koja teče od 03.08.2009.

- 9,21 EUR koja teče od 01.09.2009.

- 8,28 EUR koja teče od 25.09.2009.

- 7,20 EUR koja teče od 20.10.2009.

- 9,46 EUR koja teče od 30.11.2009.

- 9,78 EUR koja teče od 22.12.2009.

- 11,88 EUR koja teče od 26.01.2010.

- 12,32 EUR koja teče od 24.02.2010.

- 14,54 EUR koja teče od 23.03.2010.

- 14,81 EUR koja teče od 29.04.2010.

- 16,40 EUR koja teče od 31.05.2010.

- 19,89 EUR koja teče od 23.06.2010.

- 20,61 EUR koja teče od 28.07.2010.

- 31,76 EUR koja teče od 01.09.2010.

- 29,29 EUR koja teče od 27.09.2010.

- 23,24 EUR koja teče od 03.11.2010.

- 30,92 EUR koja teče od 29.11.2010.

- 42,02 EUR koja teče od 23.12.2010.

- 35,60 EUR koja teče od 29.01.2011.

- 38,57 EUR koja teče od 25.02.2011.

- 35,16 EUR koja teče od 29.03.2011.

- 35,57 EUR koja teče od 03.05.2011.

- 46,82 EUR koja teče od 26.05.2011.

- 53,74 EUR koja teče od 28.06.2011.

- 62,27 EUR koja teče od 28.07.2011.

- 58,98 EUR koja teče od 31.08.2011.

- 50,66 EUR koja teče od 28.09.2011.

- 49,94 EUR koja teče od 25.10.2011.

- 48,77 EUR koja teče od 24.11.2011.

- 51,12 EUR koja teče od 27.12.2011.

- 55,56 EUR koja teče od 26.01.2012.

- 56,73 EUR koja teče od 24.02.2012.

- 54,13 EUR koja teče od 29.03.2012.

- 56,02 EUR koja teče od 25.04.2012.

- 57,16 EUR koja teče od 25.05.2012.

- 55,66 EUR koja teče od 28.06.2012.

- 54,87 EUR koja teče od 23.07.2012.

- 97,77 EUR koja teče od 24.09.2012.

- 55,43 EUR koja teče od 25.10.2012.

- 56,14 EUR koja teče od 28.11.2012.

- 55,67 EUR koja teče od 31.12.2012.

- 49,72 EUR koja teče od 25.01.2013.

- 54,50 EUR koja teče od 27.02.2013.

- 56,34 EUR koja teče od 28.03.2013.

- 52,38 EUR koja teče od 25.04.2013.

- 47,30 EUR koja teče od 29.05.2013.

- 49,27 EUR koja teče od 27.06.2013.

- 48,04 EUR koja teče od 06.08.2013.

- 50,69 EUR koja teče od 13.09.2013.

- 55,54 EUR koja teče od 30.09.2013.

- 52,57 EUR koja teče od 28.10.2013.

- 53,41 EUR koja teče od 02.12.2013.

- 53,27 EUR koja teče od 03.01.2014.

- 54,30 EUR koja teče od 28.01.2014.

- 56,79 EUR koja teče od 26.02.2014.

- 56,74 EUR koja teče od 31.03.2014.

- 51,35 EUR koja teče od 02.05.2014.

- 63,00 EUR koja teče od 20.05.2014.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

III/ Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbi Ugovora o kreditu broj: 9012464641 od dana 02.05.2007.g. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Antom Barbić u Makarskoj dana 02.05.2007.g. pod brojem OV-6598/07, kojom je trošak obrade kredita i osiguranja kredita (ulazna naknada) sadržan u čl.11.3. Ugovora o kreditu.

IV/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime povrata naknade troškova obrade kredita i osiguranja kredita (ulazna naknada) isplatiti tužitelju ukupan iznos od 228,54 EUR s i to sa kamatom na pojedinačne iznose od:

- 97,95 EUR koja teče od 02.05.2007.

- 54,50 EUR koja teče od 15.05.2007. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

V/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.120,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dana 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana."

O b r a z l o ž e n j e

Tužiteljica ĐJ podnijela je tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi utvrđenja i isplate, dana 17. svibnja 2024. godine, u kojoj navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012464641 dana 02. svibnja 2007. godine ,temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio kredit za kupnju vozila u iznosu od 11.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Navodi da odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva i nepoštena, pa prema tome i ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a). Nadalje, ističe da tužiteljici kao prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on da nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u HRK prema tečaju CHF, pa stoga nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF je uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio, dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlačio potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koje postoje ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući se kamata plaća u istoj valuti, a što da su sve bitni elementi ugovora. Navodi da je prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji, te da je tužiteljica postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Primjena valutne klauzule u CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune je nepoštena i nedopuštena jer da je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, te protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula predviđena ZOO. Tužiteljica navodi da je bila obvezna vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule da je tuženik na štetu tužiteljice stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nadalje, u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazne naknada), navodi kako nije sporno da je ista ugovorena u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita, ali da to ujedno ne znači da se radi o poštenoj ugovornoj odredbi kojoj su stranke pojedinačno pregovarala. Naknada zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknada) predmetnim ugovorom da uopće nije određena, već je ovisila isključivo o aktima tuženika, odnosno da je dužnu činidbu mogao izračunati samo tuženik. Nadalje, navodi se da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode po formuliranom standardnom obrascu i da nije ostavio mogućnost tuženiku da pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Navodi da je tuženik na taj način iskoristio položaj „jače“ ugovorne strane, te je ugovorio naplatu prilikom isplate kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao i naplatu prilikom prijevremene otplate kredita sukladno svojim aktima radi čega da je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da tuženik u sadržaj ugovora nije unio a niti objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg bi bilo nužno ugovoriti plaćanje navedenih naknada i zašto visina ulazne naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknada, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Navodi da je tuženik morao određeno popisati što čine troškovi obrade kredita kao i troškovi prijevremene otplate kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu čime da su korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj . Tužiteljica navodi da kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetnih odredbi već ih je tuženik sam odredio bez da se o tome pojedinačno pregovaralo što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Navodi da je dužnost tuženika prema Zakonu o zaštiti potrošača (dalje ZZP) da potrošaču u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kamatnu stopu, valutu, vrstu tečaja, naknade i sve druge podatke koji su potrebni da bi on donio informiranu odluku, a ujedno da mu je obveza da mu pruži odgovarajuća objašnjenja, a svi bitni podaci da su trebali niti sadržani u ugovoru o kreditu. Nadalje, navodi da je u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranja pa da je tako ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CH-Fa prije sklapanja ili u vrijeme sklapanja tih kredita nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odlike utemelje na potpunoj obavijesti, a što je posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana čime da je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a. Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio reviziju i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i u pogledu osnove, a tako i u pogledu visine potraživanja. Navodi da je točno da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 9012464641 dana 02. svibnja 2007. godine. Navodi da je valutna klauzula predviđena čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, te da se do danas ta odredba nije mijenjala, niti stavljala izvan snage, pa da stoga ne može biti uzrok, nejednakosti u ugovornom odnosu jer ista djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla, a i da dosadašnja sudska praksa ukazuje na stajalište da su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu dopušteni i zakoniti. Nadalje, ističe da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku i sadržaj istog je strankama pročitan prilikom sklapanja istog nakon čega su se stranke odlučile na sklapanje istog. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita više od 10 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Činjenica da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dana 30. rujna 2015. godine da je bitna u kontekstu shvaćanja sa je zakonodavac odredbom čl. 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Navodi da je zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu te da između ugovornih strana, banaka i potrošača, nije postojala znatnije neravnoteža na strani potrošača zbog čega da nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu. Navodi da se većinom radilo o kratkoročnim nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015. godine, a kod kojih nije došlo do značajnijeg rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj zbog čega da je zakonodavac izrijekom uskratio tim potrošačima pravo na konverziju. Nadalje, navodi da je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo, a imajući u vidu da se tužitelj poziva u svojoj tužbi na institut stjecanja bez osnove čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Navodi da u odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan zaseban zastarni rok pa se stoga primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, a koji da počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a da zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. Navodi da iz odluke Europske unije u predmetu C-5677/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizišle iz kolektivne tužbe P-1401/12 nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013. godine ne mogu biti predmetnom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredbi. Nadalje, tuženik navodi kako tužitelj nigdje ne navodi da je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita već samo da je ista ništetna čime da postaje upitan njegov pravni interes. Ističe da predmetna odredba ugovora o kreditu zapravo predstavlja naknadu štete predviđenu čl. 1024 st. 3. ZOO-a i to unaprijed ugovoreni iznos naknade štete. Nadalje, ističe kako ugovaranje naknade za obradu kredita nije nijednim zakonskim aktom zabranjeno niti je nepošteno budući da je predmetna odredba jasna i razumljiva te je prezentirana i usuglašena s tužiteljem prilikom podizanja kredita.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012464641 (list 8-11), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 12- 15), plan otplate (list 3941), pregled uplata po kreditu na dana 29. 05. 2023. (list 42- 44), knjigovodstvenu karticu (list 52-64), izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Jurici Dobriniću (list 80-87), izveo dokaz saslušanjem tužiteljice ĐJ u svojstvu parnične stranke (list 100-101).

Podneskom od 09. listopada 2025. godine tužiteljica je nakon provedenog vještačenja uredila tužbeni zahtjev na način da tužbenim zahtjevom pod toč I traži utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 9012464641 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, toč II tužbenog zahtjeva tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 2.543,30 eura, sa obračunatom zateznom kamatom sukladno čl. 26. ZOO-a., toč III tužbenog zahtjeva tužiteljica traži utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je trošak obrade kredita i osiguranja kredita (ulazne naknada) sadržana u čl. 11. 3 Ugovora o kreditu, dok točkom IV tužiteljica traži isplatu iznosa od 228,54 eura na ime ulazne naknade sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom sukladno čl. 26. ZOO-a. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je uređeni tužbeni zahtjev tužiteljice od dana 09. listopada 2025. godine osnovan.

Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o nenamjenskom kreditu sklopila 2007. godine u Privrednoj banci na rok otplate od sedam godina uz mjesečni anuitet u startu od nekih 600,00 kn. Utvrđeno je da su je poznanici radi povoljnih kredita uputili u PBZ, a kada je razgovarala sa službenikom banke da joj je rečeno da se radi o povoljnim kreditima u švicarskim francima, te da se ne može sjetiti kakva je bila ugovorena kamatna stopa zbog proteka vremena. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu da je shvatila da se radi o povoljnom kreditu i da je radi toga pristala sklopiti taj ugovor o kreditu. U početku da se mjesečni anuitet lagano povećavao, a u jednom trenutku da je došlo do većeg povećanja anuiteta sa 600,00 kn na nekih 1.050,00 kn otprilike. Nakon što je došlo do naglog povećanja anuiteta da je otišla u banku da bi se raspitala koji je razlog tome, a u banci su joj rekli da su oni nemoćni u tom pogledu, jer je ugovorena takva kamatna stopa. Iz iskaza je utvrđeno da je tužiteljica taj kredit otplatila.

Iskazu tužiteljice ovaj sud je poklonio vjeru obzirom smatra da je ista iskazivala životno, logično, te u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu.

Među parničnim strankama nije sporno da su dana 02. svibnja 2007. godine, i to tužena (Privredna banka Zagreb d.d.) kao kreditor, a tužiteljica kao korisnik kredita sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 9012464641 za kupnju vozila kojim je tužena banka odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos kredita u iznosu od 11.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po tečaju iz ugovora na rok otplate 84 mjeseca, sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke o kamatnim stopama koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,10 %, te se obračunava u CHF, te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

Člankom 6.2 navedenog ugovora određeno je da se kredit u iznosu od 11.000,00 CHF i kamata iz točke 4 ovog govora otplaćuju u 84 mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. Među strankama nije sporno niti da je od sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope sa ugovorene 5,10 %.

Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je sklopljen dana 02. svibnja 2007. godine), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07.,125/07., 75/07.,75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13 dalje ZZP/07).

Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih stranka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliramo standardnom ugovoru trgovca.

Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13 EEZ pod 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 3/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2. ) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim donosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15-dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja: načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno i postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 10. 10. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. 06. 2004. godine do 06.08. 2007. godine, protivno čl. 81., 82. i 90 (Narodne novine 96/03), a od 07. 08. 2007. godine do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama istog zakona (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 133/09) i čl. 96 i 97 zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. 09. 2003. do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine presuda je potvrđena i u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. 10. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. 06. 2018. godine utvrđeno je kako je ovdašnji tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora ovdašnji tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 01. 11. 2004. godine od 06. 08. 2007. godine i to čl. , a od 07. 08. 2007 do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07,12/05,75/09, 79/09, 89/09, 13e/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona obveznim odnosima, te da je u promatranom razdoblju, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovornima i kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdašnjeg tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora isti kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovog tuženika.

Ujedno treba navesti kako se prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 1/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,2/07-Odluka US RH, 84/08, 96/08-Odluka US RH, 123/08-ispravak 5711, 14811-pročišćeni tekst 25/13, 89/14-Odluka US RH dalje ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502 a st. 1 ZPP-a da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužiteljica i poziva u tužbi.

I odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 14/14, 110/15 i 14/19- dalje u tekstu ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106 st. 1, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dosljedno polazeći od citiranih odredni ZPP-a i ZZP-a, te imajući u vidu da su sporne odredbe ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve posebne dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive ili teško uočljive i da li te odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini,.

Stoga imajući u vidu da je u navedenom slučaju, a obzirom je sam ugovor o kreditu pripremio i predložio tuženik, te se o stopi kamata nije pojedinačno razgovaralo u konkretnom slučaju bi vrijedila ugovorena početna kamatna stopa , a sve temeljem čl. 81, 87 i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i čl. 6., 96 i 102 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 )i čl. 41, 49 55 zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 14/14), a eventualno sporne odredbe potrebno je tumačiti u korist potrošača odnosno tužiteljice sukladno čl. 320. ZOO-a

Sve navedeno je pravomoćno utvrđeno odlukom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a pravni učinci te odluke u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuju i stranke u ovom postupku.

U tom smislu ide i stajalište Vrhovnog suda RH u odluci Rev- 3142/2018 u kojoj stoji da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci, te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka kasnije mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

Imajuću i vidu sve izvedene dokaze, priloženu dokumentaciju, kao i postojeću sudsku praksu ovaj sud je mišljenja da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u visini od 5,10 %, a da se kasnije mijenjala jednostranom odlukom banke odnosno tuženika koje su utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne, te da je utvrđeno da shodno tome tužiteljica ima pravo na traženu isplatu razlike po osnovi promjene valutne klauzule, kako je ovaj sud prethodno i obrazložio, pa je stoga i prihvatio kao osnovan uređeni tužbeni zahtjev tužitelja kako je navedeno u podnesku tužitelja od dana 09. listopada 2025. godine, te je stoga i odlučeno kao u izreci pod točkom I.

U odnosu na prigovor tuženika da bi otplatom kredita prestao pravni interes tužiteljice za podnošenjem tužbe treba navesti da se isti smatra neosnovanim. Naime otplatom ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja ugovora o kreditu. U tom pogledu čl. 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kada razlog ništetnosti naknadno nestane, a sukladno čl. 326. st. 1. ZOO-a ništetnost se može isticati samo ako su kumulativno ispunjene pretpostavke i to da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja.

Budući je tijekom ovog postupka utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača što je rezultirao neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u konkretnom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja pa stoga niti nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 326. st. 2. ZOO-a. Osim toga za navesti je da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Revd-4197/2022 od 01. veljače 2023. godine zauzeo stav da okolnost što je ugovor o kreditu ispunjen nema karakter zabrane manjeg značaja koju bi tužiteljici odricalo pravo na sudsku zaštitu. Stoga, po mišljenju ovog suda, okolnost što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni ugovor o kreditu, tužiteljica nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenog iznosa., te je stoga i odlučeno kao u izreci pod točkom I.

Što se tiče visine zahtjeva istu je utemeljiti na saznanjima do kojih je sud došao provedenim sudskim vještačenjem po vještaku financijske struke.

Ovaj sud je prihvatio kao mjerodavan, te izrađen u skladu s pravilima struke i znanosti, nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Jurice Dobrinića od dana 28. listopada 2024. godine, a na koji nalaz stranke nisu imale primjedbi. Imajući u vidu prethodno navedeno ovaj sud je prihvatio izračun vještaka Jurice Dobrinića kako je to navedeno u njegovom nalaza i mišljenja od dana 28. listopada 2024. godine kao mjerodavan i vjerodostojan.

Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti uređeni tužbeni zahtjev tužitelja kojemu pripada kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate i to po izračunu vještaka financijske struke Jurice Dobrinića, kako je to prethodno navedeno. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05)53/96., 29/99., 173/03. i 88/05) počevši od dana dospijeća tj. svakog pojedinog iznosa do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05).

U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika ovaj sud takav prigovor ocjenjuje neosnovanim. Zastarni rok kod sjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Članak 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznosa, a u vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka propisano je da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način,

Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari ovaj sud smatra da je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim Trovačkim sudom Republike Hrvatske i to donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je promjenjivost kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze utemeljena na jednostranoj odluci banke

Kako se tužitelj poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine koja je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, kraj činjenice da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 17. svibnja 2023. godine, to u konkretnom slučaju nije nastupila zastara. Jednako tako, i građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici dana 30. siječnja 2020 godine je donio zaključak koji glasi: „ Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 2. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Ujedno sukladno stavu izraženom u objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022 godine broj Su-IV-33/2022 zastarni rok u sdlučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare, te je zastara počela teći iz početka. „

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) treba navesti da među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu dana 02. svibnja 2007. godine. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom čl. 11. 3 Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada u visini od 1,5 % od iznosa kredita, kao i činjenica da je prilikom isplate kredita tuženik naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 228,54 eura koji iznos je razvidan iz priložene otplatne tablice. Naprotiv, sporno je pitanje je li odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81 st. 1 i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 70/07- dalje ZZP)propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87 st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da i odredbom čl. 4 Direktive st. 2. 93/13 EEZ od 05.travnja 1993 godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene

Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze odnosno kako bi mogao sagledati koliki će iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi čl. 295 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22-udaljnjem tekstu ZOO) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“ jer se u takvim ugovorima ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

Sud je analizirajući odredbu čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,5 % od iznosa kredita, stava da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni odnosno „glavni predmet ugovora“ što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

Obzirom da pri ocjeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora. Naime, Sud Europske unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine utvrdio da je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se stoga naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog i bez kojih to ne bi bio taj ugovor za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera koji ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe svakako se ubraja i odredba o naknadi za obradu kredita i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu iako ulaze u ukupne troškove kredita za potrošače.

Isto tako u presudi broj C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine Sud EU je utvrdio da je čl. 3 stavak 2 1 Direktive 93/123 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Nadalje, u presudi broj C-84/19, C-229/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020 godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbama čl. 4. st. 2 Direktive EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud. Stoga analizirajući provedene dokaze ovaj sud je utvrdio da je odredba čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,5 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno čl. 87 st. 1 ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući u vidu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njen sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Naime, za pitanje je li ugovorna odredba pa tako i odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade već prvenstveno činjenica da je ta ulazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi lili ostavi“, a ujedno je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

Naprotiv, ne samo da je ugovorenom tzv. ulaznom naknadom nisu pokriveni , plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita obzirom da svi troškovi odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala i slično, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, te tužiteljici nije jasno niti nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi tzv. ulazna naknada i što se tom naknadom zaista plaća. Naime, ukoliko bi se iz tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se ujedno pitanje, iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o kreditima, kao i sama obrada kredita, a što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta.

Nadalje, činjenica da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužiteljici kao potrošaču bila jasna i razumljiva jer je javni bilježnik, koji prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužiteljici „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije mogao prikazati strukturu troškova koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik. Ujedno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ( Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetu ugovornu odredbu o naknadi za kredit o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja.

Nadalje, bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 03/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje i iskustvo pojedinog potrošača, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kao kreditora, koji se primjenjuju na kredite koji se sklapaju, pa stoga svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Europskog suda za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači, koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, obzirom da su plaćanja učinjena temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem slijedom čega je i odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U odnosu na prigovor zastare potraživanja koji je tuženik isticao tijekom postupka ovaj sud je utvrdio da je isti neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog dojela Vrhovnog suda Rh od 30 siječnja 3020 godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, ovaj sud je utvrdio da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Osim toga treba naglasiti da tužiteljica u svakom slučaju ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi s time da se sukladno odredbi čl. 328 ZOO- a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

Imajući u vidu da je tuženik na prethodno opisani način povrijedio interes i prava tužitelja jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada i to u visini od 1,5 % iznosa kredita o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je stoga ta odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj zbog čega sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zakonsku kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

Što se tiče visine tužbenog zahtjeva pod toč. IV istu je utemeljiti na saznanjima do kojih je sud došao provedenim sudskim vještačenjem po vještaku financijske struke.

Ovaj sud je prihvatio kao mjerodavan, te izrađen u skladu s pravilima struke i znanosti, nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Jurice Dobrinića od dana 28. listopada 2024. godine, a na koji nalaz stranke nisu imale primjedbi.

Imajući u vidu prethodno navedeno ovaj sud je prihvatio izračun vještaka Jurice Dobrinića kako je to navedeno u njegovom nalazu i mišljenju od dana 28. listopada 2024. godine kao mjerodavan i vjerodostojan.

Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti uređeni tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu pod toč. IV. izreke kojemu pripada kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, kako je to prethodno navedeno.

Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05)53/96., 29/99., 173/03. i 88/05) počevši od dana dospijeća tj. svakog pojedinog iznosa do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05).

Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 325 st. 1. ZPP-a u svezi d odredbom čl. 81 st. 1 i st. 2 ZZP-a, čl. 84 ZZP-a , odredbom čl. 87 st. 1 ZZP-a odredbom čl. 2, 4 st.2 i čl. 5 Direktive Vijeća 93/13EEZ, odredbom čl. 295 ZOO-a, čl. 323 st. 1. ZOO-a i čl. 1115 ZOO-a ovaj sud je i usvojio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva pod toč. III i IV. kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 11.3 predmetnog ugovora o kreditu od 02. svibnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade u visini od 1,5 % od iznosa kredita.

Tužiteljici je dosuđen parnični trošak sukladno čl. 154, st. 1. ZPP-a imajući u pri tome u vidu vrijednost predmeta spora i važeću odvjetničku tarifu i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. toč.1., za sastav podnesaka od dana 20. ožujka 2024. godine i dana 09,. listopada 2025. godine, svaka radnja po 200,00 eura prema Tbr. 8. toč.1., za zastupanje na ročištima dana 21. ožujka 20204., dana 23. svibnja 2024. , dana 11. studenog 2025. i dana 23. siječnja 2026. godine, svaka radnja po 200,00 eura prema Tbr. 9. toč.1., koji iznosi uvećani za 25 % PDV-a iznose 1.750,00 eura. Tužitelju je priznat i cjelokupno zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eura kao neophodno potreban za vođenje postupka što čini ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 2.120,00 eura.

Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a u svezi s čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14). Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak obzirom je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, a sve sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Makarska, 11. veljače 2026. godine

Sudac

Angela Koštro

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 348 ZPP-a).

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335 ZPP-a).

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. u spis