Posl. br. P-189/2021-47

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku Stalna služba u Korčuli, po sucu toga suda Dariu Farčiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GD rođ. MD iz [adresa], kbr. 14, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju kao punomoćnik zastupa Antun Žanetić, odvjetniku u Blatu, protiv tuženih: 1. ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. VD iz [adresa], kbr. 166, OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužene od ad 1/ do 3/ zastupane po punomoćniku Željku Šušku, odvjetniku u Veloj Luci, i 4. Republika Hrvatska, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu, Stalna služba u Korčuli – građansko upravni odjel Korčula, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, nakon glavne rasprave zaključene dana 14. studenog 2025., u prisustvu tužiteljice, teuženih od ad 1/ do 3/ i njihovih punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvane zastupateljice tužene ad 4/, na ročištu održanom radi objave odluke dana 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica suvlasnica nekretnina označenih kao čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], sve K. O. [katastarska općina], za 12/20 dijela, te se ovlašćuje temeljem ove presude postići uknjižbu prava suvlasništva rečenih nekretnina na svoje ime u naznačenom suvlasničkom omjeru, uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tužene pod 4."

II. Nalaže se tužiteljici GD rođ. MD iz [adresa], kbr. 14, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženima ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VD iz [adresa], kbr. 166, OIB: [osobni identifikacijski broj] i KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.370,00 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana presuđenja pa do isplate obračunate u skladu sa odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu (u iznosu od 90,00 €) zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je stvarna suvlasnica za 12/20 dijela svih nekretnina koje su preciznije opisane u točki I. izreke ove presude, iako je u zemljišnim knjigama suda kao vlasnica ovih nekretnina u cijelosti upisana tužena ad 4/. Naime, tužiteljica je pravo vlasništva stekla temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 24. lipnja 2019. od darovateljice JD rođ. ŽD pok. ŽD iz [adresa], a ona je prethodno pravo vlasništva istih nekretnina za 1/2 dijela stekla temeljem rješenja o uručenju zaostavštine iza smrti svog oca ŽD pok. G posl. br. O-951/48 od 6. lipnja 1959., dok je 1/2 dijela istih nekretnina po ovom rješenju pripalo majci ostavitelja DD ud. G, uz naloga iz njegove oporuke od 13. listopada 1948. da po njenoj smrti ove nekretnine imaju pripasti JD pok. ŽD. ŽD iste ove nekretnine stekao je nasljedstvom za 12/20 dijela po rješenju o uručenju zaostavštine iza smrti njegova oca ČD **.**.1947. posl. br. O-203/44. Naime, upravo je ČD pok. G bio upisan kao isključivi vlasnik ovih nekretnina, a brisan je iz zemljišne knjige temeljem zaključka od 14. listopada 1933. te je umjesto njega upisana Privilegovana agrarna banka Beograd, a iza koje se kao vlasnica temeljem zakona upisala sada tužena ad 4/. Međutim, zakonom o konačnoj likvidaciji zemljoradničkih dugova propisano je da se u potpunosti i bez obzira na njihov iznos gase zemljoradnički dugovi, pa je očito kako pravo vlasništva nad utuženim nekretninama ne pripada tuženoj ad 4/. Osim toga, nakon sklapanja Ugovora o darovanju nekretnina od 24. lipnja 2019. tužiteljica je ušla u isključivi posjed darovnih joj nekretnina pa smatra da je pravo vlasništva predmetnih nekretnina u utuženom dijelu stekla temeljem dosjelosti, time što je u posjed nekretnina stupila po navedenom darovnom ugovoru.

1.1. Kako je tužiteljica stvarna vlasnica utuženog dijela nekretnina, a u zemljišnim knjigama je kao vlasnica nekretnine upisana tužena ad 4/ u cijelosti, a tužiteljica ima pravni interes uskladiti zemljišno knjižno stanje sa stvarnim stanjem, pri čemu nema ispravu podobnu za upis svog prava vlasništva u zemljišnim knjigama suda, to temeljem odredbe čl. 198. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) ustaje predmetnom tužbom (glavnog miješanja) postavivši tužbeni zahtjev kao u izreci.

2. Tužene ad 1/, 2/ i 3/ u svom odgovoru na tužbu, kojeg su podnijele putem svog punomoćnika, osporavaju navode tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev pri čemu navode kako su priloge dostavljene uz tužbu prvi put vidjele. Ovo iz razloga što su u vrijeme vođenja ostavinskih postupaka iza smrti njihovih prednika tužene zapravo bile djeca, a sve spoznaje koje imaju o obiteljskom stablu i međusobnim vlasničkim odnosima tužene crpe isključivo iz razgovora sa svojim ocem, uz napomenu da je njihov otac umro kada su tužene još bile maloljetne. Tako ove tužene navode kako je njihov djed CD umro u vrijeme dok je njihov otac ČD još bio dijete, a u kući u [adresa] ostali su živjeti otac tuženika ČD sa njihovom majkom i ŽD koji je stric ČD. ŽD je također umro mlad, a njegova maloljetna kći DD nastavila je živjeti kod tetke. Nakon što se 50.-ih godina prošlog stoljeća DD udala za ZD otišla je s njim živjeti u [adresa], a tužene znaju iz razgovora u obitelji da je vlasništvo na kući i okućnici ostalo muškoj djeci, dok su njihove sestre podmirene mirazom kako je to tada bio običaj. Prije odlaska u [adresa], JD rođ. DD usmeno se odrekla svog dijela kuće u [adresa] u korist oca tuženih ČD koji je u toj kući živio zajedno sa suprugom i djecom. Od kada je otišla u Australiju pa do današnjeg dana JD rođ. ČD posjetila je [adresa] desetak puta te nikada nije boravila u predmetnoj kući već bi prilikom posjeta zakupila apartman u Zavalatici ili je nekoliko puta boravila kod sada tužiteljice. U međuvremenu otac tuženih i njegova supruga, a i tužene osobno, izvršili su znatna ulaganja u kuću i okućnicu, pa su tako postavili nove betonske ploče između katova, napravili terasu, postavili novi krov te su uredili komin i sagradili garažu. Za obavljanje ovih radova nikada od nikoga nisu tražili odobrenje ili bilo kakvu naknadu jer predmetne nekretnine smatraju svojim vlasništvom, a kako nitko od srodnika nije prigovorio ovim radovima niti je tužene ometao u posjedu ovih nekretnina više od 70 godina, to tužene smatraju kako utužene nekretnine zapravo predstavljaju njihovo vlasništvo u cijelosti. Stoga je majka tuženih, prije pokretanja ove tužbe, pokrenula postupak protiv tužene ad 4/ radi utvrđenja i uknjižbe njenog prava vlasništva nad ovim nekretninama, a kako je majka u međuvremenu umrla taj postupak preuzele su sada tužene od ad 1/ do 3/. Tijekom tog postupka tužene su saznale kako se JD rođ. ČD u katastru vodi kao posjednica nekretnina koje u naravi čine obiteljsku kuću sa okućnicom, pa je tako tužena ad 3/ tijekom 2017. telefonom razgovarala s njom. Tada joj je JD rođ. ČD potvrdila priču da je ona svoja vlasnička prava na ovim nekretninama prepustila ocu tuženika od ad 1/ do 3/, a takvu svoju namjeru potvrdila je i pisanim putem u mjesecu ožujku i kolovozu 2017. Stoga je tuženima potpuno nejasno zbog čega bi JD rođ. ČD tijekom 2019. sklopila darovni ugovor kojim predmetne nekretnine daruje sada tužiteljici, a kada se prethodno ovih nekretnina odrekla prvo usmeno u korist oca tuženika od ad 1/ do 3/, a potom i pisano u korist tužene ad 2/. Nadalje, ističe se kako tužiteljica po darovnom ugovoru iz 2019. nije stupila u posjed niti jedne od darovanih nekretnina, a zbog čega je ovaj ugovor ništetan budući da isti nije sklopljen u obliku javno bilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave na način kako to propisuje odredba čl. 482. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Budući su sve nekretnine koje su predmetom tužbe u posjedu tuženika od ad 1/ do 3/, to tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva na ovim nekretninama, a zbog čega se predlaže da tužbeni zahtjev bude odbijen.

2.1. Tužena ad 4/ u svom odgovoru na tužbu navodi kako je upravo ona upisana kao vlasnica svih utuženih nekretnina te da su predmetne nekretnine 1936. bile upisane na ime Privilegovane agrarne banke Beograd, pa se stoga tužena temeljem odredbe čl. 360. do 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u zemljišnim knjigama upisala kao vlasnica ovih nekretnina. Nadalje, a uvažavajući odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojima je propisano da bi se na društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke, pri čemu na društvenom zemljištu u razdoblju od 6. travnja 1941. pa do 8. listopada 1991. nije bilo moguće steći pravo vlasništva dosjelošću, to je očito kako ova tužena smatra da je ovako postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan.

2.2. Na pripremnom ročištu punomoćnik tužitelja ustrajao je u svim navodima iz tužbe, pri čemu je osporio navode punomoćnika tuženika od ad 1/ do 3/ da bi predmetne nekretnine ove tužene ili njihov prednik ČD. CD stekao darovanjem od JD rođ. ČD, a ovo iz razloga što je ovo navodno darovanje učinjeno u pismu što ne odgovara zakonskoj formi. Nadalje, navodi kako je između prednika sada tuženih od ad 1/ do 3/ i JD rođ. ČD vođeno više postupaka i to radi smetanja posjeda, a iz čega proizlazi da su tuženi od ad 1/ do 3/ znali da im ne pripada pravo na posjed predmetnih nekretnina u cijelosti, pa stoga nisu niti mogli steći pravo vlasništva dosjelošću. Ujedno ponavlja kako sve nekretnine koje su predmetom tužbe zapravo u posjedu druži tužiteljica, a prije toga da ih je u posjedu držala njena pravna prednica. Punomoćnik tuženika od ad 1/ do 3/ osporio je ovakve navode uz tvrdnju da je za valjanost ugovora o darovanju važna volja stranaka, a ne da ugovor ispunjava zakonom propisanu formu. Ujedno osporio je navode tužiteljske strane da bi tužiteljica u posjedu držala predmetne nekretnine budući su ove nekretnine u posjedu tuženika od ad 1/ do 3/. Zastupateljica tužene ad 4/ je u cijelosti ustrajala u navodima iz svog pisanog odgovora na tužbu. U ovakvim svojim navodima stranke su ustrajale tijekom čitavog postupka.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz pregledom isprava koje su priložene u spisu i to: zk izvatka za utužene nekretnine, Ugovora o darovanju nekretnina od 24. lipnja 2019., Rješenja o uručenju ostavštine iza smrti ŽD od 12. listopada 1950. posl. br. O-951/49, prijepis oporuke ŽD pod brojem Pi-68/48, rješenja zk odjela posl. br. Z-79/60, odluke o uručenju zaostavštine iza smrti ČD pok. G od 8. studenog 1947. posl. br. O-203/44, uvjerenja Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske od 18. veljače 2021., prijedloga za uknjižbu od 12. i 15. veljače 2008., preslika povijesnog zk izvatka za predmetne nekretnine, pisama JD rođ. ČD iz mjeseca ožujka i kolovoza 2017. upućenih tuženoj ad 2/, sudske nagodbe od 25. prosinca 1967. posl. br. P-245/67, preslike cjelokupnog spisa pod posl. br. P-2/78, tužbe datirane sa danom 27. studenog 1969. bez poslovnog broja, preslike dijela spisa ostavinskog postupka provedenog iza smrti ŽD pok. G posl. br. O-951/48, zapisnika o opisu i procjeni imovine maloljetne DD pok. ŽD od 11. siječnja 1952., potvrde policijske postaje [adresa] od 20. ožujka 2022., pregledan je cjelokupni spis ovog suda pod posl. br. P-596/2020 (ranije P-417/2015 i P-664/2008), održan je uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje mjernika vještaka u svrhu identifikacije predmetnih nekretnina, u svojstvu svjedoka saslušani su MD, BD, ID, TD i GDĆ, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice i tuženih od ad 1/ do 3/. Cijeneći sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, uz primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

3.1. Iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetne nekretnine vidljivo je da je kao vlasnica istih u zemljišnim knjigama upisana u cijelosti tužena ad 4/, odnosno Republika Hrvatska, pri čemu među strankama nije sporno da je ista svoj upis u zemljišnim knjigama suda postigla temeljem odredbi čl. 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Nesporno je i to da je od 1936. kao vlasnica na predmetnim nekretninama bila upisana Privilegovana agrarna banka Beograd, a prije nje kao vlasnik ovih nekretnina bio je upisan ČD pok. G, koji je zajednički pravni prednik tužiteljice i tuženika od ad 1/ do 3/, odnosno isti je djed po ocu JD rođ. ČD, koja je prema navodima tužbe ove nekretnine darovala tužiteljici, a ujedno je i pradjed tuženih ad 1/, 2/ i 3/, odnosno djed po ocu njihova oca ČD. Izgled i položaj ovih nekretnina utvrđen je prilikom uviđaja na licu mjesta, pa je tako utvrđeno da nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica] zgr, 104/1 zgr, 104/2 zgr i 105/1 zgr, sve k. o. [katastarska općina] u naravi predstavljaju staro kućno stanje u [adresa] zajedno sa pomoćnim prostorijama i dvorištem, dok nekretnina označena kao kat. čest. [katastarska čestica] u naravi predstavlja vrt nepravilnog oblika koji se nalazi u neposrednoj blizini prema jugu u odnosu na opisanu kuću i okućnicu. Nekretnine koje su predmetom tužbe, a označene su kao kat. čest. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] u naravi predstavljaju zapušteno i neobrađeno zemljište, koje je dijelom zaraslo u visoku makiju i šumu do te mjere da je neprohodno, a isto je smješteno u predjelu zvanom Bilostrna udaljeno otprilike 3 kilometra od kuće od [adresa] u smjeru juga. Dakle, među strankama nema spora o tome da su nekretnine koje su predmetom tužbe ranije predstavljale vlasništvo ČD pok. G. Pregledom odluke o uručenju zaostavštine iza njegove smrti od 8. studenog 1947. pod posl. br. O-203/44 utvrđeno je kako su za njegove nasljednike proglašeni ŽD pok. G za 12/20 dijela (pravni prednik tužiteljice), ČD pok. CD za 1/20 dijela (otac sada tuženih od ad 1/ do 3/), ŠD ud. CD za 1/20 dijela (baka tuženih od ad 1/ do 3/), JD "Kapulica" ud. M za 2/20 dijela (sestra ŽD, CD, ĐD i RD " E"), ĐD ž. V za 2/20 dijela (sestra CD, ŽD, JD "Kapulica" ud. M i RD "Knez") i RD " E" ž. M za 2/20 dijela (sestra CD, ŽD, ĐD i JD "Kapulica"). Dakle, pravnom predniku tužiteljice ŽD pok. G je po ovom Rješenju o nasljeđivanju pripalo 12/20 dijela nekretnina koje su nekada bile u vlasništvu njegova oca ČD pok. G. ŽD pok. G umro je 1948., a ostavinski postupak iza njegove smrti proveden je pred Kotarskim sudom u Korčuli pod posl. br. O-951/49. Pregledom rješenja o uručenju zaostavštine iza njegove smrti utvrđeno je da su za njegove nasljednice temeljem oporuke proglašene majka DD ud. G i tada malodobna kći DD (kasnije udana JD) pok. ŽD na jednake dijelove. Stoga su iste u odnosu na nekretnine koje su predmetom tužbe naslijedile svaka po 6/20 dijela, pa je stoga pravna prednica tužiteljice JD rođ. DD nasljeđivanjem od svog oca stekla 6/20 dijela nekretnina koje su predmetom tužbe, a ne 12/20 dijela kako to tvrdi tužiteljica, budući da je 6/20 dijela istih nekretnina pripalo majci ŽD DD ud. G. Tužiteljica tijekom postupka u spis nije priložila rješenje o nasljeđivanju iza njene smrti, po kojem bi teoretski njen dio mogao pripasti njenoj unuci JD rođ. DD, što je malo vjerojatno budući je ista imala više djece, a ovo iz razloga što smatra da u oporuci ŽD pok. G postoji nalog po kojem bi iza smrti DD ud. G njen dio na ovim nekretninama trebao pripasti JD rođ. DD. Međutim, radi se o nedopuštenom nalogu iz oporuke jer nikada nije bilo dopušteno oporukom svom nasljedniku odrediti nasljednika, što je u konkretnom slučaju oporučitelj napravio, a iz kojeg razloga ovaj njegov nalog ostaje bez učinka, a što sve zapravo i proizlazi i iz rješenja o uručenju ostavštine iza smrti ŽD pok. G **.**.1950. posl. br. O-951/49. Dakle, iz navedenih isprava potpuno jasno proizlazi kako je JD rođ. ŽD nasljeđivanjem od svog oca ŽD stekla 6/20 dijela nekretnina koje su predmetom tužbe. Potom je JD rođ. ŽD u svojstvu darovateljice sa sada tužiteljicom GD u svojstvu daroprimateljice dana 24. lipnja 2019. sklopila Ugovor o darovanju nekretnina, a kojim joj je između ostalog darovala i nekretnine koje su predmetom ove tužbe. Pregledom ovog darovnog ugovora utvrđeno je da je isti potpisan od strane daroprimateljice i darovateljice, a koja je svoj potpis na ovom ugovoru i ovjerila pred javnim bilježnikom Sandrom Marinović iz Blata 24. lipnja 2019. pod posl. br. Ov-1945/2019. Ovaj ugovor napisan je na unaprijed pripremljenom obrascu, a iz točke IV. ovog ugovora proizlazi kako daroprimateljica stupa u posjed darovnih nekretnina danom njegovog zaključenja. Posjed tužiteljice na predmetnim nekretninama tuženi od ad 1/ do 3/ osporili su već u svom odgovoru na tužbu, navodeći da se sve utužene nekretnine nalaze u njihovom posjedu, a tko bi doista bio u posjedu predmetnih nekretnina potpuno je jasno vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka kao i iz pročitanih iskaza svjedoka iz ovosudnog spisa pod posl. br. P-596/2020, a iz kojih proizlazi da tužiteljica predmetne nekretnine nikada nije posjedovala budući da ove nekretnine zapravo posjeduju sada tuženi od ad 1/ do 3/, a prije toga posjedovali su ih njihovi roditelji ČD i HD. Da tužiteljica nikada nije stupila u posjed predmetnih nekretnina nakon učinjenog darovanja, a ni prije, vidljivo je i iz njenog iskaza koji je dan na ročištu održanom 14. studenog 2025. Isto tako potrebno je reći kako je njen iskaz u preostalom dijelu poprilično konfuzan, pa tako tužiteljica prvo navodi kako smatra da joj predmetne nekretnine pripadaju u cijelosti, potom da bi njenoj pravnoj prednici JD rođ. HD pripadala 1/4 dijela nekretnina dok bi preostali dio trebao pripasti tuženima, da bi se pri kraju vlastita iskaza ponovno ispravila navodeći da bi JD rođ. HD trebalo pripasti 3/4 dijela ovih nekretnina, a nasljednicima ČD. CD 1/4 dijela. Pri tom je potrebno napomenuti da predmetnom tužbom tužiteljica traži utvrđenje svog prava vlasništva na predmetnim nekretninama za 12/20 dijela, a što nije niti jedan od udjela za kojeg u vlastitom iskazu navodi da joj pripada.

3.2. Dakle, tužiteljica u tužbi tvrdi da je vlasništvo nad utuženim dijelovima nekretnina stekla po Ugovoru o darovanju sklopljenim sa JD rođ. ČD od dana 24. lipnja 2019., međutim iz rezultata dokaznog postupka proizlazi, odnosno nije dokazano, da bi JD rođ. ČD nasljedstvom iza oca pripao upravo utuženi dio nekretnina budući je 1/2 ovog dijela naslijedila njena baka po ocu DD ud. G iza čije smrti rješenje o nasljeđivanju nije priloženo u spisu, a ista je nesumnjivo imala i drugu djecu osim oca JD. Isto tako tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da bi stupila u posjed darovanih joj nekretnina, već je tijekom dokaznog postupka utvrđeno da bi ove nekretnine bile u posjedu tuženih od ad 1/ do 3/. Sve ovo navodi se iz razloga što se prema odredbi st. 1. čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZV), vlasništvo nad nekretninama može steći temeljem pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Prema odredbi st. 2. istog čl. na temelju st. 1. ovog čl. stečeno je pravo vlasništva kada su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom. Prema odredbi čl. 120. ZV-a vlasništvo nekretnine temeljem pravnog posla (dakle i ugovora o darovanju) stječe se u trenutku upisa tog prava u zemljišne knjige, a što tužiteljica ne bi uspjela postići jer darovateljica, dakle JD rođ. DD u zemljišnim knjigama suda nije upisana kao vlasnica utuženih nekretnina, već je kao vlasnica u cijelosti upisana tužena ad 4/. Spomenuti ugovor o darovanju u ovakvoj pravnoj situaciji eventualno može biti samo temelj za stupanje u posjed tužiteljice na predmetnim nekretninama, te bi temeljem takvog kvalificiranog posjeda u zakonom određenom roku tužiteljica stekla pravo vlasništva dosjelošću. Međutim, tužiteljica nikada nije stupila u posjed darovanih joj nekretnina pa po ovom pravnom osnovu ne može steći pravo vlasništva. S druge pak strane tuženi od ad 1/ do 3/ već u odgovoru na tužbu osporavaju da bi tužiteljica ili njeni pravni prednici bili u posjedu predmetnih nekretnina budući da su iste u posjedu tuženika od ad 1/ do 3/, a koji su u posjed ovih nekretnina stupili nasljeđivanjem iza smrti svojih roditelja G i HD. Isto tako ovi tuženi tvrde da je JD rođ. HD prilikom udaje i odlaska u Australiju, dakle negdje sredinom prošlog stoljeća, svoje pravo vlasništva nad ovim nekretninama usmeno prepustila njihovu ocu ČD koji je zapravo prvi rođak JD rođ. ČD budući su im očevi bili braća, a da je ovo svoje usmeno darovanje naknadno potvrdila darovnim ugovorima iz mjeseca ožujka i kolovoza 2017. Pregledom ovih darovnih ugovora (str. 37. i 40. spisa) utvrđeno je da se zapravo ne radi o darovnim ugovorima već o pismima koje je JD rođ. ČD uputila sada tuženoj ad 2/. Iz sadržaja ovih pisama proizlazi kako JD rođ. ČD svojoj rodici ĆD (sada VD) ostavlja svoj dio kuće u [adresa] da bude njeno vlasništvo, a na istim pismima VD naknadno je rukom nadopisala kako prihvaća učinjeno darovanje. Međutim, u ovom postupku sud nije smatrao potrebnim ocjenjivati da li se doista radi o darovnom ugovoru ili moguće samo o pismu u kojem je izražena buduća namjera darovanja, a ovo iz razloga što predmetom raspravljanja u ovom postupku nije da li je tužena ad 2/ temeljem ovih isprava stekla pravo vlasništva od JD rođ. ĆD kao ni to da li se radi o valjanim ili ništetnim ispravama, kao ni o poštenju posjeda sada tuženih od ad 1/ do 3/, a ovo iz razloga što će isto biti predmetom raspravljanja u ovosudnom spisu pod posl. br. P-596/2020 koji je pravomoćnim rješenjem suda od 31. ožujka 2021. prekinut do okončanja ovog parničnog postupka, budući se u ovom parničnom postupku radi o tužbi glavnog miješanja iz čl. 198. ZPP-a. Isto tako potrebno je reći kako se vlasništvo na nekretninama stječe upisom u zemljišnu knjigu, a u zemljišnim knjigama suda je kao vlasnica spornih nekretnina u cijelosti upisana Republika Hrvatska.

4. Dakle, ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tužiteljica nije dokazala vlasništvo svog pravnog prednika na predmetnim nekretninama u utuženom dijelu, a još važnije nije niti dokazala da je nakon učinjenog darovanja stupila u posjed darovanih joj nekretnina, odnosno dokazano da se u posjedu predmetnih nekretnina nalaze upravo tuženi od ad 1/ do 3/, pa nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva niti temeljem pravnog posla niti dosjelošću, pa je valjalo odbiti postavljeni tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

5. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa je tužiteljica dužna naknaditi tuženima ad 1/, 2/ i 3/ troškove ove parnice koji se sastoje od izdataka ovih tuženika za zastupanje po kvalificiranom punomoćniku odvjetniku, i to: za sastav odgovora na tužbu od 26. ožujka 2021. u iznosu od 150,00 €, sve temeljem vrijednosti spora, zatraženom trošku i Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje Tarifa), za zastupanje tuženika na ročištima održanim 21. ožujka 2024. (uviđaj), 6. svibnja 2025., 1. srpnja 2025. (saslušanje svjedoka u njegovom domu), 10. rujna 2025. i 14. studenog 2025., svaka radnja po 150,00 € temeljem Tbr. 9.1. Tarife, za pristup na pripremno ročište od 1. rujna 2021. koje je odgođeno iznos od 75,00 € temeljem Tbr. 9. toč. 2. Tarife, za izbivanje punomoćnika tuženika od ad 1/ do 3/ prilikom uviđaja od 21. ožujka 2024. i saslušanja svjedoka u njegovom domu 1. srpnja 2025. iznos od po 100,00 € temeljem Tbr. 39. Tarife, pri čemu sukladno Tbr. 40. Tarife punomoćnik odvjetnik može za zastupanje druge i svake daljnje osobe povećati tarifnu stavku za 10% uz uvjet da to povećanje može iznositi najviše 50%, što dakle čini troškove tuženih ad 1/, 2/ i 3/ u iznosu od 1.370,00 €. U preostalom dijelu, dakle u iznosu od 90,00 €, zahtjev za naknadu parničnog troška trebalo je odbiti iz sljedećeg razloga. U svom popisu troškova kojeg je predao neposredno prije zaključenja glavne rasprave punomoćnik tuženika zatražio je da mu se naknade i troškovi za sastav podneska od 21. ožujka 2024. u iznosu od 90,00 € koji iznos mu ne pripada. Ovo prije svega što sadržaj ovog podneska nije odlučan za ishod postupka budući da ovim podneskom punomoćnika tuženika obrazlaže iz kojih razloga niti on niti njegove stranke nisu htjele potpisati zapisnik sa uviđaja održanog 21. ožujka 2024. Prema navodima iz podneska zapisnik nisu htjeli potpisati jer je sud ignorirao njihov prijedlog da se prilikom uviđaja otvore sva vrata koja postoje na predmetnoj kući u [adresa], budući su tuženi od ad 1/ do 3/ tvrdili da upravo oni imaju ključeve od ovih vrata. Vezano za navedeno potrebno je reći da je ovakav prijedlog bio neosnovan budući da do kraja prethodnog postupka tuženi nisu predložili izvođenje ovakvog dokaza, već su predložili da se posjed na predmetnim nekretninama dokazuje saslušanjem svjedoka, što je sud u dokaznom postupku i napravio. Slijedom navedenog zahtjev za naknadu parničnog troška tuženika od ad 1/ do 3/ valjalo je dijelom prihvatiti, a dijelom odbiti, pa je i riješeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Korčuli, 11. veljače 2026.

S u d a c :

Dario Farčić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).