Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-2869/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CV iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćnicima Franji Matkoviću i Igoru Bezjaku odvjetnicima iz Rijeke, Zagrebačka 5/I, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50 (čiji je OIB: 02535697732) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Andreju Šooš Maceljski i drugi iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III, radi ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 3.013,57 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 7. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja CV i u odsutnosti tuženika Privredne banke Zagreb d.d., dana 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 4. st.1. Ugovora o kreditu broj 9011242329 od dana 03.05.2006. godine, sklopljenog između tužitelja CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, te tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao banke, a koji je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, pod poslovnim brojem OU-463/2006 dana 06.05.2006. godine, i to u dijelu koji glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.“

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja CV koji glasi:

"II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.013,57 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 18,94 EUR od dana 01.10.2007. do isplate

- na iznos od 35,78 EUR od dana 01.11.2007. do isplate

- na iznos od 35,78 EUR od dana 01.12.2007. do isplate

- na iznos od 35,77 EUR od dana 01.01.2008. do isplate

- na iznos od 35,76 EUR od dana 01.02.2008. do isplate

- na iznos od 65,40 EUR od dana 01.03.2008. do isplate

- na iznos od 65,39 EUR od dana 01.04.2008. do isplate

- na iznos od 65,39 EUR od dana 01.05.2008. do isplate

- na iznos od 65,37 EUR od dana 01.06.2008. do isplate

- na iznos od 65,36 EUR od dana 01.07.2008. do isplate

- na iznos od 65,34 EUR od dana 01.08.2008. do isplate

- na iznos od 65,33 EUR od dana 01.09.2008. do isplate

- na iznos od 65,32 EUR od dana 01.10.2008. do isplate

- na iznos od 65,31 EUR od dana 01.11.2008. do isplate

- na iznos od 65,29 EUR od dana 01.12.2008. do isplate

- na iznos od 65,27 EUR od dana 01.01.2009. do isplate

- na iznos od 65,26 EUR od dana 01.02.2009. do isplate

- na iznos od 65,24 EUR od dana 01.03.2009. do isplate

- na iznos od 65,23 EUR od dana 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 65,21 EUR od dana 01.05.2009. do isplate

- na iznos od 65,19 EUR od dana 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 65,18 EUR od dana 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 67,09 EUR od dana 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 67,08 EUR od dana 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 67,05 EUR od dana 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 67,03 EUR od dana 01.11.2009. do isplate

- na iznos od 67,02 EUR od dana 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 65,05 EUR od dana 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 65,03 EUR od dana 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 65,01 EUR od dana 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 64,98 EUR od dana 01.05.2010. do isplate

- na iznos od 64,96 EUR od dana 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 64,94 EUR od dana 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 64,92 EUR od dana 01.08.2010. do isplate

- na iznos od 64,89 EUR od dana 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 64,87 EUR od dana 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 64,84 EUR od dana 01.11.2010. do isplate

- na iznos od 51,54 EUR od dana 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 51,52 EUR od dana 01.01.2011. do isplate

- na iznos od 51,49 EUR od dana 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 51,47 EUR od dana 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 51,44 EUR od dana 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 51,41 EUR od dana 01.05.2011. do isplate

- na iznos od 41,99 EUR od dana 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 41,97 EUR od dana 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 41,94 EUR od dana 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 32,57 EUR od dana 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 32,54 EUR od dana 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 32,52 EUR od dana 01.11.2011. do isplate

- na iznos od 32,49 EUR od dana 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 32,47 EUR od dana 01.01.2012. do isplate

- na iznos od 32,45 EUR od dana 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 32,42 EUR od dana 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 27,49 EUR od dana 01.04.2012. do isplate

i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

III. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 11 lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužitelja CV koji tvrdi da je, kao korisnik kredita, dana 03.05.2006. godine, sa podružnicom tuženika, RIADRIA RIJEKA, kao bankom, sklopio Ugovor o kreditu broj 9011242329, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, pod posl.br. OU-463/2006 dana 06.05.2006. godine, a kojim je Ugovorom njemu odobren namjenski kredit za kupnju stambenog objekta k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. č. br. [katastarska čestica], u iznosu od 78.870,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. U dokaz navedene tvrdnje tužitelj CV predlaže uvid u Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. Nadalje tužitelj CV ukazuje kako je Dodatkom ugovora o kreditu broj 9011242329 od dana 07.12.2015. godine došlo do konverzije kredita radi radi promjene valutne klauzule, odnosno konverzije kredita denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denomiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U dokaz navedene tvrdnje tužitelj CV predlaže uvid u Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. Ističe se da u odredbi čl. 4. st. 1. predmetnog Ugovora ugovorena je kamatna stopa na način da je ista promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana te da u trenutku ugovaranja iznosi 4,25 % godišnje. U odredbi čl. 4. st. 2. navedeno je da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01., a da se ista primjenjuje za razdoblje od 01.01. do 30.6. tekuće godine, i na dan

01.07., a da se ista primjenjuje za razdoblje od 01.07. do 31.12. tekuće godine, s time da kamatna stopa iz prethodno citiranog stavka ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Nadalje, u odredbi čl. 7. st. 1. prednje citiranog Ugovora, ugovoreno je da je rok otplate kredita 360 mjeseci, dok je odredbom čl. 7. st.2. ugovoreno da će tužitelj CV kredit u iznosu od 78.870,00 CHF i kamatu iz članka 4. predmetnog Ugovora otplaćivati u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, te je ugovoreno da tužitelj CV, u slučaju promjene kamatne stope iz članka 4. predmetnog Ugovora pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, kao i da se isti obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Naglašava se da tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu po predmetnom Ugovoru na način da je ista od dana 31. kolovoza 2007. godine do dana 31. prosinca 2013. godine bila veća od prvotno ugovorene. Činjenica promjene kamatne stope rezultirala je povećanjem mjesečnog anuiteta u sljedećim iznosima. Naime, od dana 31. kolovoza 2007. godine do dana 31. siječnja 2008. godine kamatna stopa iznosila je 5,15% godišnje, a mjesečni anuitet je iznosio 429,23 CHF, od dana 29. veljače 2008. godine do dana 30. lipnja 2009. godine kamatna stopa iznosila je 5,90%, a mjesečni anuitet je iznosio 464,80 CHF, od dana 31. srpnja 2009. godine do dana 31. prosinca 2009. godine kamatna stopa iznosila je 5,95%, a mjesečni anuitet je iznosio 467,14 CHF, od dana 31. siječnja 2011. godine do 31. listopada 2010. godine kamatna stopa iznosila je 5,90%, a mjesečni anuitet je iznosio 464,83 CHF, od dana 30. studenog 2010. godine do 31. prosinca 2013. godine kamatna stopa iznosila je 5,55%, a mjesečni anuitet je iznosio 449,19 CHF. U dokaz prethodno navedenog tužitelj CV predlaže uvid u cjelokupni otplatni plan za ugovor o kreditu broj 9011242329, Prema tvrdnjama tužitelja CV predmet ove tužbe su odredbe prethodno citiranog Ugovora te zahtjev za povrat iznosa na više uplaćene kamate radi nezakonitog i ništetnog povećanja kamatne stope iznad ugovorenih 4,25 % godišnje, a sve iz sljedećih razloga. Prvenstveno tužitelj CV želi istaći kako sama činjenica da je isti sa tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu broj 9011242329 od dana 07.12.2015. godine kojim je izvršena konverzija kredita, ne znači da je isti izgubilo pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Da je tome uistinu tako, proizlazi iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev 2868/2018-2, od dana 12. veljače 2019. godine. Povrh svega, a nastavno na iznijeto, ukazuje se kako je odredba čl. 4. st. 1. predmetnog Ugovora u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, ništetna. U konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj CV bio dužan plaćati tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. nije određena niti odrediva te se kamatna stopa u predmetnom Ugovoru mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a o promjeni kamatne stope se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Povrh svega, a nastavno na iznijeto, naglašava se kako su predmetne ugovorne odredbe tuženiku omogućile da promjenu ugovorne kamate čini ovisnu isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pritom nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja CV, a koju promjenu isti nije mogao predvidjeti te pravilnost promjene nije mogao provjeriti jer nije imao nikakve egzaktne kriterije sadržane u istoj. Slijedom navedenog, po prosudbi tužitelja CV razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pitanju prava i obveza na njegovu štetu te neravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 4. predmetnog Ugovora, a na temelju kojeg se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužitelja CV kao potrošača čiji je dug postao promjenjiv element na koji isti nije mogao utjecati, a sve protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao temeljnom načelu obveznog prava. Predmetni Ugovor ne sadrži podatke na temelju kojih se predmet obveze može odrediti, niti kriterije koje bi prosječni potrošač poput tužitelja CV mogao razumjeti te je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući pritom tužiteljeve interese, istome nametnuo ovu odredbu koja neprijeporno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naglašava se da tuženik Privredna banka Zagreb d.d. za promjenu kamatne stope nije zatražio suglasnost tužitelja CV te je uslijed promjene kamatne stope došlo i do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj CV bio dužan plaćati tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d.. Naime, načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa, a što u konkretnom slučaju tuženik Privredna banka Zagreb d.d. nije činio, pa su takve ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe. Imajući u vidu prednje, iz navedenog prema tvrdnjama tužitelja CV je također razvidno da predmetne ugovorne odredbe nisu samo nepoštene, već su iste ujedno i nerazumljivog sadržaja, iako predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv. Sporne ugovorne odredbe nisu lako razumljive jer u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj CV kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelj CV kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a obzirom na sadržaj spornih odredaba, isto konkretno nije slučaj jer tužitelj CV na temelju sadržaja spornih odredaba Ugovora nije ni mogao biti , niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze obzirom da u spornim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke donošeni nakon sklapanja predmetnog Ugovora, u donošenju kojih tužitelj CV nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja. Kako su predmetne odredbe Ugovora jasne i lako uočljive, ali ne i lako razumljive, to je sudu dopušteno ocjenjivati je su li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača utvrđeno je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine u postupku za zaštitu kolektivnih interesa koji je savez udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“ kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka, između ostalih i tuženika. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je citiranom presudom temeljem kolektivne tužbe, korisniku kredita s istim ugovornim odredbama, zauzeo stav da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je promjena kamatne stope ovisna o odluci banke, odnosno tuženika, nepoštene pa prema tome i ništetne, budući da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. svibnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine zaključujući ugovore o kreditima koristio ugovorne odredbe kojima je ugovarao redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika Privredne banke Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i potrošači kao korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametra i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika Privredne banke Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača. U dokaz navedene tvrdnje tužitelj CV predlaže uvid u presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine, Obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika te obzirom da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača, to tužitelj CV podnošenjem tužbe u ovom postupku zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. Budući da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, opetovano se ističe kako je odredba čl. 4. st. 1. predmetnog Ugovora ništetna. Obzirom da je tužitelj CV plaćao tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. kamate po povećanoj kamatnoj stopi od ugovorene kamate od 4,25% godišnje prema jednostranoj odluci tuženika Privredne banke Zagreb d.d., proizlazi da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. radi nezakonitog i ništetnog povećanja kamatne stope iznad ugovorenih 4,25 % bez pravne osnove stekao nezanemariv novčani iznos, slijedom čega je razvidno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. bio nepošten, pa je isti dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja nepripadnih sredstava. U konkretnom slučaju prema tvrdnjama tužitelja CV to znači da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. bez pravne osnove stekao iznose koje je on platio u anuitetima otplate kredita preko iznosa kamatne stope od 4,25 % koja je početno ugovorena. U dokaz navedenih tvrdnji tužitelj CV predlaže: a) uvid u prvotni otplatni plan za ugovor o kreditu broj 9011242329- kojeg treba zatražiti od tuženika Privredne banke Zagreb d.d. službenim putem, b) uvid u cjelokupni otplatni plan za ugovor o kreditu broj 9011242329, c) uvid u knjigovodstvenu karticu prometa – koju treba zatražiti od tuženika Privredne banke Zagreb d.d. službenim putem, d) saslušanje tužitelja CV i e) financijsko knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja preplaćenog iznosa, nakon pribave navedene dokumentacije od tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Potom tužitelj CV ističe da on ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima da bi bez korištenja usluga vještaka financijsko-knjigovodstvene struke sam mogao precizno izračunati ukupan preplaćeni iznos, a tim više iz razloga što on niti ne raspolaže cjelokupnom potrebnom dokumentacijom. S prednjim u svezi, ukazuje se kako je tužitelj CV dana 16.05.2019. godine tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. uputio zahtjev za dostavom dokumentacije po predmetnom Ugovoru, no tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je dana 30. svibnja 2019. godine na predmetni zahtjev odgovorio da je u tijeku prikupljanje tražene dokumentacije. Međutim, isti do današnjeg dana nije dostavio potrebnu dokumentaciju. U dokaz navedene tvrdnje tužitelj CV predlaže uvid u odgovor tuženika Privredne banke Zagreb d.d. od dana 30.05.2019. Obzirom da tuženik Privredna banka Zagreb d.d. nije dostavio dokumentaciju koja je nužna za utvrđivanje preplaćenog iznosa, tužitelj CV prvenstveno ovom tužbom zahtjeva da tuženik Privredna banka Zagreb d.d. dostavi tužitelju NV dokumentaciju potrebnu za utvrđivanje preplaćenog iznosa sa osnova predmetnog ugovora, te predlaže da naslovni sud, u slučaju da tuženik Privredna banka Zagreb d.d. navedenu dokumentaciju odbije dostaviti, donese temeljem odredbe 186. b Zakona o parničnom postupku sljedeće rješenje: "Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po Ugovoru o kreditu broj 9011242329, od dana 03.05.2006. godine, dostavi prvotni otplatni plan, kao i knjigovodstvenu karticu prometa, u roku od 8 dana." Zbog svega prednje navedenog, tužitelj CV ističe da on ustaje stupnjevitom tužbom sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, te će iznos koji je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. dužan isplatiti tužitelju ĆV označiti nakon što mu tuženik Privredna banka Zagreb d.d. dostavi potrebnu dokumentaciju po Ugovoru o kreditu broj 9011242329, od dana 03.05.2006. godine, odnosno nakon što se provede financijsko – knjigovodstveno vještačenje. Slijedom navedenoga, tužitelj CV predlaže da sud nakon provedenog postupka donese sljedeću presudu: "I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu broj 9011242329, od dana 03.05.2006. godine, sklopljenog između tužitelja CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, te tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao banke, a koji je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, pod posl.br. OU- 463/2006 dana 06.05.2006. godine, i to u dijelu koji glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“. II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , isplati iznos od kn s

pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

2. U svom odgovoru na tužbu od 28. travnja 2020. tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je u cijelosti osporio kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja CV, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u nastavku detaljno obrazlaže. Nije sporno da je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Svrha je toga zakona izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije te se tuženik Privredna banka Zagreb d.d. poziva na članak 19. c. ZID ZPK-a. Naglašava se da nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Naglašava se da tužitelj CV, potpuno zanemarujući činjenicu da je potpisao Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita i potpuno zanemarujući postojanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, traži isplatu na temelju parametara koji nemaju apsolutno nikakve veze niti sa presudom iz kolektivne zaštite potrošača, niti imaju veze sa parametrima utvrđenim u Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Naime, tužitelj CV smatra da bi se preplata trebala izračunati primjenom inicijalne kamatne stope kroz cijelo vremensko razdoblje trajanja kredita i po inicijalnom tečaju. Dakle, tužitelj CV zapravo traži izračun prema fiksnoj kamatnoj stopi, a da pritom ne navodi koji je temelj za primjenu fiksne kamatne stope! Temelj zasigurno nisu presude iz kolektivne zaštite potrošača jer tako nešto ne proizlazi iz sadržaja presuda, a temelj nije niti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. isitče da tužitelj CV pogrešno tumači presude iz kolektive zaštite potrošača smatrajući da je na temelju tih presuda ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz predmetnih presuda nikako ne proizlazi. Čak štoviše, potraživanje tužitelja CV kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira sama presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 na koju se poziva i to u dijelu rješenja gdje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukida presudu Trgovačkog suda u Zagrebu kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj CV nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U tom smislu, tuženik citira dio iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Slijedom svega navedenog, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. ističe da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu – prvi puta u osnovnom ugovoru o kreditu, a drugi puta u Dodatku ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. ističe da se on protivi financijskom vještačenju predloženom od strane tužitelja CV koji uzima u obzir potpuno neutemeljenu metodologiju izračuna preplate. Naime, izračun preplate na način koji je drugačiji od metodologije izračuna preplate sukladno odredbama ZID ZPK u suprotnosti je s kogentnim pravilima, te bi usvajanje tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata preplate obračunate korištenjem bilo kakve druge metodologije, bilo u direktnoj suprotnosti sa ZID ZPK. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. prvenstveno smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj CV prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika Privredne banke Zagreb d.d. sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj CV potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u nastavku navodi relevantne odredbe predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. iz kojih prema tvrdnjama tuženika Privredne banke Zagreb d.d. jasno proizlazi da je tužitelj CV već restituiran, te da je tužbeni zahtjev neosnovan. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj CV je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Naglašava se da za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju NV, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je svim potrošačima omogućio pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je sukladno zakonskoj obvezi pribavio mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona, te je takvo mišljenje tuženik Privredna banka Zagreb d.d. objavio na svojim mrežnim stranicama u zakonom propisanom roku. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Privredna banka Zagreb d.d. predlaže uvid u Pregled kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o kreditnim institucijama, izrađeno od strane ovlaštenog revizora Ernst & Young d.o.o. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. naglašava da je tužitelj CV već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. Naime, u odnos između tužitelja CV i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja CV kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj CV nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju. Primijenjena metodologija koju je koristio tuženik Privredna banka Zagreb d.d. pri konverziji kredita je određena odredbama članka 19.b i 19.c. ZIDZPK, tako da kada je tužitelj CV prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj CV je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je sve uplate tužitelja CV evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj CV prema tvrdnjama tuženika Privredne banke Zagreb d.d. izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. primijenio taj zakon i ukoliko je tužitelj CV prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužitelj CV ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Tužitelj CV je kroz konverziju restituiran na jedan način i to na zakonom propisan zakon, a sada u tužbi traži restituciju na potpuno drugi način. Naime, povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF u slučaju kada se radi o konvertiranom kreditu bio bi moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije, npr. u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK-a o konverziji. Ništetnost konverzije učinjene u skladu sa zakonom teško je zamisliti imajući u vidu pravila o konverziji i cilj koji se tim pravilima postiže (sprečavanje dvostrukog obeštećenja na teret jedne od ugovornih strana i uspostava ravnopravnost između ugovornih strana). Kako se u predmetnom slučaju tužitelj CV odlučio na konverziju, potrebno je ocijeniti je li ugovorena konverzija izvršena u skladu sa strogim zakonskim pravilima o konverziji. Pri tome je jedino potrebno utvrditi je li izračun konverzije izvršen upravo primjenom onih kamatnih stopa koje je ZPK naložio (tj. onih stopa koje odgovaraju kamatnoj stopi koju je banka povijesno primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja u EUR za vrijeme trajanja takva ugovora) i je li izračun konverzije izvršen primjenom tečaja koji je ZID ZPK naložio. Naglašava se da ukoliko bi odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine imala značenje kako to shvaća tužitelj CV (da tužitelj CV, pored restitucije dobivene kroz konverziju treba biti još dodatno restituiran kroz ovaj sudski postupak), u tom slučaju bi se prema tvrdnjama tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u potpunosti izgubio smisao vođenja pojedinačnih parničnih postupaka. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. smatra da bi tužitelj CV, ukoliko smatra da nije u cijelosti restituiran kroz konverziju kredita, trebao dokazati da su odredbe Dodatka ugovoru o kreditu ništetne, te tek ukoliko sud utvrdi da iste jesu ništetne, tek tada bi se moglo raspravljati o eventualnoj isplati temeljem utvrđenih ništetnih odredbi Dodatka ugovora o kreditu. Presude proizašle iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne bave se odredbama Dodatka ugovora o kreditu, niti je navedenim presudama utvrđeno da su ništetne odredbe iz Dodatka. Dodaci su sklapani na potpuno drugačiji način od osnovnih ugovora i uvažavajući sva događanja i sve zakonske izmjene i obveze banaka po pitanju odredbi koje se tiču promjenjivosti kamatne stope i tečaja CHF. Naglašava se da ZID ZPK-a nije propisao konvalidaciju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, nego je propisao da taj ugovor prestaje postojati ako ugovorne strane sklope novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu. Treba imati na umu da su ugovorne odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u sudskoj praksi utvrđena nepoštenom i time ništetnom, u biti, zbog toga što se o njima nije pojedinačno pregovaralo u smislu čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Međutim, prema ZID ZPK-u korisnicima kredita (potrošačima) ostavljeno je na volju da u roku od 30 dana prihvate ili ne prihvate izračun konverzije i ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu pa su se odlučili na otplatu anuiteta (u koje je uračunana i kamata) prema postojećim ugovorenim uvjetima. Stoga se ne može reći da o tome nije pregovaralo, odnosno da im je nametnuto nešto s čim nisu bili upoznati. Budući da se pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. podsjeća da odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje posl. br. Gos 1/2019- 36 u kojem je iznio stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U navedenom rješenju, Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je sljedeće činjenice relevantne za rješavanje ovopredmetnog spora: „Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: 1) da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, 2) da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15), 3) da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR, 4) da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, 5) da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, 6) da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu i 7) da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl.“ Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. ističe da u presudama iz kolektivne zaštite potrošača, sudovi nisu utvrdili da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Dakle, sudovi nisu utvrdili da bi kamata trebala biti fiksna. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen je na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo razdoblje kredita. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Prema tvrdnjama tuženika Privredne banke Zagreb d.d. nesporna je činjenica da on do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO-a jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. nesporno i učinio. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da: „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više sto je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Zakon o obveznim odnosima izričito dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope. Osim toga, sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO-a očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. kao najbitnije ističe se da tužitelj CV je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju NV slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine, uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014. god. - dakle, od 01.01.2014. god., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014. god. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. god. do 14.07.2009. god., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama te je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u Općim uvjetima poslovanja jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. ističe da je po stupanju na snagu Zakon o kreditnim institucijama (2008) (dalje u tekstu: ZOKI), tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“. Pored navedenog, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja CV informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja CV koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, prema tvrdnjama tuženika Privredne banke Zagreb d.d. da je on mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je on nesporno i učinio. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik Privredna banka Zagreb d.d., ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala, kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima, tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. god. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ako se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja CV za ukupni iznos povećanja troškova financiranja te u smislu iznesenoga, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona - izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. god.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Zaključno, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Slijedom svega navedenog, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. predlaže naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. (list sudskog spisa od broja 6 do 11), Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. (list sudskog spisa od broja 12 do 17) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Nadalje izvršen je uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CVF dipl. od 18. listopada 2021. (list sudskog spisa od broja 461 do 481) kao i njezino očitovanje od 10. prosinca 2021. (list sudskog spisa broj 607), a ista je i saslušana na ročištu dana 19. studenog 2025. (list sudskog spisa broj 620 i 621). Također na ročištu dana 19. studenog 2025. u svojstvu stranke saslušan je tužitelj CV (list sudskog spisa broj 621).

4. Saslušan na ročištu dana 19. studenog 2025. tužitelj CV je učinio nespornim da je zaključio Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. koji je predmet ove parnice, Kredit mu je trebao kako bi on i supruga kupili stan u [adresa] u kojem i danas žive. Taj stan nije nikada iznajmljivan ili korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Kada je došao u banku službenica banke ga je upoznala sa mogućnosti odabira kredita vezan uz valutnu klauzulu CHF, EUR i još neka strane valute koje se sada ne može sjetiti a bile su i kune. Međutim, tužitelj CV naglašava da za iznos kredita koji mu je trebao za kupnju stana o nije bio kreditno sposoban osim da zaključi kredit uz promjenjivu kamatnu stopu i vezanu za valutu CHF. U to vrijeme on je znao da tečajevi stranih valuta variraju ali je očekivao neke manje oscilacije tečaja CHF u odnosu na kunu, a nije očekivao da u dogledno vrijeme bi moglo doći do naglog i nekontroliranog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Prema tvrdnjama tužitelja CV on ima završenu višu kriminalističku školu. U svezi promjene kamatne stope o tome se nije niti razgovaralo a niti je njemu poznato na temelju čega je banka kasnije mijenjala kamatnu stopu. Napominje da od početne rate od nekih početnih 1.800,00 kn njemu se je kasnije rata udvostručila. Iz navedenih razloga kada je od tuženika Privredne banke Zagreb d.d. dobio materijale sa mogućnošću da napravi dodatak ugovora o kreditu tj. izvrši konverziju on je to prihvatio. Nadalje tužitelj CV je učinio nespornim da je zaključio Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011242329 od 7. prosinca 2015. te na taj način su mu se buduće rate znatno smanjile. Taj kredit još nije u cijelosti otplaćen. Naglašava da sam Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. kao i Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. sastavila je sama banka a on je to mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Na kraju svoga iskaza tužitelj CV je iskazao da je bio i kod javnog bilježnika radi solmenizacije ali mu sam javni bilježnik nije ništa posebno objašnjavao u svezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

5. Uvidom u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. od 18. listopada 2021. ista konstatira da njezin zadak je bio izračunati iznos preplate i eventualne potplate s osnova ništetne promjenjive kamatne stope na način da izračunam razliku između ugovorene kamatne stope od 4,25% godišnje i one kamatne stope koje je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. jednostrano mijenjao u vremenskom periodu od dana 03.05.2006. godine do konverzije 30.09.2015. godine. U slučaju da je bilo i eventualno nekih manje plaćenih anuiteta, onda treba izvršiti prebijanje i utvrditi iznos svakog pojedinačnog novčanog iznosa koji bi se eventualno trebao vratiti tužitelju NV s točnim datumom dospijeća toga iznosa. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. konstatira da CV (ovdje: tužitelj) zaključio je u svojstvu korisnika kredita s Privrednom bankom Zagreb d.d. Zagreb (ovdje: tuženik) dana 03.05.2006. godine Ugovor o kreditu br. 9011242329 koji je solemniziran od Javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke dana 06.05.2006. godine pod posl.br. OU-463/2006 (list 6- 11 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: 1) U čl. 1. Ugovoreno je da se banka obvezuje staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara kunskoj protuvrijednosti od 78.870,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke kreditora važeće na dan korištenja kredita, 2) U čl. 4. ugovorena je redovna kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora iznosi 4,25%, godišnje, promjenjiva. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima i 3) U čl. 7. ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci računajući od dana prijenosa kredita u otplatu. Kredit i kamata otplaćuju se u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kreditora važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosi 3,23% do dana obračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Dana 07.12.2015. godine zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011242329 koji je solemniziran od Javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva pod posl. br. OV-4017/15-Vi dana 07.12.2015. godine kojim je regulirana konverzija kredita iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (list 11-16 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama: 1) U čl. 2. utvrđeno je da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30.09.2015. godine glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, 2) U čl. 3. utvrđen je, nakon konverzije kredita, iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine od 42.708,82 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za EUR. Usuglašeno je da preplata na dan 30.09.2015. godine iznosi 1.953,11 EUR što obračunato po srednjem tečaju banke kreditora za EUR na dan 30.09.2015. godine iznosi 14.916,88 HRK, 3) U čl. 5. suglasno je utvrđeno da ukupan iznos preplate nakon prijelaznog razdoblja iznosi 1.986,51 EUR što obračunato po srednjem tečaju banke kreditora za EUR na dan 30.09.2015. godine iznosi 15.171,97 HRK, te će se utvrđen iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR nakon sklapanja ovog Dodatka i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi i 4) U čl. 6. suglasno je utvrđeno da na dan sklapanja ovog Dodatka, a nakon obračuna učinka konverzije i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju, preostali iznos neotplaćene glavnice prema novom otplatnom planu kredita iznosi 42.519,53 EUR. Temeljem podataka iz dokumenta Knjigovodstvena kartica (Prilog 2 Nalaza i mišljenja) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen u iznosu od 78.870,00 CHF dana 11.05.2006. godine. Uvidom u arhivu tečajnih lista banke kreditora na web adresi tuženika https://www.pbz.hr/gradjani/tecajna-lista-pbz/arhiva.html angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. je utvrdila da je primijenjen srednji tečaj na dan korištenja (isplate) kredita iznosio 1 CHF = 4,661302 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (Prilog 1 Nalaza i mišljenja) u Tabeli br. 1 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. je dala projekciju početnog otplatnog plana kredita od obračuna konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, 30.09.2015. godine. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. je utvrdila da prema početnom otplatnom planu do obračuna konverzije kredita obveza tužitelja CV dospjela bi s osnova redovne kamate u iznosu od 28.733,52 CHF, glavnice 14.905,03 CHF, što bi činilo do tada dospjeli dug od 43.638,55 CHF, dok bi neotplaćena glavnica kredita iznosila 63.964,97 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. U izračunu je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. koristila sljedeće parametre početnih uvjeta kredita: a) Iznos kredita = 78.870,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) kamatna stopa = 4,25% p.a. i c) Početni tečaj= tečaj na dan isplate kredita 1 CHF = 4,661302 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Plan otplate (Prilog 4 Nalaza i mišljenja) u Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. je dala pregled kamatnih stopa po kreditu s razdobljima njihova važenja, kao i iznose anuiteta s datumima njihove primjene do obračuna konverzije kredita. Prema realiziranom otplatnom planu do obračuna konverzije tužiteljeva obveza s osnova redovne kamate dospjela je u iznosu od 33.604,63 CHF, glavnice 13.846,43 CHF, što je činilo ukupan dug od 47.451,06 CHF, dok je preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila 65.023,57 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Datume plaćanja i uplaćene iznose pojedinih anuiteta u izračunu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. tvrdi da je utvrdila iz dokumenta Knjigovodstvena kartica (Prilog 2 Nalaza i mišljenja). Uvid u tečajeve na dan dospijeća i dan plaćanja pojedinog anuiteta angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu na internet stranici banke tuženika Privredne banke

Zagreb d.d. : https://www.pbz.hr/gradjani/tecajna-lista-pbz/arhiva.html. Naglašava se da izračun se odnosi na razdoblje određeno zadatkom vještaku – do konverzije kredita. Tijek poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom po mjesecima. U odnosu na zadatak vještačenja, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. je utvrdila razliku anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope kao razliku između iznosa kamate koja je stvarno plaćena i iznosa kamate koja bi bila plaćena primjenom ugovorene redovne kamatne stope, sve po mjesecima. S obzirom da je predmetni kredit ugovoren s valutnom klauzulom utvrđena je razlika kamata u valuti CHF. Kunska protuvrijednost više plaćene kamate obračunata je po tečaju na dan isplate kredita. Obračunom razlike kamate u kunskoj protuvrijednosti po početnom tečaju kredita eliminira se utjecaj promjene tečaja po plaćenoj kamati na sam iznos više plaćene kamate, te na taj način utvrđena više plaćena kamata predstavlja novčanu razliku isključivo po osnovi promjenjive kamatne stope. Naime, kod kredita s valutnom klauzulom – ovdje u CHF- promjenom kamatne stope mijenja se iznos anuiteta i u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između plaćenog anuiteta u CHF obračunatog po tečaju na dan plaćanja i plaćenog anuiteta u CHF obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Izračun iznosa preplate i eventualne potplate s osnova ništetne promjenjive kamatne stope kao razlika između ugovorene kamatne stope od 4,25% godišnje i one kamatne stope koje je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. jednostrano mijenjao u vremenskom periodu od dana 03.05.2006. godine do konverzije 30.09.2015. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. je dala u Tabeli br. 3. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. utvrdila preplate s osnova ništetne promjenjive kamatne stope kao razliku između ugovorene kamatne stope od 4,25% godišnje i one kamatne stope koje je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. jednostrano mijenjao u vremenskom periodu od dana 03.05.2006. godine do konverzije 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 6.054,21 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 28.220,47 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 3. Nadalje izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. utvrdila potplate s osnova ništetne promjenjive kamatne stope kao razlike između ugovorene kamatne stope od 4,25% godišnje i one kamatne stope koje je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. jednostrano mijenjao u vremenskom periodu od dana 03.05.2006. godine do konverzije 30.09.2015. godine za razdoblje niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu u ukupnom izosu od 1.058,60 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 5.514,76 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 4. U odnosu na zadatak, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. u Tabeli br. 5 je izvršila prijeboj preplate i potplate kamate. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. utvrdio neto preplatu kamate kao razliku između preplate kamate i potplate kamate za razdoblje do 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 22.705,71 HRK kako je specificirano u stupcu 4 Tabele br. 5. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. je zaključila: a) preplata s osnova ništetne promjenjive kamatne stope kao razliku između ugovorene kamatne stope od 4,25% godišnje i one kamatne stope koje je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. jednostrano mijenjao u vremenskom periodu od dana 03.05.2006. godine do konverzije 30.09.2015. godine ukupno iznosi 6.054,21 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 28.220,47 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 3, b) potplata s osnova ništetne promjenjive kamatne stope kao razlike između ugovorene kamatne stope od 4,25% godišnje i one kamatne stope koje je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. jednostrano mijenjao u vremenskom periodu od dana 03.05.2006. godine do konverzije 30.09.2015. godine, za razdoblje niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, ukupno iznosi 1.058,60 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 5.514,76 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 4. i c) neto preplata s osnova ništetne promjenjive kamatne stope kao razlika između ugovorene kamatne stope od 4,25% godišnje i one kamatne stope koje je tuženik jednostrano mijenjao u vremenskom periodu od dana 03.05.2006. godine do konverzije 30.09.2015. godine, s izvršenim prijebojem pozitivnih i negativnih razlika kamate ukupno iznosi 22.705,71 HRK kako je specificirano u stupcu 4 Tabele br. 5.

5.1 Svojim podneskom od 10. prosinca 2021. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. se je očitovala na primjedbe tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz njegovog podneska od 24. studenog 2021. godine. Naime, tuženik Privredna banka Zagreb d.d. iznosi primjedbu kako nije moguće zanemariti negativne vrijednosti odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene, budući da je u tim razdobljima tužitelj CV plaćao novčane iznose koji su bili manji od iznosa koje potražuje tužbom. U odnosu na navedenu primjedbu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. se je očitovala kako je vještačenje proveo ispravno i sukladno određenoj mu zadaći. Naime, ona je u Tabeli br. 4 Nalaza i mišljenja prikazala razliku plaćene kamate u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početnog ugovorene, te je u Tabeli br. 5, sukladno zadaći, umanjen iznos više plaćene kamate za iznos manje plaćene kamate za cijelo razdoblje do konverzije kredita 30.09.2015. godine. Nadalje tuženik Privredna banka Zagreb d.d. navodi kako je zanemaren iznos preplate utvrđen Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9011242329 u iznosu od 15.171,97 HRK, stoga tuženik Privredna banka Zagreb d.d. prigovara predmetnom nalazu i mišljenju i u tom dijelu. Na navedenu primjedbu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. se je očitovala kako joj zadaćom nije bilo određeno vještačenje na okolnosti provedene konverzije, niti prilikom izračuna uzeti u obzir preplatu utvrđenu u konverziji, odnosno umanjiti izračunatu preplatu po vještaku za preplatu iz konverzije utvrđene po tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Slijedom svega navedenog angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. smatra kako je ispravno odgovorila na povjerenu joj zadaću, te sukladno pravilima znanosti i struke. Na karaju angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. ističe da eventualnu dopunu vještačenja prema prijedlogu tuženika Privredne banke Zagreb d.d. ona će provesti ukoliko je na isto pozove sud.

5.2. Saslušana na ročištu dana 19. studenog 2025. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. je konstatirala da se je na primjedbe tuženika Privredne banke Zagreb d.d. na njezin nalaz i mišljenje pismeno očitovala svojim podneskom od 10.12.2021. pri čemu ostaje u cijelosti. Na kraju je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. konstatirala da sama konverzija napravljena sukladno Zakonu o izmjenama i dopuna zakona o potrošačkom kreditiranju. Punomoćnici obiju stranka su prihvatili nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo CVF dipl. oec. , a prihvatio ga je u cijelosti i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

6. Svojim podneskom od 1. prosinca 2021. tužitelj CV je sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo IV CVF dipl. oec. specificirao svoj tužbeni zahtjev, a što je učinio i svojim podneskom od 17. studenog 2025. kad je kunske utužene iznose preračunao u eure.

7. Na ročištu dana 7. siječnja 2026. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnicu tužitelja CV da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Punomoćnici tuženika Privredne banke Zagreb d.d. nisu niti pristupili na to ročište, a niti su opravdali svoj izostanak. Budući na ročištu 7. siječnja 2026. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Na tom ročištu punomoćnica tužitelja CV je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja CV u cijelosti na način kako je isti specificiran u podnesku tužitelja CV od 17. studenog 2025.

8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja CV je djelomično osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da su tužitelj CV i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. te kasnije i Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. Sporna su između stranaka pravna pitanja tj. da li su ništetne odrede Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. u svezi promjenjive kamatne stope. Također prema tvrdnjama tužitelja CV iako nije sporno da je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. on takvom konverzijom nije u potpunosti obeštećen pa se u ovoj parnici potražuju preplate s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom samog tuženika Privredne banke Zagreb d.d. budući je iste tuženik Privredna banka Zagreb d.d. stekao bez pravne osnove.

10. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Privredna banka Zagreb d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja HV. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj EV nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. budući mu je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužitelja DV iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

13. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

14. U odnosu na informiranost tužitelja CV i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Privredna banka Zagreb d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj CV bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sam tužitelj CV čiji iskaz je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit.

15. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja CV. Naime iz iskaza tužitelja CV razvidno je da kredit je podignut za rješenje njegovog stambenog pitanja.

16. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Privredna banka Zagreb d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

17. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

18. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

19. Između stranaka nije sporno da je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Tužitelj CV smatra da sve ono što je on kao potrošač platio povrh početno ugovorenog anuiteta, mora mu biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Privredna banka Zagreb d.d. nije omogućila tužitelju NV da bude doveden u položaj kao da takvih ništetnih odredaba nije bilo.

20. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. prijašnji Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. prestao je postojati pa tužitelj CV kao korisnik kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Privredne banke Zagreb d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Dodatkom ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. Tim Dodatkom ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. parnične stranke su stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužitelja CV koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja CV je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev- 2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužitelj CV i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. uredili svoj međusobni odnos. Međutim, nezavisno od ovakvog obrazloženja ovaj sud je točki I izreke ove presude meritorno odlučio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita broj: 9011242329 od 3. svibnja 2006. gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stope sukladno odluci samoga tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Naime, velika većina drugostupanjskih sudova smatra da o tome neizostavno prvostupanjski sud mora donijeti meritornu odluku, a u slučaju odbacivanja toga dijela tužbenog zahtjeva onda se prvostupanjska odluka ukida kako bi prvostupanjski sud donio meritornu odluku.

21. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

22. Za tužitelja CV bi bilo povoljnije da nije prihvatio ponudu tuženika Privredne banke Zagreb d.d. da sklopi Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011242329 između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i CV kao korisnika kredita od 7. prosinca 2015. Međutim tužitelj EV nije bio dužan sklopiti taj dodatak ugovora te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bio je u potpunosti informiran kakve će to pravne i ekonomske posljedice za njega polučiti.

23. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio C, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi- retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

24. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

25. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice N i Ć, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. ...“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

U Rijeci 11. veljače 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja CV i

- pun. tuženika Privredne banke Zagreb d.d.