REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-826/2026

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. KL, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi od 8. siječnja 2026., broj: Pp-8/2026-8, u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. KL kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. KL je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 60 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Požegi od 8. siječnja 2026., broj: Pp-8/2026-8, okr. KL je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna 750,00 eura, u koju je uračunato lišenje slobode pa je okrivljeniku preostala novčana kazna 670,36 eura, koju je dužan platiti u roku 60 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne.

1.1. Istom presudom, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja, supruge EL, na udaljenosti manjoj od 100 metara, u trajanju jedan mjesec, dok je u odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi 20,00 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik putem braniteljice odvjetnice Marine Gregurić-Blekić, naznačujući u uvodu žalbe da se podnosi zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se žalba prihvati, a pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da obrazloženje presude predstavlja taksativno (puko) navođenje što je tko rekao, bez ikakvih drugih materijalnih dokaza te da je ista u suštini u potpunosti arbitrarna. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, smatrajući da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, pri čemu tu tvrdnju, u određenoj mjeri, temelji i na prigovorima koji ulaze u okvir žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Suprotno tim žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima te je, doduše vrlo šturo, dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni i zaštitnoj mjeri pa, dakle, presuda, unatoč iznimno šturim razlozima, sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni. Druga je stvar što se okrivljenik ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda, ali, po ocjeni ovog suda, pobijana presuda sadrži onaj minimum jasnih i neproturječnih razloga dostatan za zaključak kako nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

6. U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe i da mu je prvostupanjski sud povrijedio pravo na obranu po stručnoj osobi iako je bio svjestan da je okrivljenik pravni laik. Time se očito ističe povreda iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog suda, žalba okrivljenika nije osnovana ni u tom dijelu, jer su čl. 172. st. 3. Prekršajnog zakona propisane iznimne situacije kada se u prekršajnom postupku određuje branitelj po službenoj dužnosti, a u ovom prekršajnom predmetu se ne radi ni o jednoj procesnoj situaciji iz te zakonske odredbe. U prekršajnom postupku, osim iznimaka iz čl. 172. st. 3. Prekršajnog zakona, obrana po branitelju nije obvezna i isključivo je na okrivljeniku hoće li se koristiti svojim pravom na branitelja. Prvostupanjski sud je okrivljenika, sukladno čl. 172. st. 2. Prekršajnog zakona, upozorio o pravu na branitelja, na što je okrivljenik izjavio „da neće koristiti stručnu pomoć branitelja“. Stoga, nije osnovana žalba okrivljenika ni zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona.

7. Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja je pobijanje vjerodostojnosti iskaza svjedoka žrtve nasilja EL te isticanje nepostojanja materijalnih dokaza. Suprotno žalbenim tvrdnjama iznesenim u okviru ove žalbene osnove, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

8. Prije svega, neosnovano se u žalbi navodi da je okrivljenik u svojoj obrani jasno i decidirano naveo slijed radnji prilikom inkriminiranih događanja te da je naveo što je on učinio i rekao te što je žrtva učinila i rekla. Okrivljenik je, prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenika u PP Požega, samo naveo da se ne smatra krivim i da će svoju obranu dati na sudu, dok je prilikom ispitivanja pred prvostupanjskim sudom naveo da nisu točni navodi optužnog prijedloga koji se odnose na 25. prosinac 2025., ponovivši što mu se stavlja na teret za taj događaj, a u odnosu na događaj od 3. siječnja 2026. je rekao da je došlo do verbalnog sukoba kojom prilikom su izmijeniti nekoliko ružnih riječi. Prema tome, svi žalbeni navodi kojima se sada detaljno opisuje slijed događanja za obje inkriminirane prilike iznose se prvi put u žalbi i nije točno da ih je okrivljenik iznosio već u svojoj obrani, kako se to u žalbi tvrdi. Opisom inkriminiranih događaja u žalbi, po ocjeni ovog suda, ne dovodi se u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja jer takav slijed događaja nije potvrđen ni jednim provedenim dokazom.

9. Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza svjedokinje EL, koja je, i prilikom ispitivanja u PP Požega i na prvostupanjskom sudu, iskazivala detaljno i neproturječno i u čijem iskazu nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost istog, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama. Točan je navod koji se u žalbi ponavlja više puta da u ovom prekršajnom predmetu nema ni jednog materijalnog dokaza, ali to ne znači da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, kako to okrivljenik pokušava u žalbi prikazati. Takvim pristupom ni jedan prekršaj iz područja Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koji bi bio počinjen na način da su bili nazočni samo počinitelj i žrtva nasilja, a koja situacija je doista vrlo učestala i imanentna upravo ovim prekršajima, ne bi mogao biti dokazan. Vjerodostojnost iskaza žrtve nasilja EL nije dovedena u pitanje ni isticanjem činjenice da je ona verbalno napala okrivljenika te prigovorima da prvostupanjski sud nije cijenio izuzetno uvredljivo i psihički nasilno ponašanje žrtve nasilja prema okrivljeniku, jer navedene okolnosti okrivljenik nije iznosio u obrani, a sve i da jeste one ne bi mogle biti predmet utvrđivanja u dokaznom postupku jer je tužitelj podnio optužni akt samo protiv okrivljenika.

10. Dokazni prijedlozi ispitivanja maloljetne djece koja su bila nazočna inkriminiranim prilikama te provođenja suočenja okrivljenika i žrtve nasilja ne mogu se s uspjehom isticati u žalbi jer je to protivno odredbi čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona. Okrivljenik tijekom prvostupanjskog postupka nije predlagao izvođenje tih dokaza, a navedena zakonska odredba propisuje da se nove činjenice i novi dokazi u žalbi mogu iznositi samo ako nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao, koji uvjet u ovom konkretnom predmetu očigledno nije ostvaren. Neovisno o navedenom, ovaj sud ističe da su odlučne činjenice dostatno utvrđene te da nema potrebe za izvođenjem navedenih dokaza, a naročito ne za ispitivanje svjedoka maloljetne djece koja bi se time samo dodatno i nepotrebno traumatizirala.

11. Stoga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Iz sadržaja žalbe je evidentno da okrivljenik, u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer okrivljenik uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava. S obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojih je i proglašen krivim, to žalba okrivljenika ni u tom dijelu nije osnovana.

13. Žaleći se zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni i zaštitnoj mjeri, okrivljenik, ističući da nije sklon protupravnom ponašanju te da do sada nikada nije bio prekršajno ni kazneno osuđivan, navodi da se protivi presuđenoj kazni i izrečenoj zaštitnoj mjeri.

14. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, čak i precijenjene jer je novčana kazna izrečena uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne bez da su utvrđene naročito olakotne okolnosti koje bi to opravdavale. Olakotne okolnosti neosuđivanost i djelomično priznanje prekršaja, koje je utvrdio prvostupanjski sud, po stavu ovog suda, nisu naročito olakotne koje bi mogle biti temelj za primjenu instituta ublažavanja kazne, no u tom pravcu je izostala žalba tužitelja. Zbog navedenog, uz činjenicu da je okrivljenik proglašen krivim za produljeno djelo koje obuhvaća dvije radnje i dvije vrste nasilja te uz činjenicu da je za ovu vrstu prekršaja vrlo izražena i generalno preventivna svrha kažnjavanja, nema osnove za daljnje ublažavanje kazne.

15. Po stanovištu ovog suda, prvostupanjski sud je osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao zaštitnu mjeru iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, jer je primjena iste nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji su predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Ovo naročito zbog toga što je okrivljenik proglašen krivim za produljeno djelo koje obuhvaća dvije radnje i dvije vrste nasilja iz kojih okolnosti je vidljiva naročita upornost. Dosadašnja neosuđivanost koja se ističe u žalbi nije okolnost zbog koje izricanje predmetne zaštitne mjere ne bi bilo osnovano, jer se radi o okolnosti koja se očekuje kod svakog građanina s obzirom da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka. Duljina trajanja izrečene zaštitne jedan mjesec, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle u najmanjem mogućem trajanju, i više je nego primjerena težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponovnog nasilničkog ponašanja.

16. Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanjem žalbe okrivljenika.

17. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenice. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

18. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 11. veljače 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Požegi u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, braniteljicu, žrtvu nasilja i tužitelja.