REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Broj: Ppž-796/2026
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. NA, zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 41/77., 52/87., 47/89., 55/89., 5/90. – pročišćeni tekst, 30/90. – ispravak pročišćenog teksta, 47/90., 29/94., 114/22. i 47/23.) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 6. siječnja 2026., broj Pp-100/2026, u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okr. NA kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. NA je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 40,00 EUR (četrdeset eura) u roku 60 dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 6. siječnja 2026., broj Pp-100/2026, proglašen je krivim okr. NA da je, na način činjenično opisan u t. 1.) izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 29. t. 1. Zakona o osobnoj iskaznici („Narodne novine“, broj 62/15., 42/20., 144/20., 114/22., i 15/24.), za koji mu je utvrđena novčana kazna 20,00 eura te da je na način činjenično opisan u t. 2.) izreke pobijane presude počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je utvrđena novčana kazna 700,00 eura pa je okrivljeniku, na temelju čl. 39. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna novčana kazna 720,00 eura, u koju je uračunato vrijeme lišenja slobode 5. i 6. siječnja 2026. kao 79,64 eura tako da je je okrivljeniku preostala ukupna novčana kazna 640,36 eura, koju je dužan platiti u roku dva mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene ukupne novčane kazne.
1.1. Istom presudom, na temelju čl. 33. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti – alkoholizma (ispravno: obaveznog liječenja od alkoholizma) u trajanju šest mjeseci, dok je u odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi 30,00 eura.
2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji i to samo u odnosu na izricanje zaštitne mjere.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik priznaje da je konzumirao alkohol, ističe da je nekad bio pripadnik policije, da u njegovom vokabularu ne postoji da nekome psuje majku i oca te da mu je savjetovano da policija, u slučaju kada privodi, mora imati video dokaz ili zgrožene svjedoke.
6. Suprotno takvim tvrdnjama žalbe, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud je svoju odluku pravilno i osnovano temeljio na izvješću o utvrđenom činjeničnom stanju od 5. siječnja 2026. (list 7 spisa) koje je, sukladno čl. 158. st. 5. Prekršajnog zakona, valjan i zakonit dokaz jer se temelji na neposrednom zapažanju policijskih službenika i u istom je opisano mjesto, vrijeme i način počinjenja prekršaja od strane okrivljenika. Nisu osnovani žalbeni navodi: „ako me policija privodi onda mora imati video dokaz ili zgrožene svjedoke“, jer se činjenično stanje može utvrđivati i drugim valjanim i zakonitim dokazima, kao što je to u ovom prekršajnom predmetu izvješće o utvrđenom činjeničnom stanju, a za ispunjenje svih bitnih obilježja prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, suprotno žalbenim navodima, nije potrebno postojanje „zgroženih svjedoka“ jer uznemirenje javnosti ne čini konstitutivno obilježje tog prekršaja. Uostalom, prema podacima u spisu, okrivljenik je inkriminirane prilike imao 2,92 g/kg alkohola u organizmu te je, prilikom ispitivanja na prvostupanjskom sudu, izjavio da se ne sjeća događaja i da se probudio na Oranicama, znači kada je već bio priveden u službene policijske prostorije, pa već i zbog tih činjenica okrivljenik ne može s uspjehom tvrditi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno s obzirom da se ni ne sjeća što se događalo.
7. Stoga, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
8. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik pobija odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri. U tom dijelu žalbe ističe da je nezaposlen, da 24 sata dnevno skrbi o bolesnoj majci, da se izrečenom zaštitnom mjerom neće ništa postići, da mu se time samo ugrožava egzistencija jer će, kad potroši svu ušteđevinu, postati korisnik socijalne skrbi.
9. Razmotrivši pobijanu presudu u tom dijelu, ovaj sud smatra da je zaštitna mjera obaveznog liječenja od alkoholizma iz čl. 33. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira na zakonu osnovana i prvostupanjski sud je dao valjane razloge za njenu primjenu, a trajanje je odmjereno u skladu s čl. 50. st. 3. Prekršajnog zakona. Ovaj sud smatra da će se primjenom ove mjere postići svrha zaštitnih mjera iz čl. 51. Prekršajnog zakona i čl. 33. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, tako da će se otkloniti okolnosti koje pogoduju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja. Naime, okrivljenik je inkriminirane prilike imao čak 2,92 g/kg alkohola u organizmu, do sada je već dva puta pravomoćno prekršajno osuđivan za prekršaje iz čl. 199. st. 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, znači za najteži oblik prekršaja upravljanja motornim vozilom pod utjecajem alkohola, a u obrani je priznao da alkohol konzumira povremeno ali u velikim količinama te da je krajem 2023. bio u dnevnoj bolnici Sveti Ivan u Zagrebu. Sve navedene okolnosti, po ocjeni ovog suda, ukazuju da je prvostupanjski sud okrivljeniku osnovano izrekao zaštitnu mjeru obaveznog liječenja od alkoholizma iz čl. 33. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te da žalbeni navodi nisu osnovani.
10. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
11. Imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, ovaj sud smatra da su visine utvrđenih pojedinačnih novčanih kazni, kao i ukupna novčana kazna, izrečena sukladno odredbi čl. 39. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona, primjerene svim okolnostima koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, stupnju krivnje okrivljenika, pogibeljnosti počinjenih prekršaja i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Pritom se naglašava da je za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira okrivljeniku utvrđena blaža vrsta kazne (za taj prekršaj propisana je i kazna zatvora) i to u visini zakonom propisanog posebnog minimuma, dok je za prekršaj iz čl. 29. t. 1. Zakona o osobnoj iskaznici novčana kazna utvrđena u visini zakonom propisanog (fiksnog) iznosa. Stoga je ovaj sud ocijenio da nema osnove za preinačavanjem prvostupanjske presude ni u ovom dijelu.
12. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (odnosno odgovarajući iznos u eurima sukladno fiksnom tečaju konverzije), a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema podataka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja niti je to uz žalbu dostavio neki dokument u tom pravcu pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 40,00 EUR-a, dakle u visini neznatno iznad minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.
13. Stoga je, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.
Zagreb, 11. veljače 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Kristina Gašparac Orlić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.
