REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-696/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari 1. tužiteljice FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja mlt. ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po majci zz FO, oboje zastupani po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, Tuškanova 10, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 27. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice FO i zamjenice punomoćnice tužitelja Sandre Kovačić odvjetnice zaposlene u Uredu odvjetnice Irene Blauhorn, po objavi 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, broj 016-1744/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, 17. srpnja 2006., pod brojem OU-1714/2006 između 1. tužiteljice FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu koji glasi: „ prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita.

II Tužena ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužna je 1. tužiteljici FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelju ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 757,75 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 28. srpnja 2006. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Tužena ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužna je 1. tužiteljici FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelju ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnični trošak u iznosu od 774,96 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 11. 2. 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode pok. ĐO iz [adresa] kao korisnik kredita te I. tužiteljica kao sudužnica, sklopili su 11. srpnja 2006., sa pravnim prednikom tužene, Ugovor o kreditu broj 016-1744/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, 17. srpnja 2006., pod brojem OU-1714/2006, kojim ugovorom je korisnik kredita podignuo kredit u iznosu od 99.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.

D o k a z: uvid u prilog pod B/

2. Odredbom čl. 5. st. 2. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „ prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita. Temeljem navedene odredbe, od tužitelja je dana 28.07.2006.g. , prilikom korištenja kredita, naplaćen iznos od 5.709,29 HRK na ime troškova „naknada za obradu kredita“, što je vidljivo iz e-mail korespondencije tuženika.

D o k a z: uvid u prilog pod C/, B/

3. Tužena je predmetnu odredbu čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se „ prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita„ unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je pravni prednik tužitelja imao utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu pravnog prednika tužitelja kao potrošača. Naime, iz e-mail korespondencije vidljivo je da je tužena dana 28.07.2006., naplatila iznos od 5.709,29 HRK, i to na ime troškova „naknada za obradu kredita“, međutim tužitelji niti danas ne znaju koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, navedena odredba čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 5. st. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelji smatraju da im je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. D o k a z: saslušanje stranaka

4. Slijedom svega prethodno navedenog, tužitelji po punomoćnici podnose ovu tužbu i predlažu da sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu: "I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, broj 016-1744/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, 17. srpnja 2006., pod brojem OU-1714/2006 između I. tužiteljice FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu koji glasi: „ prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita.

II. Tužena ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužna je I. tužiteljici FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelju ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 757,75 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 28. srpnja 2006. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužna je I. tužiteljici FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelju ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

5. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se tuženiku nalaže isplatiti 757,75 EUR zbog navodno ništetne odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 016-1744/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tuženik pritom napominje kako je tužitelju dana 28. srpnja 2006. godine na ime naknade za obradu kredita naplaćen iznos od 5.709,29 HRK, stoga tuženik osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva.

6. Prvenstveno, tuženik ističe prigovor zastare. Nadalje, predmetna naknada je naplaćena u vrijeme sklapanje kredita, znači 2006. godine. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 99.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 757,75 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) dalje u tekstu: ZOO). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

7. U odnosu na članak 5. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita). U članku 5. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada.

8. Člankom 1021., stavkom 2. ZOO-a propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni.

Dokaz: traženje očitovanja (pomoći) od Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope (EKS)

9. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj.

10. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, članak 5. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi:

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Dokaz: presuda Suda Europske unije C-621/17 od 3. listopada 2019. (u privitku)

11. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Dokaz: presuda Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. (u privitku)

12. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., F i ZO, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 34.).

Dokaz: presuda Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. (u privitku)

13. Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška1, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike.

14. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće.

15. Prvo, tuženik ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje pa tuženik predlaže saslušanje tužitelja.

Dokaz saslušanje tužitelja

16. Drugo, tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

presuda Suda C-84/19

17. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu, Rješenje o nasljeđivanju Javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić poslovni broj: O-42/19 UP/OS- 7/19, e-mail korespondenciju, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice FO, ujedno majke i zz mlt. tužitelja ČO.

18. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba: čl. 5. Ugovora o kreditu, broj 016-1744/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, 17. srpnja 2006., pod brojem OU-1714/2006 između 1. tužiteljice FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu koji glasi: „ prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita, te zahtijeva isplatu iznosa od 757,75, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. 7. 2006. godine, pa do isplate; a koje kamate teku sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima.

19. Nesporno je da je prednik tužitelja sada pokojni suprug tužiteljice ĐO i otac tužitelja mlt. ČO, s prednikom tužene banke Alpe-Adria- Bank dd.d., sklopio predmetni ugovor o kreditu, da ugovor o kreditu sadrži odredbe o navedenoj naknadi i iznosu naknade, da je prednik tužitelja platio navedenu naknadu, a nesporna je i visina tužbenog zahtjeva.

20. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno zakone o potrošačima koji su bili ranije na snazi. U vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/2003), a nakon toga Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i dr. – dalje ZZP/2007).

21. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

22. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama ZZP/2003 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

23. Člankom 81. ZZP/2003 dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identično je bilo propisano čl. 96. st.1. i 2. ZZP/2007.

24. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

25. Sud EU u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, a nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću.

26. Tužitelj ističe kako je predmetni ugovor o kreditu, pa i odredba o naknadi za obradu kredita unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, a na koju odredbu tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, na koje okolnosti je iskazivao i sam tužitelj.

27. Na taj način ispunjen je prvi uvjet da bi se predmetna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Osim toga, osnovano smatra tužitelj da mu je predmetnom ugovornom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga proizlazi da su ispunjeni svi uvjeti iz ZZP/2003 da bi se osporena ugovorna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Također navedenim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa (čl. 4. ZOO-a). Sud ukazuje na ustaljenu praksu Vrhovnog suda RH i to na njegove odluke broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024. U svim navedenim odlukama, Vrhovni sud RH je potvrdio ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz razloga što su tužene banke ugovarale naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, bez pojedinačnog pregovaranja, na tipskim obrascima ugovora, bez pojašnjavanja potrošaču o kakvim se troškovima radi, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što sve za posljedicu ima ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

28. Iz stranačkog iskaza tužiteljice FO, ujedno zz mlt. NO, proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik supruzi tužiteljice, koja je bila nazočna realizaciji predmetnog ugovora o kreditu sa svojim suprugom u poslovnici tužene banke u Zagrebu, nametnuo predmetnu odredbu i sada pokojni prednik tužitelja kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu.

29. Ne stoji navod tuženika da je sporna ugovorna valjana jasna, lako uočljiva i razumljiva te zbog toga što je jasno određena u čl. 5. Ugovora o kreditu poštena, zakonita i valjana.

30. Radi se dakle o odredbi koja nije razumljiva niti transparentna jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade pa je na taj način tužitelj sasvim sigurno stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna pokriću kojih troškova služi, na koji način će se formirati njezina visina i koja je osim toga podložna jednostranom određivanju od strane tuženika, odlukom na koju tužitelj ne može utjecati.

31. Nadalje, u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

32. Tom je odredbom dakle definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

33. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Taj princip vrijedi i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužitelj potražuje u ovom postupku.

34. Tuženik navodi kako je tužiteljevo potraživanje u zastari. Prigovor zastare je u cijelosti neosnovan i protivan ustaljenoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2). Naime, prema istom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, razvidno je kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan i kako potraživanje tužitelja nije u zastari, a pogotovo imajući u vidu činjenicu da tužitelj tek ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

35. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

36. Zatezna kamata dosuđena je od dana kad su troškovi na ime osporene naknade plaćeni po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP).

38. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 82,5 bodova (zastupanje dva tužitelj) kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 165,00 eura (Tbr.7.t.1.), sastavljanje podneska od 9. 1. 2025. – očitovanje na odgovor na tužbu, iznos od 165,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 27 11. 2025. iznos od 165,00 eura (Tbr.9.t.1.) i pristup na ročište za objavu presude iznos od 82,50 eura (Tbr.9.t.3.), što zbrojeno i uvećano za PDV iznosi 721,88 eura. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu od 26,54 eura i za presudu u iznosu od 26,54 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 774,96 eura. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 11. veljače 2026.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1.Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2.Odvjetničko društvo Knezović & Partneri j.t.d.