Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-496/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice BI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica u Svetom Ivanu Zelini, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 10644/2023-11 od 30. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2026.
p r e s u d i o je
1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10644/2023-11 od 30. rujna 2024.
2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništavom i bez pravnog učinka odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu [osobni identifikacijski broj] sklopljenog 30. travnja 2014. između pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Jurišićeva 1, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, koja glasi: „6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:
Jednokratno 2,00% (dvacijelanulaposto) od iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 kn (tisućukunainulalipa), naplaćuje se prilikom isplate kredita.“ Točkom II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita isplati iznos od 132,72 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke utvrđena je ništavom i bez pravnog učinka odredba članka 11.1. Ugovora, u dijelu koji glasi: "…. a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“ Točkom IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime plaćene naknade za prijevremenu otplata kredita isplati iznos od 22,83 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke dok je točkom V izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.
2. Protiv te presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19, 80/22 i 114/22:dalje -ZPP).
3. Tuženik u žalbi tvrdi da su ugovorne odredbe jasne i lako uočljive te da tužitelj nije dokazao da bi se radilo o tipskom, formalnom, unaprijed standardiziranom ugovoru i da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo. Čak i da je tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to da ne bi značilo da je imao utjecaj na sadržaj. Tvrdi da se o naknadama pregovaralo jer je tužitelj u svakom trenutku mogao odabrati drugi model ugovora. Zaključno navodi da nema nikakvog zakonskog uporišta po osnovi kojega ne bi bilo dopušteno ugovarati obvezu isplate naknade za obradu kredita.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojega su nesporno, zaključili prednik tuženika i ovdje tužiteljica, a sadržajem kojega je ugovorena obveza tužiteljice kao korisnice kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kredita u jednokratnom iznosu od 2,00% od iznosa dobivenog kredita kao i obveza tužiteljice kao korisnice kredita za slučaj prijevremenog povrata kredita platiti tuženiku jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke, važećim u trenutku prijevremenog povrata kao i zahtjev za isplatu plaćenog u ispunjenju označenih ništetnih ugovornih odredbi.
8. Prvostupanjsku sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ocjenjujući kako tuženik nije dokazao niti predložio dokaze koji bi upućivali na pojedinačno pregovaranje o predmetnim ugovornim odredbama već da iz iskaza tužiteljice, koji je u cijelosti prihvatio, proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i da na sadržaj tih ugovornih odredbi tužiteljica nije mogla utjecati. Stoga je sadržajnom primjenom odredbe čl. 96. st. 1., 97. i 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP ) a sukladno odredbama Direktive 93/13 EEZ, u smislu Općih uvjeta Ugovora kredita kako je to određeno u čl. 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev.
9. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su ugovorne odredbe glede jednokratnih troškova obrade u iznosu od 2,0 % iznosa kredita i naknade za prijevremeni povrat kredita nepoštene u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a jer, iako su odredbe čl. 6. 1. i 11. 1. ugovora o kreditu razumljivo sastavljene, ne omogućuju tužiteljici ocijeniti opravdanost tih naknada pa niti ove odredbe nisu isključene iz ocjene poštenosti te su u okviru te ocjene ispitane sukladno odredbi čl. 98. ZZP-a.
10. Protivno žalbenim tvrdnjama, tuženik je trebao dokazati (a ne tužiteljica) da je o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarao s tužiteljicom u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te da ju je upoznao od čega se ove naknade sastoje, opravdanost tih naknada i njihovih visina dok iz iskaza tužiteljice, koji je sud prvog stupnja opravdano prihvatio istinitim i čiji iskaz tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije doveo u pitanje proizlazi da se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik i na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Sukladno tome prvostupanjski sud je pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da su i sporne odredbe o prijevremenoj otplati kredit ništetne i da su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
11. Naime, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određena je zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi i njezinim sadržajem se ukazuje da je potrošač u podređenom položaju ako nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, dok se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
12. Iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, to ne dovodi u pitanje predmetno utvrđenje. Naime tuženik, koji je kako je utvrđeno sastavio predmetne ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita i naknade za prijevremenu otplatu, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorenih naknada i njihovu (neodređenu) visinu, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, jer se radi o uvjetima koji su nepovoljno utjecali na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora odnosno, u trenutku prijevremene otplate kredita i nije jasno na što se točno te naknade odnose te što je njima obuhvaćeno.
13. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određen u postotku od odobrenog kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
14. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnim, odnosno, nepoštenim predmetne ugovorne odredbe, u smislu odredbi čl. 96. i 97. ZZP-a, na koje se nije izričito pozvao, ali ih je pravilno primijenio.
15. Kako ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženika na vraćanje primljenog.
16. Slijedom svega iznijetog, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, to je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu glavne tražbine.
17. Pravilna je i odluka suda prvog stupnja u dijelu troškova postupka, donijeta primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP-a te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa) i to utvrđenje suda prvog stupnja tuženik određenim žalbenim tvrdnjama nije doveo u pitanje.
18. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).
Rijeci, 11. veljače 2026..
Predsjednica vijeća
Tajana Polić
