Poslovni broj: P-239/2022-60

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ines Bračanov Čuljat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 28. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja te odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 266-242/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivnjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu (OV-944/04-1) od 24. kolovoza 2004. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužiteljici s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi, iznos od 11.632,23 EUR-a skupa a zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023. a od 1.siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 01. listopada 2015. pa do isplate.

I Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužiteljici iznos od 2.928,24 EUR.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 3.725,00 EUR sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

- Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da su parnične stranke 18.kolovoza 2024. sklopile ugovor o kreditu broj 266-242/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretnini koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu (OV-944/04-1) od 24. kolovoza 2004., s ugovorenim iznosom kredita od 93.000,00 CHF, te da je od sklapanja ugovora plaćao mjesečne anuitete koji nisu jednako iznosili jer su se isti povećavali zbog primjene nepoštene ugovorene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i nezakonito ugovorene valutne klauzule. Ukazuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a u postupku koji je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezano za odredbe iz ugovora o kreditu između tuženih banaka, presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita time što je u ugovorima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovoren obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je ista ništetna, dok je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik povrijedio interes nje kao potrošača ugovaranjem odredbi kojima je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Slijedom navedenog, smatra da tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju ovih ništetnih ugovornih odredbi, pa zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi te isplatu preplaćenih anuiteta po ugovoru o kreditu nastalih uslijed ništetnog povećanja kamatne stope i primjene ništetne valutne klauzule u iznosu od 75.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate pojedinačno preplaćenog anuiteta do isplate, uz obvezu tuženika da nadoknadi trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili Anekse uz ugovor o kreditu kojima su konvertirali kredite sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koji zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denomiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denomirani u EUR te uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio piitanje restitucije potrošača. Nadalje, naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluka o korekciji promjenjive kamatne stope a koji je jasan i poznat potrošačima, da su kvalitativno i kvantitativno razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i da je određeno u kojim razdobljima se razmatra donošenje odluka o korekciji visine kamatne stope, dakle da je predmetna odredba ugovora jasna i da se promjena kamatna stopa mijenjala sukladno zakonskim propisima i stanju na tržištu pa da ista nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te da nije uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana po osnovi ranijeg ugovora. Također ističe da tužiteljica nema pravni inetres za vođenje ovog postupka jer je pravo koje tužiteljica traži ovom tužbom ista ostvarila kroz konverziju kredita kao i da je kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu jer je iznos koji tužiteljica potražuje tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. U odnosu na odluku donesenu u postupku zaštite potrošača, smatra da se ista ne primjenjuje automatski već da je potrebno dokazati jesu li utvrđenja iz navedene parnice primjenjiva u pojedinačnom slučaju, posebno je li tužitelj prosječni potrošač i jesu li sporne odredbe njemu zaista bile nerazumljive, je li se o toj odredbi posebno pregovaralo i je li odredba o promjenjivosti kamatne stope suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je li kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3. Podneskom od 13.kolovoza 2020. punomoćnik tužiteljice ističe da u ovom predmetu tužiteljica tužbenim zahtjevom zahtjeva utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 266-242/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu (OU-944/04-1) od 24. kolovoza 2004.godine (dalje: Osnovni ugovor) zaključen između parničnih strana, a u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka te zahtjeva isplatu s osnove preplate temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje ističe da sama činjenica da je provedena konverzija, odnosno da je među strankama potpisan Dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija (dalje: Dodatak ugovora o kreditu), nije od značaja za utvrđenje u ovoj pravnoj stvari jer se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti odredbama Dodatka ugovora o kreditu, izrijekom ne spominje rješavanje pitanja vezanog za ugovorne odredbe kojima se ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa a niti se spominje na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je očito nastupila odnosno ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim a sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama po sebi ne upućuje na zaključak da je tužiteljima vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između preplaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju. Nadalje, da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom Dodatka ugovora o kreditu kojim je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, tj. gore navedeni zakoni i direktiva, te to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, koji je u konkretnom slučaju samo prividno dobrovoljan - s obzirom na to da je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv te su tužitelji doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za EUR stoga da pristanak potrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga kao i da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača kao i sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14.3.2019. a koji odgovor je sadržan u toč. 43. i toč. 44. presude. U odnosu na argument banke da su svi preplaćeni iznosi koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice ističe da nije odlučno pitanje jesu li preplaćenim iznosima banke zatvarale konvertiranu glavnicu već jesu li zatvarale ispravnu glavnicu - onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućom među ugovornim stranama, obzirom na učinke ništetnosti – ex tunc te navodi da konvertirana glavnica više nije stvarna niti održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu dok konvertirane glavnice koje su banke zatvarale do tada izvršenim uplatama sadrže tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, uslijed općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom periodu a koje tečajne razlike su uslijed donošenja presude Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018., anulirane ništetnošću valutne klauzule CHF i njezinim djelovanjem ex tunc. Ističe da se treba uzeti u obzir da je pravomoćno utvrđeno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF i jednostrano promjenjivoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a među kojim bankama je i ovdje tuženik, da tužitelj, kao potrošač, vezano uz sklapanje osnovnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti bio informiran od strane banke o svim potrebnim parametrima važnim za donošenje valjane oduke utemeljene na potpunoj obavijesti, da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije na njih mogao imati utjecaj, te su sporne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da prema ugovornoj odredbi osnovnog ugovora promjena kamatne stope ovisi isključivo o odluci tužene banke, te ta odredba ne sadrži kriterij koji će banka pri donošenju takve odluke primjenjivati, pa je samim time ista nerazumljiva i nepoštena, pa kao takva ništetna, da je tužitelj svojom odlukom mijenjao (povisivao) kamatnu stopu ugovorenu osnovnim

ugovorom, a da nikada nije naznačio ni pojasnio tuženiku razloge za donošenje takve odluke, da je u konačnici tom odredbom i njenom primjenom od strane tuženika kao „jače“ strane tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, i uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer je time u biti ugovoreno da banka cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu veže za objektivne razloge i bez mogućnosti da tužitelj istoj prigovori, te je kao takva nepoštena, da je ugovorna odredba Osnovnog ugovora kojim je glavnica vezana za švicarski franak za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nepoštena i nerazumljiva, te da je banka propustila informirati tužitelja kao potrošača o riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, a posebice i da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak veći u odnosu na taj rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR jer Hrvatska narodna banka svoju tečajnu politiku temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a te da je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora rast tečaja švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na skori ulazak u Eurozonu i globalnu krizu), da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošać kao dužnik ima vratiti banci jer se i kamata plaća u valuti CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora, da je osim sklapanja Osnovnog ugovora i Dodatak ugovora o kreditu sklapan po uvjetima „uzmi ili ostavi“, da je isti bio unaprijed sastavljen od strane banke, da se o njegovim odredbama nije unaprijed pregovaralo, te je dodatno produbio neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja, sve uz nedovoljno informiranje tužitelja o bitnim parametrima za sklapanje istog, da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu (bio on zakonit ili ne) tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora, te u takvom postupku predlagati dokaze i iznositi činjenice s koje je sud dužen uzeti u obzir i razmotriti sve s ciljem ispravnog utvrđenja činjeničnog stanja i donošenjem

pravične i zakonite odluke.

4. Dana 5.listopada 2020. donesena je presuda pod poslovnim brojem P-823/2019 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice a na koju presudu je tužiteljica 16.listopada 2020. izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima i koju presudu je Županijski sud u Slavonskom Brodu 10.ožujka 2022. pod poslovnim brojem Gž-1073/2020 ukinuo i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ukazujući da činjenica da je sporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora, a što je u ostalom i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kao i da je u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-9883/2019. predmet spora zahtjev potrošača za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nakon što je u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje: ZPK/15), među strankama zaključen Dodatak Ugovora o kreditu stoga da pitanje postavljeno od strane Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zahtjevu za donošenje prethodne odluke Suda Europske Unije koji se vodi pod brojem C-567/2020 sadržajno predstavlja pitanje jesu li potrošači potpisivanjem dodataka ugovora ili sporazuma o konverziji izgubili pravo na puno obeštećenje ili nisu dok je predmet spora u ovom postupku zahtjev potrošača za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a time i za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, nakon što je u skladu s odredbama ZID ZPK/15 među strankama zaključenog Dodatka Ugovora o kreditu stoga da odgovor na ovo pitanje ovisi o tumačenju učinka Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija Ugovora o kreditu CHF u kredit Eura stoga da je očito da se radi o činjenično i pravno podudarnom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-9883/2019., te da u ovom predmetu odluka, ovisi između ostalog, i o odluci Suda Europske Unije u predmetu C-567/2020, o čemu prvostupanjski sud treba voditi računa.

5. U ponovljenom postupku provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj:266-242/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18.kolovoza 2004. (list 7-18 spisa), otplatni plan od 19.kolovoza 2004. (list 19-22 spisa), pregled prometa za klijenta od 27.svibnja 2015. (list 23-35 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 27.svibnja 2015. (list 36 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj:266-242/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 41-43 spisa) te vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije (list 339-349 spisa) te saslušanjem vještakinje (list 442-443 spisa) i tužiteljice SP (list 464-465 spisa).

5.1. Pregledom Ugovora o kreditu broj:266-242/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18.kolovoza 2004. između tuženika kao Banke i tužiteljice kao korisnika kredita utvrđeno je da je tuženik tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i da je člankom 3. ugovoreno da se na kredit zaračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje kao i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 690,12 CHF a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke , počevši od 30.09.2004., a dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu.

5.2. Uvidom u otplatni plan od 19.kolovoza 2004. za predmetni kredit za razdoblje od 19. kolovoza 2004. do 31. kolovoza 2021. utvrđeni su iznos kredita od 93.000,00 CHF, rok otplate, nominalna kamatna stopa, efektivna kamatna stopa, stopa naknade, visina anuiteta, datum isplate, datum dospijeća te datumi dospijeća anuiteta, otplatna kvota, uplata kamata, stanje kredita i broj rate kredita.

5.3. Pregledom prometa za klijenta za Ugovor o kreditu broj:266-242/2004, partija 53101263 od 27.svibnja 2015. utvrđeno je da se odnosi za razdoblje od 30.rujna 2004. do 5.svibnja 2015. i da su iz istoga vidljivi datumi valute i knnjiženja, saldo nedospjele glavnice u chf, dospijeće glavnice, obračun redovne kamate, naplata dospjele glavnice i naplata redovne kamate.

5.4.Uvidom u obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 27.svibnja 2015. za Ugovor o kreditu broj:266-242/2004, partija 53101263 proizlazi da se odnosi za razdoblje od 31.kolovoza 2004. do 31.prosinca 2013.

5.5. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu broj:266-242/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine utvrđeno je da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.rujna 2015. iznosi 29.214,94 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria bank za EUR kao i da pretplata na isti dan iznosi 13.133,44 kuna a koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi.

5.6. Saslušana vještakinja iskazala je da ostaje pri svom nalazu i mišljenju kao i dopuni nalaza i mišljenja.

5.7. Saslušana tužiteljica SP iskazala je da joj je predmetni kredit trebao za rješavanje stambenog pitanja i s obzirom da su čuli da Hyppo Banka ima povoljne kredite pošli su tamo vidjeti za kredit, da nisu imali mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora te su im djelatnici banke predložili CHF te su se odlučili za CHF iz razloga što je rata kredita u CHF bila ono što su mogli mjesečno priuštiti. Iskazala je i da je pročitala ugovor koji je banka sastavila te joj je bilo jasno dok joj nitko iz banke nije davao nikakva pojašnjenja vezano za pojedine odredbe ugovora, kao i da joj nitko nije objasnio, niti od djelatnika banke, a niti kod javnog bilježnika koji parametri utječu na promjenu visine kamatne stope i promjenu tečaja a koliko se sjeća dobivala je obavijesti od banke o promjeni tečaja i kamatne stope i da je prilikom konverzije ugovora došlo do promjene kamatne stope, priznanja ranijih uplata i preplate. Nadalje je iskazala da nije mogla birati u kojoj će valuti izvršiti konverziju a niti je mogla pregovarati sa djelatnicima banke prilikom zaključenja aneksa ugovora a niti su joj objašnjenje pojedine odredbe ugovora o konverziji i misli da je dobila novi otplatni plan i izračun konverzije kao i da je Aneks ugovora također sačinila banka te su joj savjetovali da ga potpiše te ga je potpisala iz razloga što su htjeli da se rata više ne povećava jer im je početna rata bila negdje oko 3.300,00 kuna ili 3.600,00 kuna što su kao mlada obitelj mogli priuštiti dok je najveća rata bila 6.600,00 kuna a koji porast rate kredita je utjecao na egzistenciju nje i njezine obitelji te su bili u strahu od mogućih ishoda a u to vrijeme su suprugu smanjili plaću tako da je porast rate kredita utjecao na njih i egzistencijalno i psihički i da je znala da će rata kredita toliko porasti nikad ne bih uzela kredit u CHF. Na poseban upit pun tužitelja je li stan korišten u poslovne svrhe ili za iznajmljivanje odgovorila je da nije već isključivo za njezinu obitelj.

6. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.

7. Podneskom od 14.kolovoza 2024. punomoćnica tuženika je prigovorila izrađenom nalazu i mišljenju na način da je istaknula pravne prigovore i predložila da se izrađeni nalaz i mišljenje dopuni na način da se izvrši dopuna na okolnost ispravnosti provedene konverzije, kao i dopuna primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu sklopljene u kunama na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao i da je tražbina tužiteljice zastarjela s obzirom da je Aneks uz Ugovor o klreditu tužiteljica potpisala 2016. i kojeg datuma je mogla saznati za navodno oštećenje uslijed provedene konverzije i od kojeg datuma joj je protekao trogodišnji zastarni rok u kojem je tražbinu iz ovoga postupka mogla eventualno potraživati. Također je istaknula da je tijekom otplate nastao manjak budući su kamatna stopa kao i tečaj valute CHF bili niži nego u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu slijedom čega je tužitelj plaćao iznose koji su bili manji nu odnosu na početni anuitet. Punomoćnica tuženika je podneskom od 4.listopada 2024. istaknula financijske prigovore navodeći kako se izračun vještaka ne može ispitati jer vještak uopće nije priložio izračune te da je nejasno na koji način je izračunata razlika u 30.09.2015. u iznosu od 2.848,41 eur kao i da vještak nije postupio po zadatku suda jer nije izračunao i negativne razlike.

8. Podneskom 10.travnja 2025. punomoćnica tuženika ističe kako je vještakinja u očitovanju od 7. srpnja 2022. potvrdila kako je tuženik konverziju izvršio sukladno odredbama ZIDZPK (Narodne novine br: 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK stoga ustraje u navodima kako su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kako to sada potvrđuje i vještak svojom dopunom. Nadalje ističe da sve i da se prihvati pretpostavka da su sva plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja, zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF, takva ništetnost ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje prethodno učinjenim plaćanjima bez pravne osnove, a stranke su navedeno upravo učinile, kako je navedeno, Aneksom uz Ugovor o kreditu i kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja stoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu. Nadalje, podneskom od 2.lipnja 2025. ističe prigovore na financijski dio izračuna vještaka i osporava pravilnost izrađenog očitovanja vještaka na koji ovim putem iznosi prigovore financijske prirode te se protivi da se izračun iz očitovanja uzme kao dokaz visine tražbine tužitelja jer je vještak prikazao veći iznos razlike uslijed promjene valute i kamatne stope negoli to proizlazi iz izračuna tuženika i s obzirom da vještak nije priložio tablice s detaljnim prikazom izračuna, tuženik može samo pretpostaviti da je ova razlika u izračunima posljedica pogreške vještaka koji je za anuitete koji su plaćeni nakon dospijeća koristio tečaj na dan plaćanja umjesto na dan dospijeća, da je tužitelj ukupno uplatio iznos od 67.597,31 eura, a prema početno ugovorenoj kamati i kamati od 3,23% od 31.12.2013.g. te po tečaju na dan isplate, trebao je uplatiti iznos od 57.791,98 eura, što znači da je više uplatio iznos od 9.805,33 eura kao i da vještak ponovno nije prikazao negativne razlike odnosno uplate za razdoblje kada su kamatna stopa i tečaj valute CHF bili niži negoli u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu slijedom čega je tužitelj plaćao iznose koji su bili manji u odnosu na početni anuitet.

8.1. Podneskom od 12.svibnja 2025. punomoćnik tužiteljice ističe da nema primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja vještakinje, da uređenim tužbenim zahtjevom potražuje po osnovni ništetnih odredaba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli cjelokupan iznos glavnice (11.632,23 EUR) sa kamatama od dana nakon provedene konverzije do isplate, da je u pogledu zateznih kamata do konverzije, tužitelj izvršio prijeboj priznatog u konverziji sa iznosom zateznih kamata pa 4.647,54 EUR – 1.719,30 EUR = 2.928,24 EUR i s obzirom na to da se radi o potraživanju temeljem kamata isti potražuje kao uglavničeni iznos kamata ne potražujući na taj iznos daljnje kamate te uređuje tužbu sukladno provedenom vještačenju.

9. Među strankama je nesporno da je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i da je člankom 3. ugovoreno da se na kredit zaračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje kao i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 690,12 CHF a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke , počevši od 30.09.2004., a dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu.

9.1. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jesu li ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu u CHF u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužiteljicu, kao i ima li tužiteljica pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta do konverzije ugovora o kreditu te zastara potraživanja.

10. Sukladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.

11. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

12. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

13. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Nadalje, člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

15. Sukladno odredbama članka 214. st. 1. do 3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze i da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze kao i da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

15.1. Nadalje, odredbom članka 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom članka 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok je st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

15.2. Nadalje, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

16. Člankom 270. st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

16.1. Nadalje, člankom 322. ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16.2. Člankom 323. st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne odlučuje dok je člankom 324. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bitan ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen kao i da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17. Nadalje, člankom 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

18. Odredbom člankom 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Člankom 19. b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

20. Čl. 1111. st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

21. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.

22. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužiteljica sukladno čl. 502. c. ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena ugovorene valutne klauzule u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca. Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi ista pristala platiti iznos ovisno o odluci banke, a koja iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužiteljica pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Tužiteljica je kao potrošač od tuženice kao financijske institucije jasno obaviještena a na što je i pristala a to su iznos kredita koji joj je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njene mjesečne obveze kako je navedena u ugovoru, početnom otplatnom planu i roku obveze vraćanja danog kredita uz mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja kao i činjenici da je kamatna stopa određena kao promjenjiva ali ne i takvih promjena koje dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza. Zaključak je ovoga suda da je među strankama predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice zbog čega je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna iz razloga jer se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Također proizalzi i da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika a da je tužiteljica kao korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavila da je suglasna i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, da se radi o bitnom sastojku ugovora koji ovisi isključivo o odluci tuženika te da navedena odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, točnije tužitelja jer tuženik jednostrano određuje obvezu tužitelja koja se ne može predvidjeti te je navedena ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja čime je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer je iz predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi vidljiva samo visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedene odredbe su ništetne i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužiteljice).

23. Naknadno su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj:266-242/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je utvrđeno da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.rujna 2015. iznosi 29.214,94 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria bank za EUR kao i da pretplata na isti dan iznosi 13.133,44 kuna a koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi dok nije vidljivo koliko je iznosila glavnica kredita u kunama na dan isplate kredita, koliko je tužiteljica trebala platiti po početnom otplatnom planu na navedeni dan i koliko je stvarno uplatila do 30. rujna 2015., a pogotovo iznos glavnice i iznos kamata koje je do tada platila u odnosu na iznos glavnice i kamata naveden u početnom otplatnom planu, pa da bi tužiteljica uopće u trenutku obračuna bila informirana o stvarnoj razlici početno ugovorene cijene kredita i stvarne plaćene cijene istog u trenutku pristupanja konverziji ugovora o kreditu a niti se tužiteljica odrekla ikakvih budućih potraživanja. Iz samog teksta Dodatka ugovora o kreditu proizlazi da isti mijenja dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu na način da je potrošaču predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa uz pri tome jasno definirane parametri promjene iste dok sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), a kako je određeno čl. 10. Aneksa uz ugovor o kreditu od 3. veljače 2016. Dakle, neovisno o provedenoj konverziji tužiteljica i nadalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer kako to proizlazi iz odluke VSRH posl.br. Rev-2868/2018 od 12. 02.20219. sklapanjem aneksa nije u cijelosti podmiren dug jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestaje osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Nadalje, Sud EU je u presudu C-118/17 od 14.03.2019. dajući na odgovor o pitanjima o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Stoga, nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužiteljica izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ima kredit denominiran u valutu EUR dok se Aneksom ugovora o kreditu ne rješava pitanje više uplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule već preplata kao razlika između položaja potrošača sa kreditom u CHF i onog u EUR i odredbama tog zakona nije uređeno na koji bi se način trebala riješiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kunama denominirano u CHF, a koja ništetnost je nastupila zbog nepoštenog postupanja banaka, pa tako i ovdje tuženika a koji stav je zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2868/2018. Tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug, a radi čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla stoga tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualno pravo za koje smatra da joj pripadaju dok iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice. Dakle, sklapanjem Aneksa kojim je izvršena konverzija kredita nije došlo do potpunog obeštećenja i sklapanje Aneksa ne znači da su stranke riješile pitanje ugovornih odredbi kojima se u Ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je tim Aneksom riješeno pitanje ništetnosti utuženih odredbi iz Ugovora o kreditu, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, okolnost da su stranke sklopile Aneks i utvrdile iznos preplate ne upućuje na zaključak da bi provedenom konverzijom tužitelju bio vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovorenih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početnoj ugovornoj, kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Tužiteljica je konverzijom pristala da se dio njene imovine koju je tuženik stekao bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorila sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no ista nije, niti je objektivno mogla, pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imala prema tuženiku po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača, dakle, sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

24. Iz tumačenja Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

25. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Jeleni Ćurlica.

25.1. U nalazu i mišljenju od 9.srpnja 2024. vještakinja je iskazala da razlika anuiteta između obračuna iz točke I. u odnosu na uplate tužitelja po istom kreditu u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovora o kreditu iznosi 69.034,85 kune odnosno 9.162,44 EUR. Nadalje da pretplata u kunama po Izračunu konverzije kredita denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku iznosi 1.719,30 EUR pa onda razlika, sukladno nalogu suda u točki II. rješenja od 17.siječnja 2023. između iznosa obračunatih prema točki 2. u odnosu na izračun banke po sklopljenom aneksu ugovora o kreditu, u ukupnom iznosu, pri tome prikazujući i računajući i manje i više plaćene iznose anuiteta (tzv. pozitivne i negativne razlike) iznosi 7.443,14 EUR (9.162,44 EUR -1.719,30 EUR=7.443,14 EUR). Također je iskazala da tužitelju pripada i razlika u nedospjeloj glavnici od 21.461,31 kuna odnosno 2.848,41 EUR od 30.rujna 2015. obzirom da ista na dan 30.rujna 2015. po konverziji iznosi 223.168,02 kuna a po obračunu po nalogu suda iznosi 201.706,21 kuna.

25.2. Podneskom od 27.studenog 2024. vještakinja je dostavila pregled ukupnih, pozitivnih i negativnih razlika u EUR, dok se u odnosu na izračun tuženika dostavljen podneskom od 4.listopada 2024. nije mogla očitovati jer nigdje nije opisan zadatak a niti dokumentacija na temelju koje je isti napravljen a niti je punomoćnik u prigovoru konkretno naveo gdje nastaje razlika i gdje je napravila pogrešku.

25.3. Iz dopune nalaza i mišljenja od 6.travnja 2025. proizlazi da je u tablici br. 1 (koje se nalaze u privitku ove dopune nalaza i mišljenja i njen je sastavni dio) iskazan izračun više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope za razdoblje od 1. siječnja 2014. do konverzije kredita umjesto početno ugovorene kamatne stope od 5,25 % primijenjena je kamatnu stopu od 3,23 % kao i razlike (skupno i pojedinačno) za svaki pojedini anuitet i da ukupan iznos pozitivnih razlika uslijed promjene kamatne stope iznosi 3.242,24 EUR dok je u tablici br. 2 iskazan izračun više plaćenih iznosa nastalih zbog promjene tečaja u odnosu na početno primijenjeni tečaj i to u pojedinačnom i ukupnom iznosu a koji iznos samo pozitivnih razlika uslijed promjene valute iznosi 8.389,99 EUR. Nadalje, da su u tablici br. 3 skupno prikazane pojedine razlike i to samo pozitivne razlike između pojedinačnih anuiteta na način da je za svaki pojedini anuitet iskazan skupni iznos pretplate koji uključuje razliku nastalu zbog promjene tečaja u odnosu na početno primijenjeni tečaj kao i iznos razlike zbog promjene početno ugovorene kamatne stope od 5,25 %, odnosno od 1. siječnja 2014. kamatne stope od 3,23 %, a za razdoblje od isplate kredita do konverzije ugovora o kreditu tako da iskazane ukupne razlike iznose 11.632,23 EUR. Također je u tablici br. 4 izračunat u pojedinačnom i ukupnom iznosu, iznos zateznih kamata koje su tekle na iznos obračunatih pretplata anuiteta (pozitivnih razlika anuiteta po osnovi promjene kamatne stope i tečaja) – Tablica br. 3 ove dopune nalaza i mišljenja - od dana pretplate anuiteta do dana konverzije ugovora o kreditu i iznosi 4.647,54 EUR. Iznos preplate na dan 30.09.2015. od 1.719,30 EUR se koristila za otplatu 50% svake naredne redovne obveze po otplatnom planu a obračun potraživanja pri konverziji ugovora o kreditu proveden je sukladno odredbama čl. 19c. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br.75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), dakle da iznos zateznih kamata koje su tekle na iznos obračunatih pretplata anuiteta od dana pretplate anuiteta do dana konverzije ugovora o kreditu umanjen za iznos pretplate iznosi 2.928,24 EUR.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok su primjedbe tuženika pravne prirode.

27. Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu a uzevši u obzir i iskaz tužiteljice koja je iskazala da joj je predmetni kredit trebao za rješavanje stambenog pitanja isključivo za njezinu obitelj i koji stan nije stan korišten u poslovne svrhe ili za iznajmljivanje i s obzirom da su čuli da Hypo Banka ima povoljne kredite pošli su tamo vidjeti za kredit, da nisu imali mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora te su im djelatnici banke predložili CHF te su se odlučili za CHF iz razloga što je rata kredita u CHF bila ono što su mogli mjesečno priuštiti kao i da je pročitala ugovor koji je banka sastavila te joj je bilo jasno dok joj nitko iz banke nije davao nikakva pojašnjenja vezano za pojedine odredbe ugovora, kao i da joj nitko nije objasnio, niti od djelatnika banke, a niti kod javnog bilježnika koji parametri utječu na promjenu visine kamatne stope i promjenu tečaja a koliko se sjeća dobivala je obavijesti od banke o promjeni tečaja i kamatne stope i da je prilikom konverzije ugovora došlo do promjene kamatne stope, priznanja ranijih uplata i preplate, da nije mogla birati u kojoj će valuti izvršiti konverziju a niti je mogla pregovarati sa djelatnicima banke prilikom zaključenja aneksa ugovora a niti su joj objašnjenje pojedine odredbe ugovora o konverziji koji je također sačinila banka te su joj savjetovali da ga potpiše te ga je potpisala iz razloga što su htjeli da se rata više ne povećava jer im je početna rata bila negdje oko 3.300,00 kuna ili 3.600,00 kuna što su kao mlada obitelj mogli priuštiti dok je najveća rata bila 6.600,00 kuna a koji porast rate kredita je utjecao na egzistenciju nje i njezine obitelji te su bili u strahu od mogućih ishoda a u to vrijeme su suprugu smanjili plaću tako da je porast rate kredita utjecao na njih i egzistencijalno i psihički i da je znala da će rata kredita toliko porasti nikad ne bih uzela kredit u CHF, zaključak je ovoga suda da je tužiteljica u trenutku sklapnja predmetnog Ugovora bila potrošač pa da se na istu primjenjuje ranije navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, stoga da je odredba ugovora o kreditu nepoštena i sukladno čl. 296. ZOO-a ništetna posebno uzimajući u obzir odredbu čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja dok su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također je zaključak ovoga suda da je tuženik propustio informirati tužiteljicu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu CHF, odnosno tuženik nije transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima dakle u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Također, sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužiteljica nije izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazio potrošač koji ima kredit denominiran u valutu EUR dok se Aneksom ugovora o kreditu nije rješavalo pitanje više uplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule već preplata kao razlika između položaja potrošača sa kreditom u CHF i onog u EUR i odredbama tog zakona nije uređeno na koji bi se način trebala riješiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kunama denominirano u CHF, a koja ništetnost je nastupila zbog nepoštenog postupanja banaka, dakle, tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualno pravo za koje smatra da joj pripada dok iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice kao i da sklapanjem Aneksa kojim je izvršena konverzija kredita nije došlo do potpunog obeštećenja i sklapanje Aneksa ne znači da su stranke riješile pitanje ugovornih odredbi kojima se u Ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je tim Aneksom riješeno pitanje ništetnosti utuženih odredbi iz Ugovora o kreditu, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule a okolnost da su stranke sklopile Aneks i utvrdile iznos preplate ne upućuje na zaključak da bi provedenom konverzijom tužiteljici bio vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovorenih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početnoj ugovornoj, kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita.

28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare. Dakle, kako je tužba u ovom postupku podnesena 11.lipnja 2019. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina za ukupno potraživanje tužitelja i obzirom je presuda u postupku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. tužba u ovom postupku je podnesena prije nastupanja zastare potraživanja, čime je prigovor zastare neosnovan. Tužiteljica je unutar zastarnih rokova podnijela tužbu za isplatu a iznose je konačno definirala po provedenom vještačenju, obzirom da joj tuženik nije do podnošenja tužbe dostavio traženu dokumentaciju dok potraživanje tužiteljice nije pojedinačno potraživanje na koje bi se primjenjivao rok propisan za pojedinačne tražbine, a kako to proizlazi iz prethodno citiranih zakonskih odredbi. Dakle, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora dok sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

29. U odnosu na prigovor tuženika o preinaci tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, već se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva sa rezultatima provedenog financijskog vještačenja te nije promijenjena niti činjenična niti pravna osnova koja je navedena u tužbi pa je takav prigovor preinake nakon zaključenja prethodnog postupka, a koji je stavio tuženik, u cijelosti neosnovan.

30. Iako je vještakinja u Nalazu i mišljenju izračunala tzv.negativne tečajne kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja CHF, potraživanje tužitelja se ne može prebiti za taj iznos jer je predmet spora restitucijski zahtjev tužiteljice u smislu odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe jer takvo pravo pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora a što je konkretno tužiteljica a ne i tuženik koji je odgovoran za sklapanje ništetnog ugovora a i kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj što se u biti odnosi na njegov prigovor iznosu preplate s pravilno utvrđenom tražbinom tužiteljice.

31. Obzirom je tijekom postupka utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu ništetne pa je primjenom odredbe čl.322. 1. ZOO-a i čl. 1111. ZOO-a zahtjev tužiteljice osnovan, stoga je odlučeno kao u točkama I., II. i III. izreke presude.

32. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da su stranke prilikom konverzije jasno odredile buduća potraživanja po kreditu čime su sva ranija potraživanja po kreditu i to nastala zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule i jednostrane promjene kamatne stope dospjela s danom konverzije kredita, stoga je glavnica potraživanja tužitelja u vidu stečenog temeljem ovih odredbi, kao i visina zateznih kamata koje su tekle na takvu glavnicu do konverzije, dospjela s navedenim datumom, čime je od dana obračuna konverzije kredita pa nadalje tuženica došla u zakašnjenje pa je od toga dana do isplate, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a dužna, sukladno zahtjevu tužitelja, platiti zatezne kamate na dospjelo potraživanje tužitelja kako je određeno u izreci ove presude. S obzirom da je vještakinja obračunala zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do konverzije, sud je prihvatio i tako utvrđeni iznos od 4.647,54 EUR koji je umanjio za iznos pretplate u iznosu od 1.719,30 EUR, što iznosu 2.928,24 EUR. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO-a).

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. . 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine , , , , , , , , , , , , , , dalje: ZPP).

34. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj , , , , dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe i za sastav podnesaka od 13.kolovoza 2020., 3.prosinca 2019., 7.lipnja 2023. i 12.svibnja 2025., te za zastupanje na ročištima 25.studenog 2019, 26.kolovoza 2020., 9.prosinca 2022., 24.siječnja 2025., 22.svibnja 2025. i 22.prosinca 2025. u iznosu od po 200,00 eura, za satav podneska od 3.rujna 2020. iznos od 50,00 EUR te za sastav žalbe od 29.listopada 2020. u iznosu od 250,00 eur sve uvećano za PDV 25% što imajući na umu vrijednost jednog boda i 25 % PDV-a iznosi ukupno 3.125,00 EUR i tome valja dodati 600,00 EUR kuna plaćenih 3.725,00 EUR. (točka IV. izreke).

34.1. Tužiteljica nema pravo na nadoknadu troška sudskih pristojbi jer je kao potrošač u ovom sporu istih oslobođena temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.).

U Dubrovniku 11. veljače 2026.

Sutkinja:

Ines Bračanov Čuljat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika