Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1368/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Milan Mileusnić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 1. listopada 2025. poslovni broj: P-899/2023-20, u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija i djelomično usvaja te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj: P-899/2023-20 od 1. listopada 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. ugovora o namjenskom kreditu broj: 3213577033/08, broj partije: 7104228318 od 12. lipnja 2008., zaključenog između tužiteljice CL, kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banka d.d., kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Jasni Štefčić iz Zagreba, posl.br: OV-521/08 od 19. lipnja 2008., u dijelu kojim se obveza vraćanja kredita određuju uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, a preinačuje u dijelu kojim se utvrđuje da je ništetna odredba iz članka 1. kojom je ugovoreno da se glavnica određuje uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija

- potvrđuje u točki II. i III. izreke

- preinačuje u točki IV. izreke u kojoj je naloženo tuženici platiti tužiteljici na ime preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule iznos od 9.664,23 EUR sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev

- preinačuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki VI. i VIII. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Prvostupanjska presuda u točki V. i VII. izreke nije ispitivana u žalbenom postupku te u tom dijelu ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. ugovora o namjenskom kreditu broj: 3213577033/08, broj partije: 7104228318 od 12. lipnja 2008., zaključenog između tužiteljice CL, kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banka d.d., kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Štefčić Jasni iz Zagreba, posl.br: OV- 521/08 od 19. lipnja 2008., u dijelu kojim se glavnica i obveza vraćanja kredita određuju uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF. Pod točkom II. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 2. istog ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da se kredit, redovne kamate otplaćuju uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, koji glasi: „….CHF.… sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja". Pod točkom III. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 7. istog ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da se kredit i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici platiti tužiteljici na ime preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule iznos od 9.664,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate po stopi pobliže navedenoj u toj točki izreke. Pod točkom V. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.010,41 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom VI. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici troškova parničnog postupka u iznosu od 1.162,60,00 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2025. do isplate. Pod točkom VII. izreke odbijena je tužiteljica sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, a u točki VIII. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u cijelosti.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle zbog svih žalbenih osnova određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP) navodeći da istu pobija u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke dok iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija i točku VIII. izreke. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve uz naknadu troškova tuženici, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka odredbe namjenskog Ugovora o kreditu broj 3213577033/08 broj partije 7102448318 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora 12. lipnja 2008. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu odredbe članka 1. kojim se glavnica i obveza vraćanja kredita određuju uz primjenu valutne klauzule vezano uz CHF, članka 2. i 7. dijelu kojim je određeno da se kredit, redovne kamate i mjesečni anuiteti otplaćuju uz primjenu valutne klauzule prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Predmet postupka je i kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 9.664,23 EUR koji iznos je tuženica stekla bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Između stranaka nije sporno da su sklopili naprijed navedeni Ugovor o kreditu na iznos glavnice od 109.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te da su stranke u skladu s odredbama Glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 – dalje u tekstu: ZPK) 19. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na način da je kredit konvertiran iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

6. Na temelju između stranaka naprijed navedenih nespornih činjenica te dokaznim postupkom čitanjem pisanih isprava, provedenim financijskom vještačenjem i saslušanjem tužiteljice utvrđenih daljnjih činjenica i to:

- da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu na rok od 15 godina te da je kredit odobren za kupnju stana u [adresa]

- da je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja pri čemu prvi anuitet iznosi 906,76 CHF

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti

- da je konverzija i izračun konverzije prema Dodatku Ugovora o kreditu proveden sukladno odredbama Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15)

- da nije sporno da preplata tužiteljice prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 54.625,91 kn odnosno 7.157,41 EUR

- da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica i nadalje ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a što je u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci posl.br. Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. zbog čega je sud ovlašten utvrđivati ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF

- da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila 2008. u svrhu kupnje stana u [adresa] u kojem i danas stanuje te da iz njezinog iskaza proizlazi da su joj u banci ponudili sklapanje kredita uz valutu CHF prikazujući takav ugovor kao najpovoljniju varijantu te je za takav ugovor jedino ispunjavala uvjete i da ju u banci nitko nije upozorio na rizike koja valuta CHF donosi već joj je ta valuta predstavljena kao stabilna valuta naročito u slučaju zaključenja Ugovora o kreditu na duži rok otplate

- da tužiteljica ima status potrošača kako je isti definiran člankom 3. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu jer je kredit iskoristila za kupnju stana u [adresa]

- da je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovački sud u Zagrebu donio presudu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačko suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. glede promjenjive kamatne stope i presudom Visokog trgovačko suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. glede valutne klauzule u CHF a koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. a kojima je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

te rukovodeći se odredbama članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22 i 59/23 – dalje u tekstu: ZZP/22) važećem u vrijeme pokretanja ove parnice prema kojem odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kao i odredbom članka 502.c ZPP prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a da se tužiteljica pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pozivom na te odredbe kao i na iskaz tužiteljice, utvrđuje ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu valutu obveze u CHF budući je tuženica sklapajući predmetni Ugovor o kreditu koristila nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da takve odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača pa posljedično takvom utvrđenju odlučuje kao pod točkama I., II. i III. izreke.

6.1. Nastavno prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom jer izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženice povrat preplaćenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi pri tome ukazujući na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C 118/17 od 14. ožujka 2019. Imajući u vidu pravila po kojima se vrši konverzija kredita kao i samu svrhu konverzije iz članka 19.b i 19.c ZPK te da ni jednom odredbom tog Zakona kao ni odredbom Dodatka Ugovora o kreditu nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi koje se odnose na primjenjivost ugovorne kamate i o valuti kredita u CHF, zaključuje da su Dodatkom Ugovora o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a zbog čega je neprihvatljivo pravno shvaćanje da ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao dok su Dodatkom stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije te zaključno smatra da tužiteljica kao potrošač, neovisno o konverziji kredita ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredne o vezanju otplate uz valutu CHF, a to pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu jer se tek takvim pristupom dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili Dodatak Ugovora o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav Dodatak time da korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom već imaju pravo samo na razliku a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

6.2. Visinu iznosa na koju tužiteljica ima pravo u skladu s naprijed iznesenim materijalno pravnim shvaćanjem prvostupanjski sud utvrdio je provedenim vještačenjem po sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinku Ručeviću iz kojeg provedenog dokaza je utvrdio da je tužiteljica s osnova ništetne odredbe o valuti u CHF do izračuna konverzije 30. rujna 2015. preplatila 12.729,78 EUR te da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika obračunatih do izračuna konverzije u iznosu u 4.184,52 EUR i nakon obračunavanja efekata konverzije u vidu preplate u iznosu od 7.250,10 EUR, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 9.664,23 EUR odnosno za slučaj ako se promatraju svi pozitivni i negativni iznosi tada ta razlika iznosi 9.635,53 EUR, a koji iznosi se odnose u cijelosti na glavnicu.

6.3. Prvostupanjski sud prihvatio je nalaz vještaka u kojemu utvrđuje razliku s osnove glavnice u iznosu od 9.664,23 EUR u kojem iznosu je i tužiteljica odredila tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza vještačenjem te je primjenom odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – dalje u tekstu: ZOO) i članka 1111. stavka 1. istog Zakona kao i članka 1115. ZOO obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznom kamatom od 1. listopada 2025. Ujedno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim ocijenivši da zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. od kojeg dana do podnošenja predmetne tužbe nije protekao rok od 5 godina.

7. Osporavajući prvostupanjsku presudu u deklaratornom dijelu tuženica smatra i tvrdi:

- da tužiteljica nije dokazala svoj status potrošača

- da je obrazloženje suda prvog stupnja manjkavo

- da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je navedena odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti budući je odraz nacionalnog prava i to članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18 , 126/21, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO)

- da se sud prvog stupnja samo pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te na primjenu članka 502.c ZPP, a da je u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. istaknuto da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući su se samo ocjenjivale okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se stoga u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da je potrebno provesti kontradiktorni postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, a što je prvostupanjski sud odbijajući provesti predložene personalne dokaze propustio utvrditi čime je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje

- da odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja nerazumljivu odredbu jer je jasna lako uočljiva i razumljiva i da je ništetnost valutne klauzule izražene u CHF ostalo nedokazano budući nije ispitan drugi svjedok

- da je prvostupanjski sud propustio dati bilo kakvo obrazloženje iz kojeg razloga nije uzeo u obzir navode tuženice o informiranosti tužiteljice zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka354. stavka 2. točke 11. ZPP.

8. Ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 365. stavka 2. ZPP, a u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona utvrđeno je donošenjem iste nije počinjena ni jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena po tuženici određeno i sadržajno isticana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući je prvostupanjski sud iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu ocijenio osnovanim, presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te protivno navodima žalbe pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženice o predmetu spora.

9. Neosnovan je i žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Prije svega status tužiteljice kao potrošača proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu u kojem je u članku 6. ugovorena namjena kredita za kupnju stana u [adresa] i iz iskaza tužiteljica u kojem navodi da stan kupljen sredstvima pribavljenim predmetnim Ugovorom kreditu i danas koristi za stanovanje svoje obitelji, a istinitost njezinog iskaza nedvojbeno proizlazi iz činjenica da joj je i danas prebivalište na adresi u [adresa]. Osim toga činjenica da je predmetni ugovor potrošački ugovor proizlazi iz činjenice da je tuženica na temelju prisilnih odredbi Glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju tužiteljici kao potrošaču ponudila sklapanje ugovora kojim se predmetni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF konvertira u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a što je tužiteljica prihvatila. Stoga se navodi žalbe da tužiteljica predloženim dokazima nije dokazala svoj status potrošača ne mogu prihvatiti osnovanim, dok s druge strane tuženica nije ni tvrdila, a niti dokazivala da tužiteljica ne bi imala takav status.

10. Nema nikakve dvojbe da je prema članku 22. stavku 1. ZOO dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske. Međutim, tuženica ispušta iz vida da ugovorena obveza vraćanja kredita vezana u valutu CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja anuiteta (a ne prema srednjem tečaju tuženice kako to navodi u žalbi) pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., nije utvrđena ništetnom iz razloga što je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, već stoga što je utvrđeno da je tuženica, u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača kao prvotuženica, u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. (dakle, u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te Zakonu o obveznim odnosima.

11. Ovaj sud prihvaća navode žalbe da se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da je potrebno provesti kontradiktorni postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. Tako je i Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da je, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod. posl.br. P- 1401/2012, tuženik ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

12. Međutim, tuženica na te okolnosti nije predložila ni jedan dokaz već je prvostupanjski sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljica na njezin prijedlog, pa stoga navodi tuženice o tome da je prvostupanjski sud odbio izvesti predložene personalne dokaze na te okolnosti i da nije proveo kontradiktorni postupak nemaju uporišta u stanju spisa predmeta.

13. Budući tuženica nije predložila personalne dokaze na okolnost da je tužiteljici dala potpune i bitne obavijesti o mogućim rizicima koje nosi obveza vraćanja kredita vezana uz švicarski franak, poglavito imajući u vidu ugovorenu dugogodišnju obvezu vraćanja kredita, na temelju kojih bi tužiteljica stekla mogućnost donijeti informiranu odluku o prihvaćanju takve obveze, a da je provedenim dokazima saslušanjem tužiteljice prvostupanjski sud utvrdio da takve obavijesti tuženica prilikom pregovaranja i u vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljici nije dala, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 502.c. ZPP kojom je propisana vezanost suda na učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je između ostalog utvrđeno da je propust tuženice da potrošače informira o svim bitnim parametrima odlučnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o valuti obveze u CHF nepoštena, pa stoga i ništetna kako to određuje članak 102. stavak 1. ZZP/07.

14. O obvezujućem učinku pravomoćnih presuda za zaštitu kolektivnih prava potrošača kojima je usvojen zahtjev tužbe zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odlukama broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. koje pravno shvaćanje je reafirmirano u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4507/2020 i U-III-4508/2020 od 8. lipnja 2021., broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i dr. 15. Pozivanje tuženice na praksu Suda Europske unije, ali i prvostupanjskog suda u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) je neodlučno jer ta Direktiva nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 1. srpnja 2013. Svoje stajalište o neprimjenjivosti Direktive 93/13 na pravne odnose koji su nastali prije nego što je pojedina zemlja postala članicom Unije iznio je Sud EU u više svojih odluka pa tako i u predmetu C-567/2020 EU:C:2022:352 – Zagrebačka banka.

16. Iz naprijed navedenih razloga žalba tuženice ocjenjena je djelomično neosnovanom u dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 1. Ugovora o kreditu kojim ugovorena obveza vraćanja kredita uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF, u točki II. izreke kojom je ništetnom i bez pravnog učinka utvrđena odredba članka 2. Ugovora o kreditu kojom je određeno da se kredit i kamate otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te u točki III. izreke u kojoj je utvrđen ništetnim i vez pravnog učinka članak 7. Ugovora o kreditu kojim je također određeno da se kredit i kamate otplaćuju uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF prema tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te je u tom dijelu žalba tuženice na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

17. Međutim, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu kojim je glavnica određena uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo na koji žalbeni razlog se primjenom članka 365. stavka 2. ZPP u drugostupanjskom postupku pazi po službenoj dužnosti.

17.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da odredba kojom je ugovorena obveza banke nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju nikakav učinak. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 99. ZZP/07 ne podliježe testu poštenosti. Radi se o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženice na isplatu kredita i visini kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/07 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

17.2. S obzirom na naprijed navedeno prvostupanjski sud je usvojivši tužbeni zahtjev i u tom dijelu članka 1. Ugovora o kreditu pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je stoga u prihvaćanjem žalbe tuženice na temelju članka 373. ZPP preinačena prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen.

18. Cijeneći samo žalbene navode tuženice od odlučnog značaja (članka 375. stavak 1. ZPP), osnovano tuženica pobijajući pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odnosu na usvojeni kondemnatorni tužbeni zahtjev ukazuje da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio činjenicu da su stranke Dodatkom Ugovoru o kreditu izmijenile osnovni Ugovor o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tijekom postupka nije bilo sporno, a i provedenim dokazom vještačenjem utvrđeno je da je tim Dodatkom provedena konverzija na način propisan odredbama ZID ZPK/15 dodanoj Glavi IV.a naziva Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Nije bilo sporno niti da je Dodatak Ugovoru o kreditu valjani ugovor o čemu je pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. dok Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

19. Članak 19.b. ZID ZPK/15 sadrži načelo propisane konverzije (da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR).

19.1. Člankom 19.c stavkom 1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

Stavkom 2. tog članka određeno je da se stavak 1. tog članka na odgovarajući način primjenjuje i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu.

Daljnjim odredbama ZID ZPK/15 propisano je što sve mora sadržavati izračun konverzije radi informiranja potrošača i učinci konverzije za vjerovnika i za potrošača.

20. Stranke su Dodatkom Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice, iskorišteni u njezinu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, sada kredita s valutom obveze u EUR prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i vraćanja kredita po istom srednjem tečaju HNB na dan plaćanja anuiteta uz primjenu kamatne stope koju je tuženica obračunavala u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015. za stambene kredite kakav je odobren tužiteljici. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su svi kunski iznosi plaćeni u svrhu otplate kredita (s valutom obveze u CHF), pa tako i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Na taj je način utvrđen iznos ostatka neplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 43.816,88 EUR (dok je glavnica po kreditu s valutnom klauzulom u CHF na dan 30. rujna 2015. iznosila 67.385,90 CHF ili 470.405,60 kn) i iznos koji je po ugovoru o kreditu u EUR više plaćen (pretplata) u iznosu od 54.625,91 kn ili 7.157,41 EUR. Utvrđeni se iznos preplate sukladno sporazumu iz članka 6. Dodatka Ugovoru o kreditu iskoristio za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta/rate podmirivalo iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa pretplate.

21. U tom smislu, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužiteljica učinila na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (i eventualno na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope) koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 12. lipnja 2008., na temelju među strankama sklopljenog valjanog Dodatka tom Ugovoru, iskorištene za ispunjenje njezine obveze prema tom Dodatku, dakle u ispunjenje njezinih obveza iz ugovora o kreditu u EUR, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (i eventualno o jednostranoj izmjeni kamatne stope) koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 12. lipnja 2008. kako to smatra sud prvog stupnja, bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate) iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužiteljici, nego da se iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu.

22. Iz naprijed navedenih razloga, a po prosudbi ovog suda, tužiteljici ne pripadaju preplaćeni novčani iznosi s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj za valutu švicarski franak jer u imovini tuženice više nema iznosa od 12.729,78 EUR bez pravne osnove koji bi trebala vratiti primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO u vezi članka 323. stavka 1. ZOO s zateznom kamatom od 30. rujna 2015. na temelju članka 1115. ZOO jer je taj iznos u cijelosti iskorišten za namirenje obveza tužiteljice iz pravno valjanog Dodatka Ugovora o kreditu kako onih dospjelih do 30. rujna 2015. tako i onih budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji su dospjeli nakon sklapanja Dodatka, a kako je to i ugovoreno u članku 6. Dodatka Ugovoru o kreditu koji je odraz prisilne odredbe članka 19.c stavka 5. ZPK/15. Na taj je način provedenom konverzijom ostvarena i člankom 323. stavkom 1. ZOO propisana posljedica ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu jer u imovini tuženice više nema imovne tužiteljice koju je stekla na temelju ništetne odredbe i koju bi na temelju te citirane zakonske odredbe trebala vratiti tužiteljici.

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF. U toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva se na pravno shvaćanje zauzeto na svojoj 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022. o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

23.1. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj: Rev 925/2023 od 8. travnja 2025.

24. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića koji nalaz prihvaća prvostupanjski sud, zatezna kamata obračunata na pojedine iznose pretplate do dana konverzije iznose 4.184,52 EUR. Međutim, tužiteljica ne potražuje tu zateznu kamatu već razliku između zbroja iznosa preplate s osnova valutne klauzule u CHF u iznosu od 12.729,78 EUR i obračunate zatezne kamate od 4.184,52 EUR (16.914,30 EUR) i iznosa preplate po izvršenoj konverziji do dana sklapanja Dodatka od 7.250,10 EUR, a koja razlika se nakon primjene pravila o uračunavanju iz članka 171. i 172. ZOO odnosi isključivo na glavnicu u iznosu od 9.664,23 EUR (nalaz vještaka s lista 280 spisa), dakle na razliku preplate s osnove ništetne odredbe o valuti obveze vezane uz CHF.

25. Imajući u vidu izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu glavničnog iznosa od 9.664,23 EUR EUR budući tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje obveze po valjano sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu s danom 30. rujna 2015., a koju zateznu tužiteljica tužbenim zahtjevom ne potražuje.

26. Iz naprijed navedenih razloga usvojena je žalba tuženice zbog ostvarenog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava te je na temelju članka 373. točka 2. ZPP preinačena prvostupanjska presuda u pobijanoj točki IV. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.664,23 EUR sa zahtijevanom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

27. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom članka 166. stavka 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka.

28. Stranke su uspjele u sporu djelomično i to tužiteljica u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu, a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i djelomično u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev.

29. Prema prosudbi ovog suda takav uspjeh strana je podjednak, a osim toga u predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev- 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev-586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo ujednačeno, ukazuje da ova tužba nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh zbog čega je, posljedično izloženom pravnom shvaćanju, ocjena ovog suda da u okolnostima ovog predmeta valja primjenom članka 154. stavka 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

30. Zbog naprijed navedenog valjalo je primjenom članka 380. točke 3. ZPP preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanoj u točki VI. VIII. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

31. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

32. Budući točke V. i VII. Izreke nisu pobijane žalbom to je u tom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

U Varaždinu 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer