REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-15/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić, kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislav Devčić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnika Ivici Urek, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2370/2024-22 od 30. listopada 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2370/2024- 22 od 30. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2370/2024-22 od 30. listopada 2025. sud je točkom I. naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 221,21 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 891,58 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. utvrdio ništetnom odredbu čl. 6 Ugovora o kreditu br. 756591 (dalje: Ugovor o kreditu), točkom IV. naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 118,51 EUR, točkom V. odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu zatezne kamate na iznos od 118,51 EUR te točkom VI. naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.331,25 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da sud presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Sud pogrešno ocjenjuje odredbu čl. 6.1. Ugovora o kreditu kojom se propisuje plaćanje naknade za administraciju i obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada). Tuženik ističe da je za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09 – dalje: ZZP) tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Odredbe u Ugovoru o kreditu su jasno postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Samim pregledom Ugovora o kreditu moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Poziva se na Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ i načelo transparentnosti. tuženik dostavlja pravno mišljenje prof.dr.sc. ČA, redovitog profesora u trajnom izboru na Katedri za građansko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 19. 11. 2024., kojim isti podrobnije analizira problematiku početka tijeka zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova. U svakom slučaju, da prvostupanjski sud iz nekog razloga i ne prihvati tijek zastarnih rokova na koje je upućivao tuženik tijekom provedenog postupka, te zastarni rok u ovoj žalbi, isti bi u tom slučaju, sukladno stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20. 3. 2018. trebao primijeniti zastarni rok koji počinje teći pravomoćnim okončanjem parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129 od 13. 6. 2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda i u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), te je utvrdio da sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio bitne povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a činjenično stanje pravilno je utvrđeno.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je uvidom u Ugovor o kreditu broj 756591 od 17. lipnja 2005. godine, saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke, te iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice koje navodima žalbe nisu dovedene u sumnju.

7. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa godišnja, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (čl.2.1. Ugovora o kreditu) i valutna klauzula ugovorena čl.1. i čl. 8. Ugovora o kreditu. Predmet spora je i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 6. Ugovor o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita te povrat iznosa u visini od 181,00 EUR.

8. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 17. lipnja 2005. godine Ugovor o kreditu broj 756591 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini iznosa od 13.478,00 CHF HF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nije niti sporno da je tuženik promijenio početnu ugovorenu kamatnu stopu na odobreni kredit sukladno Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora, niti je sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na tečaj valute CHF na dan isplate kredita. Između stranka nije sporno da je ugovoreno člankom 6. Ugovora o kreditu plaćanje ulazne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokatno 1,40% od iznosa kredita i da je tuženik naplatio naknadu kako to tvrdi tužiteljica.

9. Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva i visina tužbenog zahtjeva u odnosu na naplaćenu naknadu. Tuženik čini nespornim visinu tužbenog zahtjeva s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

9.1. Sporno je jesu li ništetne odredbe Ugovora koje se tiču valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i odredbe Ugovora kojim je ugovorena naknada od 1,40% za obradu kredita, te slijedom toga je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužitelj kao korisnik kredita platio zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

10. Prvostupanjski je sud svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi (o valutnoj klauzuli u CHF uz koju je vezana glavnica i jednostranoj promjeni kamatne stope) utemeljio na pravnim utvrđenjima iz odluke na koju se pozvao tužitelj, a koja je donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita s valutnim klauzulama vezanim uz CHF i promjenjivim kamatnim stopama. Riječ je o presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Rev 2221/2018.

10.1. Navedenom odlukama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženikov pravni prednik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima nepoštene i stoga ništetne ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su banke postupile suprotno odredbama, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora važećeg, Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ dalje: e novine broj: 96/03, dalje: ZZP/03).

10.2. U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetna jer da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanje promjene kamatne stope, a tuženik da nije prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu na valjan i razumljiv način tužitelju objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, zbog čega zaključuje da je ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi nepoštena a time i ništetna.

11. Prigovor zastare sud je pravilno otklonio smatrajući da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, te da je ista počela ponovno teći i za promjenjivu kamatnu stopu i za valutnu klauzulu nakon pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 6632/17 dana 14. lipnja 2018. Te kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2023. nije nastupila zastara.

11.1. Naime, tek pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. je u odnosu na tuženikova prednika odlučeno i o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odlukama banke. Naime, u navedenoj presudi pravomoćno je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u odnosu na sedam banaka, a u odnosu na Sberbank d.d. odlučeno je kako u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF tako i u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba prema kojima je stopa ugovorene kamate promjenjiva prema odlukama banke. Slijedom navedenog, zastara tužiteljevog potraživanja za preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi započela je teći 14. lipnja 2018., slijedom čega tužiteljevo potraživanje nije u zastari.

12. Prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti odredbe iz članka 6.1. Ugovora zasniva na utvrđenju da se o spornoj odredbi, a kojom je ugovorena tužiteljeva obveza na plaćanje troškova obrade kredita od 1,40% iznosa odobrenog kredita, nije pojedinačno pregovaralo niti je iz sadržaja odredbe vidljivo koje troškove je navedenim iznosom tužitelj podmirio. Stoga je sud naložio tuženiku vratiti tužitelju plaćene troškove obrade kredita u svoti od 118,51 EUR.

12.1. Iz izvedenih dokaza jasno proizlazi kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti je tužiteljica na njezin sadržaj mogla utjecati jer je ista unaprijed nametnuta, a sama činjenica da je ista utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita.

12.2. Tužena nije dokazala opravdanost naknade obrade kredita u fiksnom postotku pa je jasno da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača te je nepoštena i ništetna, pa je tužena dužna i vratiti ono što je primila temeljem te nepoštene i ništetne odredbe.

13. U odnosu i na ovaj dio zahtjeva pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

14. Troškovi parničnog postupka pravilno su izračunati, a tužena u svojoj žalbi ne konkretizira u kojem dijelu iste troškove osporava.

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Požegi, 11. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević