REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-18/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao izvjestiteljice i člana vijeća i Renate Marić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Krajačić, odvjetnica u Zaboku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj: P-240/2025-13 od 8. prosinca 2025. u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., te se potvrđuje presuda Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj: P-240/2025-13 od 8. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 12. 3. Ugovora o kreditu broj 9010821487 sklopljen između stranaka dana 9. studenoga 2005., koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita...”.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Ulica grada Vukovara 274 tužitelju MI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] platiti iznos od 177,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se od 10. studenoga 2005. pa do 31. prosinca 2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodištu uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugu polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 276,54 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 8. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u cijelosti.

2. Protiv ove presude pravovremeno je žalbu uložio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, te naloži tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku sa zateznom kamatom od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate.

2.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnog postupka, tuženik nalazi u tome što presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, te što su dani razlozi međusobno proturječni pa se presuda ne može ispitati.

2.2. Pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u pogrešnom tumačenju članka 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i čl. 53. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje u tekstu: ZZP), jer u konkretnom predmetu sud nije utvrdio da je među ugovornim stranama zbog ugovaranja predmetne naknade nastala značajna neravnoteža.

2.3. U sadržaju žalbe tuženik posebno ukazuje da je prvostupanjski sud zaključio da je sporna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača bez navođenja ikakvih razloga za takav zaključak, a da se o pretpostavci postupanja protivno načelu savjesnosti i poštenja nije niti očitovao. Osim navedenog tuženik navodi da prvostupanjski sud pogrešno smatra da su pretpostavke nepoštenosti ispunjene već činjenicom da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, iako je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3.4. Tuženik žalbenim navodima ponavlja i prigovor zastare koji je isticao tijekom postupka smatrajući kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u zastari

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, utvrdio je da sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio bitne povredu postupka, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno, osim dijelom glede odluke o troškovima postupka.

6.1. U razlozima presude prvostupanjski sud je za svoj pravni stav dao jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, niti su razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, tako da nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim dijela odredbe čl. 12. 3. Ugovora o kreditu broj 9010821487 sklopljenog između stranaka 9. studenoga 2005., kojom se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita.

7.1. U prvostupanjskom postupku nije bilo sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 9010821487 9. studenoga 2005., te da je prema odredbi članka 12.3 tog ugovora tužitelj bio u obvezi tuženiku za obradu kredita prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem , platiti naknadu u visini od 1,5 % od iznosa kredita i da je tužitelj dana 9.11.2025. tuženiku platio naime tzv. ulazne naknade 1.335,89 HRK .

8. U drugostupanjskom postupku sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva ništetna i da li tužitelj ima pravo na isplatu navedenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama, te da li je nastupila zastara potraživanja, dok iznos naknade nije sporan.

9. Saslušanjem tužitelja prvostupanjski sud utvrdio je da se o odredbi članka 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je postojala mogućnost pregovora, niti je od strane tuženika tužitelju dano objašnjenje na koje se sve troškove odnosi jednokratna naknada, da se radilo o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik, a namjena ugovora je kupnja osobnog vozila.

10.Na konkretni spor, glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojim Zakonom je u članku 81. stavak 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. istog članka je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. tog članka propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Odredbom članka 87. istog Zakona je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.1. Nadalje i Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, u članku 96. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 99. ZZP-a, je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, te je u članku 100. ZZP-a, propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, dok je u članku 101. ZZP-a propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača, a u članku 102. ZZP/07, da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Dakle, Zakonom o zaštiti potrošača uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, i može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

12. Neosnovano tuženi u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno tumačio odredbe Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.

13. Naime i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. zauzeo je stajalište da ocjenu o tome je li odredba potrošačkog ugovora o naknadi za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), sud ne može temeljiti isključivo na tome da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti, sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) kao i da li potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze kao i odnos između naknade i za to pružene usluge, sve u smislu odredbi članka 81. st. 1. ZPP u svezi s odredbom članka 83. i 85. ZPP-a, a u konkretnom slučaju tužitelj od strane tuženika kao banke nije imao predočene nikakve kriterije glede odnosa visine naknade i za to pružene usluge.

13. Zbog navedenog prvostupanjski sud je, nasuprot navodima istaknutim u žalbi pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj pa da sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

14. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja, budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja je potvrđena ovom drugostupanjskom presudom.

16. Zbog iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1.ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 11. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Branimir Miljević