REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj:Ppž-2462/2024

ZAGREB

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Marija Soljačića, kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika-specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika RL , zbog prekršaja iz članka 149. stavka 3. u vezi st. 1. točke 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22 i 59/23), u povodu žalbe tužitelja Državnog inspektorata, Područni ured Split, Ispostava u Metkoviću, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću broj Pp-96/2023-4 od 23. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Državnog inspektorata , Područni ured Split, Ispostava u Metkoviću i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljenik RL je zbog prekršaja iz članka 149. stavka 3. u vezi st. 1. točke 49. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu ZZP), oslobođen od optužbe temeljem zakonske osnove iz čl. 182. točke 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/2007, 3920/13, 157/2013, 110/2015, 70/2017., 118/2018 i 114/2022; u daljnjem tekstu PZ) jer je Sud utvrdio da djelo prekršaja koje se okrivljeniku stavlja na teret, na način na koji mu se stavlja na teret, po propisu nije prekršaj.

1.1. U obrazloženju odluke se navodi da optužni prijedlog u činjeničnom opisu djela prekršaja ne sadrži konstitutivni element bića prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret. Optužnim se prijedlogom okrivljenik tereti da se koristio nepoštenom odnosno agresivnom poslovnom praksom jer je nakon 31. prosinca 2022. godine neopravdano povećao maloprodajne cijene koje su taksativno navedene. Sud smatra da tako opisano djelo ne sadrži sve odlučne činjenice koje moraju biti navedene u činjeničnom opisu prekršaja da bi se radilo o nepoštenoj odnosno agresivnoj poslovnoj praksi, jer ne sadrži na koji je način povećanje cijene utjecalo na odluku potrošača pri kupnji. Prema tome, kako je zakonski opis (pravno kvalificiranje prekršaja) podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, a odlučne činjenice za postojanje prekršaja nisu sadržane u činjeničnom opisu prekršaja, očito je da opisano postupanje nije prekršaj jer nedostaje konstitutivni element bića prekršaja.

2. Istom presudom određeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

3.Protiv presude Državni inspektorat, Područni ured Split Ispostava u Metkoviću je pravodobno podnio žalbu zbog povrede odredba materijalnog prekršajnog prava i pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

3.1. Žalitelj smatra da se 1. siječnja 2023. kao prvi dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj može podvesti pod pojam „drugih okolnosti u kojima se potrošač nalazi, a koje su bile tolikog značenja da su umanjile sposobnost potrošača da razumno rasuđuje, a trgovac je bio svjestan da će te okolnosti utjecati na odluku potrošača u odnosu na proizvod“ što je propisano odredbom članka 39. točke 3. ZZP-a koji se odnosi na agresivnu poslovnu praksu. ZOUE uređuje uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te isti člankom 6. propisuje da se u postupku uvođenja eura primjenjuje među ostalim načelo zaštite potrošača i načelo zabrane neopravdanog povećanja maloprodajnih cijena. Člankom 7. stavkom 1. ZOUE-a je propisano da se preračunavanje maloprodajnih cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi bez naknade, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ZOUE-a, a stavkom 2. istog članka ZOUE-a je propisano da zbog preračunavanja iz stavka 1. ovoga članka, potrošač ne smije biti u financijski nepovoljnijem položaju nego što bi bio da euro nije uveden. Člankom 8. ZOUE-a je propisano da je zabranjeno poslovnim subjektima, kreditnoj instituciji, kreditnoj uniji, instituciji za platni promet, instituciji za elektronički novac, drugom vjerovniku sukladno propisu kojim se uređuje potrošačko kreditiranje, Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, pružatelju financijskih usluga i tijelu javne vlasti pri uvođenju eura povećati cijenu robe ili usluge prema potrošačima bez opravdanog razloga. Žalitelj ističe kako zakonodavac nije dozvolio bilo kakvo neopravdano povećanje cijena, odnosno nije dozvolio zaokruživanje cijena niti na prvu deseticu, kao ni više, stoga i samo zaokruživanje cijena predstavlja prekršaj.

3.2. Žalitelj ističe da je okrivljenik upravo povećanjem cijena usluga neposredno nakon uvođenja eura kao službene, valute koristio nedopušten utjecaj na način da je iskoristio posebne okolnosti u kojima se potrošači tada nalaze, a koje posebnima čini upravo činjenica da uvođenje eura kao nove, službene valute u Republici Hrvatskoj za potrošače predstavlja jednu potpuno novu i nepoznatu situaciju u kojoj svi potrošači, niti imaju, niti moraju imati jednaku sposobnost percipiranja vrijednosti i preračunavanja novčane vrijednosti usluge izražene u euru u odnosu na novčanu vrijednost usluge izražene u kuni, zbog čega im je upravo potrebno, baš u tim posebnim okolnostima pružiti dodatnu zaštitu.

3.3. Žalitelj ističe da je u tim posebnim okolnostima uvođenja eura kao službene valute, okrivljenik postupao nepošteno, posebice uzevši u obzir da je upravo cijena bitan element kupoprodajnog ugovora prema općim ugovornim pravilima. Okrivljenik je bio dužan u razumnoj mjeri osigurati da potrošači budu na primjeren način zaštićeni, posebice uzevši u obzir da je prosječni potrošač slabija strana u svakom potrošačkom odnosu s trgovcem ili pružateljem usluge, zbog čega je također potrebno istaknuti i određene ranjive skupine potrošača kao što su osobe starije dobi i djeca koji su posebno ranjivi zbog dobi ili lakovjernosti, zbog čega njima treba osigurati čak i viši stupanj zaštite nego prosječnom potrošaču.

3.4. Žalitelj ističe da je takvim postupanjem okrivljenik naruši potrošačevo prosuđivanje pri kupnji proizvoda i usluga, koristeći uvođenje eura dana 1. siječnja 2023. godine kao službene valute, neopravdanim povećanjem kontroliranih maloprodajnih cijena usluga, čime je doveo potrošače u nepovoljniji financijski položaj, a koje su okolnosti bitno utjecale na odluku potrošača pri kupnji usluga, jer je upravo cijena bitna okolnost koja utječe na odluku potrošača.

3.5. Žalitelj ukazuje da se poslovna praksa smatra nepoštenom odnosno agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti, nedopuštenim utjecajem u znatnoj mjeri narušava ili je vjerojatno da će narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača, odnosno njegovo postupanje u vezi s uslugom te ga na taj način navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o kupnji koju inače ne bi donio. Pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi nedopušten utjecaj u obzir se uzima i slučaj kada trgovac, u konkretnom slučaju okrivljenik, iskorištava okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezano uz uslugu.

3.6. Žalitelj navodi kako je u inspekcijskom postupku nepobitno utvrđeno točno činjenično stanje koje je dovedeno u izravnu vezu i s odredbama članaka 6., 7. i 8. ZOUE-a, kojima su propisana osnovna načela kojih se okrivljenik trebao pridržavati prilikom uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj kao i sa odredbama ZZP-om koji je temeljni zakon u Republici Hrvatskoj kojim se štite prava potrošača pri kupnji proizvoda odnosno usluga.

3.7. Žalitelj navodi da se vezano uz utvrđenje prekršaja treba uzeti u obzir i činjenica da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj dana 5. siječnja 2023. godine, donijela Zaključak na temelju članka 1. i članka 31. stavka 3. Zakona o Vladi Republike Hrvatske, a u vezi s člancima 6., 7. i 8. ZOUE-a., kojim se obvezuju poslovni subjekti da revidiraju maloprodajne cijene svojih roba i usluga sukladno temeljnim načelima i pravilima iz Zakona i to tako da iste budu određene najviše do visine maloprodajnih cijena koje su vrijedile na dan 31. prosinca 2022. godine.

3.8. Žalitelj ukazuje da Sud neosnovano navodi da svaki građanin kojem je cijena izložena na pravilan i dostupan način ima točnu informaciju o cijeni proizvoda ili usluga, odnosno okrivljenik ističući novi cjenik proizvoda na dan 1. siječnja 2023. nije obavljao nepoštenu praksu niti je zavarao potrošače, kao što je neosnovan navod Suda kako niti jedna od navedenih odredbi ZZP-a ne uređuje neopravdano povećanje cijena nakon 31. prosinca 2022. uz dovođenje potrošača u nepovoljniji financijski položaj, korištenjem uvođenja eura 1. siječnja 2023. kao službene valute kao oblik nepoštene ili zavaravajuće poslovne prakse.

3.9. Žalitelj ukazuje da je Sud propustio uočiti kako je životno logično pretpostaviti da potrošači uvođenjem nove valute još nemaju sposobnost utvrditi je li uopće došlo do povećanja cijena usluga, a uzevši u obzir da je okrivljenik upravo to učinio, potrošači su zavarani, čime će ih se navesti da donesu odluku o kupnji koju inače ne bi donijeli. Prosječan potrošač nije tržišni inspektor koji će, u okviru svojih ovlasti, utvrditi sve činjenice vezane uz pravilnu primjenu ZOUE-a ili ZZP-a, pa tako i činjenicu je li došlo do povećanja cijena usluga te postoji li opravdani razlog povećanja cijena istih. Potrošač je, po definiciji, „slabija“ stranka u ugovornom odnosu između potrošača i trgovca. Uvođenje nove valute na dan 1. siječnja 2023. radikalan je događaj, bez obzira na duži period prilagodbe sa svim instrumentima olakšavanja prilagodbe propisanim ZOUE-a. Za potrošača kao „slabiju“ stranku uvođenje eura predstavlja posebnu okolnost, a koja onda djeluje na potrošača na način da donosi odluku o kupnji usluga vjerujući kako je njegova ugovorna stranka, u ovom slučaju okrivljenik, postupio u skladu sa važećim propisima odnosno odredbama ZOUE-a i ZZP-a. Prosječan potrošač, postupajući u dobroj vjeri, ne dvoji kako je okrivljenik upravo zbog tog radikalnog trenutka (uvođenje nove valute u Republici Hrvatskoj) primijenio sve elemente profesionalne pažnje i poštivao propise te da nije promijenio cijene bez valjanog, opravdanog razloga. U konkretnom slučaju, okrivljena je bez opravdanog razloga povećala cijenu usluge prvog dana nakon uvođenja eura kao službene valute, pa je stvorena protupravna neravnoteža u ugovornom odnosu potrošač-trgovac te potrošač donosi odluku o kupnji postupajući u zabludi da je trgovac ispravno primijenio propise, a čime su jasno ostvareni elementi nepoštene poslovne prakse.

3.10. U optužnom prijedlogu su točno i potpuno navedene sve usluge za koje je utvrđeno povećanje na dan 1. siječnja 2023., odnosno 12. siječnja 2023., te je jasno navedeno da se u konkretnom slučaju radi o nedopuštenom utjecaju okrivljenika na način da je iskoristio posebne okolnosti u kojima se potrošači tada nalaze nakon 31. prosinca 2022., obzirom da donosi novi cjenik sa višim cijenama usluga na dan 1. siječnja 2023., odnosno 12. siječnja 2023. čime nepobitno dovodi potrošače u nepovoljniji financijski položaj i u bitnoj mjeri umanjuje postupanja prosječnog potrošača, iz čega jasno proizlazi da obavlja nepoštenu, agresivnu poslovnu praksu propisanu člankom 38. odnosno člankom 39. točkom 3. ZZP-a.

3.11. Žalitelj ističe da se odredbom članka 1. stavka 1. ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i to među ostalim pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača, o čemu je, uzevši u obzir neopravdano povećanje cijena od strane okrivljenika na dan uvođenja eura, upravo i riječ. Nadalje je člankom 3. stavkom 1. ZZP-a propisano da ako su odredbe ovoga Zakona u suprotnosti s odredbama zakona kojima se uređuju pojedina upravna područja, na odnose između potrošača i trgovaca primarno se primjenjuju odredbe tih posebnih zakona. Vezano uz navedeno žalitelj smatra kao bitno istaknuti da je Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu (u daljnjem tekstu: Direktiva) transponirana u ZZP te se ista temelji na načelu potpunog usklađivanja kako bi se postigla viša razina zaštite potrošača, odnosno kako bi se uklonile prepreke na unutarnjem tržištu i povećala pravna sigurnost za potrošače i poslovne subjekte. Žalitelj ukazuje na članak 3. stavak 4. Direktive te preambulu 19. Direktive, koji upravo predstavljaju ključne dijelove Direktive te se njima pojašnjava da Direktiva nadopunjuje ostalo zakonodavstvo EU- a, odnosno „pravila Zajednice” kojim se uređuju specifični aspekti nepoštene poslovne prakse. Direktiva upravo stoga ima ulogu odnosno djeluje poput „sigurnosne mreže” kojom se osigurava mogućnost zadržavanja zajedničkog visokog stupnja zaštite potrošača od nepoštene poslovne prakse u svim sektorima, uključujući nadopunjavanjem i ispunjavanjem praznina u drugom pravu EU-a. Ako se sektorsko zakonodavstvo koje je na snazi i njegove odredbe preklapaju s odredbama Direktive, prednost imaju odgovarajuće odredbe lex specialis, međutim, skreće se pažnja da i tada Direktiva ostaje relevantna za ocjenu drugih mogućih aspekata poslovne prakse koji nisu obuhvaćeni sektorskim odredbama kao što je agresivno ponašanje trgovca. Imajući u vidu da se pravila Direktive moraju primijeniti, odnosno ispoštovati prilikom poslovanja pružatelja usluga, a uzevši u obzir da ZOUE, propis koji je usklađen s pravnim propisima Europske unije, te nije propisao odredbe o nepoštenom postupanju, odnosno nepoštenoj poslovnoj praksi, u konkretnom slučaju upravo Direktiva, odnosno odredbe ZZP-a se primjenjuju za ocjenu aspekta poslovne prakse, uključujući s aspekta agresivnog ponašanja trgovca, odnosno agresivne poslovne prakse.

3.12. Žalitelj ukazuje da je presuda opterećena evidentnim postojanjem nedopuštenog ekscesivnog formalizma. Ustavni Sud Republike Hrvatske je u mnogim svojim odlukama, pa tako naročito i u Odluci broj: U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. („Narodne novine“ broj: 25/16.) upozorio na pogrešno pristupanje mjerodavnom pravu na pretjerano formalan i nefleksibilan način odnosno na nedostatak tumačenja mjerodavnog prava u svjetlu okolnosti svakog konkretnog slučaja. Navedenom je Odlukom Ustavnog suda, između ostalog, jasno opisana dužnost sudova u slučaju kad je mjerodavan jedan zakon, ali združeni učinci tog i nekog drugog ili više drugih zakona izravno utječu na zakonska prava ili obveze stranaka. U takvim slučajevima su, prema odluci Ustavnog suda, sva nadležna tijela, uključujući sudove, bez iznimke dužni tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koje oni proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka. Pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod mehaničke primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu. Slijedom navedenog, mišljenje je žalitelja da je Sud propustio, a trebao je mjerodavne odredbe ZZP-a protumačiti u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja.

3.13. Kao primjer sudske prakse žalitelj ističe pravno shvaćanje i presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj: Usž-4399/20-3 od 10. ožujka 2022. kojom odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrđuje presudu Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: Usl- 766/20-6 od 22. rujna 2020. te presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj: Usž-4384/20-3 od 9. veljače 2022. kojom odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrđuje presudu Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: Usl-755/2020-6 od 16. rujna 2020., a kojima je potvrđeno pravno shvaćanje, pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilna primjena materijalnog propisa od strane žalitelja, a vezano uz meritorno pitanje obavljanja nepoštene, odnosno agresivne poslovne prakse od strane trgovca, odnosno vezano uz neopravdano podizanje cijena trgovca nakon izbijanja bolesti Covid-19, suprotno Odluci o iznimnim mjerama kontrole cijena za određene proizvode („Narodne novine“ broj: 30/20) jer je trgovac tada uistinu iskorištavao posebne okolnosti u kojima su se tada našli potrošači, a koje okolnosti su od tolikog značaja da umanjuju sposobnost potrošača za razumno rasuđivanje, a trgovac je bio svjestan da će te okolnosti utjecati na odluku potrošača u odnosu na uslugu.

3.14. Uz žalbu se prilažu pravomoćne i nepravomoćne presude u kojima su okrivljenici, u odnosu na utvrđeno činjenično stanje u postupku i isti opis pravne kvalifikacije prekršaja, proglašeni krivima.

4. Žalitelj predlaže da se radi razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

5. Žalba nije osnovana.

6. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točka 6.,7.,9. i 10. Prekršajnog zakona, te je u konkretnom slučaju našao da nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika, niti da su počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti te da nije nastupila zastara prekršajnog progona koja nastupa u roku od četiri godine od počinjenja djela prekršaja.

7. Suprotno navodima iz žalbe, prvostupanjski sud je imao zakonsku osnovu za donošenje oslobađajuće presude a navodi pod toč. 3.14. ove presude ne dovode u pitanje zakonitost prvostupanjske odluke jer se u sudskoj praksi događa da prvostupanjski sudovi na iste ili u biti iste činjenice drugačije primjene zakon, međutim zato postoje mehanizmi za ujednačavanje sudske prakse kroz žalbeni postupak propisani PZ-om, te propisani čl. 38. Zakona o sudovima.

8. Navodi iz žalbe pod 3.13. ove presude su neosnovani jer se po mišljenju ovog Suda ne radi o usporedivim predmetima. Prvostupanjski sud je u predmetnom slučaju donio oslobađajuću odluku jer djelo kako je opisano u činjeničnom opisu optužnog prijedloga po propisu nije prekršaj. Imajući u vidu odluke koje je uz žalbu priložio tužitelj ovaj Sud smatra da predmetna odluka nije usporediva s odlukama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj: Usž-4399/20-3 od 10. ožujka 2022. kojom odbija žalba tužitelja kao neosnovana te potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: Usl- 766/20-6 od 22. rujna 2020., i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj: Usž-4384/20-3 od 9. veljače 2022. kojom odbija žalba tužitelja kao neosnovana te potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: Usl-755/2020-6 od 16. rujna 2020.

9. Žalitelj iznosi svoje viđenje i tumačenje propisa koje je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti, stoga je ovaj Sud odlučujući o žalbi radi tumačenja predmetnih odredbi ZZP-a uzeo u obzir i odredbe Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu ( u daljnjem tekstu Direktiva).

10. Tužitelj dakle, prema gornjem sadržaju optuženja, navodi kako je okrivljeni koristio poslovnu praksu zabranjenu odredbama članaka 33., 34., 35., 36, 38. i 39. stavak 1. točka 3. ZPP-a, a koje odredbe se odnose i na zavaravajuću poslovnu praksu i na agresivnu poslovnu praksu.

11. U nastavku se citiraju odredbe ZZP-a, na koje se tužitelj poziva u optužnom prijedlogu, kao i odredbe Direktive.

- Odredbom članka 33. ZZP-a propisano je da je nepoštena poslovna praksa zabranjena.

-Odredbom članka 34. ZZP-a propisano je:

(1) Poslovna praksa je nepoštena:

- ako je suprotna zahtjevima profesionalne pažnje i

- ako, u smislu određenog proizvoda, bitno utječe ili je vjerojatno da će bitno utjecati na ekonomsko ponašanje prosječnog potrošača kojemu je takva praksa namijenjena ili do kojega ona dopire odnosno prosječnog člana određene skupine potrošača na koju je ta praksa usmjerena.

(2) Poslovna praksa koja će vjerojatno bitno utjecati na ekonomsko ponašanje samo jasno odredive skupine potrošača koji su zbog tjelesnih ili duševnih mana, dobi ili lakomislenosti posebno osjetljivi na određenu poslovnu praksu ili određeni proizvod, i to na način koji je trgovac mogao razumno predvidjeti, procjenjivat će se iz perspektive prosječnog člana te skupine potrošača.

(3) Odredba stavka 2. ovoga članka ne utječe na dopuštenost korištenja uobičajene i zakonite promidžbene prakse preuveličavanja ili davanja izjava za koje se ne očekuje da budu shvaćene doslovno.

(4) Nepoštenom poslovnom praksom posebno se smatra:

- zavaravajuća poslovna praksa i

- agresivna poslovna praksa.

-Odredbom članka 35. ZZP-a propisano je:

(1) Poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita ili ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s nekom od okolnosti navedenih u stavku 2. ovoga članka, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

(2) Okolnosti iz stavka 1. ovoga članka na koje se zavaravajuća poslovna praksa odnosi jesu:

1. postojanje ili priroda proizvoda

2. osnovna obilježja proizvoda, kao što su njegova dostupnost, koristi, rizici, izvedba, sastav, pripadci, postojanje postprodajne pomoći potrošaču i sustava rješavanja pritužbi, metode i datum izrade ili nabave, dostava, podobnost za ostvarivanje svrhe, način korištenja, količina, specifikacija, zemljopisno ili tržišno podrijetlo, rezultati koji se očekuju od njegove uporabe ili rezultati i bitni pokazatelji testova ili provjera provedenih na proizvodu

3. opseg obveza trgovca, motivi poslovne prakse te priroda postupka prodaje, bilo koja izjava ili simbol koji se odnosi na izravno ili neizravno sponzorstvo ili odobrenje trgovca ili proizvoda

4. cijena proizvoda ili način na koji je ona izračunata ili postojanje određene pogodnosti u odnosu na cijenu

5. potreba servisiranja, rezervnih dijelova, zamjene ili popravka

6. priroda, obilježja i prava trgovca ili njegova zastupnika, kao što su njegov identitet, imovina, kvalifikacije, status, odobrenja, članstvo u određenim udruženjima ili povezanost s nekim drugim subjektima, njegovo industrijsko, komercijalno ili drugo intelektualno vlasništvo, nagrade i priznanja

7. prava potrošača, uključujući prava koja potrošač ima na temelju pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke

8. rizici kojima potrošač može biti izložen.

(3) Poslovna praksa se smatra zavaravajućom ako, u konkretnom slučaju uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja, prosječnog potrošača navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio, a uključuje:

1. bilo koji oblik stavljanja proizvoda na tržište, uključujući i usporedno oglašavanje koje dovodi do poistovjećivanja tog proizvoda s nekim drugim proizvodom, žigom, zaštićenim imenom ili drugim znakom raspoznavanja konkurenta na tržištu

2. nepoštivanje obveza, od strane trgovca, koje proizlazi iz pravila postupanja trgovaca koja ga obvezuju, uz pretpostavku da ta obveza ne predstavlja tek namjeru, već je riječ o čvrstoj obvezi koju je moguće provjeriti te uz pretpostavku da je trgovac u okviru poslovne prakse naznačio da je vezan tim pravilima postupanja

3. svako stavljanje robe na tržište Republike Hrvatske uz tvrdnju da je identična robi stavljenoj na tržište u drugim državama članicama iako se ta roba značajno razlikuje po sastavu ili obilježjima, osim ako je to opravdano legitimnim i objektivnim kriterijima.

-Sukladno članku 6. Direktive poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži lažne informacije te je stoga neistinita ili ako na bilo koji način, uključujući sveukupno predstavljanje, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, čak i ako je informacija činjenično točna, i to u odnosu na jedan ili više sljedećih čimbenika, te ako u bilo kojem od spomenutih slučajeva potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio.

12. Prema gore citiranim propisima poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita ili ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s nekom od okolnosti navedenih u članku 35. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

13. Dakle, poslovna praksa će se smatrati zavaravajućom ako:

•sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita

•ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s nekom od okolnosti navedenih u članku 35. stavku 2. Zakona o zaštiti potrošača

•čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

14. Imajući u vidu odredbe ZZP-a i Direktive te činjenični opis djela ovaj Sud se slaže za zaključkom prvostupanjskog suda i obrazloženjem iz prvostupanjske odluke da u činjeničnom opisu dijela nisu opisana bitna obilježja zavaravajuće poslovne prakse.

15. Agresivna poslovna praksa propisana je odredbom članka 38. ZZP-a;

-Poslovna praksa smatra se agresivnom ako u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja korištenjem uznemiravanja, prisile, uključujući fizičku silu ili prijetnju te nedopušten utjecaj, u bitnoj mjeri umanjuje ili je vjerojatno da će umanjiti slobodu izbora ili postupanja prosječnog potrošača u vezi s proizvodom te ga time navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

-Odredbom članka 39. stavak 1. točka 3. ZZP-a, propisano je:

Prilikom odlučivanja o tome je li u poslovnoj praksi korišteno uznemiravanje, prisila, uključujući silu ili prijetnju ili nedopušten utjecaj, vodit će se računa o tome je li trgovac iskorištavao nesretne ili druge okolnosti u kojima se potrošač nalazio, a koje su bile tolikog značenja da su umanjile sposobnost potrošača da razumno rasuđuje, a trgovac je bio svjestan da će te okolnosti utjecati na odluku potrošača u odnosu na proizvod.

-Prema članku 8. Direktive poslovna praksa smatra se agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti, uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem osjetno narušava ili je vjerojatno da će narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom, te ga na taj način navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o transakciji koju inače ne bi donio.

-Prema članku 9. stavku c) Direktive pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi uznemiravanje, prisila, uključujući uporabu fizičke sile, ili nedopuštenim utjecajem, u obzir se uzima slučaj kada trgovac iskorištava specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezanu uz proizvod.

-Prema gore citiranim odredbama ZZP-a, poslovna praksa smatra se agresivnom ako u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja:

- korištenjem uznemiravanja, prisile, uključujući fizičku silu ili prijetnju te nedopušten utjecaj

- u bitnoj mjeri umanjuje ili je vjerojatno da će umanjiti slobodu izbora ili postupanja prosječnog potrošača u vezi s proizvodom,

- te ga time navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

-Prema gore citiranom članku 8. Direktive poslovna praksa smatra se agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti:

- uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem

- osjetno narušava ili je vjerojatno da će narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom,

- te ga na taj način navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o transakciji koju inače ne bi donio.

-Prema članku 9. stavku c) Direktive, pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi uznemiravanje, prisila, uključujući uporabu fizičke sile, ili nedopuštenim utjecajem, u obzir se uzima slučaj kada trgovac iskorištava:

- specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje,

- čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezanu uz proizvod.

Iz navedenih odredbi ZZP-a i Direktive nedvojbeno proizlazi da je u konkretnoj situaciji za postojanje agresivne poslovne prakse u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti potrebno ispuniti slijedeće uvjete:

- da je trgovac uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem (iskorištavajući specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušavaju potrošačevo prosuđivanje na način da ga navode ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o transakciji koju inače ne bi donio).

16. U skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive poslovna je praksa nepoštena ako je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i ako „bitno narušava ili je vjerojatno da će bitno narušiti” gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača. No člancima 6., 7. i 8. zabranjuje se zavaravajuća ili agresivna poslovna praksa ako navodi ili je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti „da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio”.

17. Zahtjev da se poslovnom praksom mora moći narušiti gospodarsko ponašanje potrošača kako bi se smatrala nepoštenom drugačije je formuliran u članku 5. stavku 2. nego u člancima 6., 7. i 8 Direktive. No članak 5. stavak 2. trebao bi se tumačiti u vezi s člankom 2. točkom (e, koja glasi: „bitno narušavanje gospodarskog ponašanja potrošača” znači korištenje poslovne prakse s ciljem bitnog narušavanja potrošačeve sposobnosti da donese informiranu odluku, što potrošača navodi na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.''

18. Stoga na temelju članka 5. stavka 2. ono što određuje narušava li bitno poslovna praksa gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača ili je vjerojatno da će ga bitno narušiti jest navodi li poslovna praksa ili je vjerojatno da će navesti potrošača „da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio”. To je ocjena jednaka onoj koju je potrebno dati u skladu s člancima 6., 7. i 8. Iz toga proizlazi da je jezična formulacija članka 5. stavka 2. različita od jezične formulacije potonjih članaka, dok je zahtjev u pogledu bitnog narušavanja ponašanja potrošača istovjetan.

19. Poslovna praksa smatra se agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti, uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem u znatnoj mjeri narušava ili je vjerojatno da će u znatnoj mjeri narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom, te ga na taj način navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

20. Pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi uznemiravanje, prisila, uključujući uporabu fizičke sile, ili nedopuštenim utjecajem, u obzir se uzima slučaj kada trgovac iskorištava specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezanu uz proizvod.

21. Direktivom se osigurava jedinstvena definicija agresivne poslovne prakse koja se može primjenjivati diljem EU-a. Njome se trgovce sprečava u usvajanju prodajnih tehnika kojima se ograničava sloboda izbora ili postupanja potrošača s obzirom na proizvod, čime se narušava njihovo gospodarsko ponašanje.

22. Za istaknuti je da je Sud Europske unije u predmetu C-295/16. od 19. listopada 2017.( vidi pod .39) presudio da Direktiva uvodi potpuno usklađivanje pravila o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnih subjekata prema potrošačima, i da države članice stoga ne mogu usvojiti, kao što se izričito predviđa člankom 4. te Direktive, strože mjere od onih koje su predviđene navedenom Direktivom, čak ni u svrhu osiguranja više razine zaštite potrošača.

23. Slijedom navedenog, ovaj Sud smatra da u činjeničnom opisu izvršenja prekršaja nisu navedene odlučne činjenice koje čine činjenični supstrat zavaravajuće, odnosno agresivne poslovne prakse opisane u ZZP-u odnosno Direktivi radi čega je prvostupanjski sud okrivljenog osnovano oslobodio od optužbe, jer djelo opisano na način kako je to učinio tužitelj, po propisu nije prekršaj .

24. U okolnostima konkretnog predmeta, u kojima je sud vezan elementima nepoštenosti koje je naznačio ovlašteni tužitelj, ovaj Sud smatra da povećanje cijena uslijed promjene valute, samo po sebi, ne predstavlja nedopušten utjecaj na potrošača za koji je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio. Nadalje, prema shvaćanju ovoga Suda, uvođenje eura nije ona „nesretna ili druga okolnost“ kakvu u vidu ima odredba članka 39. točke 3. ZZP, koja bi bila tolikog značenja da je mogla umanjiti sposobnost potrošača da razumno rasuđuje. Naime, promjena službene valute, pored pripremnih radnji koje su obavljene prije uvođenja eura i na samom početku njegove uporabe, nije takva okolnost koja bi mogla umanjiti sposobnost prosječnog potrošača da razumno rasuđuje i da primijeti povećanje cijena, pogotovo kod obveze dvojnog iskazivanja cijena prije i nakon 1. siječnja 2023.

25. Suprotno navodima iz žalbe pod 3.12. ove presude ovaj Sud smatra da prvostupanjska presuda nije ''opterećena evidentnim postojanjem nedopuštenog ekscesivnog formalizma'' te da stajališta izražena u citiranoj odluci Ustavnog suda RH nisu primjenjiva u konkretnom slučaju jer je prvostupanjski sud obrazložio zašto inkriminirano ponašanje okrivljenika po propisu nije prekršaj, a uz to valja napomenuti da je načelo zakonitosti propisano čl. 2. PZ-a , Ustavno i Konvencijsko načelo koje obvezuje sud. Prekršaj iz članka 149. stavka 1. točke 49. Zakona o zaštiti potrošača čini trgovac – pravna osoba ako se koristi praksom koja je nepoštena u smislu članaka 34. do 40. toga Zakona. Ovaj Sud se slaže s pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda da u činjeničnom opisu konkretnog prekršaja mora biti opisana poslovna praksa koju navodno primjenjuje okrivljenik te moraju biti naznačena obilježja koja tu poslovnu praksu čine nepoštenom u smislu članaka 34. do 40. ZPP-a. Je li poslovna praksa nepoštena sud mora presuditi u granicama onoga što je opisao ovlašteni tužitelj u činjeničnom opisu prekršaja, pri čemu ne smije samoinicijativno dodavati niti mijenjati elemente nepoštenosti koje je naveo ovlašteni tužitelj, zato što bi u protivnom, sud na sebe preuzeo ulogu progona, koja pripada ovlaštenom tužitelju u smislu članka 83. PZ-a, pa bi time, protivno članku 179. stavku 3. Prekršajnoga zakona, riskirao prekoračenje optužbe koja se okrivljeniku stavlja na teret i time počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6. PZ-a, na koju ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti. Neopravdano povećanje cijena zbog uvođenja eura kao službene valute u RH i dovođenje potrošača u nepovoljniji financijski položaj predstavlja kršenje načela iz članka 7. stavka 2. i članka 8. ZOUE ali nije propisano kao prekršaj tim Zakonom. Stoga je ovlašteni tužitelj zbog kršenja spomenutih načela ZOUE pokušao opisati elemente nepoštene poslovne prakse u smislu članaka 34. do 40. ZZP-a, pozivanjem na nepoštenu odnosno agresivnu poslovnu praksu. Načelo zakonitosti kažnjivih djela je ugrađeno u članak 31. stavak 1. Ustava RH te je bitan element vladavine prava, koji treba tumačiti i primjenjivati kako to proizlazi iz njegovog cilja i svrhe na način da se pruži učinkovita zaštita od proizvoljnog pogona, osuđivanja i kažnjavanja, te utjelovljuje načelo da jedino zakon može opisati kažnjivo djelo i propisati kaznu, također da kazneno pravo ne smije biti ekstenzivno tumačeno na štetu okrivljenika.

U Zagrebu 11. veljače 2026.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Željko Kudrić, v.r.

DL, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Metkoviću u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.