Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-65/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-612/2023-34 od 13. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka II. izreke presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-612/2023-34 od 13. studenog 2025.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

III. Točke I. i III. izreke presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-612/2023- 34 od 13. studenog 2025. nisu ispitivane u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u točci I. izreke, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 38.561,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Istom točkom izreke utvrđeni su ništetnima ugovor o nagodbi koji je među strankama sklopljen 10. lipnja 2015. i ugovor o kreditu broj 9019037929 koji je među strankama sklopljen 16. siječnja 2015. Točkom II. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu broj 9011670172 od 13. srpnja 2006. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 10.390,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja te presude do isplate.

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkom II. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP). U žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da ništetnost ugovornih odredbi o isplati kredita, o otplati kredita i o jednostranoj izmjeni kamatne stope ne povlače ništetnost cijelog ugovora. Predlaže preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude i tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti. Zahtijeva i naknadu troškova sastavljanja žalbe.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao točku II. izreke pobijane presude u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući pobijani dio prvostupanjske presude na taj način, ocjena je ovog suda da u njegovom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6.1. Iako tužitelj u žalbi navodi da je podnosi (i) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te povrede u žalbi nije određeno naznačio (niti sadržajno na njih upućuje), a ovaj sud nije ovlašten ispitivati je li u postupku i u donošenju pobijanog dijela presude počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, osim onih na koju pazi po službenoj dužnosti, a koje, kako je navedeno u prethodnoj točci ovog obrazloženja, nisu počinjene.

7. U žalbenoj je fazi postupka sporna osnovanost tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 9011670172 koji su tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) i tuženik kao banka (trgovac) zaključili u Varaždinu 13. srpnja 2006. Taj je zahtjev utemeljen na tvrdnjama tužitelja da su nepoštene i ništetne ugovorna odredba članka 1. tog ugovora kojim je ugovorena obveza tuženika staviti na raspolaganje tužitelju iznos kredita od 113.240,72 švicarskih franaka (dalje: CHF), ugovorna odredba članka 7. tog ugovora kojom je ugovorena obveza tužitelja na otplatu tog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i odredba članka 4. tog ugovora kojom je ugovoreno ovlaštenje tuženika da jednostrano izmijeni visinu redovne kamatne stope. Tužitelj tvrdi da uklanjanjem tih ništetnih ugovornih odredbi ugovor o kreditu ne može nastaviti obvezivati stranke.

8. Na temelju utvrđenja da su ugovorne odredbe članka 7. tog ugovora kojom je ugovorena obveza tužitelja na otplatu tog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i odredba članka 4. tog ugovora kojom je ugovoreno ovlaštenje tuženika da jednostrano izmijeni visinu redovne kamatne stope, nepoštene i ništetne, sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da je riječ o odredbama koje nisu bitni sastojak ugovora o kreditu te da ne povlače ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Pritom se pozvao na članak 87. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao i na članak 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., dalje: ZOO).

9. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu žalitelj niti kada tek paušalno navodi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ne navodeći pritom koje su činjenice pogrešno utvrđene, odnosno koje od odlučnih činjenica nisu utvrđene.

10. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o posljedicama ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope na opstojnost cijelog ugovora pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je uz primjenu članka 87. stavka 2. ZZP/2003 odbio zahtjev za utvrđenje ništetnosti (cijelog) potrošačkog ugovora o kreditu broj 9011670172 od 13. srpnja 2006.

12. Najprije, suprotno tvrdnjama tužitelja, odredba o isplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF iz članka 1. predmetnog ugovora o kreditu izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koju je podnio "Potrošač" – E savez udruga za zaštitu potrošača protiv Privredne banke Zagreb d.d. i sedam drugih banaka, s obzirom na to da iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti članka 1. ugovora o kreditu broj 9011670172 od 13. srpnja 2006. utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak pa tužitelj neosnovano tvrdi da je nepoštenost (i ništetnost) te ugovorne odredbe utvrđena presudom iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača.

12.1. Osim toga, tvrdnja tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je odluci o isplati sadržanoj u (nepobijanoj) točci I. izreke prvostupanjske presude i razlozima koje je za tu odluku iznio tužitelj i prihvatio prvostupanjski sud, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF stvarno platio tužitelj obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 1. ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita.

12.2. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

12.3. Naposljetku, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza banke (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/2003 ne podliježe testu poštenosti.

12.4. Iz razloga navedenih u točkama 12. do 12.3. ovog obrazloženja neosnovani svi žalbeni navodi kojima tužitelj tvrdi da je ništetna ugovorna odredba članka 1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tuženog trgovca (ne potrošača ) na isplatu kredita. Stoga, ostaje za ispitati utječu li nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope na (ne)valjanost cijelog ugovora o kreditu.

13. Članak 87. stavak 2. ZZP/2003 prema kojem „ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe” , ne daje nikakve kriterije koji moraju biti ispunjeni za nastavak ugovora iz kojeg su uklonjene jedna ili više nepoštenih ugovornih odredbi. Stoga su mjerodavne opće odredbe tada važećeg ZOO-a o djelomičnoj ništetnosti koje kao glavno pravilo (u članku 324.) također propisuju da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Sve odredbe ugovora koje nisu bitni sadržaj ugovora jesu odredbe bez kojih ugovor može nastaviti obvezivati stranke. Ako su pak nepoštene ugovorne odredbe koje su bitni sadržaj ugovora – određuju glavni predmet ugovora, nema pravne mogućnosti da takav ugovor nastavi obvezivati stranke. Prilikom donošenja ocjene o tome definira li nepoštena ugovorne odredba glavni predmet ugovora, sud treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kao i pravni i činjenični kontekst tih odredbi. Imajući na umu navedeno, odredba koja banci omogućuje da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu, i prema ocjeni ovog suda ne ulazi u glavni predmet ugovora. Prvo, odredbe koje banci omogućuju da jednostrano izmijeni kamatnu stopu navedene su u točkama 11. i 13. članka 82. ZZP/2003 koji sadrži indikativan i netaksativan popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima. Uključivanje ovakvih odredbi u „sivi popis“ odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima ne bi imalo smisla ni učinka kada bi one bile uključene u glavni predmet ugovora jer bi od početka bile isključene iz ocjene eventualne nepoštenosti na temelju članka 84. ZZP/2003 koji iz testa nepoštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. Osim toga, da je riječ o odredbi akcesornog značenja proizlazi i iz okolnosti da se ona, s obzirom na to da prije svega sadrži mehanizam prilagodbe koji banci omogućuje da izmijeni odredbu kojom se određuje kamatna stopa, ne može odvojiti od te odredbe koja određuje kamatnu stopu (4,30%). Odredba kojom se određuje kamatna stopa može biti dio glavnog predmeta ugovora, a odredba kojom se određuje mehanizam promjene te stope, zbog svoje akcesornosti, ne. Naposljetku, uzrok nepoštenosti odredbe o mehanizmu izmjene kamatne stope utvrđen u kolektivnom sporu ne leži u neprimjernosti između visine izmijenjene stope i protučinidbe obavljene za tu izmjenu, već zbog netransparentnosti uvjeta i kriterija koji zajmodavcu omogućuju da izvrši tu izmjenu.

13.1. U tom smislu, zaključak je ovog suda da „predmet ugovora“ ne obuhvaća odredba ugovora o kreditu sadržana u njegovom članku 4., koja banci omogućuje da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu. Proizlazi da ugovor o kreditu u kojem je ništetna odredba o mehanizmu promjene kamatne stope, može nastaviti obvezivati stranke bez te odredbe. Pritom se mora voditi računa o tome je uklanjanje nepoštene ugovorene odredbe o mehanizmu promjene kamatne stope uz očuvanje ugovora moguće samo zato što su odredbe o redovnoj kamatnoj stopi i o načinu njene izmjene funkcionalno odvojene odredbe - svaka ima svoj sadržaj i funkciju, neovisno o tome što su u predmetnom ugovoru prezentirane kao jedna odredba. Predmetnim je ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje tijekom 360 mjeseci te da se njegova redovna godišnja kamatna stopa određuje u visini od 4,30 % godišnje s time da tuženik pridržava pravo izmjene te kamatne stope u skladu sa svojom odlukom. Uklanjanjem odredbe koja se odnosi na pridržaj prava na jednostranu izmjenu kamatne stope ugovor može nastaviti obvezivati stranke jer brisanje te odredbe ne utječe na sadržaj ugovorne odredbe kojim je određena tekuća godišnja kamatna stopa od 4,30% godišnje pa ugovor može i dalje obvezivati stranke, s učinkom de facto kao da je redovna kamata stopa ugovorena u trenutku sklapanja ugovora nepromjenjiva za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Zbog toga tužitelj neosnovano tvrdi da ništetnost predmetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utječe na valjanost cijelog ugovora o kreditu jer taj ugovor i nakon uklanjanja nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovora i dalje sadrži cijenu kredita (redovnu kamatu po stopi od 4,30%) kao bitni sastojak tog ugovora.

14. Neosnovano se tužitelj poziva na pravna shvaćanja Suda Europske unije izražena u praksi toga Suda koju tužitelj citira u žalbi i u kojoj je taj Sud tumačio Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

14.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., I, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C- 698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

14.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

14.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti sklopljen 13. srpnja 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

14.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

15. Osim toga i neovisno o tome, za odgovoriti je tužitelju da države članice imaju na osnovi članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 obvezu osigurati: da nepoštene odredbe ne obvezuju potrošača, da ugovor ostaje na snazi bez nepoštenih odredbi, ako je to prema nacionalnom pravu moguće i restituciju potrošača. To znači da se mogućnost ostavljanja na snazi ugovora (bez nepoštenih ugovornih odredbi) procjenjuje prema odredbama nacionalnog prava. S obzirom na to da u skladu s člankom 267. UFEU-a Sud Europske unije nije nadležan za tumačenje nacionalnog prava, ocjena mogućnosti ostavljanja na snazi ugovora (bez nepoštenih ugovornih odredbi) u skladu s odredbama nacionalnog prava je isključivo na nacionalnim sudovima. U tom smislu tužitelj ispušta iz vida da je u presudama Suda Europske unije koje citira u žalbi, Sud Europske unije ocjenu održavanja valjanosti ugovora zbog ništetnosti odredbe koja se odnosi na tečajni rizik prepustio nacionalnom sudu (presuda od 14. ožujka 2019., C- 118/17, Đ, točka 52. , presuda od 3. listopada 2019., C-260/18, R, točka 43.).

16. Ocjenu suda prvog stupnja da u situaciji kada je, kao u ovom predmetu, ništetna ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, njezino uklanjanje koje dovodi do toga da se kredit otplaćuje bez rizika promjene tečaja, ne dovodi do pravne nemogućnosti opstanka tog ugovora koji se otplaćuje po tečaju važećem na dan isplate (korištenja) kredita u skladu s valjanom ugovornom odredbom o isplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, prihvaća i ovaj sud. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev 820/2023-2 od 23. travnja 2024., Rev 274/2024-2 od 22. siječnja 2025., Rev 239/2025-2 od 26. ožujka 2025. i Rev 1527/2024-2 od 8. travnja 2025.).

17. S obzirom na to da ništetnost ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope ne dovodi do brisanja ugovorne odredbe o kamatnoj stopi od 4,30% godišnje kao cijeni kredita niti do brisanja ugovorne odredbe o otplati kredita (bez primjene valutne klauzule u CHF kao da je za cijelo vrijeme ugovoren tečaj primijenjen na dan isplate kredita) kao glavne obveze tužitelja, bespredmetni su žalbeni navodi da je predmetni ugovor ništetan zbog nedostatka pisanog oblika.

18. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 87. stavak 2. ZZP/2003 kada je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

19. Tužitelj koji sa žalbom nije uspio odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka.

20. Točke I. i III. izreke prvostupanjske presude nisu pobijane žalbom pa nisu ispitivane u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer