Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-132/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-282/2025-9 od 14. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija žalba tuženika i potvrđuju se točke I. i II. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-282/2025-9 od 14. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P- 282/2025-9 od 14. studenog 2025. se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava pa se točka III. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-282/2025-9 od 14. studenog 2025.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 226,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate i

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 100,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate na način da se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba ugovora o kreditu broj 9011874378 sklopljenog među strankama 7. rujna 2006. kojom se u točci 11.3. tužitelj obvezao prije ili istovremeno s korištenjem kredita isplatiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 25,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 12. rujna 2006. do isplate dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 326,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja te presude do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 153. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi sadržajno (opisno) poziva tuženik kada tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

7.1. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u točkama 9., 10., 15.1, 18. i 19. obrazloženja sadrži jasne razloge zbog kojih je sud prvog stupnja, na temelju pojedinačne procjene, ocijenio da je riječ o netransparentnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi.

7.2. Činjenica da tuženik osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena (i ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

7.2.1. Činjenica da tuženik ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što tuženik ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede. Zbog toga će te osnovanost tih žalbenih navoda biti ispitivana prilikom ocjene postojanja žalbenih osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 99011874378 od 7. rujna 2006. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koja je sadržana u točci 11.3. tog potrošačkog ugovora.

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 7. rujna 2006. u Osijeku između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za kupnju vozila s ugovorenim iznosom kredita od 8.283,50 švicarskih franaka (dalje: CHF) po srednjem tečaju banke na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 4,99% godišnje, promjenjivu, s rokom otplate od 72 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da najkasnije prilikom korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50% iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužitelju nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da je tužitelj 11. rujna 2006. platio tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. veljače 2025.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbe uz primjenu članka 86. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužitelju uplatu koja je učinjena na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2006. do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava, nalaza i mišljenja vještaka te saslušanja tužitelja i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Najprije, s obzirom na to da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru, vrijedi zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 o tome da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi drukčije pa ta zakonska presumpcija nije dovedena u pitanje. Činjenica da je tužitelju bilo poznato da ugovora naknadu ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao i da je ta odredba rezultat pregovora među ugovornim stranama. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi o „navodnom“ izostanku pojedinačnih pregovora prilikom ugovaranja sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u točci 11.3. ugovora o kreditu u pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze (0,50% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

13. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne definira glavni predmet obveze tužitelja te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovani su žalbeni navodi da je riječ o ugovornoj odredbi koja ne podliježe testu poštenosti iz članka 84. ZZP/2003.

13.1. Bespredmetno je pozivanje tuženika na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) jer je riječ o propisima koji su u ovom predmetu (vremenski) neprimjenjivi (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40. i članak 29. stavak 1. ZPK-a). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz obveznog tumačenja Suda Europske unije izraženog u presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64., proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” u smislu članka 3. točke (g) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

14. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZPP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Pritom je imao na umu okolnosti propisane u članku 83. ZZP-a te je iz razloga navedenih u točci 9. prvostupanjske odluke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pravilno zaključio da prilikom unošenja u ugovor odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tuženik nije poštovao zahtjev dobre vjere. Imajući na umu da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, iako nije bilo zabranjeno, nije bilo predviđeno tada važećim kogentnim ili dispozitivnim odredbama članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., dalje: ZOO) niti Zakona o bankama („Narodne novine“ br. 84/02. i 141/06.), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda iz točke 10. obrazloženja prvostupanjske presude da je ugovaranje odredbe o naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Zbog toga je i prema pravnom shvaćanju ovog suda riječ o ugovornoj odredbi koja stvara značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača (tužitelja) jer dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, neovisno o kvantitativnom ekonomskom ocjenjivanju koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50% iznosa kredita).

15. Isto tako, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, nepoznati troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale (posebne) troškove njegove obrade. Zbog toga je tuženik ugovornom odredbom iz članka 11.3. ugovora o kreditu de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 (ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju) da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50% njegove visine. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 11.3. tog ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja troškova osiguranja kredita, troškova javnobilježničke potvrde ugovora i troškove naknadnog izdavanja njegovih pisanih otpravaka. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru. To utječe, i prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno primijenio članak 81. stavak 1. ZZP/2003 kada je tu odredbu ocijenio nepoštenom.

16. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja odredbu članka 11.3. ugovora o kreditu u točci I. izreke prvostupanjske presude pravilno utvrdio ništetnom. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZZP/2003 odbijena žalba tuženika i potrvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude.

17. Nalog tuženiku da vratiti tužitelju (nesporni) iznos plaćen na ime na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sa zateznim kamatama od prvog dan nakon dana kad je taj iznos primio do dana vraćanja temelji se na pravilnoj primjeni članaka 1111. i 1115. ZOO/2005.

17.1. Neosnovano žalitelj prigovara zaključku suda prvog stupnja da, u pogledu zateznih kamata ne iznos primljen bez osnove, odgovara kao nepošteni stjecatelj. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost (jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja) tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO/2005 pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja tuženika.

18. Pravilno je sud prvog stupnja odbio tuženikov prigovor zastare kondikcijskog zahtjeva iako ne iz razloga na koje se pritom pozvao. Suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zahtjev za povrat stečenog bez osnove zastarijeva. Riječ je o potraživanju koje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, s time da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 27. veljače 2025., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

19. Iz razloga navedenih u točkama 17. do 18. ovog obrazloženja, uz primjenu članka 368. stavaka 1. i 2. odbijena je žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

20. Imajući na umu da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, neosnovano tuženik osporava odluku suda prvog stupnja kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju sve potrebne troškove postupka. Ta se odluka temelji na članku 154. stavku 1. ZPP-a.

20.1. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. ZPP-a kada je tužitelju dosudio naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR jer iz zapisnika za objavu presude od 14. studenog 2025. ne proizlazi da su tužitelju nastali troškovi tog zastupanja. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično uvažena žalba tuženika i preinačena je točka III. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 100,00 EUR na način da je zahtjev za naknadu troškova postupka u tom iznosu odbijen, dok je u odnosu na odluku o troškovima postupka u preostalom iznosu od 226,55 EUR za koju tuženik u žalbi ne iznosi razloge pobijanja i u čijem donošenju nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u odluci o troškovima postupka, odbijena žalba tuženika i potvrđena je ta prvostupanjska odluka.

21. Tuženik koji sa žalbom protiv presude nije uspio, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka neovisno o djelomičnom uspjehu njegove žalbe u odnosu na odluku o troškovima postupka.

U Varaždinu 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer