Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-92/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-478/2023-33 od 28. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja te se potvrđuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-478/2023-33 od 28. studenog 2025.:

- u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu 10.588,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate (točka I.1. izreke),

- u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu 5.760,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate (točka I.3. izreke) i

- u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate (točka I.4. izreke)

II. Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P- 478/2023-33 od 28. studenog 2025. i to:

- u točci I. izreke, u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 804,82 EUR (točka I.2. izreke) na način da se nalaže tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju 804,82 EUR i

- u točci II. izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka od 3.125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. studenog 2025. do isplate na način da odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom, u točci I. izreke, odbijeni tužbeni zahtjevi kojima je tužitelj zahtijevao isplatu iznos od ukupno 17.153,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 16.348,90 EUR teku od 1. listopada 2025. do isplate kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 3.125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. studenog 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti uz naknadu troškova postupka tužitelju, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) koja je bila sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 312695 koji su 24. lipnja 2008. zaključili Volksbank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita i u odnosu na koji su tužitelj i pravni prednik tuženika Sberbank d.d. u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 11. veljače 2016. zaključili aneks br. 1. ugovora o kreditu broj 312695 (dalje: aneks ugovora o kreditu). Predmet spora su i zatezne kamate na te iznose kao i zahtjev za isplatu razlike nedospjele glavnice prema obračunu konverzije.

5.1. Nije sporno da je tuženik pravni sljednik društva Nova hrvatska banka d.d. koje je ranije poslovalo pod tvrtkama Sberbank d.d. – u sanaciji, Sberbank d.d. i Volksbank d.d.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 24. lipnja 2008. u Zagrebu između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o stambenom kreditu (za kupnju stana) s ugovorenim iznosom kredita od 108.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,50% godišnje, promjenjivu, s rokom otplate od dvadeset i pet godina

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nepoštena i ništetna

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 79.780,34 kn /10.588,65 EUR/.

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika Sberbank d.d. 11. veljače 2016. sklopile aneks ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015)

- da je taj aneks ugovoru o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a

- da zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF tekle od dana kada su plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) iznose 27.821,19 kn /3.692,51 EUR/

- da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 21.757,40 kn /2.887,70 EUR/

- da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi

- da razlika u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije iznosi 5.760,25 EUR i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. lipnja 2023.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti zaključivši da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj u cijelosti restituiran za iznose koje je platio na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu od 24. lipnja 2008.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9.1. Iako tužitelj u žalbi navodi da je podnosi iz „svih zakonskih razloga sukladno članku 353. ZPP-a, bitne povrede parničnog postupka u žalbi nije određeno naznačio (niti sadržajno na njih upućuje), a ovaj sud nije ovlašten ispitivati je li u postupku i u donošenju pobijane presude počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, osim onih na koju pazi po službenoj dužnosti, a koje, kako je navedeno u prethodnoj točci ovog obrazloženja, nisu počinjene.

10. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu tužitelj niti kada tek paušalno navodi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ne navodeći pritom koje su činjenice pogrešno utvrđene, odnosno koje od odlučnih činjenica nisu utvrđene.

11. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima aneksa ugovoru o kreditu na tužbeni zahtjev za isplatu pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

U odnosu na žalbu protiv odluke iz točke I. izreke prvostupanjske presude o odbijanju zahtjeva za isplatu iznosa od 10.588,65 EUR za zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate

12. Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o tome da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru o kreditu broj 312695 od 24. lipnja 2008. i to kao pravnu posljedicu njezine nepoštenosti je pravilno.

13. Iako Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2007 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

14. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su tužitelj i pravni prednik tuženika zaključili 24. lipnja 2008. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

14.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2007 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

15. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 102. stavka 1. ZZP/2007 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

15.1. Osim toga, nepoštena odredba o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu od 24. lipnja 2008. nakon sklopljenog aneksa tom ugovoru ne obvezuje tužitelja, s obzirom na to da je ta nepoštena ugovorna odredba zamijenjena na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR.

15.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak te nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 107. stavkom 1. ZZP/2007.

16. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 102. stavkom 1. ZZP/2007.

16.1. Tužitelj i pravni prednik tuženika su aneksom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršili konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

17. U tom smislu, i prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost sporne ugovorne odredbe pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kada su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. lipnja 2008., na temelju među strankama sklopljenog valjanog aneksa tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom aneksu, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da aneks ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. lipnja 2008. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. lipnja 2008. vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom ugovoru o kreditu.

18. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

18.1. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

18.2. Naposljetku, aneks ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Osim toga, za odgovoriti je tužitelju da opseg i sadržaj informiranja u odnosu na sklopljeni aneks ugovoru također su uređeni prisilnom odredbom članka 19.d ZPK-a, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome da tuženik nije ispunio svoje obveze informiranja. Imajući na umu da se u skladu s člankom 19.c. stavkom 1. točkom 2. ZPK-a konverzija provodi na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZPK-a) te da je tužitelju u skladu s člankom 19.d stavkom 2. ZPK-a omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, očito je da je tužitelj prilikom sklapanja aneksa ugovoru bio precizno obaviješten o deviznom tečaju za otplatu kredita ugovorenom aneksom (jer su promjene tečaja već realizirane) i koji se retroaktivno primjenjuje na njegov ugovorni odnos.

19. Neodlučni su žalbeni navodi o tome da tužitelj u trenutku sklapanja aneksa ugovoru o kreditu nije bio svjestan ništetnosti cijelog ugovora. To stoga što cijeli ugovor o kreditu nije ništetan. Osim toga, sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj se nije odrekao prava na povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Ti su mu iznosi vraćeni na način da su u obračunu konverzije iskorišteni za njegov račun (i u njegovu korist) za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim aneksom.

20. Pored činjenice da je pravni prednik tuženika na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom u visini od 10.588,65 EUR, nakon zaključenog aneksa ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

20.1. Pravni prednik tuženika je na temelju sklopljenog aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužitelj traži tužbom (10.588,65 EUR), a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. lipnja 2008. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim aneksom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

21. Zbog toga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da ne postoji pravna osnova za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 24. lipnja 2008. jer su i uplate koje čine te razlike (10.588,65 EUR) u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

21.1. S obzirom na to da je obveza na vraćanje iznosa od 10.588,65 EUR prestala 30. rujna 2015. kada je taj iznos iskorišten za ispunjenje tužiteljevih obveza ugovorenih valjanim aneksom čiji je sadržaj određen prisilnim zakonskim odredbama, nema zakonske osnove da se tuženiku naloži isplata zateznih kamata na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate.

22. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je i ovog suda da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu koja je sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. lipnja 2008. jer ga, s jedne strane, ta odredba ne obvezuje, a, s druge strane, isplate koje je na temelju nje učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim aneksom. Stoga mu ne pripada zatražena isplata od 10.588,65 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

23. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25., i Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 26. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1.

24. Naposljetku, neodlučno je pozivanje tužitelja na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

24.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., Đ, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

24.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

24.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 24. lipnja 2008., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C- 567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

24.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

25. Pritom je neodlučna činjenica da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu (još) 29. listopada 2001. U skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

25.1. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

26. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odluci o odbijanju isplate iz točke I.1. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje od 10.588,65 EUR i zateznu kamatu od 1. listopada 2015. do isplate pravilno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom je dijelu odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U odnosu na žalbu protiv odluke iz točke I. izreke prvostupanjske presude o odbijanju zahtjeva za osamostaljenih kamata od 804,82 EUR

27. Iako je pravni prednik tuženika na temelju sklopljenog aneksa ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koji su iznosi doista na temelju te nepoštene ugovorne odredbe sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. lipnja 2008. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim aneksom ugovora o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

28. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio pravni prednik tuženika i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost u smislu članka 96. stavka 1. tada važećeg ZZP/2007 (jer je protivno načelu dobre vjere stvarala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) pravni prednik tuženika je iznose koje je na temelju te ugovorne odredbe primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, pravni prednik tuženika je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. lipnja 2008., na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja, 30. rujna 2015.), dugovao tužitelju i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. lipnja 2008. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim aneksom tom ugovoru.

28.1. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema aneksu ugovora sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da aneks ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. lipnja 2008. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. lipnja 2008. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim aneksom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

28.2. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1.

29. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

29.1. Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu koji sadrži odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF zaključen 24. lipnja 2008. U tom je smislu riječ o ugovoru na koji se i ratione materiae (odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ugovaraju primjenu valutne klauzule u CHF za otplatu kredita te izmjenu promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom kreditora) i ratione temporis (od 1. lipnja 2004. do 31. kolovoza 2008.) i ratione personae (tužitelj je potrošač, a tuženik je obuhvaćen tužbom radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača kao prvotuženik) obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Sberbank d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu na ovdje tuženika u odluci o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 14. lipnja 2023. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (14. lipnja 2018.). Zbog toga je tuženik tijekom postupka neosnovano prigovarao zastari.

30. Visina pojedinih iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe proizlazi iz provedenog financijskog vještačenja. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, neosnovano je tuženik tijekom postupka tvrdio da su za odluku o zahtjevu za isplatu odlučne tzv. negativne tečajne razlike (kada je primijenjeni tečaj za CHF bio za tužitelja povoljniji od tečaja koji je primijenjen prilikom isplate kredita). Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju znatnu neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja kao potrošača. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom (ZZP/2007). Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju te odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam prednik tuženika pa je na tuženiku da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam prednik tuženika. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke, ako je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje tzv. negativnih tečajnih razlika imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2007 kao prisilni propis predviđa. Ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču (članak 96. stavak 1. u vezi s člankom 102. stavkom 1. ZZP/2007), a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbi koju je, bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere, u ugovor unio sam trgovac, prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi kako ih definira ZZP/2007 s ciljem da ne obvezuju potrošača, je to da trgovac ima koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Smislu i prirodi ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima se protivi to da posljedice te ništetnosti mogu stvarati koristi za trgovca jer je iz odredbi posebnog zakona (ZPP/2007) jasno da ne upućuju na tu posljedicu (članak 233. stavak 1. ZOO- a). Zbog toga je tuženik tijekom postupka neosnovano prigovarao visini zahtjeva za isplatu.

31. Financijskim je vještačenjem utvrđeno da osamostaljene zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je pravni prednik tuženika primio od tužitelja ne temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF tekle od dana kada ih primio do 30. rujna 2015. kada su obračunate u konverziji kredita iznose 27.821,19 kn. Tužitelj tužbenim zahtjev ne zahtijeva taj iznos nego ga umanjuje za iznos preplate utvrđene u konverziji (21.757,40 kn) te traži isplatu osamostaljenih zateznih kamata koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF tekle od dana plaćanja do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 804,82 EUR (27.821,19 kn - 21.757,40 kn = 6.063,79 kn = 804,82 EUR). Zbog toga je sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatu tih uglavničenih kamata pa je uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a i članka 2. stavka 1. ZPP-a preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu iznosa od 804,82 EUR usvojen.

U odnosu na žalbu protiv odluke iz točke I. izreke prvostupanjske presude o odbijanju zahtjeva za isplatu 5.760,25 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015.

32. S obzirom na to da u skladu s prisilnim propisima iz članka 19.c stavka 1. točaka 7. i 8. ZPK-a konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. toga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (točka 7.) i učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d toga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d toga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. toga stavka (točka 8.),

uz pravilnu primjenu tih propisa trebalo je odbiti zahtjev tužitelja kojim je od tuženika zahtijevao da mu tako utvrđenu razliku glavnice (5.760,25 EUR) vrati.

32.1. To stoga što je riječ o razlici neotplaćene glavnice za koju je prisilnim propisima citiranim u prethodnoj točci ovog obrazloženja precizno određeno na koji se način utvrđuje i koji je njezin značaj prilikom postizanja zakonom namjeravanih učinaka konverzije. S obzirom na to da prisilni propisi ne dopuštaju odstupanje, nema mjesta tom da se suprotno članku 19.c. stavku 1. točkama 7. i 8. razlika u konverziji utvrđene neotplaćene glavnice tužitelju vraća. Zbog toga je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.760,25 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

U odnosu na žalbu protiv odluka o troškovima postupka

33. Iako je tužitelj uspio u sporu samo sa sporednim zahtjevom za isplatu zatezne kamate, dok je u odnosu na glavni zahtjev u sporu uspio tuženik, odlučujući o troškovima cijelog postupka u skladu s člankom 166. stavkom 2. ZPP-a, ovaj je sud imao na umu da primjena pravila „gubitnik plaća“ iz članka 154. stavka 1. ZPP-a koje teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova može u okolnostima ovog predmeta predstavljati ograničenje tužiteljičinog prava na sud. Naime, ograničenje u obliku izricanja znatnog financijskog tereta tužitelju nakon završetaka postupka neće biti spojivo s njegovim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju (odvraćanja od neutemeljenih parnica) i ako postoji razuman odnos razmjernosti između odluke o naknadi troškovima postupka i legitimnog cilja koji se teži postići.

33.1. Imajući na umu kriterije za ispitivanje je li ograničenje prava na pristup sudu u obliku odluke o troškovima postupka bilo razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, a koje je Europski sud za ljudska prava razvio u predmetu F i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2009., kao i tumačenje tog Suda da su jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove kao i na sporove koji uključuju državu (Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.), ovaj je sud vodio računa o činjenici da u odnosu na predmet spora – osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK 2015, postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Pritom još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. U takvim se okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu. Kad se tome doda činjenica da iznos troškova koji tužitelj treba naknaditi tuženiku nije neznatan (3.125,00 EUR), ovaj sud smatra da odluka o tome da tužitelj uz svoje troškove snosi i troškova zastupanja tuženika predstavlja nerazmjerno ograničenje njegova prava na pristup sudu. Stoga je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a uvažena žalba tužitelja i preinačena je odluka o troškovima postupka sadržana u točci II. izreke prvostupanjske presude i tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka je odbijen, uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke I. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer