Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-11680/2025

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Gordane Korotaj te članova vijeća Roberta Završkog i Kristine Gašparac Orlić, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog PO, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19, 84/21, 114/22 i 36/24), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj po branitelju Odvjetničkom društvu Petrić i partneri d.o.o. iz Varaždina, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 13. studenog 2025., broj: Pp-140/2024-17, na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog PO i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljeni PO je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 3 (tri) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji činjenično pobliže opisanog u izreci te presude, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna 1.590,00 eura, dok je temeljem članka 138. stavka 2. točke 2. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 100,00 eura.

1.1. Istom presudom okrivljeniku je na temelju članka 15. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku izrečena zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od najmanje 6 mjeseci.

2. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede materijalnog prava, te zbog odluke o sankcijama i troškovima. Žalitelj navodi u bitnom, da nije kriv, a da je sud propustio ocijeniti njegovu obranu u cijelosti i pravilno utvrditi činjenično stanje, te posljedično pravilno primijeniti materijalno pravo. Detaljno analizira provedeni postupak pred prvostupanjskim sudom, ponavlja svoju obranu koju je iznio tijekom postupka te opisuje predmetni događaj i okolnosti koje su dovele do njegove reakcije, kao i cjelokupne obiteljske prilike i njegov odnos s djecom. Ističe da je želio spriječiti eskalaciju sukoba između braće P i J i Mihaelov pokušaj udaranja P nogom u trbuh, preskočio je stolić i razdvojio ih te nesvjesno udario P u obraz, zlo koje je spriječio (udaranje u trbuh) je veće od onog koje se odvilo, a nije realno očekivati da bi mogao predvidjeti tijek događaja, dakle da će rukom zakačiti P. Ukazuje da je kod njega nastupila ispričavajuća jaka prepast i da nije intervenirao posljedice bi bile znatno veće, dodajući da svo troje djece pohađa isti dječji vrtić u kojem svi zaposlenici znaju da izvršavaju svoje roditeljske obveze, da su svjedokinje potvrdile da ni prije niti poslije nije bilo sličnih događaja, da se on nikako ne smatra nasilnikom i da je surađivao sa zavodom za socijalni rad koji je utvrdio da nema prijetnje za razvojni rizik djece. Žalitelj navodi da su sve okolnosti trebale dovesti do blaže kazne, a svakako i do nižih troškova, dok zaštitna mjera uopće nije obrazložena niti potrebna jer nema opasnosti od ponavljanja, čime je počinjena i bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, pa zbog svega navedenog predlaže da se žalba prihvati i da ga se oslobodi optužbe, podredno, umanji novčana kazna i ukine zaštitna mjera.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti, na nerazumljivost presude i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, ovaj sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Također, iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom, da su mu pozivi uredno dostavljeni i da mu je omogućeno da iznese svoju obranu kao i da angažira branitelja, pa je evidentno da je okrivljeniku bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku.

5.1. Dodatno, u odnosu na žalbene navode u vezi nedostatka razloga za izricanje zaštitne mjere, prvostupanjski je sud u odlomku 13. svoje presude dao razloge zbog kojih smatra da je zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana potrebna u ovom slučaju, reproducirajući pritom i odluku Hrvatskog zavoda za socijalni rad kao i iskaze svjedokinja JO i UO. Drugo je (činjenično) pitanje jesu li ti razlozi objektivno opravdani, o čemu će biti riječi u dijelu ove odluke koji se odnosi na prekršajnopravne sankcije.

6. U odnosu na činjenično stanje, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika.

6.1. Naime, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u postupku ispitao okrivljenika i svjedokinje – medicinsku sestru u dječjem vrtiću EO i odgajateljicu UO te pročitao i pregledao svu dokumentaciju u spisu. Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, prvostupanjski sud je odluku temeljio na analizi iskaza ispitanih osoba, nalazeći da postupanje okrivljenika na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela.

6.2. Činjenica je da je odgajateljica primijetila crvenilo na licu dječaka tijekom njegova boravka u vrtiću (i time zapravo pokrenula cijeli postupak utvrđivanja okolnosti događaja), koje crvenilo je uočila i medicinska sestra opisujući ga kao tri uzdužne trake na licu koje se iscrtavaju kao prsti, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da se o takvom slučaju ne može raditi o slučajnom kontaktu prilikom odmicanja djeteta jednog od drugog, već o neprimjerenom načinu tjelesnog kažnjavanja.

7. S obzirom na sve navedeno, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

7.1. Naime, uz puno uvažavanje teškoće s kojima se roditelji susreću pri odgoju djece i činjenice da ne postoje potpuno jasni kriteriji i konsenzus o adekvatnim odgojnim modelima, ipak postoji suglasnost da tjelesno kažnjavanje ne postiže očekivane učinke, osim neposredne poslušnosti. S druge strane, mnogi su dugoročni nedostatci i moguće štetne posljedice, a zabrana tjelesnog kažnjavanja međunarodnopravni je standard, pa je sve više zemalja koje su ga zabranile svojim zakonodavstvima zbog čega je i u Republici Hrvatskoj tjelesno kažnjavanje zabranjeno Obiteljskim zakonom i Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji.

8. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud žalitelju izrekao odgovarajuću kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

8.1. Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 22. stavak 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vrijeme počinjenja bila propisana novčana kazna u rasponu od 1.590,00 eura do visine općeg maksimuma od 6.630,00 eura, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana. Okrivljeniku je izrečena blaža vrsta kazne i to u najmanjem predviđenom iznosu za to djelo prekršaja.

8.2. Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, novčana kazna u zakonskom minimuma nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Prvostupanjski je sud naveo koje je okolnosti cijenio pri odluci, te su sve olakotne okolnosti našle dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni u posebnom minimumu. Stoga ovaj sud nalazi da je upravo ovako izrečena ukupna novčana kazna primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da će se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, postići upravo ovako izrečenom novčanom kaznom.

8.3. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

9. Razmotrivši odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj sud smatra da je zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana, opravdano izrečena i da je od strane prvostupanjskog zadovoljavajuće obrazložena.

9.1. Imajući u vidu da je okrivljenik otac troje maloljetne djece koji će se i nadalje svakodnevno susretati s izazovima roditeljstva, ovaj sud nalazi da je nužno iskoristiti sve raspoložive mogućnosti pogotovo zbog interesa djece. Izneseni razlozi, zbog kojih je izrečena predmetna zaštitna mjera u navedenom trajanju, su konkretni i zakonski osnovani, držeći da se upravo strukturiranim tretmanom ovakvog tipa pomaže u stjecanju uvida i prihvaćanju odgovornosti za vlastito ponašanje te usvajanju samokontrole i učenju socijalnih vještina, kao i otklanjaju uvjeti koji bi mogli poticajno djelovati i dovesti do novih prekršaja. Primjena zaštitne mjere psihosocijalnog tretmana nije uvjetovana prethodnim psihijatrijskim ili psihološkim vještačenjem osobe kojoj je izrečena, te je u ovom slučaju takva sankcija primjerena i potrebna.

10. Ispitujući povodom žalbe okrivljenika odluku o dosuđenim mu troškovima prekršajnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao istog na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju okrivljenika, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim. Treba istaknuti da okrivljenik uz žalbu nije dostavio nikakve dokaze koji bi upućivali da dosuđene mu troškove ne bi mogao platiti bez štete za svoje uzdržavanje i uzdržavanje svoje obitelji, zbog kojeg razloga bi eventualno bio oslobođen od plaćanja troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu.

11. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura), pa iznos od 70,00 eura predstavlja iznos bliže minimalno mogućoj visini paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

12. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. veljače 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, mlt. oštećenika po zakonskoj zastupnici i tužitelja.