REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Kennedyev trg 11

Poslovni broj: 19. P-2551/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu ovog suda Nini Radiću, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Nere Popović Šalec, u pravnoj stvari tužitelja EA, vl. AUTOLIMARSKI I AUTOLAKIRERSKI OBRT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Aleksovski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Juršetić & Aleksovski d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika EUROCHERC OSIGURANJE d.d., [adresa], OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. siječnja 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, odvjetničkog vježbenika RA i zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetnice Anite Sušac, s danom objave 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 202,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. lipnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 307,79 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos koje teku od 11. veljače 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 300,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 11. veljače 2026. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 4. studenog 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 202,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, obračunatim počevši od 13. lipnja 2025. do isplate. U tužbi navodi da je 12. lipnja 2025. godine vozilo u vlasništvu BA, registarskih oznaka [registarska oznaka], oštećeno u štetnom događaju koju je prouzrokovao vozač vozila osiguranog kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj 8111293219. Navodi da se oštećenik obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom na koji je tuženik odgovorio Obrazloženom ponudom broj: 2505 1051 3077 od dana 16. rujna 2025. ocijenivši Odštetni zahtjev kao pravno osnovan te na temelju istog oštećeniku isplatio nesporan iznos naknade štete u iznosu od 467,80 EUR.

2. Tužitelj navodi da je oštećenik prenio na tužitelja novčano potraživanje prema tuženiku kao dužniku koje je predmet ovog postupka, a kako to nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 14. listopada 2025., a o čemu je obaviješten tuženik. Naime, tužitelj je oštećeniku pružio uslugu mehaničarskih i autolimarskih radova radi saniranja štete na vozilu, a koja je nastala kao posljedica predmetnog štetnog događaja. Za navedene usluge tužitelj je izdao račun broj 142/VP1/1 oštećeniku u iznosu od 670,30 EUR. Tuženik oštećeniku nije nadoknadio iznos cjelokupne štete, s obzirom na to da je priznao i isplatio na ime predmetnog računa samo iznos od 467,80 EUR, dok razliku u iznosu od 202,50 EUR tužitelj, kao osoba na koju je predmetno potraživanje preneseno, potražuje u ovom postupku.

2. Tužitelj nadalje navodi da oštećenik ima pravo slobodno odabrati gdje će popraviti vozilo te na temelju računa koji mu je izdan potraživati isplatu naknade štete od osiguranja, ovdje tuženika. Pritom ističe da je tužitelj cijenu predmetnih popravaka obračunao prema svom valjanom cjeniku koji je određen sukladno pozitivnim propisima te je javno dostupan te objavljen na internetskim stranicama tužitelja i u poslovnim prostorima tužitelja, a popravak i izdavanje predmetnog računa je odrađeno sukladno pravilima struke.

3. Tužitelj zaključno navodi da je nejasno kako je tuženik odredio iznos štete koji je priznao kao nesporan, kada je istom bio dostavljen račun tužitelja iz kojih je razvidan iznos štete. Upravo iznos izražen na računu tužitelja predstavlja stvarnu štetu nastalu predmetnim štetnim događaje, koji iznos je u skladu sa cjenikom tužitelja koji je dostupan u poslovnim prostorima tužitelja. Stoga tužitelj smatra da je tuženik činjenica da tuženik ne prihvaća visinu satnice servisa nije od utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi, da oštećenik može slobodno odabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo, da tuženik nema ovlasti određivati cijene sata rada autoservisima, da odabir radionice koja ima više cijene popravaka se ne smatra doprinosom oštećenika vlastitoj šteti te da je tuženik dužan nadoknaditi štetu u cijelosti.

4. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te cjenik tužitelja i osporava da bi se radilo o cijenama koje se naplaćuju svim korisnicima popravka vozila te ističe da je cijena koju tužitelj potražuje ovakva jer se naknada štete ostvaruje od osiguravajućeg društva. Navodi da je oštećenog obavijestio o cijeni sata rada neovlaštenog servisa koju priznaje, a sve s obzirom da je tuženik utvrdio tržišnu cijenu sata rada neovlaštenih servisa na području tužitelja koja iznosi 24 EUR/h + PDV slijedom čega cijene tužitelja znatno odstupaju od tržišnih cijena za iste radove. Tuženik naglašava da tužitelj u sličnim sporovima redovito dostavlja samo račune plaćene od strane osiguravatelja, a nikada od fizičkih osoba, što ukazuje na to da je cijena proizvoljna ovisno o tome tko u konačnici snosi trošak popravka. Osim toga, tuženik se protivi zahtjevu zbog povrede općih načela obveznih odnosa, konkretno dužnosti suradnje i obveze postupanja s pažnjom dobrog domaćina u svrhu smanjenja štete. Tvrdi da je oštećenik mogao popraviti vozilo u drugim servisima jednake kvalitete za znatno manji iznos, o čemu ga je tuženik obavijestio još u mirnom postupku. Tuženik smatra da je dužan naknaditi samo najmanji novčani iznos potreban za vraćanje vozila u prvobitno stanje, koji je već isplatio, te da oštećenik sam snosi financijske posljedice neopravdanog izbora skupljeg popravka. Slijedom toga, tuženik smatra da ustup potraživanja (cesija) nema pravnih učinaka. Na kraju, osporava traženi tijek i stopu zateznih kamata.

5. Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka osporio navode tuženika kao neosnovane, činjenično netočne i pravno promašene. Ističe kako je tužiteljev njegov cjenik javan, usklađen s pravilima struke i tržišnim potrebama te da se navedene cijene redovito naplaćuju svim klijentima, a ne samo u slučajevima potraživanja od osiguravajućih društava. Naglašava da tuženik nema pravo određivati njegove cijene niti oštećenicima uvjetovati izbor radionice, pri čemu pojašnjava da u sporovima dostavlja isključivo relevantnu dokumentaciju vezanu uz konkretan predmet. Smatra životnim i logičnim da laik bira servis u čiju stručnost vjeruje, dok tuženik nije dokazao da bi preporučeni servisi pružili uslugu jednake kvalitete.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz čitanjem isprava i to preslika:

Ugovora u ustupanju tražbine i obavijesti o ustupanju (list 7-9 spisa), notifikacije o cesiji (list 10 spisa), ponude tuženika (list 12 spisa), prigovora na ponudu (list 10-11 spisa), presliku prometne dozvole (list 16-17 spisa), izvida štete (list 13 spisa), računa 142/VP1/1 (list 14 spisa), radnog naloga tužitelja (list 21-22 spisa), cjenika tužitelja (list 15 spisa), dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 16-19 spisa), računa drugih servisa (list 72-73 spisa).

7. Sud je odbio provesti daljnje dokaze: pribaviti policu osiguranja tuženika broj 8111293219 službenim putem od tuženika, saslušati tužitelja EA (na okolnost popravka vozila), svjedoka BA (na okolnost nastanka štetnog događaja), pribaviti službenim putem od tužitelja račune popravka vozila za 2024. i 2025. godinu sa dokazom da su isti računi plaćeni od fizičkih osoba, odnosno uvid u poslovne knjige na okolnosti utvrđivanja cijene sata, kao i provođenje financijskog vještačenja na tu okolnost te provođenja prometno–tehničkog vještačenja na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja. Naime, izvođenje predloženih dokaza nije bilo potrebno radi utvrđenja spornih, a odlučnih činjenica između stranaka te bi provođenje tih dokaza bilo neekonomično i pridonijelo bi nepotrebnom odugovlačenju postupka te povećanju troškova postupka. Odluka o tužbenom zahtjevu u ovoj pravnoj stvari može se donijeti i bez izvođenja navedenih dokaza.

8. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud došao je do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 202,50 EUR sa zateznim kamatama na temelju računa br. 142/VP1/1 koji predstavlja naknadu štete koju tužitelj potražuje u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj u predmetnom računu u iznosu od 43,00 EUR/sat plus PDV i cijene radnog sata koju priznaje tuženik 24 EUR/sat plus PDV.

10. Između stranaka nije sporna aktivna legitimacija, pasivna legitimacija, nastanak predmetnog štetnog događaja i odgovornost osiguranika tuženika za predmetni štetni događaj, niti je sporno da je tužitelj izvršio popravak oštećenog vozila i oštećeniku ispostavio račun broj 142/VP1/1 od 10. rujna 2025., na iznos od 670,30 EUR (osnovica 536,24 EUR), te da je tuženik u mirnom postupku isplatio iznos od 467,80 EUR. Nije sporno da se iznos od 202,50 EUR odnosi na razliku između cijene radnog sata koju je tužitelj naplatio za popravak vozila i cijene radnog sata koji priznaje tuženik.

11. Između stranaka je sporna visina cijene sata rada tužitelja zaračunata računom 142/VP1/1 u iznosu od 42,00 EUR + PDV.

14. Sud je čitanjem Izvida štete tuženika (list 13 spisa) utvrdio je se isti odnosi na vozilo reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika BA te da su u izvidu štete navedeni sati rada potrebni za popravak vozila autolakirera i autolimara i to ukupno 9 sati kao i vrijednost potrošnog materijala u iznosu od 145,64 EUR.

12. Iz računa tužitelja 142/VP1/1 (list 14 spisa) sud je utvrdio da je isti izdan oštećeniku 10. rujna 2025. za popravak vozila oštećenika za ukupnu cijenu od 670,30 EUR (s PDV-om 25%). Nadalje, u računu je navedeno da je utrošeno ukupno 9 autolakirerskih i autolimarskih radnih sati, a koji broj radnih sati proizlazi i iz tuženikovog Izvida štete.

13. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata u iznosu od 42,00 EUR (uvećana za PDV 25%), a tuženik je u Izvidu štete procijenio isti broj potrebnih radnih sati, po cijeni radnog sata 24,00 EUR (uvećana za PDV 25%).

14. Sud je usporedbom računa broj 142/VP1/1 (list 14 spisa) i ponude tuženika (list 12 spisa) utvrdio da je tuženik nije priznao oštećeniku naknaditi štetu u visini 202,50 EUR s napomenom "veća cijena rada".

15. Čitanjem cjenika tužitelja od 1. prosinca 2023. (list 15 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj naznačio cijenu radnog sata u iznosu od 42,00 EUR uvećano za PDV. Dakle, sud je utvrdio da je tužitelj oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom.

16. Sud je čitanjem računa koje je tuženik unio u sadržaj odgovora na tužbu (list 72- 73 spisa) utvrdio da su isti izdani od autoservisa u 2025. godini i da je na njima cijena radnog sata limara i lakirera bila naznačena u visini od 24,00 EUR/h.

17. Prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u najjeftinijem servisu ili servisu koji naplaćuje prosječnu cijenu, već je ovlašten vozilo u mjestu svog boravišta u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje u skladu sa svojim cjenikom na tržištu. Oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti vozilo te okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo prema najpovoljnijim ili prosječnim cijenama na tržištu. Iz tužiteljevog cjenika proizlazi da je tužitelj naplatio oštećeniku cijenu radnog sata koju naplaćuje na tržištu svim klijentima jer je u njegovom cjeniku navedeno da cijena rada autolimarskih i autolakirerskih radova iznosi 42,00 EUR po satu uvećano za PDV. Dakle, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu.

18. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj: 142/VP1/1 ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe članka 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe članka 1085. stavka 1. i 4. i članka 84. stavka 1. ZOO-a.

19. Iz ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 7-8 spisa) proizlazi da su oštećenik BA i tužitelj sklopili taj ugovor. Čl. 1.1. i čl. 2.1. tog ugovora ugovorne strane su ugovorile da oštećenik ustupa tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku za popravak vozila prema računu za popravak broj 142/VP1/1 i izvidu štete u iznosu od 202,50 EUR. Iz toga proizlazi da je oštećenik ustupio tužitelju tražbinu prema tuženiku po osnovi naknade štete koja je predmet ovog sudskog postupka. Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. 21. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi članka 12. stavka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 ) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz tuženikove obrazložne ponude (list 12 spisa) proizlazi da je štete tuženiku prijavljena 12. lipnja 2025. Iz toga proizlazi da je odštetni zahtjev tuženiku podnesen tog dana jer to sam tuženik navodi u dopisu. Stoga, tužitelju pripadaju zatezne kamate od 13. lipnja 2025. od kad tuženik iste i potražuje.

22. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a propisanu za ostale odnose s obzirom na to da se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora.

23. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan pa je odlučeno kao pod toč I. izreke ove presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23. ; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21., dalje: Uredba o tarifi).

25. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife, i to za sastav sastav tužbe (Tbr. 7.1.), za sastav obrazloženog podneska od 16. siječnja 2026. (Tbr. 8.1.) i za zastupanje na ročištu 28. siječnja 2026. (Tbr. 9.1.) u iznosima od po 50,00 EUR i ročištu za objavu presude 11. veljače 2026. (Tbr. 9.3.) u iznosu od po 25,00 EUR, dakle ukupno na iznos od 175, 00 EUR što uvećano za PDV od 25 % (Tbr. 46. Tarife) iznosi 218,75 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćanja sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR i trošak plaćanja sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR pa ukupni priznati troškovi iznose 307,79 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

26. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 11. veljače 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

27. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, nema pravo na naknadu parničnog troška pa je njegov zahtjev odbijen, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III. izreke ove presude.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 11. veljače 2026.

Sudac

Nino Radić

Nacrt presude izradila

Viša sudska savjetnica:

Nera Popović Šalec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku. U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA

- tužitelju po pun. uz nalog za pristojbu na presudu

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana