Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-215/2026-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika, Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u OD Kožul&Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-902/2020-29 od 7. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-902/2020-29 od 7. studenog 2025. u točkama I., II., III., V. i VI. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba Ugovora o kreditu broj 256-39/2007 od 14. svibnja 2007., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u čl. 3. ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo AlpeAdria-Bank d.d. na dan plaćanja, te članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 292,41 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan plaćanja (točka I. izreke); utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 256-39/2007 od 14. svibnja 2007., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom katu banke, time da korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope (točka II. izreke); naloženo je tuženiku na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplatiti tužiteljici iznos od 3.638,22 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose pobliže određene u točki III. izreke; odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 256-39/2007 od 14.5.2007. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.082,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-AdriaBank d.d., važećem na dan korištenja kredita (točka IV. izreke); naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.791,99 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 7. studenog 2025. do isplate (točka V. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova (točka VI. izreke).

2.Protiv citirane odluke tuženik je podnio žalbu zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje:ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti je i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

4.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

4.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje djelomične ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, sadržaja navedenog u točkama I. i II. izreke pobijane presude, kojeg je sklopila s nespornim prednikom tuženika 14. svibnja 2007. kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.638,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove, a do koje preplate je došlo po ništetnoj valutnoj klauzuli.

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i nesporni prednik tuženika (Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.) kao banka - kreditor dana 14. svibnja 2007. sklopile ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.082,00 CHF s kamatom od 5,90 % godišnje, radi kupnje novog motornog vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima od po 292,41 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja te da je stipulirano kako je kreditor ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta Banke a korisnik kredita je potpisom ugovora iskazao suglasnost i prihvaćanje pismene obavijesti banke o visini kamatne stope, anuiteta, novog otplatnog plana u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl. 6.).

6.1.Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

6.2.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.638,22 eura na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pozivom na odredbe članka 118. ZZP-a te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21,114/22,156/22,155/23 dalje ZOO).

7.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i nespornog prednika tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

7.1.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koje su banke, pa tako i tuženik sklapale sa potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

7.2.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

7.3.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.1.Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje kako su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je (djelomično) prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici gore navedeni iznos s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sve s pripadajućim kamatama.

8.2.Sve naprijed izloženo nikako ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

8.3.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

8.4. Na navedenu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedokinje PS od kojeg dokaznog prijedloga je odustao na ročištu od 17. listopada 2025., dok sadržaj izjave tuženikove zaposlenice RSG ne upućuje na zaključak da bi ista imala konkretna saznanja o ugovaranju ovdje spornog ugovora o kreditu. Iskaz tužiteljice sud prvog stupnja pravilno je cijenio kako je pobliže izloženo u toč. 21. i 22. obrazloženja, što tuženik ničim osnovanim nije doveo u pitanje.

8.5.Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika ali time što ovaj dokaz nije proveden, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Naime, neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021.).

8.6.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

9.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

10.Ujedno je pogrešan u žalbi izraženi stav tuženika glede (ne)mogućnosti primjene u predmetnoj parnici pravnih stavova zauzetih u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, sve to pozivom na odredbu čl.502.c ZPP-a.

10.1.Naime, u vrijeme (18. veljače 2020.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

10.2.Iako se u navedenim odredbama doista govori o „parnici za naknadu štete“, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i u predmetnoj parnici povodom restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi, postoji vezanost suda pravnim shvaćanjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

10.3.S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu pravomoćnost 13. lipnja 2014.) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu.

11.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da bi tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle u konkretnom slučaju razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

11.1.Po ocjeni ovog suda, vještak je pravilno utvrdio visinu više plaćenog po osnovi promjene valutnog tečaja, pri čemu vještačenje nije dovedeno u pitanje navodom tuženika da se trebala uzeti u obzir kamatna stopa koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ili pak kamatna stopa koja je vrijedila za "kredite za mlade". Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika primjenjuje se početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu i VSRH je izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022. prema kojem „Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“. Osim toga, u konkretnom slučaju tužiteljica i ne potražuje isplatu po kamatnoj stopi.

12.Nadalje, žalbeni navod tuženika odnosi se i na pitanje tzv. negativnih razlika.

12.1.U pogledu žalbenih tvrdnji kako sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, valja reći da je sud prvog stupnja u obrazloženju (točka 31.) pravilno otklonio istaknuti prigovor tuženika. Temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne.

12.2.Međutim, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članaka 195. i 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi članka 288.a stavak 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. stavak 2. ZPP 12.3.Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavak 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavak 6. ZPP.

12.4.U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

12.5.Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev-1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa se žalba u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

13.Neosnovan je i žalbeni navod tuženika glede zastare, o kojem prigovoru se valjano očitovao prvostupanjski sud u točkama 32. i 33. presude na koje se žalitelj upućuje.

13.1.Tome je dodati kako je tužiteljica tužbenim podneskom od 18. veljače 2020. postavila tzv. stupnjevitu tužbu (čl. 186. b. ZPP) čiji je pravnozaštitni cilj omogućiti utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati/dostupni) odbija priopćiti. Tako je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

13.2.Kako iz spisa predmeta proizlazi, tužiteljica se prije podnošenja predmetne tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije koja bi bila temelj za tužbu, kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva (dopis tužiteljice od 16. kolovoza 2018.), a kojem zahtjevu tuženik očito nije udovoljio (odgovor tuženika od 20. kolovoza 2018.) pa je tužiteljica, kako to i navodi u tužbi, bila primorana podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b ZPP.

13.3.Ako sud utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (čl. 325.a. ZPP), kako je u konkretnom slučaju i postupljeno (rješenje suda od 4. prosinca 2020.-list 162 spisa) te je tužiteljica nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke precizirala svoj zahtjev (podnesak tužiteljice od 11. travnja 2023.), čime nije došlo do nastupa zastare.

13.4.Dosljedno, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare jer je pozivom na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. te je imajući u vidu da je presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske glede ništetnosti valutne klauzule pravomoćna 14. lipnja 2018. zaključiti, obzirom je tužba u ovom predmetu podnesena 18. veljače 2020., da zastara nije nastupila.

14.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

15.Sud je tužiteljici odmjerio trošak za radnje pobliže određene u točki 38. odluke, što je po stavu ovog suda pravilno te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 dalje: OT), vrijednosti predmeta spora i članku 155. ZPP-a, slijedom čega tužiteljici uz valjanu primjenu članka 154. st. 5. ZPP-a pripadaju troškovi u dosuđenom iznosu. Pri tome je tuženiku odgovoriti kako tužiteljici primjenom citirane odredbe 154. st. 5. ZPP-a pripadaju svi troškovi jer uslijed odbijanja dijela deklaratornog dijela zahtjeva (kao pod točkom IV. izreke) nisu nastali nikakvi posebni troškovi, a ujedno i da, protivno tuženikovoj tvrdnji, u konkretnom predmetu nije došlo niti do djelomičnog povlačenja tužbe pa s tim u svezi nema mjesta primjeni odredbe članka 158. stavak 1. ZPP-a niti odluka na koje se žalitelj poziva.

16.Slijedom iznijetog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Splitu, 11. veljače 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić