Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj:Gž-429/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJE
Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ON iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Orlić i suradnici iz Rijeke, protiv tuženika OTP Banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3108/2018 od 2. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2026.
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3108/2018 od 2. prosinca 2020.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.3. st.3.3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisnom hipoteke na nekretninama broj br.[broj] SN sklopljenog između tužitelja i tuženika 31. ožujka 2006.g.
2. Nalaže se tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 30.048,79 kn (tridesettisućačetrdesetosamkunaisedamdesetdevetlipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:
- na iznos od 87,44 kuna od 26.01.2008.g. do isplate
- na iznos od 142,82 kuna od 26.02.2008.g. do isplate,
- na iznos od 146,57 kuna od 26.03.2008.g. do isplate,
- na iznos od 141,06 kuna od 26.04.2008.g. do isplate,
- na iznos od 139,80 kuna od 26.05.2008.g. do isplate,
- na iznos od 173,80 kuna od 26.06.2008.g. do isplate,
- na iznos od 251,37 kuna od 26.07.2008.g. do isplate,
- na iznos od 249,52 kuna od 26.08.2008.g. do isplate,
- na iznos od 250,87 kuna od 26.09.2008.g. do isplate,
- na iznos od 278,99 kuna od 26.10.2008.g. do isplate,
- na iznos od 346,37 kuna od 26.11.2008.g. do isplate,
- na iznos od 449,83 kuna od 26.12.2008.g. do isplate,
- na iznos od 464,67 kuna od 26.01.2009.g. do isplate,
- na iznos od 467,53 kuna od 26.02.2009.g. do isplate,
- na iznos od 452,50 kuna od 26.03.2009.g. do isplate,
- na iznos od 452,09 kuna od 26.04.2009.g. do isplate,
- na iznos od 442,02 kuna od 26.05.2009.g. do isplate,
- na iznos od 512,53 kuna od 26.06.2009.g. do isplate,
- na iznos od 552,83 kuna od 26.07.2009.g. do isplate,
- na iznos od 552,47 kuna od 26.08.2009.g. do isplate,
- na iznos od 547,14 kuna od 26.09.2009.g. do isplate,
- na iznos od 542,37 kuna od 26.10.2009.g. do isplate,
- na iznos od 546,67 kuna od 26.11.2009.g. do isplate,
- na iznos od 549,62 kuna od 26.12.2009.g. do isplate,
- na iznos od 554,59 kuna od 26.01.2010.g. do isplate,
- na iznos od 553,58 kuna od 26.02.2010.g. do isplate,
- na iznos od 562,94 kuna od 26.03.2010.g. do isplate,
- na iznos od 557,32 kuna od 26.04.2010.g. do isplate,
- na iznos od 553,50 kuna od 26.05.2010.g. do isplate,
- na iznos od 577,98 kuna od 26.06.2010.g. do isplate,
- na iznos od 582,10 kuna od 26.07.2010.g. do isplate,
- na iznos od 595,82 kuna od 26.08.2010.g. do isplate,
- na iznos od 593,81 kuna od 26.09.2010.g. do isplate,
- na iznos od 578,65 kuna od 26.10.2010.g. do isplate,
- na iznos od 592,28 kuna od 26.11.2010.g. do isplate,
- na iznos od 618,30 kuna od 26.12.2010.g. do isplate,
- na iznos od 576,60 kuna od 26.01.2011.g. do isplate,
- na iznos od 499,15 kuna od 26.02.2011.g. do isplate,
- na iznos od 406,68 kuna od 26.03.2011.g. do isplate,
- na iznos od 401,87 kuna od 26.04.2011.g. do isplate,
- na iznos od 417,60 kuna od 26.05.2011.g. do isplate,
- na iznos od 430,35 kuna od 26.06.2011.g. do isplate,
- na iznos od 435,94 kuna od 26.07.2011.g. do isplate,
- na iznos od 450,68 kuna od 26.08.2011.g. do isplate,
- na iznos od 418,51 kuna od 26.09.2011.g. do isplate,
- na iznos od 413,03 kuna od 26.10.2011.g. do isplate,
- na iznos od 410,66 kuna od 26.11.2011.g. do isplate,
- na iznos od 411,42 kuna od 26.12.2011.g. do isplate,
- na iznos od 417,40 kuna od 26.01.2012.g. do isplate,
- na iznos od 415,95 kuna od 26.02.2012.g. do isplate,
- na iznos od 409,96 kuna od 26.03.2012.g. do isplate,
- na iznos od 407,92 kuna od 26.04.2012.g. do isplate,
- na iznos od 407,81 kuna od 26.05.2012.g. do isplate,
- na iznos od 403,63 kuna od 26.06.2012.g. do isplate,
- na iznos od 398,24 kuna od 26.07.2012.g. do isplate,
- na iznos od 395,27 kuna od 26.08.2012.g. do isplate,
- na iznos od 384,51 kuna od 26.09.2012.g. do isplate,
- na iznos od 390,35 kuna od 26.10.2012.g. do isplate,
- na iznos od 388,75 kuna od 26.11.2012.g. do isplate,
- na iznos od 383,79 kuna od 26.12.2012.g. do isplate,
- na iznos od 373,20 kuna od 26.01.2013.g. do isplate,
- na iznos od 373,44 kuna od 26.02.2013.g. do isplate,
- na iznos od 373,25 kuna od 26.03.2013.g. do isplate,
- na iznos od 367,86 kuna od 26.04.2013.g. do isplate,
- na iznos od 358,35 kuna od 26.05.2013.g. do isplate,
- na iznos od 358,43 kuna od 26.06.2013.g. do isplate,
- na iznos od 352,38 kuna od 26.07.2013.g. do isplate,
- na iznos od 351,91 kuna od 26.08.2013.g. do isplate,
- na iznos od 354,05 kuna od 26.09.2013.g. do isplate,
- na iznos od 350,98 kuna od 26.10.2013.g. do isplate,
- na iznos od 349,48 kuna od 26.11.2013.g. do isplate,
- na iznos od 347,63 kuna od 26.12.2013.g. do isplate,
sve u roku od 15 dana.
3. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 13.702,50 kn, u roku od 15 dana.
2. Prvostupanjskim rješenjem suđeno je:
1. Dopušta se preinaka tužbe.
2. Odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja
3. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu tuženika te presudu i rješenje ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu na ponovni postupak ili usvoji žalbu tuženika te presudu preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška postupka tuženiku.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba tuženika nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope, te isplata iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi.
7. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 31. ožujka 2016. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 69.137,19 CHF, uz rok otplate 15 godina, sa početnom redovnom kamatnom stopom od 4,39 % godišnje s time da je kamatna stopa promjenjiva,
- da je čl. 3. t. 3.3. ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju promjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje,
- da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe, da je istovremeno sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,
- da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženih od 1-7 među kojima i tužene, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.,
- da je Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo",
- da je VSRH Rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF,
- da je VTSRH je donio novu Presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu,
- da je VTSRH novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu,
- da je Vrhovni RH po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi,
- da je ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio potrošačima da u individualnim restitucijskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva, kao i s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF,
- da sukladno odredbi članka 138. ZZP 07 i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,
- da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, posebice ne na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo,
- da je tuženik mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što mu je omogućeno odredbom čl. 3. predmetnog ugovora, dok tužitelj nije bio obaviješten o razlozima i načinu donošenja odluke o povišenju kamatne stope, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i kao takva je nepoštena,
- da se na predmetno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina (članak 225. ZOO/05) pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje, da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna donošenjem presude VTS RH Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, pa kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 21. 12. 2018. to da na isplatu razlike iznosa glede promjenjive kamatne stope nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe,
- da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu dana 13. siječnja 2016., koji Dodatak je sklopljen sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; dalje ZID ZPK,
- da iz Dodatka proizlazi da se njime mijenjaju valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenjem manje uplaćenog iznosa na način kako to nalaže zakon,
- da je Dodatkom provedena konverzija kredita iz CHF u EUR te primijenjena kamatna stopa koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR-ima i to od sklapanja ugovora o kreditu,
- da raskid nekog ugovora nije zapreka za utvrđivanje ništetnosti istog ili pojedinih njegovih odredbi,
- da sklapanje Dodatka odnosno Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK nije zapreka za utvrđivanje ništetnim ugovora o namjenskom kreditu odnosno pojedinih odredbi tog ugovora,
- da sklapanjem Dodatka tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a koji stav da je izražen i u odluci
Vrhovnog suda (Rev-2868/18 od 12.92.2019.),
- da je do sklapanja Dodatka važio ugovor o kreditu koji su stranke sklopile 31.03.2006. koji je između stranaka proizvodio pravne učinke a koji se odnose i na ispunjavanje obveza tužitelja temeljem nepoštenih odnosno ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,
- da potpisivanje Dodatka ugovoru o kreditima između stranka nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev jer se ni odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope,
- da je razlog donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR,
- da se Dodatkom ugovora o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika i ostalih banaka, koje je utvrđeno ništetnim,
- da iz nalaza i mišljenja vještaku za financije i računovodstvo Katice Pehar proizlazi da je u razdoblju od 25.01.2008. do 25.12.2013. tužitelj uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,39% godišnje platio više kamata u iznosu 5.478,82 CHF odnosno 30.048,79 kn po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja,
- da je tuženik svoje primjedbe na nalaz vještaka istaknuo u podnesku od dana 11.10.2019. navodeći da vještak nije prilikom izrade nalaza uračunao razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, a tuženik je tražio da se prilikom vještačenja utvrde i iznosi „minusa“ odnosno kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početnog, da osporava tvrdnju vještaka o povratu više plaćenih kamata u iznosu od 5.478,82 CHF budući da je vještak uzeo u obzir samo period veće kamatne stope zanemarivši pritom smanjenje kamatne stope,
- da je sud nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, da se primjedbe koje je tuženik istaknuo ne odnose na metodologiju izračuna sukladno postavljenoj zadaći vještaku već predstavljaju pravno shvaćanje tuženika i kao takve ne dovode u sumnju ispravnost izračuna,
- da je tužitelj preinačio tužbu nakon provedenog vještačenja na način da je povećao tužbeni zahtjeva koju preinaku je sud dopustio temeljem čl. 190. st.2. ZPP.
8. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 31. ožujka 2006. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. Sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a tako nešto da ne proizlazi niti iz nalaza i mišljenja vještaka koje vještačenje je provedeno u ovom postupku, već iz istog proizlazi upravo suprotno, pa da je pozivom na odredbu člana 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne promjenjive kamatne stope iznos od 30.048,79 kn, koju visinu je utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, a imajuću u vidu odredbu članak 1115. ZOO pri čemu je je smatrao da nije osnovan prigovor zastare za taj iznos a sukladno odredbi članka 215. ZOO. Tuženik da je u podnesku od dana 22. srpnja 2019., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka (prethodni postupak je zaključen dana 26. veljače 2019.) istaknuo prigovor radi prebijanja. Iako kasnije tvrdi da se radi o materijalnom ravnom prigovoru no sadržajno da je istaknut procesnopravni prigovor što da proizlazi iz formulacije tuženika da “sve takve iznose koji bi bili potplaćeni tuženik stavlja tužitelju u prijeboj i traži da se za te iznose i pripadajuću kamatu umanje potraživanja tužitelja prema tuženiku, a što treba utvrditi vještak“. Tuženik dakle ne tvrdi da je tražbina već prebijena, odnosno da je potraživanje prestalo prijebojem, što bi predstavljao materijalnopravni prigovor već predlaže da se prebijanje izvrši u parnici. Kako je međutim prigovor radi prebijanja stavljen nakon zaključenja prethodnog postupka istog da je kao nepravovremenog valjalo odbaciti.
9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu može ispitati.
10. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika, kao i neosnovanost prigovora zastare.
11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilna je zaključak prvostupanjskog suda da sama činjenica da su stranke 13. siječnja 2016. sukladno ZID ZPK sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i da se time na neki način odrekao budućih potraživanja po toj osnovi.
12. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane ( čl. 326. st. 1. ZOO). Stoga potrošač ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti osnovnog ugovora jer Sporazumom o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti (pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2868/2018), a na ovaj postupak primjenjuje se i odredba čl. 502.c. ZPP koja daje pravo potrošačima pozvati se na direktan učinak kolektivne tužbe o čemu već postoji ustaljena sudska praksa sudova pa tako i Vrhovnog suda RH. Prema tome suprotni žalbeni navodi tuženika su bez pravne osnove.
13. Donošenje ZID ZPK imalo je za cilj povećanje socijalne zaštite, sprečavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanje produbljivanja dužničke krize ( rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017). Sklapanje Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora.
14. Slijedom toga, suprotno tvrdnji tuženika u žalbi, nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona već proizlazi iz ugovornog odnosa. U situaciji dužničke krize u kojoj se tužitelj našao zbog zaduživanja u švicarskim francima, konverzija je bila jedina prikladna i nužna mjera kojom je omogućeno saniranje eskalirajuće dužničke krize i tužitelju omogućen ravnopravni odnos sa potrošačima koji su ugovorili zaštitni mehanizam u eurima, a time i redovita otplata kredita.
15. Stoga, i po stajalištu ovog sud, ne bi bilo pravično i bilo bi diskriminirajuće da oni potrošači koji su sklopili Sporazum o konverziji u namjeri da olakšaju nezavidnu financijsku situaciju, nemaju pravo na potpuno obeštećenje, za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni, a istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u predmetima Suda Europske unije pod brojem C-118/2017 i C-452/2018 na koje se pravilno pozvao prvostupanjski sud.
16. Valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.
17. Dakle, valja navesti da se tuženik pri osporavanju prava tužitelja na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer to ne znači da se u zasebnom sudskom postupku, i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, ne može zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi).
18. Ovdje se posebno ističe da konverzija propisana ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u članku 325. ZOO/05 jer za to ne postoje pretpostavke. To iz razloga što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora koji je sadržavao ništetne odredbe, a potom i zato što je zakonskom odredbom bila prisiljena ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora. Zato se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR u punom smislu i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja, međutim, ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i značajnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta je situacija detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope.
19. Dakle, Sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljeve pretplate budući to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, pa je stoga pravilno prvostupanjski naložio tuženiku isplatu novčanog iznosa koji predstavlja razliku do potpunog obeštećenja tužitelja kao potrošača a na koji matematički obračun tuženik nije imao primjedbi.
20. Zbog prethodno iznesenih razloga, ovome sudu nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem drži pogrešnim stavom prvostupanjskog suda da konverzija nema pravni učinak na ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
21. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, dakle unatrag od trenutka sklapanja Ugovora u smislu članka 323. stavka 1. ZOO/05 , pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikada i nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača , i ne može imati učinak (presuda Europskog suda za ljudska prava FGN i APM protiv CB i BBVAS spojenim predmetima broj C- 154/2015, C- 307/2015 i C-308/2015, u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).
22. Dakle, s obzirom da sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutnih klauzula u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora, pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen je zahtjev za isplatu, koji je usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke .
23. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 215. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te kolektivne tužbe.
24. Također je pravilno prvostupanjski sud smatrao da je tuženik podnio prigovor radi prijeboja a ne materijalno pravni prigovor prijeboja, slijedom čega je i osnovano odbacio prigovor tuženika radi prijeboja, jer je stavljen nakon zaključenja prethodnog postupka, kao što je pravilno dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva jer je svrsishodna za rješenje spora (članak 190. stavak 2. ZPP) a i visina zahtjeva utvrđena je temeljem provedenog vještačenja pa kada se tužitelju ne bi dozvolila preinaka tada bi se obezvrijedio dokazni postupka što je i sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (posl. br. Su IV-162/2021).
25. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu zahtjeva potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o preinaci tužbe, odbačaju prigovora radi prebijanja i odluku o troškovima postupka (članak 380. stavak 2. ZPP) koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva.
U Splitu, 11. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Tihana Pivac
