Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2409/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sande Crljen Ivančić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sonje Meštrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Željka Lisec, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj: P-1230/20023-17 od 26. lipnja 2024., u sjednici održanoj 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj: P-1230/20023-17 od 26. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao što se potvrđuje i u dijelu točke III. izreke, kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici troškove postupka, a potvrđuje se i točka IV. izreke, kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 30. siječnja 2007., broj ugovora: 9012253580, sklopljenim između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao banke i tužiteljice HC kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveze tužiteljice da tuženiku plati naknadu za prijevremenu otplatu, dakle točka 10. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenog aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da isplatiti tužiteljici iznos od 433,88 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. lipnja 2008. do isplate, po stopi koja je pobliže navedena u izreci presude, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da nadoknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.349,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2024. do isplate, po stopi koja je pobliže navedena u izreci presude, dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 1.255,60 eura (točka III. izreke), kao što je odbijen u cijelosti i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelu pod točkama I. i II. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao što pobija i dio točke III. izreke, kojim mu je naloženo da naknadi tužiteljici troškove postupka i pod točkom IV. izreke, kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova postupka, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tužiteljica na žalbu nije odgovorila.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim točke 10. Ugovora o kreditu sklopljenog 30. siječnja 2007. između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema aktima banke na dan prijevremene otplate kredita, a posljedično tome i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 433,88 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji je iznos platila s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao banka sklopili ugovor o kreditu 30. siječnja 2007. po kojemu je banka odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.900,00 CHF, kao što nije sporno ni da je kredit otplaćen u cijelosti i to prijevremenom otplatom 20. lipnja 2008., a za što je platila naknadu u iznosu od 3.269,10 kuna / 433,88 eura.

7. U žalbenom postupku i dalje je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna točka 10. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema aktima banke.

8. S obzirom na to kada je sklopljen ugovor o kreditu, a glede ocjene valjanosti dijela sporne ugovorne odredbe, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj 96/03., 46/07. i 79/07. – u daljnjem tekstu: ZZP).

9. Prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka utvrdio sljedeće:

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je 2007. odlučila dignuti kredit i da je otišla u PBZ jer je inače klijent te banke, kada joj je na upit o kreditima ponuđen kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji, pa da u vezi okolnosti samog zaključenja ugovora razgovarala sa zaposlenikom banke i da joj je nekoliko dana nakon razgovora, dan ugovor za potpisivanje, s time što se točno ne sjeća, ali da joj vjerojatno nije dana mogućnost pregovora, a ugovor ako je i bio pročitan, sigurno nije bio dobro objašnjen, s time što se ne može sjetiti ni je li joj u banci bila posebno čitana ili obrazlagana odredba o naknadi kod prijevremene otplate kredita, a sigurna je da joj prilikom potpisa kod javnog bilježnika nitko ništa nije čitao ni objašnjavao, kao što da nije znala na koji se način ta naknada obračunava,

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena tužiteljici 20. lipnja 2008. u iznosu od 3.269,10 kuna / 433,88 eura, a koju je odredio sam tuženik,

- da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.

9.1. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da je tužiteljica kao korisnica kredita, sklapajući s tuženikom ugovor o kreditu, pristala i na odredbu točke 10. tog ugovora, kojom je regulirana naknada koju je banka ovlaštena zaračunati sukladno svojim aktima u slučaju prijevremene otplate kredita, s time što je utvrdio da visina te naknade tom odredbom nije bila određena, već da je tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu.

9.2. Pritom je taj sud naveo, a imajući u vidu da tužiteljica na sadržaj spornih ugovornih odredbi nije mogla nikako utjecati niti pregovarati, da prema odredbi iz čanka 1024. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a prema stavku 3. tog članka, korisnik kredita dužan je naknaditi štetu "ako ju je davatelj kredita pretrpio" (a što tuženik u konkretnom slučaju nije ni pokušao jasno činjenično iznijeti, a kamoli dokazati), dok prema stavku 4. tog članka, u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

9.3. Nadalje je prvostupanjski sud naveo kako su uslijed notornog rasta tečaja CHF znatno porasli anuiteti koje je tužiteljica trebala vraćati, pa kako je ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita sasvim neodređena tako da tužiteljica ni na koji način nije mogla predvidjeti koje su posljedice prijevremene otplate i kolika bi bila visina te naknade, to je taj sud utvrdio da je spornom ugovornom odredbom nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, zbog čega je zaključio da je sporna ugovorne odredba nepoštena u smislu odredbe iz članka 81. stavka 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi iz članka 87. stavka 1. ZZP-a i ništetna.

9.4. Kako je dalje, prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljici naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 20. lipnja 2008. u iznosu od 3.269,10 kuna / 433,88 eura, a koju je odredio tuženik, te kako je utvrdio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, pri čemu je naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je taj sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

10. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim razlozima tuženika nisu dovedeni u sumnju.

10.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je odredba točke 10. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema aktima banke ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Budući da je navedena odredbe ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvrši prijevremenu otplatu kredita, samo uz uvjete koje odredi kreditor, što je u konkretnom slučaju značilo da je banka korisniku kredita zaračunala naknadu sukladno aktima banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke, jer ta novčana obveza nije bila određena po visini, niti je bila odrediva niti se o toj odredbi pregovaralo, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetne ugovorne odredbe u tom dijelu.

10.2. Dakle, i prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe ZZP-a, prihvativši tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništetnom dijela odredbe točke 10. ugovora jer je ta odredba sastavljena od strane tuženika i stranke o njoj nisu posebno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj. Navedena odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim tuženikovim promjenama, njome je potrošač (ovdje tužiteljica) stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Nadalje se u pogledu žalbenih navoda da je bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ističe, kako je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.", zbog čega je neosnovano pozivanje tuženika i na odluke Suda EU.

12. Za ukazati je i to, da unatoč tome što je odredba točke 10. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema aktima banke, bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužiteljica kao potrošač nije mogla razumjeti doseg te odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbe proizlaze za nju, odnosno kolika bi visina te naknade u koje trenutku zatvaranja kredita iznosila, pa je i po ocjeni ovoga suda sporna odredba u navedenom dijelu nepoštena i time ništava u smislu odredbi iz članka 81. stavka 1. ZZP-a i članka 87. stavka 1. ZZP-a., kojim je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Budući da prethodno sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužiteljici vrati utuženi iznos od 433,88 eura, koji iznos između stranaka nije sporan i koji tužiteljica potražuje uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužiteljica izvršila spornu uplatu u svrhu prijevremene otplate kredita.

14. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare jer zastara nastupa protekom roka od pet godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku individualnih restitucijskih zahtjeva, znači, zastara u ovom slučaju počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu ove tužbe. Neosnovano je pozivanje tuženika i na Ustav Republike Hrvatske jer pobijanom presudom nisu povrijeđena ustavna načela na štetu tuženika.

15. Odluke o parničnom trošku pravilno se temelje na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članak 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.), a koje tuženik pobija bez isticanja posebnih žalbenih razloga.

16. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanda Crljen Ivančić