Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-2013/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sande Crljen Ivančić pedsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sonje Meštrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Hlatki, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika Croatia banka, dioničko društvo, OIB 32247795989, Ulica Roberta Frangeša - Mihanovića 9, 10000 Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Rački, odvjetnik u Zagrebu, radi isplata, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: P-234/2023-21 od 15. svibnja 2024., u sjednici održanoj 11. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: P-234/2023-21 od 15. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj: 99/07., od 19. listopada 2007. godine, koji je zaključen između tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Croatia banka d.d. iz Zagreba, ulica Roberta Frangeša Mihanovića 9,OIB: 32247795989 ., kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora, te stoga da isti članak ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka I. izreke). Istom je presudom utvrđena ništetnom i odredba članka 4. Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj: 99/07., od 19. listopada 2007. godine, u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva , bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, a koji Ugovor je zaključen između koji je zaključen između tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 14.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan korištenja kredita i tuženika Croatia banka d.d. iz Zagreba, ulica Roberta Frangeša Mihanovića 9,OIB: 32247795989, te stoga da isti članak ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.095,19 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a sve kako je to specificirano u izreci presude (točka III. izreke).
1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.767,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. svibnja 2024. do isplate (točka IV. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.375,00 eura odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).
2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Žalba nije osnovana.
4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer su izreke pobijane presude i rješenja jasni i razumljivi te ne proturječe same sebi ni razlozima. Presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga navedenih u istima i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost tih odluka.
4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi ugovora o kreditu broj: 99/07 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 19. listopada 2007., u pogledu promjenjive kamatne stope i valute švicarski franak, te posljedično tome i zahtjev za isplatu na ime pretplate po tim osnovama.
6. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:
- da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 99/07 od 19. listopada 2007., a na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 14.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF,
- da je kredit bio nenamjenski,
- da je tim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 7,45 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama,
- da je prema nalazu financijskog knjigovodstvenog vještaka Posrednik d.o.o. DL utvrđena razlika kamatne stope i valutne klauzule od one koja je bila početno ugovorena ukupno u iznosu 3.095,19 eura,
- da tužitelj potražuje navedeni iznos,
- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) ništetne,
- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile „visokostručnu“ terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,
- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/201811 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, između ostalih i tuženika, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,
- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,
- da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja iz razloga što je pravna osnova potraživanja stjecanje bez osnove u kojem je zastrani rok zastare iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO),
- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO- a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora da počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
7. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja tako što je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene i valutna klauzula, pa je obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnove tih ništetnih odredbi, prihvaćajući pritom nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan, a na koji matematički izračun ni stranke nisu imale primjedbi.
8. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno postupio kada je donio prvostupanjsku odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, s time što ni žalbenim navodima tuženik pravilnost iste nije doveo u sumnju.
8.1. Stoga se u odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na utvrđenje ništetnosti, ističe, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.
8.2. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točke 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.
8.3. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
9. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.
10. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točke 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.
12. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužitelju vrati utuženi iznos sukladno izračunu vještaka na ime utvrđene razlike s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne, uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužitelj izvršio sporne uplate u svrhu vraćanja kredita.
12.1. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, kao i početak tijeka kamata, pa ih neosnovano tuženik ponavlja u žalbi, kao što se neosnovano tuženik u žalbi poziva i na iskaz svjedokinje GL, kada iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi da ju je prvostupanjski sud saslušao opširno i neposredno te je mogao ocijeniti na koji način je tužitelj sklopio ugovor o kreditu, pa je tako utvrdio ga je čekao gotov ugovor i da ga je samo trebao potpisati kad je došao u banku, a nakon što je dan prije nazvao poslovnicu banke i rekao koliki mu je kredit potreban (poznavao je naznačenu svjedokinju i direktoricu banke). Sve ovo ukazuje da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo i da je banka kao kreditor nametnula tužitelju kao potrošaču sporne odredbe i time ga stavila u neravnopravan položaj, a što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.
12.2. Neosnovan je i žalbeni prigovor tuženika u svezi nalaza i mišljenja kada se vještak usmeno na ročištu očitovao na prigovore tuženika iznesene na pismeni nalaza i mišljenje vještaka, s time što je tuženik istakao kao nema primjedbi na matematički izračun visine potraživanja. U odnosu na prigovor prijeboja, vještak je utvrdio da nijedna isplata tužitelja nije bila niža od početno ugovorene, znači, utvrđeno je da tužitelj nije manje platio nijedan iznos s osnove tečaja i kamata, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu time što nije odlučio o prigovoru prijeboja koji je uopćeno istaknut u odgovoru na tužbu.
12.3. Naime, iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije naveo koji se iznos ima prebiti prema potraživanju tužitelja, odnosno koji iznos tuženik potražuje od tužitelja, jer prijeboj ne nastaje sam po sebi čim se za to steknu uvjeti, tj. u tome nema automatizma nego je potrebno djelovanje sudionika i to tako da dužnik nedvojbeno izjavi vjerovniku da provodi prijeboj, a što u ovom slučaju nije učinjeno.
12.4. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran prema tuženiku za predmetno potraživanje iz razloga što nije sve rate kredita sam platio jer je dio kredita otplatio i jamac HL. Ovo stoga, jer tužiteljeva aktivna legitimacija proizlazi iz građanskopravnog odnosa koji je nastao njegovim sklapanjem ugovora o kreditu s tuženikom kao kreditorom, a daljnji odnos između tužitelja i jamca ne utječe na odnos tužitelja i tuženika, pa tako ni na potraživanje tužitelja prema tuženiku, koje je predmet ovoga spora.
13. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini, jer se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.), pa neosnovano tuženik tvrdi da su previsoko odmjereni, pri čemu ne iznosi u odnosu na koju radnju bi bili previsoku tužitelju dosuđeni.
14. Inače, ostali žalbeni navodi tuženika sadržajno su prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
15. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Splitu 11. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Sanda Crljen Ivnačić
