Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2593/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Zrinki Bojanić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Ćurkoviću i Iris Šanjug, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9472/2023-51 od 24. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9472/2023-51 od 24. srpnja 2025. poslovni broj P-9472/2023-51 od 24. srpnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Žalba tuženika se djelomično uvažava, pa se odluka o trošku sadržana u prvostupanjskoj presudi u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke preinačava i u tom dijelu sudi:

„Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 1.704,08 eura sa zateznim kamatama 24. srpnja 2025. do isplate, dok se u preostalom dijelu preko iznosa od 1.704,08 eura do iznosa od 2.220,08 eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.“

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

I. Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu br. 016-186/2007 sklopljenog između tužitelja ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao davatelja kredita koja kamatnu stopu određuje kao promjenjivu.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 863,73 EUR sa zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 0.01 EUR/0,05 kn, za razdoblje od 20.3.2007. do isplate

- na iznos od 0.01 EUR/0,05 kn, za razdoblje od 17.4.2007. do isplate

- na iznos od 0.01 EUR/0,05 kn, za razdoblje od 25.5.2007. do isplate

- na iznos od 0.01 EUR/0,05 kn, za razdoblje od 27.6.2007. do isplate

- na iznos od 0.01 EUR/0,05 kn, za razdoblje od 28.7.2007. do isplate

- na iznos od 0.01 EUR/0,05 kn, za razdoblje od 28.8.2007. do isplate

- na iznos od 2.82 EUR/21,28 kn, za razdoblje od 25.9.2007. do isplate

- na iznos od 2.82 EUR/21,28 kn, za razdoblje od 19.10.2007. do isplate

- na iznos od 2.82 EUR/21,28 kn, za razdoblje od 4.11.2007. do isplate

- na iznos od 2.82 EUR/21,28 kn, za razdoblje od 25.12.2007. do isplate

- na iznos od 2.82 EUR/21,28 kn, za razdoblje od 26.1.2008. do isplate

- na iznos od 2.82 EUR/21,28 kn, za razdoblje od 1.3.2008. do isplate

- na iznos od 9.64 EUR/72,63 kn, za razdoblje od 1.4.2008. do isplate

- na iznos od 9.64 EUR/72,63 kn, za razdoblje od 29.4.2008. do isplate

- na iznos od 9.64 EUR/72,63 kn, za razdoblje od 3.6.2008. do isplate

- na iznos od 9.64 EUR/72,63 kn, za razdoblje od 17.6.2008. do isplate

- na iznos od 9.64 EUR/72,63 kn, za razdoblje od 19.7.2008. do isplate

- na iznos od 9.64 EUR/72,63 kn, za razdoblje od 27.8.2008. do isplate

- na iznos od 9.64 EUR/72,63 kn, za razdoblje od 27.9.2008. do isplate

- na iznos od 9.64 EUR/72,63 kn, za razdoblje od 4.10.2008. do isplate

- na iznos od 9.64 EUR/72,63 kn, za razdoblje od 2.12.2008. do isplate

- na iznos od 11.66 EUR/87,87 kn, za razdoblje od 3.1.2009. do isplate

- na iznos od 11.66 EUR/87,87 kn, za razdoblje od 3.2.2009. do isplate

- na iznos od 11.66 EUR/87,87 kn, za razdoblje od 3.3.2009. do isplate

- na iznos od 11.66 EUR/87,87 kn, za razdoblje od 2.4.2009. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 5.5.2009. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 2.6.2009. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 1.7.2009. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 24.7.2009. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 2.9.2009. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 14.10.2009. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 6.11.2009. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 5.12.2009. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 12.1.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 25.2.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 20.3.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 22.4.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 2.6.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 2.7.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 23.7.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 5.8.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 7.9.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 22.10.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 1.12.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 6.1.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 11.2.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 29.3.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 14.4.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 27.5.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 7.7.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 9.7.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 23.8.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 9.9.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 4.10.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 1.12.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 22.12.2011. do isplate

- na iznos od 14.86 EUR/111,97 kn, za razdoblje od 21.1.2012. do isplate

- na iznos od 222.94 EUR/1.679,71 kn, za razdoblje od 21.1.2012. do isplate, i to po kamatnoj stopi propisanoj za razdoblje do 31. prosinca 2007.g. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Pod točkom III. izreke prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično odbijen kao neosnovan i to za iznos od 0,01 eur sa zateznim kamatama od 20. ožujka 2007. do isplate.

3. Odlukom o trošku naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 2.220,08 eura sa zateznim kamatama od 24. srpnja 2025. do isplate.

4. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I, II. i IV. izreke i to svih zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik istom kao potrošaču u Ugovoru o kreditu kojeg su dana 23. veljače 2007. sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, nametnuo ugovornu odredbu i to onu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora pa je na taj način, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, stavljen u neravnopravan položaj i njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o tom bitnom promjenjivom elementu postala rizična.

10. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio ništetnim odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te je ispravno naložio tuženiku u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju te ništetne odredbe.

11. Glede ocjene valjanosti ovdje sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03).

12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

13. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pravnu valjanost sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22, dalje: ZZP/22), te članka 502.c ZPP-a.

14. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi. Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

15. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

16. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19, dalje: ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

17. Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja i djelatnika banke. Ujedno je za navesti da se saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonskom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.).

18. Kod ocjene nepoštenosti sporne ugovorne odredbe, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da je ova ugovorna odredba sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njen sadržaj, te da je tom odredbom tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

19. Stoga, prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora davala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenoj ugovornoj odredbi kao i da bi isti u postupku pregovaranja mogao utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate). Isto tako, odlučno je jesu li pisane isprave s odgovarajućim obavijestima banke predate potrošačima prije sklapanja ugovora, dok unatoč tvrdnjama o tome da je te obavijesti dostavio potrošaču, tuženik nije predočio dokaz da je bilo kakve pisane obavijesti uručio u poslovnici banke prije sklapanja ugovora.

20. Kako dakle, nema dokaza da je tužitelj bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporene ugovorene odredbe na određivanje njegove novčane obveze, navodi o tome da je ta odredba mogla biti razumljive ili da je potrošač o njoj mogao pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

21. Za navesti je i to da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

22. Kako je sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbama članka 81. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju te ništetne odredbe. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti ovu odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

23. Slijedom iznesenog, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem. Inače, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

24. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

25. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26. Navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

27. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatu stopu donesena je 13. lipnja 2014., a predmetna tužba je podnesena 11. lipnja 2019., pa utoliko zastara nije nastupila kako to ispravno cijeni i sud prvog stupnja (članak 225. ZOO-a).

28. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

29. Suprotno žalbenim prigovorima, obzirom na položaj tužitelja u konkretnom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, gdje je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za privatne svrhe, a ne u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu. Pri tome i u odnosu na svojstvo potrošača primjenom Direktive 93/13/ EEZ, ne dolazi se do suprotnog zaključka, obzirom ista propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

30. Pored toga, sukladno mišljenju Ustavnog suda za primijetiti je da tuženik na glavnoj raspravi nije osporio istinitost iskaza korisnika kredita u dijelu koji se odnosi na njegovo svojstvo potrošača i nije predložio da se radi utvrđivanja stvarne svrhe korištenja kredita pribave određeni materijalni dokazi ili saslušaju i neki drugi svjedoci.

31. Inače, u skladu s načelima kontradiktornosti i jednakosti oružja tuženiku je tijekom prvostupanjskog postupka bilo omogućeno da o bitnim činjeničnim i pravnim aspektima iznosi argumente, osporava navode korisnika kredita, te predlaže i izvodi dokaze, dok pobijana prvostupanjska presuda izričito odgovara na navedene prigovore dostatnim i relevantnim razlozima. Utoliko su tuženiku bila osigurana primjerena postupovna jamstva pravičnog suđenja o njegovim prigovorima pa tako i da se ugovor o kreditu sklopljen s tuženikom ne može smatrati potrošačkim ugovorom u smislu članka 3. točke 1. ZZP/03.

32. Isto tako, u postupku su provedeni svi predloženi dokazi, čime je zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

33. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 261. st. 3. ZPP-a jer nije bilo nedostataka u nalazu i mišljenju vještaka za financije niti se pojavila sumnja u pravilnost njegovog nalaza i mišljenja, koja bi opravdavala postupanje suda u smislu odredbe članka 261. stavak 3. ZPP-a odnosno traženje mišljenja drugih vještaka.

34. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da je visinu troškova postupka prvostupanjski sud pogrešno utvrdio, s obzirom da je odluku o troškovima donio uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora nenovčanog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja kamatnu stopu određuje kao promjenjivu i vrijednost novčanog zahtjeva za isplatu.

35. Naime, u konkretnom slučaju je tužitelj istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

36. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr- 475/08, Revr-31/02, Rev-688/00, Revr-774/05).

37. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz stavka I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti novčanog zahtjeva za isplatu, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu, po kojem je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak.

38. Slijedom iznesenog, s obzirom na vrijednost kondemnatornog zahtjeva osnovan je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora od 863,73 eura, pa tužitelju za sastav tužbe i podnesaka od 28. siječnja 2020. i 19. studenog 2021., kao i za zastupanje na ročištima od 18. svibnja 2021., 14. rujna 2022., 17. siječnja 2023. i 1. srpnja 2025. umjesto po 100 bodova, koliko mu je priznao sud prvog stupnja, pripada po 75 bodova, te za sastav podnesaka od 13. rujna 2022. i 13. siječnja 2023. umjesto 25 bodova po 18,75 bodova, što uvećano za PDV-e daje ukupan iznos od eura 1.359,00 eura. Ovom iznosu je onda pridodan iznos od 53,09 eura na ime plaćene pristojbe tužbe i iznos od 291,99 eura na ime vještačenja.

39. Navedenim tužitelju na ime troškova prvostupanjskog postupka pripada ukupan iznos od 1.704,08 eura umjesto iznosa od 2.220,08 eura koliko mu je obistinio prvostupanjski sud.

40. Suprotno žalbenim navodima, vrijednost boda utvrđena je sukladno Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) uz napomenu da je u momentu zaključenja glavne rasprave i postavljanja zahtjeva za naknadu parničnog troška bila na snazi odredba o vrijednosti boda u iznosu od 2,00 eura, dok je odredbom Tbr. 52. stavak 3. Tarife propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

41. Slijedom svega iznesenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

42. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedno traženje, a s čim u vezi mu nisu nastali posebni troškovi.

U Splitu 11. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

dr. sc. Daniela Pivčević