Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2691/2024-3

U I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Maji Hrvoj, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika MO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Željku Petrišiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5975/2020-17 od 3. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5975/2020-17 od 3. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje postojanja i valjanosti usmene oporuke pok. ČO, izjavljene pred svjedocima oporuke EO i pok. VO, proglašene na zapisnik Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj predmeta O-3333/20 (prije O- 9667/14), dana 10. prosinca 2015., kao i zahtjev za naknadom troška postupka (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura.

2. Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) te predlaže drugostupanjskom sudu pobijanu odluku preinačiti na način da prihvati tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu, tuženik je osporio navode žalbe kao neosnovane te predložio istu odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu i obvezati tužitelja na naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje postojanja i valjanosti usmene oporuke pok. ČO, koji zahtjev temelji na tvrdnji da je njegov otac pok. ČO oporuku izjavio 24 sata prije smrti uslijed izvanrednih okolnosti pred svjedocima sada pok. SO i EO, a kojom oporukom da je tužitelju ostavio stan u [adresa].

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj.

8. Prvostupanjski je sud izveo sve predložene dokaze i njihovom pravilnom ocjenom, u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, potpuno utvrdio činjenice odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu, slijedom čega nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je javni bilježnik Štefica Brozović Škrinjarić donijela rješenje o nasljeđivanju iza pok. ČO 7. travnja 2015. poslovni broj O-9667/14, koje je po prigovoru tužitelja ukinuto rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj O-9667/14-19 od 13. listopada 2015.;

- da su tijekom ostavinskog postupka saslušani svjedoci navodne oporuke ĆO i EO na ročištu 10. prosinca 2015.; da je ĆO u bitnom izjavio da je bio kod ostavitelja kada je zatekao njegove sina i snahu, da su bili u boravku ostaviteljeve garsonijere u kojem je ležao, a kada ga je upitao "kako je", da mu je ostavitelj odgovorio "Evo što sam doživio";

- da je prvostupanjski sud 12. ožujka 2018. donio rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-1933/18 kojim je iza pok. ČO utvrđena ostavinska imovina, te su njegovim nasljednicima na temelju zakona proglašeni njegovi sinovi IO i MO, ovdje tužitelj i tuženik, a koje rješenje je po žalbi IO ukinuto rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2961/2018 od 12. svibnja 2020. i predmet vraćen na ponovno odlučivanje;

- da je u ponovnom postupku rješenjem toga suda poslovni broj O-3333/20 od 19. listopada 2020. prekinut ostavinski postupak iza pok. ČO te je tužitelj upućen u roku od 30 dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrenuti parnicu protiv tuženika radi utvrđenja da je usmena oporuka ostavitelja valjana;

- da iz iskaza tužitelja i svjedokinje EO proizlazi kako je u trenutku navodno izjavljene usmene oporuke, ČO bio dobro, mogao pisati i mogao sastaviti pisanu oporuku, da je već dulje bio bolestan, ali se tada osjećao dobro, normalno se kretao, razgovarao, ručao, te ostao sam kod kuće;

- da iz njihovih iskaza ne proizlazi da bi pok. ČO uopće iskazao volju da usmeno oporuči, već je samo navodno rekao kako želi stan ostaviti tužitelju i to ugovorom (o darovanju);

- da je pok. ČO tada nedvojbeno mogao pisati i sačiniti vlastoručnu oporuku, ili je mogao barem potpisati pisanu oporuku pred svjedocima;

- da je svjedokinja EO u izvanbračnoj vezi sa tužiteljem dugi niz godina;

- da iz iskaza svjedoka AO i LO proizlazi kako nisu bili svjedoci nikakve pa ni usmene oporuke pok. ČO, a nisu ga ni vidjeli nakon povratka iz bolnice.

10. Prvostupanjski sud zaključuje kako u trenutku navodnog usmenog oporučivanja nisu postojale izvanredne okolnosti zbog kojih oporučitelj nije bio u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku. Stoga smatra da nije utvrđeno da bi pok. ČO doista 24 sata prije svoje smrti usmeno pred dva svjedoka izjavio da želi ostaviti svoj stan ovdje tužitelju i to usmenom oporukom.

11. Pri tome prvostupanjski sud zaključuje kako sama činjenica da je 24 sata kasnije ČO umro, nije dovoljna za zaključak da nije mogao oporučiti u nekom drugom obliku, pored utvrđene činjenice kako nije bilo objektivnih zapreka da isti sačini pisanu oporuku, a imajući u vidu da stanje oporučitelja nije bilo takvo da on nije mogao napraviti takvu oporuku.

12. Stoga prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za valjanost usmene oporuke u smislu postojanja izvanrednih okolnosti u trenutku navodnog usmenog oporučivanja, kako je propisano odredbom članka 37. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03., 163/03., 35/05., 27/13., 33/15., 14/19., dalje: ZN).

13. Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda svoju osnovu imaju u sadržaju provedenih dokaza u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

14. Naime, pravovaljana je ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđene zakonom (članak 29. stavak 1. ZN-a). U smislu odredbe članka 37. ZN-a, usmena oporuka je izjava posljednje volje koju oporučitelj daje usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka, ali samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih oporučitelj nije u stanju sastaviti oporuku ni u jednom drugom valjanom obliku. Takva oporuka prestaje vrijediti ako protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti. Svjedoci su dužni bez odgode zapisati sadržaj usmene oporuke i predati ga sudu ili javnom bilježniku na čuvanje ili ga usmeno ponoviti pred sudom ili javnim bilježnikom iznoseći kada je, gdje i u kojim je prilikama oporučitelj očitovao svoju posljednju volju ( članak 39. stavak 1. ZN-a).

15. Dakle, usmena oporuka je iznimni oblik oporuke, koji se primjenjuje samo u slučaju kada oporučitelj nije sposoban sastaviti oporuku u drugim ZN-om propisanim oblicima (vlastoručna oporuka, pisana pred svjedocima, javna oporuka). Radi se o izjavi posljednje volje koju oporučitelj daje u posebnim, izvanrednim okolnostima koje mogu biti bilo subjektivne, bilo objektivne prirode (vremenske nepogode, neposredna životna opasnost, teški događaji koji onemogućuju pisanje ili potpisivanje oporuke, kao i nemogućnost pozivanja ovlaštene osobe).

16. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe kako prvostupanjski sud nije cijenio okolnost da je oporučitelj svoju posljednju volju izjavio 24 sata prije smrti, što po mišljenju tužitelja predstavlja izvanrednu okolnost u smislu članka 37. stavka 1. ZN-a.

17. Osporavajući činjenična utvrđenja i pravne zaključke iz pobijane odluke, za koja je sud dao uvjerljive, dostatne i logične zaključke koje prihvaća i ovaj sud, žalitelj se zadržava na tome da sudskoj ocjeni dokaza suprotstavlja vlastitu ocjenu, koja nema uporišta u rezultatima dokaznog postupka i ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

18. Tužitelj u žalbi ponavlja činjenične tvrdnje već iznesene tijekom postupka, koje su pravilno ocijenjene i obrazložene u prvostupanjskoj presudi. Iz iskaza tužitelja i svjedokinje EO proizlazi da pok. ČO u trenutku navodnog usmenog oporučivanja nije bio u stanju koje bi mu onemogućavalo sastavljanje pisane oporuke, niti da su postojale okolnosti iz članka 37. stavka 1. ZN-a koje bi opravdavale davanje usmene oporuke. U konkretnom slučaju, i sam tužitelj navodi da je pok. ČO u vrijeme ručka bio dobro, da je mogao pisati i razgovarati, što isključuje postojanje izvanrednih okolnosti. Sama činjenica da je preminuo 24 sata kasnije, ne može predstavljati izvanrednu okolnost u smislu članka 37. ZN-a. Naime, izvanredne okolnosti ne uključuju trajne ili redovne teškoće poput duge bolesti ako oporučitelj nije spriječen sastaviti pisanu oporuku ili pozvati ovlaštenu osobu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 1576/2012-2 od 29. lipnja 2016.).

19. S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da je u kritično vrijeme sada pok. oporučitelj mogao pisati i čitati, to je pravilan zaključak da je isti mogao valjano oporučiti na bilo koji drugi zakonom propisani način pa u konkretnom slučaju nisu postojale izvanredne okolnosti koje bi opravdavale očitovanje volje u usmenom obliku. Izvanredne okolnosti moraju biti iznenadne i takve da oporučitelj nije mogao sastaviti pisanu oporuku niti pozvati ovlaštenu osobu za sastavljanje javne oporuke, a koje okolnosti u konkretnom slučaju nisu dokazane.

20. Takav pravni zaključak prvostupanjskog suda sukladan je stajalištima izraženima u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjerice Rev 2561/14 od 12. lipnja 2018. i Rev 1492/14 od 15. svibnja 2018., pa sama činjenica smrti oporučitelja idućega dana, ne čini valjanom usmenu oporuku ako nije dokazano da oporučitelj objektivno nije u trenutku oporučivanja mogao oporučiti u pisanom obliku.

21. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno cijenio okolnost da je svjedokinja EO bila u izvanbračnoj zajednici s tužiteljem, pa time ne bi mogla biti svjedokom oporuke u smislu članka 35. i 38. ZN-a, kao i okolnost da svjedoci oporuke nisu bili stalno prisutni, a posljednja volja oporučitelja nije bila jasno izražena. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako bi izjava pok. ČO da želi stan ostaviti tužitelju i to ugovorom, ne bi predstavljala sadržaj usmene oporuke, jer izjava koja predstavlja usmenu oporuku mora biti nedvosmislena te oporučitelj mora izjaviti da je njegova posljednja volja da se njegova imovina rasporedi kako on kaže, a što je prema iskazima svjedoka i tužitelja izostalo. Osim toga, iz iskaza svjedoka oporuke ĆO danom u ostavinskom postupku, ne proizlazi da bi oporučitelj usmeno izjavio oporuku kojom stan ostavlja tužitelju pa žalbeni navodi tužitelja da se prvostupanjski sud nije očitovao o činjenici da ovaj svjedok nije potpisao zapisnik u ostavinskom postupku, kod utvrđenog činjeničnog stanja i svih okolnosti kako je opisano, nisu relevantni niti utječu na pravilnost pobijane presude.

22. Stoga je prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, pravilno prvostupanjski sud ocijenio provedene dokaze te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje usmene oporuke, niti postojanje izvanrednih okolnosti zbog kojih je usmena oporuka morala biti sačinjena.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23).

24. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, trebalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

25. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka, jer je ocijenjeno da taj trošak, u smislu članka 155. ZPP-a, nije bio potreban.

U Splitu 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić