Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-134/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koji je zastupan po punomoćniku Branku Bulatu odvjetniku iz ŠAVORIĆ & PERTNERI odvjetničkog društva, d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2311/2019-44 od 20. kolovoza 2025., u sjednici održanoj 11. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2311/2019-44 od 20. kolovoza 2025. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 6. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 066-156/2008, kreditna partija broj 53002514, sklopljenog između tužiteljice i tuženika (ranije tvrtke HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), od 17. travnja 2008., u dijelu u kojem glasi: "Ugovorne strane suglasno utvrđuju da će se Korisniku kredita, u slučaju prestanka radnog odnosa u Hypo grupi, neotplaćeni iznos kredita preračunati prema važećim komercijalnim uvjetima Banke." (točka I. izreke). i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u tom članku stavku 4. tog ugovora, a koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. ili drugog akta banke." (točka II. izreke), pa je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 38.250,51 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci presude (točka III. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 11.582,67 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude (točka IV. izreke).

1.2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sud na ponovno suđenje. Tuženik je popisao trošak žalbenog postupka.

1.3. Na žalbu nije odgovoreno.

1.4. Žalba tuženika je osnovana.

2. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat stečenog bez osnove u iznosu od 38.250,51 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime ništetene ugovorene kamatne stope.

3. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi sljedeće:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj 066-156/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. travnja 2008. i to tužiteljica, kao korisnica kredita, a tuženikom kao kreditorom,

- da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 240.000,00 eura po srednjem tečaju za euro tuženika važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 30 godina, uz ugovorenu kamatu od 5,50% dekurzivno godišnje,

- da je u članku 6. tog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa vezana za šestomjesečni EURIBOR, te da će se u skladu s tim usklađivati, odnosno mijenjati, da se kamatna stopa utvrđuje dva puta godišnje i da je izračunata na temelju prosječnog šestomjesečnog EURIBORA s time da će je banka mijenjati i usklađivati svakog 31. ožujka u godini uzimajući prosječni šestomjesečni EURIBOR u veljači i svakog 30. rujna u godini uzimajući prosječni šestomjesečni EURIBOR u kolovozu,

- da će se tužiteljici, kao korisnici kredita, u slučaju prestanka radnog odnosa u Hypo grupi, neotplaćeni iznos kredita preračunati prema važećim komercijalnim uvjetima banke,

- da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika (HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) ili drugog akta banke,

- da je tužiteljica, kao korisnica kredita izjavila da je suglasna i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, načinu obračuna i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom,

- da je svjedokinja CF, sestra tužiteljice, u svom iskazu navela da su tužiteljica i ona bile zaposlene kod tuženika i da su kao zaposlenice tuženika imale mogućnost da sklopile ugovore o kreditu po povlaštenim uvjetima koji su se odnosili na manju kamatnu stopu; tužiteljica da je podigla kredit kod tuženika nakon nje i to negdje 2008., te da je kod tužiteljice, za razliku od njezinog ugovora o kreditu, u ugovoru bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da je pisalo da će se kamatna stopa mijenjati i to sukladno odluci o kamatnim stopama banke; ona da nije sudjelovala u dogovorima stranaka vezano za podizanje predmetnog ugovora o kreditu već o tome da ima saznanja iz razgovora s tužiteljicom; tužiteljica da je znala da će se mijenjati kamatna stopa, ali da nisu znale kako će se kamatna stopa mijenjat; da ona ne zna kada se kamatna stopa za kredit tužiteljice počela mijenjati, ali zna da se počela mijenjati naviše nakon odlaska tužiteljice iz banke, a misli da je to bilo 2009. iako nije sigurna,

- da je svjedokinja ŽF u svom iskazu navela da se ne sjeća tužiteljice iako su bile kolegice jer da su zajedno radile kod tuženika; ona da je kao djelatnica banke obrađivala predmetni ugovor o kreditu, ali da se zbog proteka vremena detalja ne sjeća; međutim, što se tiče kamatne stope, da je sa svim klijentima razgovarala o stopi, pa vjerojatno i s tužiteljicom, a u brošuri o uvjetima kredita da je pisalo kakva je kamatna stopa, odnosno da su pisali svi uvjeti kredita, ali se ne može sjetiti kako je brošura izgledala te da ne zna što je točno pisalo vezano uz kamatnu stopu; djelatnici banke da su uvijek imali povoljnije uvjete kreditiranja, a nakon odlaska pojedinog radnika iz banke, tj. nakon prestanka radnog odnosa da su se mogli zadržati povoljniji uvjeti ako je tekući račun ostao otvoren kod banke; pod povoljnijim uvjetima da misli na povoljnije kamate.

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da je sklopila ugovor o kreditu u vrijeme dok je kod tuženika bila zaposlena na radnom mjestu interni revizor; u ugovoru da je bilo određeno da će se kamatna stopa mijenjati dva puta godišnja vezano uz promjenu EURIBOR-a te da će se odlaskom, tj. prestankom radnog odnosa kod tuženika, kamata mijenjati sukladno odluci banke, a u tom trenutku da se nije znalo koja će to odluka banke biti, odnosno na koji način će se mijenjati kamatna stopa; tada da je pitala na koji će se način mijenjati kamatna stopa u slučaju ako prestane raditi u banci, pa da su joj rekli da je to standardna klauzula, te da ne znaju na koji način će se mijenjati kamatna stopa; da je 2009. prestala raditi kod tuženika te da je nakon nekog vremena od banke dobila obavijest da je prešla na komercijalne uvjete te da joj se promijenila kamatna stopa na znatno više, a ne zna točno koliko, a nakon što se povećala da je zapravo ostala ista do otplate kredita kojeg je otplatila 2016.; kada je obaviještena od strane tuženika da njezin kredit prelazi na komercijalne uvjete da nije dobila letak, brošuru ili bilo što iz čega bi vidjela na koji način i koliko će se mijenjati kamatna stopa odnosno da je očekivala je da će se kamatna stopa mijenjati promjenom EURIBOR-a međutim, ona da se nije mijenjala iako je EURIBOR padao; prilikom sklapanja ugovora o kreditu banka da joj nije mogla reći koji će biti komercijalni uvjeti, ako prestane radni odnos,

- da razlika s osnove promjene kamatne stope za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos između anuiteta prema obračunu banke u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,50% godišnje za anuitete koji dospijevaju od 31. svibnja 2014. do 29. veljače 2016. iznosi 3.946,78 eura, dok za anuitete koji dospijevaju od 31. svibnja 2014. do 29. veljače 2016., uzimajući u obzir i prijevremenu konačnu otplatu kredita 31. ožujka 2016. iznosi 8.879,22 eura,

- da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu sukladno odredbama predmetnog ugovora o kreditu primjenjujući 6M EURIBOR za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos za anuitete koji dospijevaju od 31. svibnja 2014. do 29. veljače 2016. iznosi 15.519,80 eura, dok za anuitete koji dospijevaju od 31. svibnja 2014. do 29. veljače 2016., uzimajući u obzir i prijevremenu konačnu otplatu kredita 31. ožujka 2016., iznosi 38.070,97 eura, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 288.198,39 kn, što po fiksnom tečaju eura iznosi 38.250,51 eura,

- da je "metoda I", primijenjena da se utvrdi razlika koju je tužiteljica platila banci zbog promjene kamatne stope u odnosu na 5,50% godišnje, a "metodu II" da se kamatna stopa mijenja sukladno odredbama ugovora o kreditu i izračuna koliko bi tužiteljica po tom platila pa da je sukladno odredbi članka 6. ugovora o kreditu primjenom kamatne stope izračunat iznos EURIBORA-a u kamatnoj stopi, te je i u narednom periodu za kamatnu stopu uzet prosječni šestomjesečni EURIBOR i preostali fiksni dio razlike koji je proizašao iz početno ugovorene kamatne stope i EURIBOR-a.

4. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski je sud u bitnom zaključio da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na primjenu komercijalnih uvjeta na neotplaćeni iznos kredita tužiteljice u slučaju prestanka radnog odnosa kod tuženika (u Hypo grupi) i o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga ugovora, kao i da je taj ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku, pa da su navedene odredbe nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/07., kao i prema odredbi članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

5. U tom kontekstu, prvostupanjski je sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice naložio tuženiku da joj isplati iz razliku više plaćanih anuiteta i to prema metodi II primjenjujući 6M EURIBOR i fiksni dio razlike prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, zbog čega je naložio tuženiku da joj ispati ukupni iznos od 38.250,51 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih iznosa do isplate.

6. Žalitelj u prvom redu osporava to utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica potrošač ukazujući na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i dokaze koji su na tu okolnost provedeni.

6.1. S prethodno navedenim u vezi, žalitelj s pravom ukazuje na obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem se navodi da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača, a da je kao zaposlenica tuženika sklopila kredit pod povoljnijim uvjetima poslovni prostor, pa da je u odnosu na predmetni kredit tužiteljica imala status potrošača.

7. Iz obrazloženja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica predmetni kredit podigla kao potrošač kod činjenice da je sklopila ugovor pod povoljnijim uvjetima koji su se odnosili na zaposlenika tuženika, zbog čega po ocjeni ovog suda ostaje nejasan njen statusa korisnika kredita kao potrošača i to iz razlog jer nije jasno pod kojim je uvjetima tužiteljica sklopila predmetni ugovor te ima li u odnosu na te uvjete status potrošača.

7.1. Prema odredbi članka 3. u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13. i 41/14., dalje: ZZP/07.) »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

7.2. Dakle, pored činjenice da je tužiteljica, kao zaposlenica tuženika imala kredit po povoljnijim uvjetima, činjeničnopravni zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica potrošač, a s obzirom na zakonsku definiciju potrošača, za sada se ne može prihvatiti. To i iz razloga jer tužiteljica ni ne spori da je imala zaključen ugovor po nekomercijalnim uvjetima, s tim da nije jasno koji su to uvjeti bili, kao i što ne spori da joj ti uvjeti prestaju za slučaj otkaza ugovora o radu, kako je to i bilo ugovoreno sada osporenom ugovornom odredbom iz članka 6. stavak 3. ugovor o kreditu.

8. Nadalje, ostaje nejasno pod kojim bi uvjetima tužiteljica sklopila ugovor da je riječ o tzv. komercijalnim uvjetima jer je očito da joj nekomercijalni uvjeti ne pripadaju zbog prestanka ugovora o radu, što tužiteljica i ne spori, a što se ponavlja, pa u tom slučaju nije jasno što predstavlja razliku zbog rasta kamatne stope jer otkazivanje ugovora o radu tužiteljica izgubila pravo na nekomercijalne uvjete ugovora, ukoliko se ti uvjeti odnose na stopu ugovorene kamate.

9. Kako je prvostupanjski sud pobijanu odluku temeljio upravo na navedenoj činjenici – tužiteljičinom statusu potrošača, to će u nastavku postupka biti potrebno o tužbenom zahtjevu odlučiti vodeći računa o prethodno navedenom i ovisno o činjeničnom utvrđenju uz valjanu primjenu materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, dajući za sva utvrđenja jasne, valjane i potpune razloge, kao i donijeti odluku o troškovima postupka u cijelosti.

10. Slijedom izloženog odlučeno je kao u točki I. izreke na temelju odredbe članka 370. ZPP-a.

Split, 11. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić