REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-891/2025-11.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 7. siječnja 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 029-50-2973097 od 28. srpnja 2005. sklopljenog između tužitelja VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, a koja:

- u čl. 3. glasi: ''3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

- u dijelu čl. 9. glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.''

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 177,57 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 17. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 346,57 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 58,50 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 17. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb,

OIB: 53056966535, da tužitelju VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 84,50 EUR.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.428,10 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu zateznih kamata na već obračunate zatezne kamate za razdoblje od 17. lipnja 2025. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 28. srpnja 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-2973097 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 8.445,86 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Dalje navodi da ga je člankom 3. predmetnog Ugovora tuženik obvezao na plaćanje naknade za obradu kredita, a člankom 9. tuženik je propisao da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz zaračunavanje naknade, bez da je prethodno, a niti naknadno, tužitelju jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da mu je tuženik zapravo odobrio jedan iznos kredita, a isplatio drugi iznos, odnosno da je iznos kredita prilikom isplate umanjen za navodne troškove obrade u visini 1.337,92 HRK (157,57 EUR), a prilikom prijevremene otplate kredita 2. ožujka 2009. tuženik mu je naplatio naknadu u iznosu od 440,80 HRK, odnosno 58,50 EUR. Tužitelj smatra da su ugovorne odredbe kojima ga je tuženik obvezao na plaćanje spomenutih naknada nepoštene i ništetne. Tužitelj traži da sud presudom utvrdi da su navedene ugovorne odredbe ništetne i da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznose koje mu je naplatio na ime spornih naknada, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra da su tužiteljevi navodi neosnovani, ističe da je iznos sporne naknade jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, smatra da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, navodi da je plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima, ističe da je tužitelj iste prihvatio potpisom ugovora, smatra kako tužitelj nije dokazao da bi sporne ugovorne odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tvrdi da nije bio dužan u ugovoru navesti na što se odnosi naknada za odobrenje kredita i koji troškovi se time pokrivaju, navodi da je tužitelj platio obje naknade i da pri tome nije imao nikakvih prigovora, ističe da je ugovor u cijelosti ispunjen, a čak i kada bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne smatra da bi se radilo o zabrani manjeg značenja. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare te osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja spornih naknada. Slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži da mu tužitelj nadoknadi prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe koja je izvršena podneskom od 17. lipnja 2025., sud je istu dopustio temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) ocijenivši da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Pri tome treba istaknuti da zahtjev za isplatu zateznih kamata na način da su iste obračunate za razdoblje do 17. lipnja 2025. zapravo ne predstavlja preinaku jer je tužitelj već u tužbi tražio isplatu zateznih kamata od dana plaćanja svake pojedine naknade pa do isplate. Dakle, tužba je preinačena samo u dijelu u kojem traži dodatne zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), sud je na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Nije sporno da su stranke ugovorile kredit za kupnju osobnog vozila, da je kredit vraćen prije ugovorenog roka otplate te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Među strankama je sporno jesu li ugovorne odredbe temeljem kojih je tuženik naplatio navedene naknade protivne prisilnim propisima i jesu li iste prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor budući da je kredit ugovoren radi kupnje automobila koji tužitelj koristi isključivo za osobne potrebe. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit sklopljen na unaprijed pripremljenom obrascu, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, da o ponuđenim uvjetima kredita nije mogao pregovarati, da nije mogao mijenjati pojedine ugovorne odredbe, da je sve vezano za kredit dogovorio u prodajnom salonu, da mu nitko nije ništa objasnio vezano za sporne naknade, odnosno zbog čega iste mora platiti, te da je ugovor potpisao jer mu je kredit bio neophodan kako bi kupio automobil. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 3. i čl. 9. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da korisnik kredita nije niti mogao pregovarati o spornim naknadama, već je iste morao platiti kako bi dobio kredit, odnosno kako bi kredit otplatio prije ugovorenog roka.

8. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana dobit, odnosno zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatnih naknada i troškova, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu.

9. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru jednokratne troškove obrade bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornim odredbama ugovora nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istima moglo pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi koja je sadržana u čl. 3. i dijelu čl. 9. Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna. Tuženik nije dokazao da bi se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u prema čl. 81. st. 4. ZZP.

10. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da se činidba, kao objekt ugovorne obveze, može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da ista mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. Kao što je prethodno obrazloženo, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u formi standardiziranog obrasca, odnosno radi se o tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO. Iz čl. 9. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. U samom ugovoru nije navedeno o čemu ovisi davanje takve suglasnosti, koliko iznosi navedena naknada, temeljem kojih parametara se ista određuje, koji se konkretno troškovi tom naknadom namiruju i slično. Navedeni nedostaci ne mogu se otkloniti pozivanjem na opće akte tuženika jer se o istima po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Sud je stoga zaključio da se ni o spornoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Osim toga, tuženik nije dokazao da bi bilo koji opći akt kojim je bila regulirana obveza plaćanja predmetne naknade tužitelju doista bio uručen ili barem predočen prilikom sklapanja ugovora.

12. Dakle, tužitelj prilikom ugovaranja kredita nije uopće bio na odgovarajući način upoznat s obvezom plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, a osobito s iznosom naknade, kriterijima i parametrima prema kojima se određuje njezina visina, kao ni samom svrhom naknade. S obzirom na sve navedeno, sud je ocijenio da tužitelj kao potrošač, unatoč primijenjenoj dužnoj pažnji nije mogao predvidjeti opseg svoje obveze koju je preuzeo sklapanjem predmetnog ugovora.

13. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i da se o spornim odredbama ugovora, kao ni o općim aktima banke, nije pojedinačno pregovaralo, ugovorne odredbe temeljem kojih je tužitelju naplaćena jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, predstavljaju nepoštene odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP takve ugovorne odredbe su ništetne.

14. Obveza korisnika kredita da plati navedene naknade koje je jednostrano odredio kreditor, bez definiranja iznosa svih naknada ili barem načina na koji se utvrđuje njihova visina, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

15. S obzirom na to da ništetnost ugovornih odredaba o naknadama u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nije sporna visina potraživanja, odnosno iznosi koji su tužitelju naplaćeni na ime naknada. Isto tako, tuženik nije osporio izračun zateznih kamata za razdoblje od dana plaćanja predmetni naknada pa do 17. lipnja 2025.

16. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

17. Tužitelj, međutim, nema pravo na isplatu zateznih kamata na već obračunate zatezne kamate. Naime, odredbom čl. 31. st. 1. ZOO propisano je da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno. Imajući u vidu da je navedenom odredbom ZOO zabranjen anatocizam, tužbeni zahtjev je valjalo odbiti u dijelu u kojem se traži zatezna kamata na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate.

18. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

19. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, tuženik mu je dužan nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka.

20. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podnesaka od 22. travnja 2025. i 17. lipnja 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 3. srpnja 2025. i 7. siječnja 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) i to u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, kao i trošak ročišta za objavu presude (Tbr. 9/3 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 100,00 EUR što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.375,00 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 EUR.

U Zagrebu 11. veljače 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima