REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-239/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja ŽU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupa Tomislav Bulić odvjetnik iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić, i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika odvjetničkog vježbenika CU, te zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetničke vježbenice IU, dana 11. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 20944 od 14.8.2006. sklopljenog između tužitelja ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. OIB: 90275854576 i to:

- u dijelu toč. 2. koji glasi: ''Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora'' i

- u dijelu toč. 3. koji glasi ''Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) 803,85 CHF''.

II. Nalaže s tuženiku da tužitelju isplati iznos od 495,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.8.2006. do isplate i to po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatom iznosa od 12,92 eura, sa kamatom, kao i zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 495,62 eura tekuće od 14.8.2006. do 31.8.2006. godine.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 11.2.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1/ Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je dana 14.8.2006. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu br. 20944, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.770,97 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Isto tako je ugovoreno da da je tužitelj tuženiku dužan platiti troškove zaključenja Ugovora + 22% PDV-a u iznosu od ukupno 803,85 CHF (508,64 EUR), koji su uključeni u iznos kredita.

Smatra tužitelj je su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena naplata tzv. ulazne naknade ništetna i to iz više razloga. Naime, smatra da činidba suprotno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05) nije određena, odnosno odrediva, već da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameće obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na istu na bilo koji način utjecati. Navodi da je iz sadržaja sklopljenog Ugovora razvidno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru u smislu čl. 295. ZOO-, te da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovarao o sadržaju sporne odredbe, niti mu je na bilo koji način pojasnio ili prezentirao koje on to točno troškove ima prilikom obrade kreditnog zahtjeva pa da bi korisnik kredita iste bio u obvezi nadoknaditi. Tužitelj navodi da je osim u pogledu utvrđenog iznosa kredita, namjene i ugovorenog roka otplate, u odnosu na sve ostale ugovorne odredbe prilikom sklapanja Ugovora bio doveden u situaciju "uzmi ili ostavi".

Nadalje tužitelj navodi da sporna odredba pritom nije niti jasna niti lako razumljiva i uočljiva budući iz odredbe ni na koji način ne proizlazi što to točno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva, koja je struktura tih troškova, zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži te po kojoj točno osnovi se takav trošak uopće naplaćuje, unatoč činjenici da iz iste proizlazi izravna financijska obveza za korisnika kredita.

Navodi da za razliku od tuženika koji je prilikom sklapanja Ugovora djelovao u okviru svoje djelatnosti, korisnik kredita je predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača (čl. 3. ZZP), odnosno kao fizička osoba koja djeluje izvan svoje poslovne aktivnosti odnosno poduzetničke djelatnosti, iz čega proizlazi da tužitelj prilikom sklapanja Ugovora nije imao potrebnih pravnih i ekonomskih znanja da bi mu takva odredba moga biti jasna ili lako razumljiva. Poziva se tužitelj na čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine s izmjenama (NN broj 96/2003), a koji je kao lex specialis bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, i kojim je propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, radi čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što se posebno odnosi na odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3 istog članka propisano je kako činjenica da se od pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Teret dokaza da se o određenoj odredbi pojedinačno pregovaralo pritom leži upravo na trgovcu (stavak 4.). Da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, izričito propisuje i čl. 3. st. 1. Direktive 96/13/EEZ od 5.4.1993. godine. Prema odredbi čl. 5. Direktive ugovorne odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo kada se potrošaču u pisanom obliku nudi već unaprijed određeni sadržaj ugovora.

Prema tome, polazeći od nesporne činjenice da je sporna odredba bila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da je istom odredbom činidba ugovorena protivno čl. 269. st. 2. i čl. 271. st. 1. ZOO, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita na bilo koji način mogao utjecati na njezin sadržaj, te da je navedenom odredbom korisniku kredita nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstra profitom) obveza, jasno je kako je takvom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača u odnosu na tuženika kao trgovca te kako je stoga ista ništetna.

Tužitelj se poziva i na čl. 323. ZOO-a koji propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Tužitelj se poziva i na brojne odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske u kojem je izražen stav o ništetnosti sporne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Također se tužitelj poziva, a vezano za sporu problematiku i na stavove suda EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19.

Slijedom navedenog tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se:

- utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 20944 od 14.08.2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu tč. 2. glasi: ''Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora''

- u dijelu tč. 3. glasi ''Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) = 803,85 CHF''

- naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 508,54 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 14.08.2006. do isplate

Potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara označenom VPS-u od 1.400,00 eura, smatrajući da je isti suviše visoko određen. Međutim, sud je na ročištu 4.12.2025. u smislu odredbe čl. 40. st. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), imajući u vidu zahtjev tužitelja i vps koji je tužitelj odredio u tužbi prihvatio tu vrijednost predmeta sporan u iznosu od 1.400,00 eura.

Tuženik dalje osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare, pozivajući se na petogodišnji zastarni rok za stjecanje bez osnove, koji počinje teći od dana uplate. Također ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Smatra da se na konkretan ugovorni odnos ne može primijeniti Zakon o zaštiti potrošača. Nadalje navodi da sve ugovore tuženik sklapa u dobroj vjeri, te da u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Sve da se i primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03), odnosno čl. 53. trenutno važećeg ZZP-a koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a tuženik smatra da su sporne ugovore odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Osim toga navodi da su sporne ugovorne odredbe sastavljene u skladu sa zakonskim odredbama, te da istima nije narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da se ulazna naknada odnosi na troškove obrade kredita, odnosno administrativne troškove obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanja ugovora, a koji trošak je točno određen prije sklapanja ugovora i detaljno tužitelju objašnjen prije nego što je podnio zahtjev za kredit. Nadaje navodi da su ulazni računi koji dokazuju obračunate troškove sporne naknade uništeni jer je protekao zakosnki rok čuvanja istih. Smatra da je sporna ugovora odredba koja predviđa plaćanja ulazne naknade zakonita i valjano ugovorena, jer se o istoj i pregovaralo i na nju je tužitelj i mogao utjecati i mijenjati, pa ista nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu od 10.8.2006. (list 7 spisa), Obavijest o odobrenju ugovora o kreditu od 14.8.2006. (list 8 spisa), Ugovor o kreditu od 14.8.2006. (list 9-12 spisa), knjigovodstvenu karticu od 27.11.2025. (list 73-79 spisa), te je saslušao tužitelja (list 80 spisa).

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

7. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 14.8.2006., pa se stoga se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP), te Zakon o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1.1.2006. godine.

8. Odredbama čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

9. Sukladno čl. 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

12. Iz Zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu, odnosno Ugovora o kreditu proizlazi da su ugovoreni troškovi obrade kredita, odnosno zaključenja ugovora o kreditu iznose od 803,85 CHF(sa uključenih 22% PDV-a).

12.1. Tuženik je osporavao uz osnov i visinu zahtjeva, pri čemu je na ročištu 4.12.2025. godine učinio nespornom visinu naplaćene naknade dana 31.8.2006. godine sukladno konto kartici koju je dostavio.

13. Iz dostavljene konto kartice (koja prileži na listu 73-79 spisa), proizlazi da su od tužitelja dana 31.8.2006. godine iz kredita naplaćeni troškovi ugovora u iznosu od 3.734,26 kuna. Tužitelj navedeno nije osporavao.

13.1. Iznos od naplaćenih 3.734,26 kn prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro=7,53450 kn iznosi 495,62 eura.

14. Sporno je među strankama je li navedena odredba o naknadi za obradu troškova kredita, koja je naplaćena tužitelju prilikom korištenja kredita 31.8.2006. godine, nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ta odredba u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporna je i zastara tužiteljevog potraživanja i aktivna legitimacija.

15. Prvenstveno valja reći da tužitelj kao ugovorna strana, odnosno korisnik kredita sukladno Ugovoru o kreditu br. 20944 od 14.8.2006., a koji kredit je tužitelj ugovorio za kupnju vozila za potrebe obitelji (što proizlazi iz njegovog vjerodostojnog iskaza), ima svojstvo potrošača, te je aktivno legitimiran tražiti utvrđenje ništavih predmetnih ugovornih odredaba o plaćanju naknade za obradu i troškove kredita. Stoga prigovor promašene aktivne legitimacije nije osnovan.

16. Nadalje, čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed određene ugovorne odredbe.

17. Iz iskaza tužitelja, proizlazi da mu je prilikom zaključenja predmetnog ugovora rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita, jer da bez plaćanja te naknade ne može dobiti kredit. Nije sporno da mu je taj iznos naknade naplaćen iz iznosa kredita. Nije mogao ništa birati, već je bio princip „uzmi ili ostavi“ Također je rekao tužitelj da mu nitko nije rekao od čega se točno sastoje ti troškovi, niti je on to pitao. Rečeno da je su to troškovi za zaključenje i obradu kredita. To mu je rekao agent za prodaju vozila, a nakon toga je sa svom dokumentacijom otišao kod javnog bilježnika.

17.1 Sud iskaz tužitelja ocjenjuje istinitim posebno u dijelu u kojem iskazuje da mu je rečeno da mora platiti spornu naknadu kako bi mu kredit bio isplaćen i da mu nije detaljno objašnjeno koje to sve troškove kredita i obrade zahtjeva obuhvaća ta naknada.

17.2. Sukladno odredbama ZZP-a, na tuženiku je teret dokaza o tome da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. U slučaju da tuženik to ne dokaže, smatra se da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

17.3. Pisanu Izjavu AU, zaposlenika tužitelja u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, koji je vršio edukaciju prodajnih predstavnika po auto kućama za informiranje klijenata, sud nije cijenio, jer se sukladno odredbama ZPP-a, svjedoci neposredno saslušavaju pred sudom, a osim toga taj svjedok očito nema nikakvih konkretnih i neposrednih saznanja o informiranju tužitelja pri sklapanju predmetnog ugovora, a niti je na tu okolnost on predložen.

17.4. Isto tako dostavljeni Ugovori o leasingu sklopljeni sa drugim korisnicima nisu cijenjeni kao relevnatni za konkretan ugovorni odnosi, odnosno konkretno pregovaranje o spornim ugovornim odredbama. Naime, iste je tuženik dostavio na okolnost da su u to vrijeme sklapani i ugovori sa valutnom klauzulom u valuti Euro, što u konkretnom slučaju nije odlučno.

18. Prema tome, sud na temelju provedenih dokaza zaključuje da tuženik nije dokazao da se pregovaralo o spornim ugovornim odredbama, veće su njegove tvrdnje o pregovorima o naknadi paušalne.

19. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, potrebno je utvrditi je li ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. U tom pogledu, prvenstveno valja istaknuti da je sporna naknada ugovorena u apsolutnom iznosu i u tom smislu je određena u pogledu visine. Isto tako je određeno da se plaća za troškove zaključenja ugovora o kreditu, te da uključuje PDV. Međutim, tužitelju nije objašnjeno od čega se sastoji ta naknada, odnosno za koje se konkretne troškove ista plaća. Pritom je upravo dužnost kreditora bila da tužitelju pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno da mu objasni sve čimbenike koji su utjecali na formiranje naknade u ugovorenom iznosu. Također je tužitelj doveden u situaciju da ukoliko želi sklopiti ugovor o kreditu i dobiti novac koji mu je potreban, mora prihvatiti tu ugovornu odredbu, odnosno platiti tu naknadu koja je banka odredila. Stoga sud smatra da za tužitelja ta ugovorna odredba nije bila lako razumljiva, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Navodi tuženika u kojima tvrdi suprotno nisu osnovani, već je sud iste ocijenio kao paušalne.

21. Ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Slijedom navedenog s obzirom da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako uočljiva i jasna, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade, te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) – valja zaključiti da je sporna odredba u toč. 2. koja propisuje da iznos kredita uključuje i troškove zaključenja Ugovora u visini iz tč. III ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora, kao i ugovorna odredba pod toč. III. koja predviđa plaćanje troškova zaključenja ugovora o kreditu sa uključenih 22% PDV-a u iznosu od 803,85 CHF, ništetna u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP-a, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO), pa je valjalo odlučiti kao u izreci pod I.

23. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je osnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 495,62 eura, što je protuvrijednost iznosa od plaćenih troškova obrade ugovora u iznosu od 3.734,26 kuna i to prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro=7,53450 kn. Sve to imajući u vidu čl. 1111. i 1115. ZOO, budući da je tuženik kao pravna osoba koja se bavi financijskim uslugama nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženika, a to je 31.8.2006. (što je razvidno iz knjigovodstvene kartice koju je dostavio tuženik), po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a - toč. II. izreke

23.1. Kako je tuženik dokazao da je tužitelju naplaćena sporna naknada u iznosu od 3.734,26 kuna, odnosno 495,62 eura i to dana 31.8.2006. godine, to je zahtjev, tužitelja previsoko postavljen za 12,92 eura (koliko iznosa razlika od dosuđenog iznosa do traženih 508,54 eura). Isto tako neosnovano potražuje tužitelj i kamatu od dana 14.8.2006., kada je ugovor o kreditu zaključen, jer je sporna naknada od tužitelja naplaćena za korist tuženika dana 31.8.2006. godine.

21.2. Stoga je tužitelja valjalo odbiti sa zahtjevom za isplatom iznosa od 12,92 eura sa kamatom, kao i sa zahtjevom za isplatom zatezne kamate na iznos od 495,62 eura tekuće od 14.8.2006. do 31.8.2006. godine (toč. III. izreke).

24. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

Također valja reći zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

25. Kako je tužitelj u ovom sporu nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), a imajući u vidu VPS od 1.400,00 eura i zahtjev tužitelja.

Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 5.5.2025. u iznosu 200,00 eura-Tbr. 8/1, trošak zastupanja na ročištu 4.12.2025. i 20.1.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1), ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3), što je ukupno 900,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 225,00 eura, plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 6,64 eura i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura, što je ukupno 1.231,18 eura. (toč. IV izreke).

25.1. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troška.

U Zagrebu 11. veljače 2026. godine.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura.

2. Punomoćniku tuženika