Poslovni broj:P-1838/2023-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu Denis Putić u pravnoj stvari tužiteljice DŽŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćnici Lovorki Vilenica, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 13. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Krešimira Raspudića, odvjetnika iz Opatije te objave 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 396- 65/2007 sklopljenog 15. veljače 2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita, sa tuženikom kao davateljem kredita, potvrđenim (solemniziranim) od strane javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 19. veljače 2007. godine pod brojem OV- 799/07, partija kredita: 25318770, i to: Članak 2. Iznos, namjena i korištenje kredita „...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.850,00 CHF (sedamnaesttisućaosamstopedeset švicarskih franaka) prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...“ Članak 3. Kamatna stopa „...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja....“ Članak 4. Otplata kredita „...Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 254,39 CHF (dvjestopedesetčetiri švicarska franka i 39/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja...“ Članak 5. Troškovi „...odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 %...“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. isplatiti tužiteljici OŽŽ iznos od 1.737,03 eura (slovima: tisuću sedamstotina tridesetisedam eura i tri centa), sa zateznim kamatama na iznos od:

-160,45 eura od 22. veljače 2007.g. pa do isplate

-1,23 eura od 1.travnja 2007.g. pa do isplate

-1,11 eura od 1. ožujka 2008.g. pa do isplate

-1,90 eura od 18. travnja 2008.g. pa do isplate

-0,34 eura od 25. listopada 2008.g. pa do isplate

-6,95 eura od 25. listopada 2008.g. pa do isplate

-8,64 eura od 5. studenog 2008.g. pa do isplate

-10,96 eura od 5. studenog 2008.g. pa do isplate

-3,27 eura od 1. prosinca 2008.g. pa do isplate

-14,82 eura od 17. siječnja 2009.g. pa do isplate

-15,98 eura od 26. veljače 2009.g. pa do isplate

-16,60 eura od 26. ožujka 2009.g. pa do isplate

-14,61 eura od 28. travnja 2009.g. pa do isplate

-15,04 eura od 26. svibnja 2009.g. pa do isplate

-11,95 eura od 27. lipnja 2009.g. pa do isplate

-9,56 eura od 28. srpnja 2009.g. pa do isplate

-10,19 eura od 1. kolovoza 2009.g. pa do isplate

-11,45 eura od 1. rujna 2009.g. pa do isplate

-11,34 eura od 1. listopada 2009.g. pa do isplate

-10,07 eura od 1. studenog 2009.g. pa do isplate

-12,46 eura od 1. prosinca 2009.g. pa do isplate

-14,38 eura od 1. siječnja 2010.g. pa do isplate

-17,11 eura od 1. veljače 2010.g. pa do isplate

-16,48 eura od 1. ožujka 2010.g. pa do isplate

-20,19 eura od 1. travnja 2010.g. pa do isplate

-19,48 eura od 1. svibnja 2010.g. pa do isplate

-20,85 eura od 1. lipnja 2010.g. pa do isplate

-32,71 eura od 1. srpnja 2010.g. pa do isplate

-30,27 eura od 1. kolovoza 2010.g. pa do isplate

-37,66 eura od 28. rujna 2010.g. pa do isplate

-34,73 eura od 26. listopada 2010.g. pa do isplate

-34,66 eura od 29. prosinca 2010.g. pa do isplate

-45,34 eura od 29. siječnja 2011.g. pa do isplate

-44,25 eura od 29. ožujka 2011.g. pa do isplate

-43,29 eura od 29. ožujka 2011.g. pa do isplate

-44,88 eura od 31. svibnja 2011.g. pa do isplate

-54,86 eura od 29. lipnja 2011.g. pa do isplate

-60,70 eura od 15. srpnja 2011.g. pa do isplate

-66,06 eura od 29. srpnja 2011.g. pa do isplate

-70,41 eura od 29. rujna 2011.g. pa do isplate

-61,59 eura od 1. studenog 2011.g. pa do isplate

-57,86 eura od 30. studenog 2011.g. pa do isplate

-56,23 eura od 29. prosinca 2011.g. pa do isplate

-58,70 eura od 1. veljače 2012.g. pa do isplate

-62,47 eura od 1. ožujka 2012.g. pa do isplate

-62,72 eura od 30. ožujka 2012.g. pa do isplate

-62,83 eura od 31. svibnja 2012.g. pa do isplate

-63,40 eura od 29. lipnja 2012.g. pa do isplate

-62,56 eura od 31. srpnja 2012.g. pa do isplate

-62,03 eura od 5. rujna 2012.g. pa do isplate

-61,70 eura od 5. rujna 2012.g. pa do isplate

-60,10 eura od 31. siječnja 2013.g. pa do isplate

-59,72 eura od 1. ožujka 2013.g. pa do isplate

-35,93 eura od 30. svibnja 2013.g. pa do isplate

-6,37 eura od 3. studenog 2012.g. pa do isplate

-6,04 eura od 3. studenog 2012.g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 25,49 EUR te se odbija prigovor tuženika radi prebijanja.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO Bank d.d. naknaditi tužiteljici OŽŽ troškove parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 eura, sa zateznom kamatom, od 13. veljače 2026.do isplate u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu na iznos od 17.350,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećim na dan korištenja kredita. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013.god. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana. Tužiteljica navodi da je pravomoćnom presudom po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava potrošača utvrđeno da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojima je CHF ugovoren kao valuta uz koju se veže visina glavnice kredita i visina anuiteta, radi primjene kojih ugovornih odredbi su korisnici kredita zbog promjene deviznog tečaja i kamatnih stopa plaćali povećane iznose anuiteta kredita. Nadalje je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-6632/17, od 14.4.2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od 4.7.2013. o ništetnosti valutne klauzule. U slučaju ništetnosti, sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla i stoga je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem ništetnih odredaba stekao. Tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule ulazne naknade te isplatu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, navodi da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe te ističe da su tužiteljici bili poznati svi parametri prilikom zaključenja ugovor o kreditu, a u odnosu na naplatu ulazne naknade ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te da je tužiteljica dobrovoljno pristala na sklapanje ugovora o kreditu te nije zatražila izmjenu niti jedne ugovorne odredbe pa predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška s time da ističe prigovor radi prebijanja i to za ono razdoblje kada je tečaj CHF bio manji u odnosu na početno razdoblje.

3. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u ugovor o kreditu od 15. veljače 2007., otplatni plan, specifikaciju uplata, pregled prometa za klijenta, vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o., izjavu VŽŽ, članka iz tiska, saslušanjem tužiteljice i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću koji je izradio pisani nalaz i mišljenje te je saslušan na glavnoj raspravi

4. Nesporna činjenica je da su pravni prednik tuženika i tužiteljica zaključili ugovor o kreditu 15. veljače 2007. i to potrošački kredit kojim se je pravni prednik tuženika obvezao staviti korisniku kredita na raspolaganje iznos od 17.350,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Nije sporno da se radilo o tipskim ugovoru, kakve je pravni prednik tuženika u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je u čl. 4. ovog ugovora ugovoreno da će tužiteljica otplatiti kredit u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 254,39 CHF, obračunati po srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika na dan plaćanja.

5. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit otplatio, jer istim uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te otplatom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, a kako je tužiteljica uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti postavila i zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

6. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., koje pravno stajalište prihvaća i ovaj sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Presuda je pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske potvrđena u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o ugovorenoj kamati 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli 14.06.2018.g., pa kako se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, to je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka 13. lipnja 2023., uslijed čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati neosnovanim.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima, u kojim je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi. Iz iskaza tužiteljice razvidno je da se o ovim odredbama ugovora nije pregovaralo niti je tužiteljica mogla na bilo koji način utjecati na ove odredbe na način da kamatna stopa bude manja, da se ne primjenjuje valutna klauzula, odnosno naknada za prijevremenu otplatu kredita. Radilo se je o ugovorima koji su se zaključivali po sistemu uzmi ili ostavi, odnosno sve odredbe ugovora diktirao je tuženik kao jača ugovorna strana i tužiteljica na te odredbe nije imala nikakvog utjecaja. Tužiteljici nije objašnjeno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kako to štiti u odnosnu na eur niti joj je reklo da se zbog promjene tečaja mjesečni anuitet može povećali 20%-30%-40% . Sredstva iz ugovora o kreditu tužiteljica je koristila za kupnju osobnog vozila kojeg je koristila isključivo za privatne potrebe te je to vozilo koristila cca 10 godina

Sud prihvaća stoga iskaz tužiteljice kao istinit i logičan u odnosu na način pregovaranja kako to navodi tužiteljica u iskazu da se o odredbama ugovora nije moglo pregovarati pojedinačno već na način kako je obrazloženo "uzmi ili ostavi." Posebno valja istaknuti činjenicu da tuženi nije radio projekciju koliko bi iznosio mjesečni anuitet za slučaj da se tečaj CHF poveća za određeni postotak jer zasigurno ne bi tužiteljica zaključila ugovor da je mogla predvidjeti da će doći do ovakvog povećanja mjesečnog anuiteta. Da je to tuženik, makar između redova dao do znanja tužiteljici, ona zasigurno ne bi zaključila takav ugovor pa je tuženik koji u okviru svoje djelatnosti zaključuje dnevno ovakve ugovore bio dužan upozoriti tužiteljicu na opasnost valutne klauzule osobito što u vrijeme zaključenja ugovora HNB nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF, kako je to štitila u odnosu na EUR.

11. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Naime, nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljicom standardni ugovor o kreditu. Prema mišljenju ovog suda pobijana odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana uz CHF je ništetna jer tuženik tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu evidentno nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke vezano uz valutnu klauzulu, jer se radi o standardnom tipskom ugovoru, bez dodatnog pregovaranja.

13. Ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak je prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

14. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF. Kako su odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, to tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu bio jedini tečaj koji je tužiteljici bio poznat.

15. Suprotno navodima tuženika, tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na ulaznu naknadu kako je već obrazloženo što se niti o toj odredbi ugovora nije pregovaralo.

16. Temeljem čl.323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je stoga tuženik dužan tužiteljici vratiti novčane iznose koje je primio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita na ime tečajnih razlika tužiteljica je više uplatila 1.737,03 EUR pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita tužiteljica je na ime tečajnih razlika manje uplatila 25,40 EUR. Sve ove iznose vještak je u nalazu specificirao po mjesecima te je na taj način tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u podnesku od 24. rujna 2025.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti izrađen po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije. Vještak je nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a na prigovor tuženika vještak je saslušan na glavnoj raspravi na kojoj je ustrajao kod nalaza te istaknuo da se primjedbe tuženika iz podneska od 22. listopada 2025. odnose na zadanu zadaću vještaku te da u takve primjedbe ne može ulaziti. Nadalje je istaknuo da su pojedini iznosi obrazloženi kako je to navedeno u tablicama te je u cijelosti otklonio primjedbe tuženika. Nakon saslušanja vještaka sud smatra da je vještak stručno i objektivno odgovorio na primjedbe tuženika te ove primjedbe cijene neosnovanim.

18. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuitete), a kako je to navedeno u nalazu vještaka, te u točki II. izreke presude.

19. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja za iznos od 25,49 EUR kada je tečaj CHF bio niži od onoga na dan sklapanja ugovora o kreditu iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne u koliko takve odredbe idu u korist potrošača kako je situacija u ovom slučaju. Tužiteljica je tuženiku u tuženom razdoblju isplatila onaj iznos u kunama onaj koji je tuženik od nje potraživao. Sukladno tome, tuženik ne može tvrditi da mu tužiteljica nije isplatila sve ono što se je od nje potraživalo. Stoga nema stjecanja bez osnove tužiteljice jer je svaki znao anuiteta vršio tuženik te je tužiteljica temeljem takvih izračuna vršila plaćanja. Odredba Čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Osim toga to bi bilo protivno direktivi vijeća EEZ/93 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima da se naknada koju potrošač traži na temelju povrata iznosa koji je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost tečajnih razlika koje bi kreditna institucija primila da je takav ugovor ostao na snazi(presuda suda Europske unije u predmetu C-140/22 od 7. prosinca 2023.)

20. U odnosu na ulaznu naknadu sud u potpunosti prihvaća iskaz tužiteljice na joj ništa nije objašnjeno na što se odnosi niti od čega zavisi visina naknade. Ugovor da je bio pripremljen i nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. I u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva sud je sukladno odredbi čl. 295 ZOO ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora ili ne na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prijeti u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva na opće uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuje kao i ona. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke nije pojedinačno pregovaralo niti se to moglo, pravilnom primjedbom odredbe čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača ( dalje ZZP) odredba o ulaznoj naknadi je ništetna prema odredbi čl. 87. st. 1. Jednokratni troškovi obrade kredita, odnosno ulazne nakade iznose čak 1,5 % od iznosa kredita te ovakva visina naknade predstavlja nepoštenu odredbu na štetu potrošača koji o visini te naknade nije mogao pregovarati niti je tužiteljici razjašnjeno iz kojeg razloga mora platiti ovu naknadu. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti i u ovom djelu tužbeni zahtjev tužiteljice,

21. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim. Odluka o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008.g. na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

22. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a, naloženo je tuženiku da naknadi parnični trošak tužiteljici. Tužiteljici su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na četiri ročišta Tbr. 9/1 za svako ročište 200,00 EUR, za sastav dva podneska kojim odgovara na navode iz odgovora na tužbu i očituje se na nalaz i mišljenje vještaka po Tbr. 8/1 za svaki po 200,00 EUR, što ukupno iznosi 1.400,00 EUR. Na ovaj iznos dosuđen je PDV u iznosu od 350,00 EUR, a tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu od 350,00 EUR , tako da je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.100,00 EUR. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška odbijen je kao neosnovan a sastoji se na sastav podneska do 11. kolovoza 2023. kojim se dostavlja daljnja dokumentacija koju je tužiteljica morala priložiti već uz tužbu pa ovaj trošak ne može pasti na teret protivne strane.

U Opatiji, 13. veljače 2026.

Sudac:

Denis Putić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika