Poslovni broj: XXXII P-1210/2025
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U RIJECI
Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužiteljice ŽA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan ročišta, dana 11. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 628-50- 3777333 sklopljenog 14. studenoga 2006. između prednika tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno kako se naplaćuje naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 250,39 EUR (slovima: dvjesto pedeset eura i trideset devet centi) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 8. prosinca 2006. pa do isplate, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni trošak parničnog postupka od 62,50 EUR (slovima: šezdeset dva eura i pedeset centi) s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 11. veljače 2026. godine do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
Poslovni broj: XXXII P-1210/2025
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 17. srpnja 2025., navodi kako je njezin prednik SA s tuženikom dana 14. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu kojim mu je odobren i isplaćen kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 12.353,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s time što je u članku 3. ugovora navedeno da je korisnik kredita obvezan platiti jednokratnu naknadu od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Smatra da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi protivnoj članku 81. stavku 1. i članku 87. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbama članka 3., 4. i 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Napominje da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije moglo pregovarati, a predniku tužiteljice nije prezentirano o kakvim se točno troškovima radi koji opravdavaju plaćanje i svrhu ulazne naknade, pa je ta ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu prednika tužiteljice kao potrošača i zbog toga je ništetna. Dodatno, drži da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Poziva se na sudsku praksu, dok zahtjev za isplatom zateznih kamata opravdava tvrdnjom da je tuženik nesavjesni stjecatelj koji je nametnuo ništetnu ugovornu odredbu predniku tužiteljice ne davši mu mogućnost pregovaranja.
2. Uz tužbu priložen je Ugovor o kreditu broj 628-50-3777333 od 14. studenog 2006. godine, a kojim su prednik tužiteljice SA kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 12.353,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, i to za kupnju novog automobila Renault, s rokom povrata od 60 mjeseci (5 godina) uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF. Pritom, u članku 3. Ugovora određeno je da je korisnik kredita obvezan platiti tuženiku 3,30 % od iznosa kredita kao jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i platiti mu trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Osim toga, tužiteljica je priložila i potvrdu tuženika o isplati kredita, iz koje je razvidno da je predniku tužiteljice SA naplaćena naknada za obradu kredita od 1.886,60 kn / 250,39 EUR, kao i rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-1370/2014, UPP/OS-73/14 od 29. kolovoza 2014. godine doneseno po javnoj bilježnici Vesni Švegović kao povjerenici Općinskog suda u Rijeci u ostavinskom postupku iza pok. SA, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica njegova zakonska nasljednica.
3. Tuženiku je predmetna tužba zajedno s priloženom dokumentacijom uredno dostavljena 10. prosinca 2025. godine te je tuženik pozvan u roku od 30 dana podnijeti odgovor na tužbu, s time što je upozoren da će sud donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev ukoliko u navedenom roku ne dostavi odgovor na tužbu. Međutim, tuženik do dana donošenja ove presude, iako je protekao dodijeljeni rok od 30 dana, nije pisanim putem osporio tužbu ni tužbeni zahtjev, odnosno nije dostavio odgovor na tužbu.
4. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu, prije svega Ugovora o kreditu broj 628-50- 3777333 od 14. studenog 2006. godine proizlazi da su prednik tužiteljice SA i tuženik tog dana sklopili pravni posao kojim se prednik tužiteljice kao korisnik kredita obvezao vratiti pozajmljeni iznos s kamatama, a tuženik kao davatelj kredita
Poslovni broj: XXXII P-1210/2025
obvezao predati mu iznos od 12.353,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, za kupnju motornog vozila. Iz članka 3. Ugovora o kreditu razvidno je da su stranke ugovorile da je prednik tužiteljice kao korisnik kredita obvezan platiti tuženiku 3,30 % od iznosa kredita kao jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, koja je i naplaćena u iznosu od 1.886,60 kn kako to proizlazi iz potvrde tuženika o isplati kredita. Tuženik nije osporio potrošačku namjenu ugovora, nije osporio iznos ulazne naknade, činjenicu da je ona naplaćena u iznosu od 1.886,60 kn / 250,39 EUR, kao ni činjenicu da je ulaznu naknadu u ugovor o kreditu unio nametnuvši je predniku tužiteljice, bez mogućnosti da prednik tužiteljice utječe na njezin sadržaj. Konačno, tuženik nije tvrdio niti da bi predniku tužiteljice dao informacije koje bi ga u dostatnoj mjeri informirale o razlozima naplate ulazne naknade, određene u nemalom iznosu od čak 3,30 % cjelokupnog iznosa kredita.
5. Sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03). Nadalje odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03).
6. Kako se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, koje činjenice tuženica nije osporila, to je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, opisanoj u članku 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Takva ugovorna odredba protivi se načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, iako je odredba o naknadi za obradu kredita jasno vidljiva i razumljiva, u ugovoru nema objašnjenja na što se točno odnosi ulazna naknada i kakve to troškove banka ima, koje bi potrošač trebao posebno plaćati prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženica nije pružila dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je taksativno navela što čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim, izvanrednim troškovima naknade radilo.
7. Osim toga, valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba
Poslovni broj: XXXII P-1210/2025
tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženica nije osporila niti ističe koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, ocijenjeno je da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu od 14. studenog 2006. godine ništetna, te je sud obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po tom osnovu od 1.886,60 kn / 250,39 EUR.
8. Kako tuženik nije osporio niti izračun tužitelja, to je sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu koji se temelji na članku 323. stavku 1. u vezi odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO), s time što je o zateznim kamatama odlučeno po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO, tekućim od naplate iznosa ulazne naknade kako je to specificirano u potvrdi tuženika prema kojoj je kredit iskorišten 8. prosinca 2006. godine kada je ulazna naplata i naplaćena predniku tužiteljice. Tuženik naime, nije osporio da je nepošteni stjecatelj te je kao takav na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), odnosno nije osporio da je obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o ulaznoj naknadi nepoštena i posljedično tome ništetna, te da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.
9. Prema tome, imajući u vidu da tuženik nije osporio tužbu, niti činjenice u tužbi, te da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je podnio tužitelj ili općepoznatim činjenicama, te kako ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su opravdani razlozi spriječili tuženika u podnošenju odgovora na tužbu, to je primjenom članka 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) kao i gore citiranih članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, odlučeno kao u izreci presude.
10. Stranka koja izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi troškove potrebne za vođenje postupka (članak 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP), pa je tuženik sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora od 250,39 EUR, obvezan naknaditi tužiteljici trošak od zatraženih 50,00 EUR za sastav tužbe po profesionalnom punomoćniku (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 62,50 EUR. Pritom, svi iznosi koji su prikazani i u kunskoj protuvrijednosti, obračunati su sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.
U Rijeci, 11. veljače 2026.
S u t k i n j a :
Martina Maršić Lukić
Poslovni broj: XXXII P-1210/2025
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP).
Poslovni broj: XXXII P-1210/2025
