REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-7279/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja HŽ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d. (OIB 87939104217), Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 4. veljače 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 11. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 202254 od 17.1.2007. godine, solemniziranog po javnom bilježniku Mladen Matoš, broj OU- 65/2007, sklopljenog između tužitelja HŽ (OIB [osobni identifikacijski broj]) i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., a koje:

- u čl. 6.1. glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (jedancijelapetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''

- u dijelu čl. 6.2. glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% (jedancijeladevedesetpetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.''

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 441,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.1.2007. godine do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (11.2.26.) do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika, Volksbank d.d. dana 17.1.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 202254, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.975,00 CHF. Nadalje, tužitelj ističe da joj je temeljem tog ugovora i to čl. 6. tuženik naplatio naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 172,32 eura, i iznos od 268,83 eura na ime naknade za osiguranje kredita, dakle ukupno 441,15 eura i to 18.1.2007. godine.

1.1. Tužitelj ističe da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio uvjete i za zaključenje ugovora, nazivajući to administrativnom naknadom, prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj moglo utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. U odnosu na čl. 6.2. ugovora tužitelj navodi da ga je tuženik obvezao na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, a bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva. Smatra da sve što se odnosi na nevaljanost ugovorne odredbe o plaćanju naknade vrijedi i za odredbu ugovora o plaćanju naknade za osiguranje.

1.2. Tužitelj smatra da je temeljem navedenih odredbe Ugovora o kreditu prouzročena neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, jer se radi o netransparentnim troškovima.

1.3. Zbog toga tužitelj zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe čl. 6.1. i 6.2. ugovora i da se tuženika obveže na plaćanje iznosa naknada i troškova osiguranja sa zateznim kamatama od dana, tj. od 18.1.2007. godine, jer su oba plaćanja izvršena isti dana, sve uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja. Smatra da je naknada valjano ugovorena, da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da je tužitelj znao da će morati platiti jednokratnu naknadu na iznos odobrenog kredita i da ista nije prouzročila neravnotežu između stranaka. Iako se posebno ne očituje, ima se smatrati da tuženik osporava i dio ugovora vezan uz plaćanje osiguranja i u odnosu na tu odredbu iznosi iste prigovore kao i na odredbu o naknadi. Tuženik ističe i prigovor zastare, predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, saslušan je tužitelja, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Zaključenje ugovora (1.) među strankama dana 17.1.2007. godine nije sporno, a nije niti sporno da sporne odredba ugovora glase:

čl. 6.1.: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''

čl. 6.2.: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.''

a na oba se citirana čl. ugovora primjenjuju, kako je ugovoreno Odluke o kamatama i naknadama kreditora/tuženika, Opći uvjeti poslovanja i ostali važeći akti.

4.1. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da mu je novac trebao za kupovinu automobila kojeg je koristio u privatne svrhe. U auto kući je pronašao automobil i tada mu je djelatnik prezentirao kredit i rekao da ako mu je to uredu da će onda auto kuća sve za njega odraditi. Iako se ne sjeća gdje je preuzeo ugovor, sjeća se da je s gotovim ugovorom otišao na ovjeru kod javnog bilježnika. Djelatnik auto kuće mu je rekao da će neki troškovi biti odbijeni od kredita, ali daljnjih razgovora nije bilo.

4.2. Sud prihvaća iskaz tužitelja, kao životan i logičan, poglavito u dijelu da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određene naknade i obveze zaključenja osiguranja o kojima se nije posebno pregovaralo, te iskaz ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu ni sam tuženik niti ne osporava da se radilo o tipskom ugovoru. Nadalje, sud prihvaća navod tužitelja da o naknadi, osiguranju tj. o svim odredbama ugovora uopće nije moglo pregovarati, jer tužitelj u poslovnici tuženika nije niti bio već mu je predan gotov, unaprijed sastavljen ugovor.

5. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09. – u daljnjem tekstu ZZP) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

5.1. Prema čl. 49 ZZP-a na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o administrativnoj naknadi na iznos odobrenog kredita i o njegovo obvezi da zaključi ugovor o osiguranju, točno nekog osiguravajućeg društva, kao i o visini premije osiguranje. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci administrativnu naknadu na iznos odobrenog kredita i obvezuje se platiti premiju osiguranja.

5.2. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

6. U odnosu na plaćanje tzv. naknade (čl.6.1.) sud dodatno ističe da je odredba tog ugovora transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

6.1. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

6.2. Sud nastavno utvrđuje da tužitelju tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi tj. nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade (koji troškovi i usluge tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), iako je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade.

6.3. Čl. 11.6. ugovora proizlazi da s na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti tuženika.

6.4. Nastavno na utvrđeno, a prema čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

6.5. Zbog toga sud zaključuje da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora niti su u konkretnom slučaju tužitelju omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara.

6.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni sama ugovorna odredba članka 6. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

6.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

7.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 6.1. ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8. Konačno, cijeneći da tužitelj u poslovnici tuženika nije bio i da nije čak niti bio u mogućnosti dobiti osnove informacije o osiguravajućoj kući, zašto se premija naplaćuje uvećana za 20% i temeljem kojeg to točno ugovora o osiguranju, sud utvrđuje da je i takvim ugovaranjem prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

9. Imajući u vidu sve navedeno i utvrđeno sud utvrđuje da su naplatom naknade i jednokratne premije tužitelju iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da su navedene odredbe čl. 6.1. i 6.2. primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštene, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

9.1. Zbog toga je sud u točki I izreke presude obje naknade utvrdio ništetnima.

10. Visina naplaćenih naknada (172,32 eura i 268,83 eura), kao i datum naplate, obje na dan 18.1.2007. godine za tuženika nisu sporne te je odlučeni kao pod točkom II izreke ove presude.

10.1. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 323 ZOO-a, Uredbi o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj platio naknade, jer se tuženik, kao ugovorna strana, bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka predmetnih uplate moralo biti poznato da mu taj iznos ne pripada.

11. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

12. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP), a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.

12.1. Trošak, koji je bio potreban i nužan za vođenje ovog spora, odnosi se na trošak sastava tužbe i pristupa na dva ročišta po 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura, što je uvećano za 150,00 eura PDV-a.

12.2. Ukupan troška iznosi 600,00 eura, na koji, temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a kamata teče od dana donošenja ove presude.

12.3. Temeljem odredbe čl. 155. ZPP-a tužitelju nije priznat sastav podneska od 20.1.2025. godine, jer u istome tužitelj ponavlja već izrečene navode i tvrdnje te iznosi pravna shvaćanja koje sud poznaje.

U Zagrebu, 11. veljače 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.