Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1139/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2862/2023 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2026.,

p r e s u d i o  je

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2862/2023 od 24. svibnja 2024.,u točkama I i II te u usvajajućem dijelu točke III izreke do iznosa od 2. 369,91 eur sa zateznim kamatama.

2. Preinačuje se citirana presuda u usvajajućem dijelu točke III izreke za iznos od 91,98 eur te u sadržajno odbijajuće dijelu točke III izreke za iznos od 125,00 eur sa zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška prvostupanjskog postupka u iznosu od 91,98 eur sa zateznom kamatom.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 125,00 eur sa zateznom kamatom od 24. svibnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

3. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 28. siječnja 2008. između stranaka postupka, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle t. 7. tog Ugovora u dijelu u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.287,73 eur sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.461,89 EUR sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv usvajajućeg dijela te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP) dok se protiv sadržajno odbijajućeg dijela troška postupka u iznosu od 125,00 eur žali tužiteljica sadržajno zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja povrijedio pravo na pravično suđenje i obrazloženu sudsku odluku jer da je sud prvog stupnja zanemario dokazne prijedloge tuženika, odnosno presuda ne sadrži odlučne razloge neosnovanosti tih prijedloga i da presuda ne sadrži sve što mora sadržavati čime da je povrijeđena odredba članka 338. stavak 4. ZPP-a. Tvrdi da je povrijedio i odredbu članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Tvrdi i da sud nije odlučio o preinaci tužbe te da je povrijedio odredbu čl. 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a. Parnični postupak da nema elemenata kontradiktornosti. Tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu jasne i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj i imao mogućnost izbora između kredita u eur- i chf, a te navode da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir. Nastavno ističe da se presuda u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ovaj predmet jer da u kolektivnom sporu tuženik nije mogao dokazivati da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. Poziva se na zastaru tražbine i tvrdi da nije prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe. Tvrdi i da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen pa da se ništetnost ne može isticati jer se radi o zabrani manjeg značaja. Zaključno navodi i da presuda ne sadrži utvrđenje o nesavjesnosti tuženice te da se poštenje presumira.

4.Tužiteljica u žalbi protiv odbijajućeg dijela troška postupka tvrdi da ostvaruje pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu odluke.

5. Svaka stranka predlaže uvaženje svoje žalbe.

6.Odgovor na žalbu nije dostavljen.

7. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a žalba tužiteljice je osnovana.

8. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Protivno žalbenim tvrdnjama, presuda nije nerazumljiva ni proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati i u presudi je određeno i jasno navedeno koje odredbe ugovora se utvrđuju ništetnim i u kom dijelu.

9. Nije povrijedio ni odredbu čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP-a ni odredbu čl. 190. ZPP-a već je pobijanom odlukom sadržajno pravilno prihvatio preinaku tužbe kao svrhovitu za konačno rješenje spora.

10. Nije počinio ni relativno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a i nije povrijedio odredbu članka 338. stavak 4. ZPP-a na koju se poziva tuženica jer je sud u pobijanoj presudi naveo odlučne činjenice na kojima temelji osnovanost tužbenog zahtjeva i izjasnio se o stavovima stranaka i određeno je naveo koje je dokaze proveo i analizom tih dokaza pravilno je utvrdio bitne činjenice.

11. Presuda ima elemente kontradiktornosti i sud je naveo činjenične tvrdnje obiju stranaka i odgovorio na sva sporna pitanja.

12. Pravilno je sud prvog stupnja analizom svih provedenih dokaza u ovom predmetu te pozivom na presudu u kolektivnom sporu utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

13. Pravilno je utvrdio i da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

14. Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 05. travnja 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe,

propisan učinak presude

donesene

po tužbi za

zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

17. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tužiteljica nije bila upoznata s rizicima konkretnog ugovora jer tuženik u ovom predmetu nije predlagao relevantne dokaze na okolnosti da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva, u smislu da bi tuženik dao tužiteljici sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pa su žalbene tvrdnje kojima se iskazuje drugačije neosnovane, naprotiv odustao je od dokaza saslušanjem predložene svjedokinje.

18. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

19. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje da tužiteljica nema pravo na vraćanje onog što je temeljem ništetnih odredbi dala tuženiku samo zbog toga što je ugovor u cijelosti ispunjen. Suprotno shvaćanju tuženika, spornim ugovornim odredbama nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njima, s obzirom na općepoznati broj potrošačkih (stambenih) kredita koje su korisnici sklopili/sklapaju s tuženikom i drugim bankama, povrijeđen javni interes, zbog čega se onda ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak

21.

ZOO,

odnosno

ograničenju

isticanja

(djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zato što je ugovor ispunjen (tako i Vrhovni su Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

20. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužiteljici.

21. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine jer tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Protivno žalbenim navodima zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 23. rujna 2020., nije istekao rok zastare od pet godina. Naime, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

22. U odnosu na dosuđenu tražbinu pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

23. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno kada je tužitelju koji je uspio u sporu dosudio trošak postupka primjenom odredbe čl. 154.st. 1. ZPP-a.

24. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio vrijednost boda u iznosu od 2,00 eur jer je odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., dalje: Tarifa/12) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, kao i odredbom tbr. 52. stavak 3.Tarife („Narodne novine br 138/23), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja na sve poduzete radnje u postupku odlučio primjenom Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke. Osim toga pravilno je dosudio i trošak zastupanja na pripremnom ročištu i na ročištu održanom 11. travnja 2024. primjenom tbr. 9. točka 1. Tarife jer iz sadržaja zapisnika proizlazi da se na tim ročištima nije raspravljalo samo o procesnim pitanima već se raspravljalo i o glavnoj stvari. Opravdano je tužiteljici dosuđen i trošak sastava podneska od 22. rujna 2021., 19. lipnja 2023. i 07. ožujka 2024. i nisu istinite žalbene tvrdnje da bi se u tim podnescima ponavljali navodi, odnosno da njihov sastav ne bi bio potreban. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 45,83 eur jer je to stvarno trošak koji je platila tužiteljica (50 % punog iznosa pristojbe).

25. Međutim pogrešno je dosudio tužiteljici trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 91,98 eur jer iz stanja spisa proizlazi da je ta pristojbena obveza nastala nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23) odredbom članka 6. kojega su i potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi.

26.Protivno utvrđenju suda prvog stupnja, tužiteljica ostvaruje i pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude iz tbr 9. točka 3. Tarife/23 u iznosu od 100,00 eur što uvećano za PDV po stopi od 25 % iznosi 125,00 eur jer je to opravdani trošak postupka koji joj pripada u smislu odredbe članka 155. stavak 1. u vezi s člankom 335. stavak 9. ZPP-a. Stranka kojoj je dostavljen poziv za to ročište ovlaštena je prisustvovati mu i pripadaju joj troškovi koji su joj nastali tom radnjom.

27. Sukladno predmetnom utvrđenju, primjenom odredbe čl. 368. stavka 1. i 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a, djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika valjalo je potvrditi pobijanu presudu u točkama I i II izreke presude i usvajajućem dijelu točke III izreke do iznosa od 2. 369,91 eur sa zateznim kamatama, odnosno preinačiti i odbiti pobijanu presudu u usvajajućem dijelu točke III izreke za iznos od 91,98 eur sa zateznim kamatama dok je uvaženjem žalbe tužiteljice valjalo preinačiti pobijanu presudu u sadržajno odbijajućem dijelu troška postupka za iznos od 125,00 eur, te dosuditi tužiteljici i taj iznos te odlučiti kao u točkama 1. i 2. izreke.

28. Odbijeni su kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka cijeneći da su obje stranke uspjele sa žalbom u dijelu troška postupka u razmjerno sličnom iznosu (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. točka 5. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 3. izreke.

U Rijeci, 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tajana Polić