Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1343/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja CF, [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 108/2025-11 od 07. travnja 2025. i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-108/2025-12 od 07. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  je

1. Potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-108/2025- 11 od 07. travnja 2025.u točkama I do IV izreke te u točki V izreke do iznosa od 450,00 eur sa zateznom kamatom.

2. Preinačuje se citirana presuda u točki V izreke za iznos od 79,64 eur sa zateznom kamatom te se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u tom iznosu.

3. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-108/2025-12 od 07. travnja 2025

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. st.1. Ugovora o [broj kredita]. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 07. lipnja 2004. između tužitelja i tuženika, potvrđena dana 11. lipnja 2004. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU- 818/2004 u dijelu koji glasi „a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% (jedanzarezpetposto, jednokratno, unaprijed.“ Točkom II izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 293,50 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke utvrđena je ništetnom odredba čl 8. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „……koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke .“ Točkom IV izreke naloženo je tuženici da tužitelju na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 558,58 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom V izreke naloženo je tuženici da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 529,64 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke dok je točkom VI izreke odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu. Rješenjem suda prvog stupnja naloženo je tuženici da nadoknadi tužitelju troškove pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 75,00 eur.

2. Protiv usvajajućeg dijela presude i protiv rješenja žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje -ZPP).

3. Tuženica u žalbi tvrdi da iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja stvarnu štetu koju tužitelj trpi, troškove likvidnosti i administrativne troškove. Da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen i da je zabrana manjeg značaja. Nastavno ističe da su ugovorne odredbe jasne i lako uočljive i razumljive . Tvrdi da sud nije proveo niti jedan dokaz na okolnosti utvrđenja je li tuženik doista upoznat s naknadom i njezinom visinom. Tvrdi da nije postojala odredba koja bi zabranjivala ugovaranje predmetnih naknada. Naknada za obradu kredita odnosi na troškove osoblja uključenog u pregovaranje sa strankama. Sud da nije obrazložio zašto bi unaprijed pripremljeni ugovor bio protivan načelu savjesnosti i poštenja. Tvrdi i da je tužitelju neosnovano dosuđen trošak pristupa na ročište radi objave presude.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba protiv presude je djelomično osnovana, a žalba protiv rješenja nije osnovana.

7. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda. Nije počinjena ni povreda članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženica jer je pobijana presuda razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

8. Nije počinio ni povredu odredbe čl. 354. st. 1. točka 6. ZPP-a na koju se poziva žalitelj. Tuženici nije onemogućeno raspravljanje jer je primila poziv za pripremno ročište, dok joj poseban poziv za glavnu raspravu nije ni moga biti dostavljen jer je sud prvog stupnja, primjenom odredbe čl. 292. a st. 2. ZPP-a, na pripremnom ročištu zaključio prethodni postupak i na istom ročištu održao i zaključio glavnu raspravu.

9. Nije počinjena ni relativno bitnu povreda parničnog postupka iz čl. 354. stavak 1. ZPP-a zbog povrede čl. 8. ZPP-a, na koju se poziva tuženik jer sud prvog stupnja nije povrijedio tu zakonsku odredbu već je pravilno analizom svih provedenih dokaza u okviru opravdanih dokaznih prijedloga stranaka utvrdio bitne činjenice i izveo pravilan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu glavne tražbine.

10. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno na temelju dokumentacije u spisu te saslušanjem tužitelja utvrdio da tužitelj i tuženica nisu pregovarale o sadržaju čl. 6. ugovora o kreditu, prema kojem se naknada za troškove obrade kreditnog zahtjeva obračunava kao jednokratni troškovi obrade u visini od 1,5% od sredstava koja su odobrena tužitelju, da se radi o odredbi koju je u ugovor unaprijed sastavljen po tuženici unijela upravo tuženica te da prije toga nije tužitelju pojasnila razloge ugovaranja te naknade niti na što se točno ta naknada odnosi, dok s druge strane tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe niti je mogao odbiti platiti tu naknadu jer je plaćanje iste bio uvjet za realizaciju ugovora o kreditu.

11. Iako tuženica smatra da je odredba čl. 6. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica u ovom konkretnom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita niti je dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača,( ''Narodne novine'' broj 96/2003, , dalje: ZZP/03) ne zahtijeva da se u ugovoru o kreditu detaljno specificiraju sve usluge koje čine troškove obrade kredita, isti zahtijeva da odredbe budu jasne, razumljive i lako uočljive te da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti te činjenicu da tužitelj nije bio informiran koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih niti o krajnjoj svrsi plaćanja te naknade, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

12. Nastavna činjenica da je visina naknade za obradu kredita određena u postotku od odobrenog kredita, te da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu upućuje na zaključak da ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu ''pokriveni'' stvarni troškovi koje tuženik ima pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjev. Sukladno tome prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba čl. 6. st. 1. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade u iznosu od 1,5% jednokratno suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što pravilnim prihvaća i ovaj sud, te je isto sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

13. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom i ugovornu odredbe o naknadi u slučaju otkaza kredita i za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlaznu naknadu).

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev- 43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

15. Kako je tuženica tijekom prvostupanjskog postupka tvrdila da, kao i sve banke, sredstva kreditiranja dobavlja po visokim kamatama koja pri tome uračunava u kamatu kredita, te da u trenutku prijevremene otplate kredita i dalje mora plaćati svom kreditoru kamatne stope koje su više od kamate koju je plaćala tužiteljica, pa radi toga uslijed prijevremene otplate trpi štetu i određene troškove jer novčana sredstva koja je zaprimila od tužiteljice u trenutku prijevremene otplate dalje plasira na tržište po nižoj kamatnoj stopi, za zaključiti je da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate).

16. Obzirom da tuženica nema pravo kamatu naplatiti od tužitelja, to nije bilo potrebno provoditi dokaze predložene po tuženici, pa prvostupanjski sud odbijanjem provođenja financijskog vještačenja predloženog po tuženici nije postupio protivno odredbama ZPP-a te nije onemogućio tuženicu u raspravljanju i nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju se poziva tuženica.

17. Protivno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza, a posebice iskaza tužitelja, pravilno utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale ni o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kreditu, da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, te da tuženica prilikom zaključenja ugovora nije pojasnila tužitelju razloge ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita niti na što se točno odnosi ta naknada, te je pravilnom sadržajnom primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 zaključio da je ista ništetna jer je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što pravilnim prihvaća i ovaj sud. Naime i prema stavu ovog suda, tuženica je ugovorila prijevremenu otplatu kredita uz uvjete prema kojima je tužitelj dužna platiti troškove koji nisu odraz stvarnih troškova nastalih tuženici vezano za prijevremenu otplatu kredita.

18. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, obzirom da je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je u sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) dužna platiti tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja.

19. Nije osnovan žalbeni razlog kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršena jer na temelju odredbe članka 327. stavak 1. ZOO- a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti. Osim toga ne radi se ni o zabrani manjeg značaja jer je zaštita potrošača javni interes zaštićen odredbama ZZP-a, ali i drugim zakonima te se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne može smatrati povredom manjeg značaja.

20. Kako ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženicu na vraćanje primljenog.

21. Slijedom svega iznijetog, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženica ne osporava, to je njezinu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu glavne tražbine.

22. Pravilna je i odluka suda prvog stupnja u dijelu troškova postupka, donijeta primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP -a. Protivno žalbenoj tvrdnji pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe i donošenja presude.

23. Međutim, djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. st. 1., u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, kada je tužitelju u okviru parničnih troškova dosudio i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 39,82 eur , ukupno 79,64 eur , jer iz stanja spisa proizlazi da njegova pristojbena obveza nastala nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23) odredbom članka 6. kojega su i potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi.

24. Iz navedenih razloga valjalo je, primjenom odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP- a potvrditi pobijanu presudu u točkama I do IV te u dijelu točke V do iznosa od 450,00 eur sa zateznim kamatama, odnosno preinačiti i odbiti zahtjev u dijelu točke V izreke za iznos od 79,64 eur sa zateznim kamatama.

25. Pravilno je sud prvog stupnja izrekom rješenja dosudio tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a i u skladu s odredbom tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („narodne novine“ 138/23) jer je predmetni trošak bio opravdan s obzirom da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude. Sukladno tome primjenom odredbe čl. 380. stavak 1. točka 2. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu protiv rješenja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

26. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka jer nije uspjela sa žalbom na glavnu tražbinu, uspjela je tek s manjim dijelom sporedne tražbine (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

27. Nepobijani dio točke VI izreke presude, ostaje neizmijenjen.

Rijeci, 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić