Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-291/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ABC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Simiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Opća bolnica Pula-Ospedale Generale di Pola, Pula, Santoriova 24a, OIB: 16089706543, zastupanog po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici iz Pule, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda Puli-Pola, poslovni broj Pr-193/2022-41 od 18. travnja 2024., na sjednici vijeća 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda Puli-Pola, poslovni broj Pr-193/2022-41 od 18. travnja 2024. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici na ime manje obračunate plaće isplati iznos od 1.974,32 eura bruto sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koje teku:

- na iznos od 35,04 eura od 16. veljače 2013.,

- na iznos od 107,14 eura od 16. ožujka 2013.,

- na iznos od 4,28 eura od 16. srpnja 2013.,

- na iznos od 139,93 eura od 16. kolovoza 2013.,

- na iznos od 62,23 eura od 16. rujna 2013.,

- na iznos od 64,77 eura od 16. siječnja 2014.,

- na iznos od 149,12 eura od 16. veljače 2014.,

- na iznos od 247,96 eura od 16. ožujka 2014.,

- na iznos od 64,76 eura od 16. svibnja 2014.,

- na iznos od 64,76 eura od 16. lipnja 2014.,

- na iznos od 132,54 eura od 16. srpnja 2014.,

- na iznos od 32,84 eura od 16. kolovoza 2014.,

- na iznos od 132,54 eura od 16. rujna 2014.,

- na iznos od 3,39 eura od 16. listopada 2014.,

- na iznos od 30,25 eura od 16. studenog 2014.,

- na iznos od 7,49 eura od 16. prosinca 2014.,

- na iznos od 3,63 eura od 16. siječnja 2015.,

- na iznos od 9,25 eura od 16. veljače 2015.,

- na iznos od 7,45 eura od 16. svibnja 2015.,

- na iznos od 73,25 eura od 16. lipnja 2015.,

- na iznos od 162,81 euro od 16. srpnja 2015,

- na iznos od 100,11 eura od 16. rujna 2015.,

- na iznos od 16,91 euro od 16. listopada 2015.,

- na iznos od 72,85 eura od 16. studenog 2015.,

- na iznos od 18,17 eura od 16. siječnja 2016.,

- na iznos od 8,75 eura od 16. veljače 2016.,

- na iznos od 5,53 eura od 16. travnja 2016.,

- na iznos od 1,82 eura od 16. svibnja 2016.,

- na iznos od 10,63 eura od 16. lipnja 2016.,

- na iznos od 23,16 eura od 16. srpnja 2016.,

- na iznos od 4,83 eura od 16. kolovoza 2016.,

- na iznos od 7,65 eura od 16. rujna 2016.,

- na iznos od 0,55 eura od 16. studenog 2016.,

- na iznos od 6,48 eura od 16. prosinca 2016.,

- na iznos od 4,28 eura od 16. veljače 2017.,

- na iznos od 6,50 eura od 16. ožujka 2017.,

- na iznos od 1,68 eura od 16. travnja 2017.,

- na iznos od 4,12 eura od 16. svibnja 2017.,

- na iznos od 51,12 eura od 16. srpnja 2017.,

- na iznos od 35,01 eur0 od 16. kolovoza 2017.,

- na iznos od 6,45 eura od 16. rujna 2017.,

- na iznos od 8,58 eura od 16. listopada 2017.,

- na iznos od 4,37 eura od 16. studenog 2017.,

- na iznos od 39,34 eura od 16. prosinca 2017. pa sve do isplate,

te se potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u dijelu točke III. izreke za iznos od 1.541,87 eura i u točki IV. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici na ime manje obračunate plaće isplati iznos od 864,61 euro bruto (preko iznosa od 1.974,32 eura bruto do iznosa od 2.838.93 eura bruto) sa zateznim kamatama te u dijelu točke III. izreke za iznos od 536,29 eura ( preko iznosa od 1.541,87 eura do iznosa od 2.078,16 eura), te se sudi:

„ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 864,61 euro bruto sa zateznim kamatama na ime manje obračunate plaće te zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 536,29 eura.“

III. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 120,40 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime manje obračunate plaće iznos od 2.838,93 eura bruto sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže određeno u izreci, te je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 29,41 euro sa zateznim kamatama od 15. siječnja 2013. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.078,16 eura dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u cijelosti.

2. Protiv presude suda prvog stupnja žalbu je podnio tuženik, pobijajući dosuđujući dio i odluku o odbijanju njegovog zahtjeva za naknadom troškova postupka u toč. IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tome pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda. Protivno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice zaposlene kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre na odjelu ginekologije za isplatu razlike isplaćene plaće s osnove dodatka za otežane uvjete rada, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata u prekovremenom radu, te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknade plaće za prekovremeni rad u dane kada državni praznici ili blagdani padaju u radne dane od ponedjeljka do petka, u vremenskom razdoblju siječnja 2013. do zaključno sa studenim 2017., koji tužiteljica temelji na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine " broj 126/11, 88/13– dalje KU/11), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine " broj 143/13 i 96/15 – dalje KU/13), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12 – dalje: TKU/12) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 24/17 i 128/17 – dalje: TKU/17).

7. U postupku je na temelju dopune nalaza i mišljenja po vještaku financijske struke Zorici Unukić (list 276-319 spisa) sačinjen obračun predmetnih dodataka u tri varijante, u prvoj varijanti izvršen je obračun predmetnih dodataka za cijelo utuženo razdoblje prema Zaključku broj 148 (kao ispravak inicijalnog nalaza i mišljenja) prema kojem bi potraživanje tužiteljice za prekovremeni rad iznosilo 2.140,30 eura, a razlika naknade za godišnji odmor bi iznosila 728,00 eura odnosno ukupno 2.868,30 eura; prema varijanti broj 2 obračun je izvršen primjenom Zaključka 148 za razdoblje od prosinca 2012. do 20. prosinca 2015. i Zaključka 153 za daljnje utuženo razdoblje prema kojem bi potraživanje tužiteljice za prekovremeni rad iznosilo 1.091,06 eura, za neisplaćene dodatke za prekovremeni rad bi iznosilo 267,18 eura, neisplaćena naknada za blagdan u smjenskom radu bi iznosila 67,22 eura i razlika naknade plaće za godišnji odmor bi iznosila 594,04 eura odnosno ukupno 2.019,50 eura; prema varijanti broj 3 obračun dodatka za prekovremeni rad i razlika naknade za godišnji odmor izvršena je na isti način kao i u varijanti broj 2, s time da su izuzeti dodaci na prekovremeni rad te ukupno potraživanje tužiteljice bi prema toj varijanti iznosilo 1.719,34 eura (prekovremeni rad 1.091,06 eura, neisplaćena naknada za blagdan u smjenskom radu 67,22 eura, razlika naknade plaće za godišnji odmor 561,06 eura).

8. Prvostupanjski sud je dosudio tužiteljici razliku plaće za sporno razdoblje primjenom varijante 1 dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske struke prema kojem ukupno potraživanje tužiteljice iznosi 2.868,30 eura, koje umanjuje za potraživanje tužiteljice za prosinac 2012. u iznosu od 29,41 euro, što konačno iznosi 2.838,93 eura koliko je dosuđeno tužiteljici uz obrazloženje da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni obračuna plaće tužiteljici primjenom Zaključka 153 budući da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tuženik protivno Zaključku 153 kod obračuna plaće u odnosu na nemedicinsko osoblje i nakon 21. prosinca 2015. obračun sati rada vršio primjenom Zaključka broj 148, dok je u odnosu na medicinsko osoblje, u koje ulazi i tužiteljica, obračun vršio primjenom Zaključka 153. Pri tom je prvostupanjski sud zauzeo shvaćanje da je tuženik od 21. prosinca 2015. na pravilan način obračunavao redovan mjesečni fond radnih sati nemedicinskog osoblja (koji u pravilu ne rade neradnim danom), ali da isto nije učinio i za tužiteljicu jer između medicinskog i nemedicinskog osoblja ne smije postojati razlika u načinu obračuna redovnog mjesečnog fonda sati i da pravilnom primjenom Zaključka 153. u redovan mjesečni fond radnih sati se mogu uračunavati samo radni dani umanjeni za subote i nedjelje, ali da se pritom neradni dani ne smiju uračunavati u redovan mjesečni fond radnih sati koji su taksativno navedeni u čl. 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH („Narodne novine“ br.110/19).

9. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud je donio pozivom na čl. 154. st. 5. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23-dalje: Tarifa).

10. Osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, tuženik u žalbi prigovara da prvostupanjski sud nije postupio u skladu s uputom u rješenju ovoga suda poslovni broj Gž R-1039/2020-5 od 20. listopada 2022. budući da je prihvatio zahtjev tužiteljice prema obračunu prekovremenih sati protivno tumačenju iz Zaključka 153 te pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim u odlukama Rev-281/2021, 290/2021, Rev-655/2022 i Rev -683/2022.

11. Nastavno na prednje izneseno treba navesti da je u odnosu na način obračuna mjesečnog fonda radnih sati ovaj sud u citiranom rješenju iznio pravno shvaćanje o načinu obračuna mjesečnog fonda radnih sati primjenom tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora broj 148 i 153 budući da prema odredbi čl. 19. st. 6. KU/13, tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, te je sud u primjeni KU/13 vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva, pri čemu ovaj sud nije našao da bi s obzirom na opće odredbe obveznog prava trebalo otkloniti primjenu predmetnih tumačenja kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora.

12. Odredbom čl. 51. st. 10. KU/13 određeno je da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40- satnog radnog tjedna, a mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.

13. Prema Zaključku broj 148 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, koji je donesen na 23. sjednici održanoj 1. srpnja 2015. zaključeno je:

"Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad.

U skladu ustavnog izjednačavanja prava radnika prema Zakonu o blagdanima i neradnim danima, kada blagdan pada u radni dan svaki radnik odrađuje manji broj sati. Poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati s većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen. Primjerice, s obzirom da u listopadu 2015. godine jedan blagdan pada u radni dan mjesečni fond radnih sati za taj mjesec iznosi 168 sati za sve je radnike isti neovisno u kojim oblicima rada oni rade (od ponedjeljka do petka, u smjeni, turnusu i dr.). Svaki sat rada koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i treba biti plaćen."

14. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na sjednici od 21. prosinca 2015. donijelo je Zaključak 153. koji glasi:

"Sukladno Kolektivnom ugovoru redovni mjesečni fond radnih sati su sati koji radnik odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati.

Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li se samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenim zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Ovim zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci broj 21, 48 i 148."

15. Stoga se Zaključak broj 153 u bitnom razlikuje od Zaključka broj 148 (koji je Zaključkom broj 153 stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati, dok je prema ranijem Zaključku broj 148 redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati.

16. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na 30. sjednici donijelo je

Zaključak broj 169 koji glasi:

"Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, a izmijenjeni Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene."

17. Slijedom toga, tumačenje odredbe čl. 51. st. 10. KU/13 donesene po Povjerenstvu pod brojem 148 primjenjuje se od stupanja na snagu KU/13 1. prosinca 2013., a budući da je taj Zaključak izmijenjen i stavljen izvan snage tumačenjem broj 153 dana 21. prosinca 2015., od dana izmjene tumačenja, dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje se to novo tumačenje. O tome je radi jedinstvene primjene prava pravni stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako rješenje poslovni broj Rev-873/2021-2 od 8. rujna 2021., poslovni broj Rev-872/2021-2 od 31. kolovoza 2021.).

18. Pri tome, protivno zaključku prvostupanjskog suda, okolnost da je tuženik na neke radnike cijelo vrijeme primjenjivao Zaključak 148, a na neke, među kojima je i tužiteljica, Zaključak 153, ne stavlja tužiteljicu u poziciju da i u odnosu na nju treba primijeniti Zaključak 148 kroz cijeli utuženi period, s obzirom da iz prednje izloženog proizlazi da tumačenje iz Zaključka 153 derogira primjenu tumačenja iz Zaključka 148, dok opisano postupanje tuženika može biti predmet odgovornosti za naknadu štete od strane odgovornih osoba tuženiku koja je tuženiku na taj način eventualno nastala te tužiteljica nije time stekla pravo da joj se za period nakon prestanka važenja Zaključka broj 148 sudi više od onoga što joj pripada.

19. Međutim, neosnovano tuženik prigovara u žalbi da tužiteljica u prekovremenom radu ne ostvaruje dodatke za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi u primjeni čl. 57. i 59. a. KU/13 jer da je to pravo radnicima priznato tek na temelju Dodatka III Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 56/2020).

20. Naime, odredbom čl. 86. Zakona o radu ("Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12,73/13-dalje:ZR/09) te čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17-dalje ZR/14) propisano je da se da za otežane uvjete rada prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radi radnik ima pravo na povećanu plaću, a sukladno čl. 47. KU/13 određeno je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, koji dodaci su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanje plaća. Nadalje, odredbom čl. 51. st. 1. alineja 4. KU/13 određeno je da će se osnovna plaća uvećati za prekovremeni rad 50%, te je sukladno st. 11. istog članka poslodavac obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad. Odredbom čl. 57. KU 143/13, a koja uređuje uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta je propisano da radnik u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada pravo na dodatak na plaću, a odredbom čl. 59. a. KU/13 propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

21. Sukladno tome, proizlazi da 50%-tno uvećanje osnovne plaće za odrađene sate prekovremenog rada, ne isključuje pravo tužiteljice za odrađene sate prekovremenog rada ostvariti ugovorene dodatke za plaću za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, jer KU 143/13 to izrijekom nije odredio, dok je naprotiv odredbom čl. 86. ZR/09 i čl. 94. ZR/14 te odredbom čl. 47., čl. 51., čl. 57. i 59 a KU/13 zdravstvenim radnicima uključujući i tužiteljicu priznato, što je i potvrđeno pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na 8. sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019. koje glasi: " Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15-dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57 KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59 KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

22. S obzirom na izloženo, tužiteljici pripada razlika plaće prema obračunu vještaka financijske struke izračunatom u varijanti broj 2 prema kojem ukupno potraživanje tužiteljice za utuženo razdoblje (izuzev prosinac 2012.) iznosi 1.990,09 eura, s time da je isto umanjeno i za potraživanja razlike plaće tužiteljice u listopadu i studenom 2017. budući da tužiteljica za te mjesece zahtijeva iznos od 4,37 eura odnosno 39,34 eura, dok prema danom nalazu u varijanti 2 obračun predmetnih dodataka u istom razdoblju iznosi 11,10 eura odnosno 48,38 eura, pa je stoga sveukupno tužiteljici trebalo dosuditi iznos od 1.974,32 eura bruto, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice do iznosa od 2.838,93 eura bruto trebalo odbiti kao neosnovan.

23. Iz navedenih razloga je trebalo odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove presude na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

24. S obzirom na konačan ishod postupka, primjenom čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka tužiteljice sukladno uspjehu u sporu koji iznosi 84,5%, dok je uspjeh tuženika 15,5% pa tužiteljici pripada razlika od 69% na ime troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je prvostupanjski sud obračunao u ukupnom iznosu od 1.759,00 eura i koje utvrđenje određenim žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u pitanje, pa tužiteljici pripada razmjerno iznos od 1.213,71 euro, uvećan za predujam troškova financijskog vještačenja u iznosu od 328,16 eura daje ukupno iznos od 1.541,87 eura koji pripada tužiteljici, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka do iznosa od 2.078,16 eura trebalo odbiti kao neosnovan.

25. Tuženik je u žalbenom stadiju postupka uspio 31% pa mu je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a i Tbr.10. t.1. Tarife odmjeren sukladno tom uspjehu trošak za sastavljanje žalbe u iznosu od 96,90 eura i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 23,50 eura, dok je za više zatraženo zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

26. Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu točke I. izreke i u točki II. izreke nije pobijana, te ostaje neizmijenjena u tom dijelu.

U Rijeci 11. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović