Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1448/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Aleksander Haid, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetnik iz Zagreba, te umješača na strani tužiteljice VD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Zrinki Mesić Zatek, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, poslovni broj P-1124/2023-40 od 18. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  je

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, poslovni broj P-1124/2023-40 od 18. srpnja 2025., u točkama I i II te IV i V izreke.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđene su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je solemniziran po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek dana 08. kolovoza 2006. godine pod posl.br. OU-1899/06, koji su stranke postupka, sklopili dana 07.kolovoza 2006. godine, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.135,59 eur-a sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos od 9.135,59 eur-a za razdoblje od 14. lipnja 2023. do 29. ožujka 2025. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju, nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke dok je točkom IV izreke naloženo tuženiku da umješaču na strani tužiteljice VD, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 850,00 eur-a sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge ništetnost ugovora te da sud samo paušalno navodi utvrđenja iz kolektivne tužbe. Promjena tečaja strane valute da ni na koji način nije mogla biti predvidiva. Tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu jasne i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo. Tečaj valute da je bio svima poznat i objavljen te da sud nije utvrdio u čemu se sastoji neravnoteža i nesavjesnost tuženika. Banka da nije znala za rast valute te da se promjena tečaja nije mogla predvidjeti. Tvrdi i da je zakonom dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu. Nastavno ističe da je primijenjena pogrešna metodologija kod izrade nalaza vještaka jer da je izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama. Zatezne kamate da se mogu obračunati samo od dana kad je pojedini anuitet preplaćen do isplate. Tvrdi da je trebalo uzeti u obzir negativne tečajne razlike i da je tužitelj i imao mogućnost izbora između kredita u eur- i chf, a te navode da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir. Poziva se na zastaru tražbine i tvrdi da nije prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe. Zaključno navodi i da presuda ne sadrži utvrđenje o nesavjesnosti tuženika te da se poštenje presumira. Osporava odluku suda u dijelu troškova postupka umješača i tvrdi da ti troškovi nisu opravdani jer da umješač nema pravni interes za uspjeh tužitelja u ovom predmetu.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5.Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Protivno žalbenim tvrdnjama, presuda nije nerazumljiva ni proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati i u presudi je određeno i jasno navedeno zašto je ugovorna odredba ništetna.

8. Pravilno je sud prvog stupnja analizom svih provedenih dokaza u ovom predmetu te pozivom na presudu u kolektivnom sporu utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

9. Pravilno je utvrdio i da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

10. Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 05. travnja 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

11. Odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe,

propisan učinak presude

donesene

po tužbi za

zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

13. Valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), na koji žalbenim navodima ukazuje tuženica, kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da sud ne bi utvrdio u čemu se sastoji neravnoteža i nesavjesnost tuženika.

15. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tužiteljica nije bila upoznata s rizicima konkretnog ugovora jer tuženik u ovom predmetu nije predlagao relevantne dokaze na okolnosti da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva, u smislu da bi tuženik dao tužiteljici sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pa su žalbene tvrdnje kojima se iskazuje drugačije neosnovane.

16. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

16. U odnosu na žalbene navode tuženice o dispozitivnosti sklapanja ugovora s valutnom klauzulom treba reći da je nesporno odredbama ZOO-a dopušteno zaključivanje ugovora valutnom klauzulom, no u konkretnom slučaju djelomična ništetnost predmetnog ugovora o kreditu nije utvrđena zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF već iz razloga tuženik nije na pravilan način informirao tužitelja o rizicima takve klauzule, a što je dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka.

17. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužiteljici.

18. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Osim toga negativne tečajne razlike automatizmom se ne uzimaju u obzir, već tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja

19. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine jer tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Protivno žalbenim navodima zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 23. rujna 2020., nije istekao rok zastare od pet godina. Naime, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

20. U odnosu na dosuđenu tražbinu pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

21. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno kada je tužiteljici koja je uspjela u sporu dosudio trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

22. Pravilno je postupio kada je dopustio sudjelovanje umješača u ovoj parnici jer sudužnik po kreditu ima pravni interes da tužiteljica uspije u sporu. Osim toga tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporila pravo sudjelovanja mješača u predmetnoj parnici zbog čega u žalbi ne može isticati nedostatak pravnog interesa umješača za miješanje u ovoj pravnoj stvari.

23. Protivno žalbenim tvrdnjama pravilno je dosudio umješaču troškove postupka, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i pravilno je utvrdio koji su opravdani troškovi postupka i to utvrđenje određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje (čl. 155. ZPP-a).

24. Sukladno predmetnom utvrđenju, svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe čl. 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki 1. izreke.

25. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 2. izreke.

26. Nepobijani dio točke III izreke presude, ostaje neizmijenjen.

U Rijeci,11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tajana Polić