Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1773/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja UŠ iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, oib:23057039320, zastupanog po punomoćnici Ani Bago Martić, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, poslovni broj P-223/2025-16 od 12. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2026.

p r e s u d i o  je

1. Potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, poslovni broj P-223/2025-16 od 12. rujna 2025. u točkama 1. do 3. izreke.

2. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom 1 izreke, utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10. st.1. Ugovora o [broj kredita] od 14. siječnja 2005. koji su sklopile stranke postupka a koja glasi: “ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,70 % naknade od iznosa kredita, obračunate s datumom ugovora“, te da navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Točkom 2. izreke naloženo je tuženici da tužitelju plati iznos od 510,78 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom 3. izreke naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.454,64 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom 4. izreke odbijen je zahtjev tuženice za nadoknadu troškova ovoga postupka dok je rješenjem suda odbijen prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

2. Protiv te presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženica u žalbi tvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke ništetnosti ugovorne odredbe. Tvrdi da sud nije uzeo u obzir da je naknada ugovorena u iznosu od 0,70 % od iznosa kredita i da je bila niža od važeće naknade banke koja da je iznosila 1%. U vrijeme sklapanja ugovora da nije postojalo nikakvo ograničenje na ugovaranje ulazne naknade. Nastavno ističe da je iz samog naziva jasno na koje troškove se ta naknada odnosi pa da to nije potrebno posebno obrazlagati. Tvrdi da se radi o bazičnoj matematičkoj operaciji i da je svaki razuman mogao utvrditi visinu obveze te da je tužitelj bio upoznat s visinom naknade u vrijeme sklapanja Ugovora. Tuženica da je morala shvatiti da tužitelj ima troškove obrade ugovora te da postupanje tuženice nije bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja i da sud nije provodio test nepoštenosti. Tvrdi i da predmetna odredba nije dovela do neravnoteže između stranaka postupka i da tuženica nije koristila nepoštenu poslovnu praksu. Prigovara odluci suda o neosnovanosti prigovora zastare i utvrđenju tijeku zateznih kamata. Tvrdi i da je pogrešno utvrđena vrijednost predmeta spora, a sukladno tome i troškovi postupka.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovorom na žalbu osporavaju se žalbeni navodi.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda. Nije počinjena ni povreda članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženica jer je pobijana presuda razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

8. Sud prvog stupnja je utvrdio:

-da je predmetni kredit tužitelj podigao u osobne nekomercijalne svrhe i da ima status potrošača, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) i čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13 i 147/13) te da se radi o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženice, koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo,

-da provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima te da je sud EU u predmetu C- 224/19 potvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje sporne naknade može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a što u ovom slučaju tuženik nije ničime dokazao,

-da je ništetna odredba iz točke 10. st. 1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita tužitelju, u smislu odredbe čl. 81. st. 2., 3. i 4. i čl. 84. ZZP-a jer da je ta naknada ugovorena jednostrano i netransparentno, bez specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj nije dao informirani pristanak, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

9. Protivno navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno na temelju dokumentacije u spisu te saslušanjem tužiteljice utvrdio da tužitelj i tuženica nisu pregovarale o sadržaju čl. 5.1. ugovora o kreditu, prema kojemu se administrativna naknada za obračunava kao jednokratni trošak u visini od 0,70% od sredstava koja su odobrena tužitelju, da se radi o odredbi koju je u ugovor unaprijed sastavljen po tuženici i unijela ih je upravo tuženica te da prije toga nije tužitelju pojasnila razloge ugovaranja te naknade niti na što se točno ta naknada odnosi, dok s druge strane tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe niti je mogao odbiti platiti tu naknadu jer je plaćanje iste bio uvjet za realizaciju ugovora o kreditu.

10. Iako tuženica smatra da je odredba čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica u ovom konkretnom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita niti je dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, (''Narodne novine'' broj 96/2003: dalje- ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ne zahtijeva da se u ugovoru o kreditu detaljno specificiraju sve usluge koje čine troškove obrade kredita, isti zahtijeva da odredbe budu jasne, razumljive i lako uočljive te da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti te činjenicu da tužitelj nije bio informirana koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih niti o krajnjoj svrsi plaćanja te naknade, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen. Iz navedenih razloga nije odlučna ni žalbena tvrdnja da je ugovorena naknada bila manja od redovne kataloške naknade jer kao što je obrazloženo tužitelj nije znao na što se ta naknada odnosi i koji su stvarni troškovi obrade njegovog kredita po pojedinim stavkama stoga nije istinita ni žalbena tvrdnje da bi tužitelj iz samog naziva morao znati na što se odnosi naknada.

11. Nastavna činjenica da je visina naknade za obradu kredita određena u postotku od odobrenog kredita, te da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu upućuje na zaključak da ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu ''pokriveni'' stvarni troškovi koje tuženica ima pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjev. Sukladno tome prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba čl. 10. sta. 1. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade u iznosu od 0,70% jednokratno suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što pravilnim prihvaća i ovaj sud, te je isto sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

12. Žalbena tvrdnja da ugovaranje naknade nije ograničeno zakonom ne oslobađa tuženicu od obveze na povrat isplaćene naknade stečene bez osnove ugovaranjem nepoštene odredbe na štetu potrošača jer djelomična ništetnost predmetnog ugovora o kreditu nije utvrđena zbog ugovaranja naknade već iz razloga jer tuženik nije na pravilan način informirao tužitelja o rizicima takve klauzule, a što je dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka.

13. Nije osnovan prigovor zastare, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, pa obzirom da je tužba podnesena 28. veljače 2025., to nije protekao rok od pet god. iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO).

14. Kako ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO-a propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženicu na vaćanje primljenog, visina kojega određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedena u pitanje.

15. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, obzirom da je utužene iznose primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koju je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je u sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužna platiti tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja.

16. Neosnovano se žalitelj poziva na tijek zateznih kamata za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima („Narodne novine broj 53/20:dalje ZOIM) jer se taj Zakon ne odnosi na parnične postupke budući da su člankom 1. tog Zakona propisane posebne interventne mjere samo u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2.

17. Pravilna je i odluka suda prvog stupnja u dijelu troškova postupka, donijeta primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP -a u vezi s čl. 155. ZPP-a i pravilo je prvostupanjski sud utvrdio visinu tih troškova, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarifa). Protivno žalbenoj tvrdnji, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio vps. prema vrijednosti iz tužbe, u smislu odredbe čl. 40. stavak 1. i 2. u vezi sa čl. 36. ZPP-a i na taj vps. dosudio tužiteljici troškove postupka.

18. Iz navedenih razloga neosnovane su sve žalbene tvrdnje te je primjenom odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

19. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka jer tuženica nije uspjela sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

U Rijeci, 11. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić